UDK 821.222.1-1
Neki blento kraj puta je sjedio čaršinlija nekol’ko tu prolazilo
Svi su dunjalučari veliki bili o odjeći i turbanu samo mislili
U svojoj gizdavosti i oholosti putem k’o paunovi se šepurili
Kad blento bez kuće i kućišta ove umišljene gizdavce ugleda,
Od stida glavu u kragnu zavuče dok gizdavci kraj nj ne prođoše
Kad prošli glavu tad pomolio “Dobri čovječe” jedan upitao:
“Kad one gizdavce si ugledao što glavu pod kragnu si zavukao?”
Reče: “Glavu zato zavukoh ja jer vjetar kibura od njih zapuha
Prepadoh se da i mene ne opuše pa glavu izvukoh tek kad odoše
Kad smrad kibura me zapahnuo ne izdržah i glavu sam zavukao.”
[tags]