Živa duhovnost

Preuzmi članak

Stoljeće i pol koji su za nama najveći dio savremenog čovječanstva savremenoj psihologiji postavljao je veliki broj pitanja u smislu razumijevanja, tretiranja, odnosa prema psihološkim oboljenjima i, u konačnici, njihovog liječenja, te – opravdano ili ne – očekivao, ako ne jednak, a ono makar približan broj odgovora. Nakon brojnih naučnih, kolektivnih i individualnih razočarenja, ljudi su – ponajviše izučavajući neki od oblika tradicionalne medicine – došli do zaključka da odgovor na unutarnje pitanje ne može biti vani, nego samo unutra. Teško je nabrojivo mnoštvo pokušaja traganja za odgovarajućim načinom i putem ‘stizanja na mjesto’ – dosezanja stanja – u kojemu se konačnim i ispravnim defi – niranjem pitanja dolazi do odgovora, od korištenja raznih halucinogena do putovanja na daleka odredišta s ciljem susreta sa ‘svetim ljudima’. U međuvremenu, broj pitanja se – usljed pomanjkanja odgovora na dotad postavljena – uvećao, a broj odgovora postajao sve manji. Zloglasna “kvaka 22” krila se – i za mnoge se još krije – u zanemarivanju činjenice da tradicionalna potreba zahtijeva tradicionalni lijek, te da sve što nije to ustvari nije lijek, a ono što nije dio rješenja neminovno postaje dio problema.

U posljednje vrijeme uočljiva je tendencija traganja za modelom koji utjelovljuje (obuhvata) znanje i naučna dostignuća savremene psihologije i viših, duhovnih aspekata bića zvanog čovjek, pritom oslanjajući se na dosadašnja saznanja o naprednom, duhovno integriranom modelu blagostanja. Dr. Arthur Deikman psihijatar sa diplomom sa Harvarda i predavač kliničke psihijatrije na univerzitetu Kalifornija (University of California), pionir u znanstvenom istraživanju veze i odnosa duhovnosti i psihoterapije, kaže: “Moguće je da su značenje i svrha ljudskog života izvan spectruma uobičajene svijesti, čije je širenje i produbljivanje predmetom bavljenja duhovnih tradicija. Ustvari, neki evoluciju svijesti smatraju osnovnim zadatkom ljudske rase. Zapadna psihologija, u pokušajima da objasni osjećaj besmisla i njemu pripadajuće simptome, mnogo može naučiti od duhovnosti, u kojoj se značenje smatra nečim realnim i svijesti dokučivim, uz pomoć razvoja i nadgradnje odgovarajućeg perceptualnog kapaciteta.”…