Živa baština - časopis za filozofiju i gnozu br. 6.

Iqbalov panenteizam

Autor:
Robert Wittemore
Kategorija:
Irfan

U srcu Iqbalove filozofije leži egzistencijalističko uvjerenje da je zbilja krajnje neizreciva u pojmovima razuma i znanosti. Ovim se ne negira značaj ovih potonjih. Bez obzira kakvo je stajalište o čovjeku, univerzumu i Bogu, konačno dospijevamo, mora biti, Iqbal smatra, stajalište u kojem su podaci znanosti razjašnjeni, stajalište u kojem je udovoljeno zahtjevima razuma za koherentnošću. K tome još, ispod i iznad stepena znanosti i razuma postoji ono što čovjek poznaje jednostavno zbog toga što to intuitivno osjeća. Postoje, da upotrijebimo Bradleyeve pojmove, međuodnosi i supraodnosi. Postoji shvatanje koje još nije razumijevanje; postoji osjećanje. Zbiljsko je racionalno – i potom neko.

Potom, da li je Iqbalova filozofija išta više od misticizma? Nipošto, ako pod “mističkim” podrazumijevate onog koji ne priznaje upotrebu razuma i znanstvene građe. Iqbal nije ni više ni manje mistik nego što su to Hegel, Bradley, Whitehead ili Berdyaev, jer on, poput njih, pronalazi neke aspekte ovog univerzuma izražajnim samo u jeziku metafore ili poezije. Nalik ovim (zapadnjačkim) misliocima, on jednako tako smatra Zbilju u nekom pogledu iracionalnom, karaktera koji niti može biti objašnjen, niti ispričan. Ukoliko želimo primjer, moramo, Iqbal bi to dokazivao, samo gledati unutar tog beskonačnog centra iskustva koje je denominirano riječima “sopstvo” ili “duša”...

Preuzmi članak