Živa baština - časopis za filozofiju i gnozu br. 1.

ISSN 2303-8799 ISSN 2303-8802 (online)

Glavni i odgovorni urednik Amar Imamović

1.  SAVREMENA MISAO

Muhammad Legenhausen: Odnos između filozofije i teologije u postmodernom dobu    

2. DUŠA U POGLEDU FILOZOFIJE    

Amar Imamović: Dokazi postojanja duše

3. PRAKTIČNI IRFAN U TRADICIONALNIM TEKSTOVIMA     

Sejjid Ibn Tavus: Poslanica o samopreispitivanju duše

4. FILOZOFIJA RELIGIJE

Ali Širvani: Religijsko iskustvo

5. Novo čitanje i prijevod Mesnevije      

Nihad Čamdžić: Uvod u prijevod i komentar odabranih stihova i priča iz Mesnevije

6. Dok Tvoje ljubavi u duši ima…  

Hamza Halitović: Izbor iz lirike Feriduddina Attara

7. Filozof Ibn Sina kao veliki liječnik i autor Qanuna

Arman Berberac: Nauka o temperamentima ljudi u tradicionalnoj islamskoj medicini

8. Kulturna baština

Esad Bajić: Tekije u Konjicu i okolini

Contents

1. Contemporary thought

Muhammad (Gary Carla) Legenhausen: The relationship between philosophy and theology in the postmodern age

2. Philosophical perspectives on soul 

Amar Imamovic: Proof of the existence of soul

3. Practical Gnosticism in traditional texts

Sejjid Ibn Tavus: Treatise on soul’s self-questioning

4. Philosophy of religion

Ali Sirvani: Religious experience

5. New reading and translation of Mesnavi  

Nihad Camdzic: Introduction into translation and commentary of selected verses and stories from Mesnevi

6. As long as Your love is in soul…

Hamza Halitovic: Selected lyrics by Feriduddin Attar

7. Philosopher Ibn Sina, a great physician and author of Qanon

Arman Berberac: Science of human temperaments in traditional Islamic medicine

8. Cultural heritage

Esad Bajic: Dervish houses in Konjic and the surrounding area

الفهرست

۱. الفكر الحديث

مُحَمَّد لَاغينْهاؤُسين: العلَاقة بين الفلسفة وَ علم اللّاهوت فِي عصر مَا بعد الحداثة

۲. الرّوح من حيث الفلسفة

عمّار إماموفيتْش: الأدلّة عَلٰى وجود الرّوح

۳. العرفان العمليّ فِي النّصوص التّقليديّة

سيّد ابن طاووس: رسالة فِي محاسبة النّفس

۴. فلسفة الدين

عليّ شيرواني: الخبرة الدّينيّة

۵. قراءة جديدة وَ ترجمة مثنويّ

نهاد چامجيتْش: مقدّمة فِي التّرجمة وَ التّعليق عَلٰى الأبيات وَ القِصص المختارة من مثنوي

۶. طالما عشقك فِي النّفس موجود...

حمزة خالِتوفيتْش: مختار من شعر فريدالدّين عطّار

۷. الفيلسوف ابن سينا كطبيب عملاق وَ مؤلف "القانون"

آرمان بربراتْس: العلم عن أمزجة النّاس في الطّبّ الإسلاميّ التّقليديّ

۸. التّراث الثّقافيّ

أسعد بايِيتْش: التّكايا فِي مدينة كونْيِيتْسْ وَ المناطق المحيطة بها

Derviške tekije u Konjicu i okolini

Uloga tekije u širenju islamske kulture i uopće u islamizaciji naših krajeva već je prilično osvijetljena. Većina (puto)pisaca je pisala o ulozi i značaju tekija, i došli su do zaključka da su se tekije ili zavije prvenstveno starale o sigurnosti putnika, predstavljale su konačišta i musafirhane. U vrijeme osmanske vlade u kasabi Belgraddžik / Konjic podignute su tekije / zavije dvaju derviških redova / tarikata: halvetijska, čiji je vakif bio Mehmed-beg, carski čauš i mevlevijska, za koju se nije moglo utvrditi ko joj je vakif.

 

Nauka o temperamentima ljudi u tradicionalnoj islamskoj medicini

Namjera nam je da kroz nekoliko idućih tekstova čitaocu ponudimo osnove tradicionalne islamske medicine. Prije samog bavljenja i promišljanja o tradicionalnoj islamskoj medicini kako joj je pristupao i definisao Ibn Sina veoma je važno imati na umu da medicina Ibn Sine direktno proizlazi iz njegova pogleda na svijet koji je opet određen peripatetičkom filozofijom čiji je on najveći predstavnik. U tradicionalnoj islamskoj medicini posebna pažnja se pridavala razumijevanju temperamenta ljudi o čemu i Ibn Sina opširno piše u uvodnim rasprava njegova Qanuna. Ovo učenje i metodologija liječenja je pred naletom savremenog razumijevanja i  pristupu čovjeku u velikoj mjeri potisnuto i otišlo u zaborav pa čak i na Istoku. Danas kada se preispituju metode i naučna dostignuća u medicini, javlja se potreba za oživljavanjem tradicionalne medicine koja je nerijetko učinkovitija, jeftinija i bezbolnija od savremenih metoda liječenja.

 

Izbor iz lirike Feriduddina Attara

Svrha ovog teksta je da po prvi put na bosanskom jeziku našem auditoriju predstavi izbor iz Attarovih djela koja su manje poznata od njegovih slavnih mesnevija. Zapravo, riječ je o njegovoj lirici, gazelima i rubaijama, koji su sakupljeni u dva zasebna djela. Njegovi gazeli i kaside sakupljene su u njegovom Divanu koji sadrži preko 700 gazela i 30 kasida. Dok je svoje rubaije Attar sam sabrao u zasebno djelo naslovljeno Muhtarnama koje sadrži 2088 rubaija podijeljenih u 50 poglavlja i po svemu sudeći riječ je o posljednjem djelu koje je Attar napisao.10 U Attarovoj lirici ljubav je centralna tema. Već smo vidjeli u njegovim mesnevijama da je za Attara ljubav srž ozbiljenja duhovnog putovanja i o njoj govori izdašno preko velikog broja metafora i alegorija, no u svojim gazelima on ljubav izražava na jedan drugačiji, puno direktniji način. Druga tema koju srećemo u mesnevijama a sa kojom se Attar također često bavi i u svojim gazelima je tema duhovnog putovanja, opis postaja i stanja kroz koje duhovni putnik prolazi na svojem kretanju ka Bogu Uzvišenom. Ove dvije tematske cjeline su centralne za cjelokupno Attarovo djelo a isto vrijedi kada su njegove rubaije u pitanju, no sa jednom značajnom razlikom, a to je da se u rubaijama također mogu naći i apstraktniji metafizički iskazi vezani za irfan – duhovnu spoznaju, što nije čudno imajući u vidu da je to poslednje pa samim tim i najzrelije Attarovo djelo. Prijevod koji je pred vama je za sada prvi prijevod Attarove lirike na bosanski jezik, želja nam je da u nekoliko nastavaka objavimo jedan značajan izbor njegovih gazela i rubaija.

Uvod u prijevod i komentar odabranih stihova i priča iz Mesnevije

Mesnevija Dželaludina Muhammed ibn Muhammeda, kod nas poznatijeg kao Mevlana ili Rumi, književno je djelo iznimne književne i sadržajne vrijednosti nastalo kao plod duhovnog zanosa jednog od najvećih islamskih gnostika i napisano sa ciljem prenošenja vlastitih duhovnih iskustava, pojašnjavanja i približavanja zamršenih apstraktnih zbilja kroz jednostavne priče, simbole, metafore i alegorije, kao i trasiranja puta svima onima u kojima se probudila žeđ za Istinom i raspramsala ljubavna čežnja za Voljenim.

Iako je kod nas Mesnevija jako cijenjeno, veoma čitano i sa posebnim pijetetom tumačeno gnostičko i književno štivo, nažalost, moramo priznati da ona još uvijek nije dobila bosanski prijevod dostojan njene veličine.  Svi dosadašnji objavljeni prijevodi Mesnevije, uz svo poštovanje i respekt prema trudu prevodilaca i zaslugama koje im zbog toga pripadaju, ne zadovoljavaju potrebe savremenih čitalaca željnih orijentalne mudrosti i mistike pretočene u lijep, pitak i tečan prijevod, a niti su dostatni kao povjerljiv izvor tragaocima za skrivenim značenjima i za putokazima sufijskog puta ljubavi, budući da nisu popraćeni adekvatnim pojašnjenjima i komentarima.
U tom smislu, potpuno svjesni težine poduhvata prevođenja Mesnevije, potaknuti željom da se još više približimo izvorniku i u stilskom i značenjskom smislu te na taj način bar djelomično utažimo žeđ zaljubljenika
u lijepu riječ i nenadmašne mudrosti prvaka među sufijskim pjesnicima, ponudit ćemo odabrane prijevode stihova iz Mesnevije popraćene komentarima i tumačenjima.

Religijsko iskustvo

Značenje i pojam religijskog iskustva vezani su za moderni Zapad i u posljednjim dvama stoljećima u žiži su pažnje naučnika koji se bave religijom. U ovom novom načinu razumijevanja, pojam religije je zadobio veoma široko značenje, koje obuhvata područje od njenih najprimitivnijih manifestacija kroz povijest čovječanstva do najnaprednijih oblika religijskih tradicija. U jednom širem smislu, religijskim iskustvom se naziva svaka vrsta ličnih osjećanja, stanja, osvjedočenja i razumijevanja koja čovjeka na neki način povezuju sa nevidljivim svijetom, svijetom koji je ponad prirodnog svijeta, i skrivenim silama koje vladaju čovjekom i drugim bićima materijalnog svijeta te usmjeravaju čovjekovu pažnju na njih. U ovom općenitom značenju religijsko iskustvo obuhvata, također, iskustva koja su isprepletena sa srčanom spoznajom koju imaju vjernici. Oni posmatranjem nekih uobičajenih događaja u svojim svakodnevnim životima zadobivaju otrežnjavajuće srčane spoznaje o svojim nematerijalnim stranama i o vezi nematerijalnih bića sa Ovim svijetom. Religijsko iskustvo u užem smislu je ono iskustvo u kojem kao da Bog Sebe na neki način očituje ili manifestira čovjeku. To je iskustvo u kojem osoba smatra da ono što ona kuša jeste Bog ili Božija manifestacija kod jednog bića ili djelo koje je na neki način povezano sa Bogom. Drugim riječima, može se kazati da je religijsko iskustvo u svom užem značenju jedna vrsta očitovanja ili manifestacije Boga osobi koja doživljava religijsko iskustvo. 
Religijsko iskustvo ne pripada samo osobama koje su upoznate s pojmom Boga onakvim kakav je predstavljen u ibrahimovskim religijama i koji u Njega vjeruju, već ono podrazumijeva i pripadnike raznih primitivnih
plemena i one čija su teološka poimanja još u jednoj fazi nedozrelosti.

Poslanica o samopreispitivanju duše

Obaveza svakome odlučnome da ne zanemari preispitivanje svoje duše i njenoga ograničavanja u pokretima, mirovanjima i trenucima, jer svaki uzdisaj tokom života je vrijedno blago kojem nema zamjene, kojima se može kupiti riznica od riznica kojima nema kraja za vijeke vjekova. Stoga je nestanak ovih uzdisaja gubitak i to toliko ogroman gubitak koji sebi ne bi dozvolila duša razumnog čovjeka i umom obdarenoga.

Pred razumnim čovjekom je obaveza da se čuva propasti duše jer je ona varalica, spletkaroš. Razuman čovjek treba zahtijevati od duše prvo da ispravi odgovor za ono šta je govorila tokom dana, da preispita svoju dušu onako kako će je preispitati drugi na Sudnjem danu, te tako isto i svoj pogled, a bogme i svoje trenutke, misli, stajanje, sjedenje, hranu, piće, snove, mirovanje i šutnju. Obaveza je, također, preispitivanje duše tokom čitavoga života, dan za danom, iz sata u sat, svih organa tijela i svih grijeha u srcu i udovima u svakome trenutku.

O autoru:

Ali ibn Musa ibn Dža‘fer ibn Muhammed – s nadimkom Tāvūs (Paun), kojeg je dobio zbog svoje ljepote ali i zbog neproporcionalnosti nogu u odnosu na cijelo tijelo kao kod pauna – direktni je potomak hazreti Hasana i hazreti Sedžada. Sejjid ibn Tāvūs rodio se u Hillu 589. godine po Hidžri i u njemu je odrastao. Preselio se u Bagdad 625. godine po H. i u njemu ostao petnaest godina. U tom vremenu bio je posvećen naučnom radu i odgoju učenika. Halifa tog vremena Mustensir Abbasi pozvao ga je sebi i zatražio od njega da preuzme položaj davanja fetvi, što je on iz svoje poniznosti odbio. Također, pozvao ga je da uđe u vlast, ali je on i to odbio i vratio se u Hill. Potom odlazi u Mešhed te Kerbelu i Nedžef, a u svakom od tih gradova ostaje po tri godine. Godine 652. po Hidžri vraća se u Bagdad i u njemu ostaje sve do okupacije Mongola. Tu je preživio strahote okupacije. Na kraju života vraća se u svoj rodni grad Hill, gdje je preselio na bolji svijet 5. zil-hadže 664. godine po Hidžri.

Dokazi postojanja duše

Filozofija u svojoj primarnoj zadaći i definiciji, bar kada govorimo o klasičnoj islamskoj filozofiji, prije svega se zanima za sāmu egzistenciju (postojanje) i njene osnovne karakteristike i stanja i zakonitosti kojima je ona podložna, bilo da je to egzistent apsolutno – a primarno je to predmet filozofije – ili ograničena pojedinačna egzistencija – i to je njeno sekundarno zanimanje. Ustvari, u tome i leži veličina filozofije, odnosno u njenoj osnovnoj temi zanimanja. Upravo stoga filozofiju u tradicionalnim tekstovima nazivaju još i uzvišena nauka ili mudrost ili majkom nauka.

Dakle, filozofija dokazuje ili odbacuje postojanje određenog vida egzistencije i time priprema teren za istraživačke djelatnosti drugih nauka. Filozofijom se dolazi do mjerila za raspoznavanje i razlikovanje zbilja od uobrazilja. Drugim riječima rečeno, filozofija dokazuje postojanje egzistencije kojom se druge nauke bave. Tako filozofija nema potrebu za drugim naukama, dok druge nauke imaju potrebu za filozofijom, prije svega da
im dokaže predmet njihovog zanimanja i što je pritom još veoma važno da dokaže potvrdne principe tih nauka.

Kada govorimo o dokazima postojanja duše, oni se dijele na dvije grupe: dokazi koji općenito dokazuju postojanje duše i dokazi koji su ograničeni na dokazivanje postojanja čovjekove duše.

Odnos između filozofije i teologije u postmodernom dobu

Zamisao prema kojoj bi filozofija trebala biti u službi teologiji odbačena je na Zapadu od većine filozofa, ali i mnogih teologa, barem od perioda prosvjetiteljstva evropske misli. Ali umjesto da donese emancipaciju filozofije, rezultat je bio taj da je filozofija dobila položaj sluge svojoj vlastitoj djeci, naime, prirodnim i društvenim znanostima. 

Znanstveni realisti će određivati i samo biće na osnovu krajnjih naloga znanosti. Stoga, gdje ovo ostavlja vezu između filozofije i teologije? Mnogi tu vezu vide kao zauvijek prekinutu, a mnogi kršćanski teolozi smatraju to čak i prednošću za teologiju. Kako to oni vide, filozofija nikada i nije bila neka dobra sluškinja, jer je uvijek postavljala više pitanja nego što je rješavala. 

Naravno, ovakav stav nije nepoznat muslimanskim učenjacima. Vrlo lahko se mogu naći muslimani koji su sumnjičavi spram filozofije, posebice spram islamske filozofije. Postoje čak i oni, kao što je Gazali, koji su filozofiju optužili za blasfemiju i bogohuljenje. Drugi će se pak zadovoljiti s time da se filozofija bavi svojim vlastitim poslom i da se ne miješa u teološku doktrinu.

Filozofija, međutim, odbija da bude ignorirana. Ona ima način da se nametne čak i onim teolozima koji bi željeli da filozofije jednostavno nestane. Filozofija pak optužuje one koji je negiraju za manjak razuma, a budući
da proklamira da je razum ono što pravi razliku između čovjeka i drugih životinja, ova optužba svodi se na optužbu da su oni koji je zanemaruju niži od ljudi. 

Dakle, nakon uspona i pada pozitivizma, nakon što je filozofija proglašena sluškinjom prirodnih znanosti, nakon što joj je dodijeljen zadatak da počisti ostatke pitanja, filozofija se pojavljuje u novoj odori kao filozofija  religije, skromno nudeći vlastita pitanja teologu. Površno gledano, većina ili veliki broj tih pitanja su ona koja su teolozima poznata već stoljećima: Kako se može dokazati egzistencija Boga? Kako Bog može znati šta će
slobodni ljudi uraditi? Može li Bog načiniti toliko velik kamen da ga i On sam ne može dići? Kako vječni Bog može znati privremeni materijalni svijet? I pitanja slična ovima.