Čovjek u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsija

Preuzeto iz trećeg sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš

Prethodno: Djela Hādže Nasīruddīn Tūsi 

Hādže Tusi u svojim spisima i raznim djelima mnogo je raspravljao o čovjeku, međutim u djelu Akhlaqe Nasiri razmišljao je poput Miskawajha, a u Komentaru Išarata veoma je lijepo pojasnio govor Ibn Sinaa i prihvatio većinu njegovih stavova.

U ovom poglavlju predstavit ćemo pitanja antropologije, koja sačinjavaju osnovu i stub edukacije i odgoja prema viđenju Hādže Nasiruddina Tūsija, no s obzirom da je Ibn Sina u svojim spisima i djelima većinu ovih pitanja opširno pojasnio, a mi smo sve to u prvom svesku ovog zbornika iznijeli, ovdje ćemo se zadovoljiti sažetom raspravom koja obuhvata neka pitanja.

Superiornost čovjeka

Čovjek je biće koje je po stupnju egzistencije na kojem se nalazi bolje od neživih bića, vegetacije i životinje, jer on, pored obuhvatanja raznih moći vegetacije, životinje i posjedovanja specifičnosti, kao što su prehranjivanje, rast i razvoj, rađanje sebi sličnog, osjećanje i voljno kretanje, posjeduje razumnu dušu, um i volju. Mjerilo njegove superiornosti nad neživim bićima, vegetacijom i životinjama jeste um (‘aql) i volja (iradah). Hādže Tusi, koristeći se ajetom: “Gospodar naš je Onaj Koji je sve stvorio, a zatim uputio”[1], raznovrsnost i mnoštvo stupnjeva egzistencije vidi kao plod iziskivanja prirode i mudrosti.[2]

Čovjekova zbilja

Filozofi su se od davnina zanimali za čovjekovu zbilju, bavili su se analizom i komentiranjem tog pitanja i iznijeli mnoštvo stavova. Hādže Nasir, nakon razmatranja stavova Božanskih i materijalističkih filozofa na ovom polju, čovjeka predstavlja kao zbilju koja obuhvata tijelo i dušu. Uspostavljanjem argumenata on dokazuje postojanje duše, supstancijalnost i ogoljenost (tadžarrud) razumne duše od tjelesnosti, materijalnosti i njeno bivanje čistom od materijalnih osobina. Također je na jedan lijep način pojasnio i međusobnu povezanost duše i tijela te njihovo međusobno vršenje utjecaja.[3]

On zastupa vjerovanje da čovjekovo tijelo postepeno napreduje ka stupnjevima usavršavanja. Kada stigne do stupnja na kojem može primiti dušu, Bog Slavljeni bez ikakvog oklijevanja i zastoja daruje mu razumnu dušu i na ovaj način dolazi do pojave jednog drugog stvaranja.[4] I u časnom Kur'anu jasno se ukazuje na ovo pitanje u ajetu u kojem se nakon raznih faza nastajanja tijela kaže: “…I poslije ga kao drugo stvorenje oživljujemo…” (Al-Mu’minun, 14)

Moći duše

Iako razumna duša posjeduje jedinstvo i prosta je (ne sastoji se od komponenti), ona obuhvata vegetativne, životinjske i čovjekove moći, a pored moći prehranjivanja, rasta i razvoja te rađanja sebi sličnog, posjeduje i moć percepcije i pokretanja.[5]

Čovjekove percepcije ostvaruju se putem pet vanjskih čula, a to su vid, sluh, miris, okus i dodir, kao i putem nutarnjih osjetila kao što su zajedničko osjetilo, imaginacija, moć koja raspolaže (mutakhayyila), mnijenje (wahimah) i pamćenje, a moć pokretanja (quwwai muharrikah), izazivajući mišiće na kretanje, vodi čovjeka ka radnji za čijim izvršenjem posjeduje poticaj.[6] Percepcija ima tri dijela: prvi dio svoj posao obavlja bez mišljenja i volje i, terminološkim rječnikom, on je prisilan (taskhiri), drugi dio biva vođen mislima i voljom ka privlačenju sebi odgovarajuće stvari, stjecanju užitaka i korisnih stvari, a treći dio služi za odbranu od štete i stvari koje ne odgovaraju. Potonja dva dijela su moći strasti i srdžbe i oni slijede percepcije osjetilne i razumske moći.[7]

Čovjekove odlike

Čovjek posjeduje osobine koje ne postoje kod drugih životinja. Hādže Tusi u svojim djelima osvrće se na neke od ovih osobina, a mi ćemo ovdje navesti samo najvažnije.

1. volja i sloboda izbora (iradah wa ikhtiyar)

Volja i sloboda izbora ubrajaju se u osobine čovjeka jer čovjek samo posredstvom djela i ponašanja koji su proizašli iz svijesti i slobode izbora postiže savršenstvo i blaženstvo. Nijedna druga vrsta ponašanja ne može mu biti od pomoći za postizanje savršenstva.

Hādže Nasīr u vezi s ovim pitanjem piše: “Životinje osiguravaju svoje potrebe na prirodan i instinktivan način, bez volje, misli i zaključivanja. Bog je u prirodi pripremio uvjete za osiguranje njihovih potreba. Hranu, odjeću i sredstva za odbranu darovao im je u aktuelnom obliku, na način da za osiguravanje svoje ishrane nemaju potrebu za sijanjem i žetvom, mljevenjem i miješanjem, a i odjeća im je spremna bez predenja, tkanja i šivenja. Međutim, čovjek nije takav. Da bi osigurao svoje potrebe, on mora misliti, truditi se i tražiti pomoć.”[8]

Djela ljudi su trovrsna: neka njihova djela i postupci, poput rasta, razvoja i probavljanja hrane, odvijaju se bez svijesti i volje, druga djela su svjesna, ali se ipak kod čovjeka javljaju bez učešća njegove volje, poput buđenja iz sna, sna i disanja, dok treći dio čovjekovih djela i postupaka sačinjavaju ona djela koja se vrše na osnovu spoznaje, volje i upotrebe uma, poput jedenja, življenja i osiguravanja svih čovjekovih potreba koje su uvjetovane znanjem, voljom, upravljanjem i trudom. Prema tome, jasna je uloga volje u čovjekovom životu.[9]

S druge strane, budući da posjeduje volju, čovjek može koračati ka savršenstvu i uzdići se na nivo meleka, zapravo i na viši stupanj od toga, ili se spustiti na razinu životinja i divljaka, propasti i postati predmet kuđenja, a to što čovjek biva pohvaljen ili kuđen zbog svojih djela najistinitiji je dokaz njegovog posjedovanja volje i slobode izbora.[10]

Hādže Tūsi nakon pojašnjenja ogromne uloge volje upušta se u pojašnjenje njene zbilje, predstavljajući znanje i poticaj kao dva stuba volje. Zapravo, volja jest to da čovjek nešto percipira i da se onda u njemu javi sklonost i poticaj ka toj stvari ili da se okrene od nje. Dakle, znanje i poticaj su stubovi i temelji volje, bilo da to znanje i percepcija proističu iz osjetila, imaginacije, ili iz svete moći razuma.[11]

Po Hādžeovom uvjerenju, svako čovjekovo djelo koje on čini na osnovu slobode izbora proističe iz četiriju osnova. Čovjek prvo predočava i percipira djelo. Budući da je shvatio njegovu korist i valjanost, u njemu se javlja stanje koje nazivamo poticaj. Tada se njegova volja odnosi na to djelo i kada skupi odlučnost da obavi to djelo, pokreće svoje mišiće i udove tijela i taj posao biva ostvaren.[12]

Ovdje je značajno da ukoliko se u pojavi djela kod čovjeka obrati pažnja na sve aspekte, sumnja o prisili (džabr) ili o apsolutnoj slobodi (tafwid) bit će otklonjena i objelodanit će se velika istina, “zapravo stav između dvaju stavova” (amrun bayna-l-amrayn), i neće se pojaviti nikakva poteškoća u pripisivanju čovjekovih djela Bogu.[13] Ukoliko u čovjekovim djelima i postupcima u obzir uzimamo samo Uzrok svih uzroka i Prvi uzrok, onda čovjekovo postojanje i sve ono što posjeduje u okvirima postojanja – od savršenstva pa do ljepote i moći – nije od čovjeka samog. Zapravo, on sve to duguje Bogu Slavljenom. U ovom slučaju čovjek nema volju i slobodu izbora jer njegovo postojanje, zdravlje, čak i disanje, nije od njega samog i nema drugog izbora nego prihvatiti prisilu. S druge strane, ne možemo oči uperiti samo na bliski uzrok iz kojeg se očituju djela i praviti se da ne vidimo ruku koja daruje postojanje, a u ovom slučaju morat ćemo prihvatiti apsolutnu slobodu (tafwid). Oba ova stava su pogrešna. Moramo, ustvari, sve aspekte očitovanja činova, bliske uzroke i dalje uzroke čovjekovih činova pažljivo posmatrati i procjenjivati i u ovom slučaju njegovi činovi i postupci mogu se pripisati i njemu samom – jer ih je učinio voljom i slobodnim izborom te da nije htio, ne bi ih ni učinio, pa u zbilji njegova volja predstavlja posljednji uzrok u očitovanju čina – a također se ovaj čin zbilja pripisuje i Bogu jer i bliski uzrok i dalji uzrok za očitovanje čina, svi oni su Njegovo davanje.[14]

Svakako treba napomenuti i to da Božije znanje o postupcima i djelima čovjeka ne uzrokuje prisilu jer nije samo Božije znanje utjecajno u pojavi djela i činova kod čovjeka i ono ne prouzrokuje da se neki čin ili djelo nužno ozbilji.[15]

2. Umovanje

Najistaknutija prednost čovjeka nad životinjom jeste njegovo umovanje. Čovjek ne samo da posjeduje osjetilne i umne percepcije i da može posredstvom svojih umnih spoznaja spoznati i riješiti svoje nepoznanice koje se tiču predodžbi i tvrdnji (majhulati tasawwuri wa tasdiqi) te tako povećati svoju obaviještenost, nego on posjeduje i prisutno znanje i znanje iz duhovnog osvjedočenja.

Hādže Tūsi, oslanjajući se na ajet: “Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi”[16], razum, znanje i obaviještenost nakon blagodati postojanja smatra najvećom i najboljom blagodati koju je Bog darovao čovjeku.[17]

On je stub i osnovu čovjekove volje vratio na znanje te je vezu znanja i volje vidio tako postojanom i dubokom da je volju smatrao jednom vrstom znanja, iako volja nije isto što i znanje.[18]

3. Društvenost

Čovjek je društveno biće i potrebitost jedinki jednih prema drugim utkana je u njihove biti i njihovo stvaranje. Bez postojanja saradnje i potpomaganja život čovjeku nije moguć. U pogledu društvenosti čovjeka postoje tri mišljenja: 1) čovjek je društven po prirodi, tj. način na koji je stvoren iziskuje društvenost; 2) čovjek je društven po prirodi (koju je stekao), što znači da iako u njegovoj biti i stvaranju ne postoji društvenost, čežnja za savršenstvom, koja je utkana u njegovu nutrinu, usmjerava ga ka društvenom životu, jer se ostvarivanje savršenstva i bolje okorištavanje prirodnim bogatstvima postiže posredstvom društvenog života; 3) čovjek je društven iz neophodnosti, tj. obuhvatne i raznovrsne potrebe potiču čovjeka na društveni život. Govori Hādžea u različitim poglavljima djela Akhlaqe Nasiri ukazuju na to da je on zastupao treće mišljenje, no na osnovu nekih drugih govora, izgleda da mu se može pripisati i opredijeljenost za drugo mišljenje. On u vezi s ovim kaže: “Dva su aspekta čovjekove potrebe za potpomaganjem i saradnjom sa drugima: jedan je to što nijedan pojedinac sam, bez saradnje i pomoći drugih, ne može osigurati svoje potrebe i svoj opstanak, a drugi je to što za postizanje savršenstva i bolje okorištavanje Bogom danim prirodnim bogatstvima postoji potreba za međusobnom saradnjom i potpomaganjem pojedinaca. Dakle, čovjek i za svoj individualni opstanak i za opstanak svoje vrste, također i za postizanje savršenstva, ima potrebu za potpomaganjem i saradnjom sa drugima.”[19]

Nakon pojašnjenja čovjekovih prirodnih životnih potreba koje ga potiču na društveni život, a sastoje se od hrane, odjeće, boravišta, odbrane itd, Hādže se bavi filozofijom i tajnom različitosti ljudi u mislima, stavovima, odlučnosti i ambicijama. On s ovim u vezi veli: “Budući da osnovu čovjekovih poslova čini međusobno potpomaganje i saradnja, Bog je ljude stvorio različitim u pogledu odlučnosti, prirode i misli, da bi svaki pojedinac svoje ambicije uložio u zanimanje koje se slaže sa njegovom prirodom i da bi se na taj način uredio društveni sistem. Stoga su mudraci rekli: ‘Kada bi ljudi bili jednaki, svi bi propali.’”[20]

Dakle, čovjekova potreba je prouzrokovala pojavu raznih društava, počevši od prvog društva – doma i mahale, preko gradskih društava, udruživanja velikih zajednica i završit će udruživanjem stanovnika zemaljske kugle.[21]

Svakom je jasno da društveni život zahtijeva neke stvari, a na neke od njih ćemo se i osvrnuti. Treba spomenuti da se i sljedeće može ubrojati u osobine čovjeka:

1. govor: Ako čovjekov život nije moguć bez saradnje, potpomaganja i razmjene misli sa drugima, onda ljudi moraju na neki način shvatati jedni druge i obavještavati druge o onome što znaju i što im je na umu. Stoga su se opredijelili za najpogodniji i najjednostavniji način, a to je govor posredstvom izgovaranja riječi, rečenica i izraza jezikom i ispoljavanja onoga što je u duši.[22]

2. pismo: Da bi naučne i spoznajne ostavštine iskustava pojedinaca bile predmet okorištavanja u različitim društvima i da bi se sačuvale za buduće generacije, nastalo je pismo. Uz pomoć pisma postalo je moguće čuvanje riječi, rečenica i izraza koji se prilikom govora izriču jezikom u knjizi.[23]

3. zakon: Bez sumnje, svako društvo, bilo da je malo ili veliko, ima potrebu za zakonom i upraviteljem. Upravitelj i vladar društva može upravljati društvom na osnovu zakona, osiguravati koristi i dobro za ljude, sprečavati pojavu sukoba, anarhiju, svađe i uništenje te u slučaju pojave sukoba okončat će ga.[24]

4. Upotpunjujuće i usavršavajuće kretanje

Čovjekova duša posjeduje potencijalne mogućnosti, talente i kapitale, a kada se opredijeli za savršenstvo, onda čovjek mora posredstvom znanja i djela svoje mogućnosti i talente dovesti u aktuelno stanje i postati Bogu blizak, od mnoštva stići do jedinstva, prašinu izgubljenosti i hrđu sumnje i dvoumljenja saprati s lica duše, postati obaviješten o zbiljama materijalnih i duhovnih svjetova te postati dostojan Božanskog znanja Rabbani, a na praktičnoj ravni nutarnje moći, želje duše i svoje potrebe na ovaj način učiniti harmoničnim, sistematičnim i usklađenim da može doći do vladavine pravičnosti i umjerenosti i da sve mogućnosti mogu postići razvoj i napredak koji im priliči.[25]

Čovjek svoju volju može potčiniti Božijoj volji i tako postići postaju zadovoljstva, potom može svoju moć podrediti Božijoj moći i postići postaju oslanjanja na Boga (tawakkul), nakon toga svoje znanje će utopiti u Božije znanje i uzdići će se na postaju predanosti (taslim) i na kraju će svoje postojanje učiniti iščeznulim u Božijem postojanju kako bi, u ozračju ovog putovanja na kojem se uspinje, stigao do beskrajnog znanja, moći i vječnog postojanja te napredovao tako da između njega i njegovog Božanstva nijedan zastor ne bude prepreka.[26]

Postizanje postaje bliskosti

Jedna od čovjekovih osobina je postizanje postaje Božije blizine. Približavanje Bogu obiluje postajama i stupnjevima. Čovjek će uz pomoć znanja i dobrih djela postići stupnjeve ove postaje. Međutim, životinje nemaju udjela u ovoj postaji jer po njihovom udjelu u postojanju i konstrukciji njihove egzistencije one ne posjeduju takve mogućnosti.[27]

Hādže Tūsi nadahnut ajetima Kur'ana vjeruje da čovjek znanjem, dobrim djelima, čišćenjem duše i izoliranjem svoje biti od ovosvjetskih ovisnosti može pripremiti teren za postizanje postaje Božije blizine. Oslanjajući se na časni ajet: “…Koji čovjeka podučava onome što ne zna”[28], i časni ajet: “…I dobra djela činite…”[29], on ističe da čovjek uz dva krila, znanje i dobra djela, tako napreduje i prelazi postaje i stupnjeve savršenstva sve dok ne čuje melekutski zov: “Vrati se Gospodaru svome”, i postiže postaju Božije blizine.[30]

Prema tome, iako se čovjek spustio iz višeg svijeta i prognan je iz dženneta, on se robovanjem može ponovo uzdići i vratiti na svoje prvotno mjesto, u stvarnu domovinu i nastaniti se u Džennetu Božijem. Međutim, uvjet ovog uspinjanja i uzdizanja je prelazak preko tamne prepreke Ovog svijeta koja čovjeka stalno zabavlja, ometa ga od postizanja savršenstva i čini ga gubitnikom. U skladu s tim, čovjek sebe treba ukrasiti na mejdanu znanja i djela, a treba i druge uzeti za ruku. U tom slučaju on je ostvario veliku pobjedu.[31]

Nastavak: 


[1] Ta-ha, 50.

[2] Akhlaqe Nasiri, str. 59-63; Al-Isharat wa-t-tanbihat, sv. 3, str. 264.

[3] T{usi Nasiruddin: Qawa‘idu-l-‘aqaid, str. 45-47.

[4] Akhlaqe Nasiri, str. 10, 34.

[5] Ibid., str. 52, 57, 109.

[6] T{usi Nasiruddin: Talkhisu-l-muhassal, str. 497-499.

[7] Ibid.

[8] Akhlaqe Nasiri, str. 63-64.

[9] Serguzasht wa ‘aqaidi falsafi Hādže Nasiruddini Tusi: Risalah jabr wa ikhtiyar, str. 180-181; Kashfu-l-murad fi sharhi tajridi-l-i‘tiqad, str. 306-309.

[10] Akhlaqe Nasiri, str. 74-77.

[11] T{usi Nasiruddin: Aws{afu-l-ashraf, str. 118.

[12] Kashfu-l-murad fi sharhi tajridi-l-i‘tiqad, str. 123.

[13] Ibid., str. 306-309; T{usi Nasiruddin: Musannafat: Sharhu mas’lati-l-‘ilm, str. 44-45.

[14] Kashfu-l-murad fi sharhi tajridi-l-i‘tiqad, str. 306-309; Serguzasht wa ‘aqaidi falsafi HādžeNasiruddini Tusi: Risalah jabr wa ikhtiyar, str. 180-181.

[15] Kashfu-l-murad fi sharhi tajridi-l-i‘tiqad, str. 306-309.

[16] Ad-Dahr, 2.

[17] T{usi Nasiruddin: A<ghaz wa anjame jihan, str. 63.

[18] Kashfu-l-murad fi sharhi tajridi-l-i‘tiqad, str. 252-253.

[19] Akhlaqe Nasiri, str. 250, 320-321; T{usi Nasiruddin: Sharhi isharat wa-t-tanbihat, sv. 3, str. 371; Qawa‘idu-l-‘aqaid, str. 32-33.

[20] Akhlaqe Nasiri, str. 250-251.

[21] Ibid., str. 256.

[22] T{usi Nasiruddin: Asasu-l-iqtibas, str. 344, 529, 541.

[23] Ibid., str. 61-62.

[24] Akhlaqe Nasiri, str. 250, 320-321, 346.

6 Ibid., str. 69-71.

 

[26] A<ghaz wa anjami jihan,str. 63-64.

[27] Ibid., str. 63-64.

[28] Al-‘Alaq, 5.

[29] Al-Mu’minun, 51.

[30] Akhlaqe Nasiri, str. 33-34.

[31] Ibid., str. 33-34.