Filozofska djela profesora Motaharija praćena su preciznošću, dubinom i uzimanjem u obzir svih aspekata.Pored rečenog, među karakteristike njegovih filozofskih ideja spadaju jasnoća, posjedovanje široke slike, detaljnost i komparativnost. Mnoga od dubokih i složenih filozofskih pitanja postaju u njegovom filozofskom aparatu jasna, pojednostavljena, prosta i lahka, i tako ta pitanja izlazi iz svođenja na okvire razumijevanja tek male grupe učenika i profesora filozofije, te iznalazi širi krug sagovornika. Osvrt na neke od njegovih rasprava, recimo osvrt na raspravu o vahdeti-vudžudu iz drugog sveska komentara na Manzumu potvrđuje iznesenu tvrdnju. Naime, u vremenu kada je ova rasprava bila središnja tema pisanja i rasprava malog broja istraživača te pripadala baštini islamske filozofije i gnoze, ko se sve nije spotakao.
Allame Motahari je, pomoću, od Boga darovanog, jasnog i preciznog načina izražavanja te uz izvanrednu sposobnost upotrebe primjera, iznašao mogućnost da izloži ovo pitanje u preciznom i jasnom obliku i sruši sve nedoumice koje su ga okruživale.[1]
Motaharijeva uspješnost u prezentiranju i “prizemljivanju” filozofije ogleda se u sljedećem: prvo, vraća se na razumijevanje i potpuno vladanje različitim školama islamske filozofije; drugo, u njegovoj metodi izučavanja i predavanja filozofije. U nastavku ćemo ukazati na neke specifičnosti filozofske metodologije profesora Motaharija:
1. Obzirnost spram historijskih tokova filozofskih pitanja
Pojašnjenje historijskog toka, dominatne intelektualne situacije i racionalnog ozračja u vrijeme pojave nekog pitanja, spada među osobitosti istraživačke metode u filozofiji kod profesora Motaharija. S ovakvom metodom, on je uspio argumentovano odbaciti neka mišljenja o određivanju vremena nastanka nekih filozofskih pitanja, te dokazati kada se tačno dotična pitanja javljaju i identificirati prvog filozofa koji je dotično pitanje prezentirao. Primarnost egzistencije[2], jedno i mnoštvo[3], načinjavanje[4], pripravna mogućnost, imenično značenje (ma'naje esmi)[5], kriterij ispravnosti sudova[6], bitsko i vremenito stvorenost[7], umska egzistencija[8], zbiljni sud[9], paralogizam o apsolutnom nepostojanju[10] i Ishodište postanka svijeta u pravječnosti[11], spadaju među pitanja čije ishodište, vrijeme nastanka i filozofa koji ih je utemeljio otkrio je Šehid Motahari. Prema njegovom stavu, islamski filozofi ne samo da nisu obraćali pažnju na historijski tok filozofskih pitanja, nego su, iz naročitih razloga, osigurali povode nastanka nekih nejasnoća i sumnji. Shodno Motaharijevom mišljenju, Šejh Išraq je više nego bilo koji drugi filozof iznio zabluđujuće stavove u pogledu historijskih korijena filozofskih pitanja.
Motahari vjeruje da je i Hadži Sabzivari također, na svoj način, imao velikog udjela u skretanju stvari na stranputicu kad je riječ o historijskim korijenima. On je ovom metodom namjeravao, u svrhu odbrane islamske filozofije, analizirati jedno po jedno pitanje islamske filozofije i logike, prepoznati grčko naslijeđe u pitanjima pridodatim od strane islamskih filozofa i utvrditi stvarnu vrijednost pojedinih teorija. S ovakvom metodom, Motahari je pratio stavove ranijih filozofa i na precizan način upustio se u njihovu analizu te otkrio razloge njihovih grešaka. Tako, više nego jednom, ukazuje na manjak obzirnosti Mulla Hadija Sabzivarija u utvrđivanju tačnih datuma nekih filozofskih pitanja, poput pripisivanja pitanja jedinstva egzistencije (vahdeti vudžud) nekim drevnim perzijskim (pahlevijskim) filozofima, ili njegovih grešaka u razumijevanju nekih pitanja, poput njegovog stava pri tumačenju zbiljnog suda (kazijje hakikijje). Onaj ko se osvrne na Motaharijeve filozofske analize uvidjet će da on jasno ukazuje na brojne greške filozofa, ne samo u pojedinačnom slučaju, te na posljedice proistekle iz tih grešaka u drugim naukama.
2. Metod komparativne analize (poredbeni metod)
Najizrazitija osobitost Motaharijevih filozofskih istraživanja jeste upotreba komparativne metode u raspravama, što kod njega često nalazimo, pri čemu se bavi poređenjem stavova muslimanskih filozofa o nekom pitanju te također, predstavljajući njihove i stavove ranijih grčkih i kasnijih evropskih filozofa, analizira i procijenjuje stavove tih filozofa, pa jedne odbacuje, a druge podržava. Iz tog razloga, mišljenja i imena nekih ličnosti ponavljaju se u njegovim govorima, a riječ je o ličnostima poput Aristotela, Platona, Farabija, Ibn Sinaa, Šejha Išraqa, Nasiruddina Tusija, Sadrul-mute'alihina, Descartesa, Kanta, Hegela, Marxa, Sabzivarija, Allame Tabatabaija i ostalih.
Ta odmjeravanja ne ostaju samo u okvirima filozofskih stavova nego prelaze njihove granice i protežu se na odmjeravanje njihovih sa riječima gnostika i teologa te ulazi u pitanja koja su bila sporna između ovih skupina, poput pitanja vremenitog postanka svijeta koje su zagovarali mutekelimi i bitske stvorenosti (hudusu zati) što je stav filozofa, baš kao što se bavi i analizom i procjenjivanjem stavova filozofa i mišljenja znanstvenika logike i načela fikha. Iz tog razloga, ponekad usred filozofske rasprave pravi digresiju i stvari analizira šire podrobno ih propitujući i proučavajući i bavi se i onim što su o tome zaključili drugi, pored filozofa. Tako, njegovo istraživanje biva upotpunjeno u svim aspektima te naposljetku, u svjetlu istraživanja stečenih na nekoliko znanosti, daje svoje mišljenje i dokazuje ga.
S druge strane, vidimo ga kako poredi same nauke i nastoji iznaći tačke koje ih spajaju i one u kojima se razilaze, poput usporedbe koju vrši između filozofije i logike ili filozofije i irfana, pa kazuje o njihovim odnosima i koristi od svake ponaosob.
3. Jasnoća, širina i metodička lančanost
Motahari najdublje filozofske stavove, one najistančanije i možda najnerazumljivije među njima, stavlja na raspolaganje intelektualcima i tragateljima za znanjem kojima to nije struka, što je samo po sebi jedna rijetka odlika. U filozofskom nauku, kod mnogih filozofa i njihovih učitelja u govoru preovladava konciznost, stručna terminologija i metaforičnost, iz razloga što su svoja filozofska djela pisali zagonetnim stilom, nije ih mogao shvatiti niko osim onih koji su dio svog života proveli učeći i predajući filozofiju. Za razliku od toga, Motaharijeve analize odlikuju se širinom i u njegovom pristupu svi dijelovi filozofskih pitanja se raspravljaju iz razloga što je nastojao da predstavi sve ono što je u vezi s određenim problemom, poput premisa i sudova koji proizlazi iz te rasprave, i da to uključi u analizu i raspravu. Isto tako, u sistematiziranju pitanja očita je metodička lančanost i logička sukladnost do te mjere da su pitanja i rasprave međusobno povezani poput zlatnog lanca i postojani, pa jedni proizlaze iz drugih i sistematizirani su.[12]
[1] Moslah-e bidar, str. 222.
[2] Šarh-e Mabsut, sv. 1, str. 58-64.
[3] Ibid, str. 29.
[4] Ibid, sv. 2, str. 418-419.
[5] Šarh-e Mabsut, sv. 3, str. 227.
[6] Morteze Motahari, Madžmu'e-ye asar, sv. 9, str. 618.
[7] Ibid, sv. 4, str. 20-30.
[8] Morteze Motahari, Madžmu'e-ye asar, sv. 9, str. 217.
[9] Ibid, str. 592.
[10] Ibid, str. 549.
[11] Ibid, sv. 10, str. 431.
[12] Moslah-e bidar, str. 216-228.