Scroll to top

Načelo uzročnosti

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 32), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Prethodno: Uzrok i posljedica

Obuhvata:

Važnost načela uzročnosti

Značenje načela uzročnosti

Kriterij potrebitosti za uzrokom

Važnost načela uzročnosti

Kao što je objašnjeno u 9. lekciji, otkrivanje uzročno-posljedične veze među pojavama formira osovinu svih naučnih pregnuća, a načelo uzročnosti, kao univerzalno i općenito načelo, predstavlja stup svih nauka koje raspravljaju presudbama o zbiljskim predmetima. S druge strane, svaki naučni zakon duguje svoju univerzalnost i definitivnost / neopozivost razumskim i filozofskim zakonima uzročnosti – i bez njih se nijedan univerzalan i definitivan zakon bilo koje nauke ne može uspostaviti. Ovo je jedna od najvažnijih stvari u kojima nauka potrebuje filozofiju.

Neki od onih koji poriču racionalizam i racionalne presudbe neovisne o iskustvu, ili koji u osnovi ne vjeruju da filozofski i metafizički problemi imaju ikakvu naučnu i sigurnu vrijednost, nastoje dokazati valjanost načela uzročnosti putem iskustva. Međutim, kako je više puta napominjano, ovaj oblik nastojanja je beskoristan i neplodan jer, s jedne strane, da bi se uspostavila stvarna egzistencija opredmećene stvari izvan duše, pojedinac se mora osloniti na načelo uzročnosti, pošto bez njega nema načina uspostaviti opredmećene zbilje i uvijek će biti prostora nedoumici postoje li iza percepcija i umskih formi zbilje koje podliježu iskustvu, a, s druge strane, uspostava podudarnosti između percepcija i vanjskih stvari (nakon prihvatanja istih) zahtijeva drugostepene zakone uzročnosti i, dokle god se ti zakoni ne uspostave, bit će prostora za nedoumicu odgovaraju li naše umske pojave i percepcije stvarima iz vanjskog svijeta – kako bismo putem ovih zakona mogli doći do znanja o vanjskim zbiljama. Najzad, ukoliko sumnja u zakone uzročnosti postoji, onda se uopće ne može uspostaviti univerzalnost i definitivnost rezultata iskustva, a pokušaj uspostave zakona uzročnosti posredstvom iskustva implicira kružno rasuđivanje, to jest, univerzalnost i definitivnost rezultata iskustva ovisi o zakonima uzročnosti, a pretpostavlja se da ove zakone želimo uspostaviti pomoću uopćavanja iskustvenih rezultata i njihovom univerzalizacijom.

Drugim riječima, upotreba iskustva je moguća samo u slučaju da je uspostavljena egzistencija stvari kao predmeta iskustva i ako su iskustveni rezultati definitivno poznati. Obje ove stvari ovisne su o prihvatanju načela uzročnosti prije izvođenja eksperimenta jer, ukoliko onaj koji vrši eksperiment ne vjeruje u načelo uzročnosti već ga želi uspostaviti putem eksperimenta, on neće moći dokučiti stvarnu egzistenciju stvari podvrgnute eksperimentu, pošto se u svjetlu ovog načela, preko egzistencije njegove posljedice (perceptivne pojave), dokučuje egzistencija uzroka (izvanjske stvari), kao što je objašnjeno u 23. lekciji. Nadalje, dok se uz pomoć zakona uzročnosti ne ustanovi da uzrok raznih i mijenjajućih percepcijskih pojava koje govore o različitim dimenzijama i oblicima materijalnih stvari njima, to jest, materijalnim stvarima odgovara, neće se moći sigurno i definitivno saznati atributi i karakteristike objekata iskustva, e da bi se mogao donijeti sud o rezultatima iskustva koji se na njih odnose. Štaviše, najviše što se može tvrditi kroz osjetilno iskustvo jeste puka uporednost ili redovita uzastopnost dviju pojava u okrilju iskustva koje se ostvarilo. No, kao što znamo, uporednost ili uzastopnost pojava općenitiji su od uzročnosti, te se pomoću njih veze uzročnosti ne mogu uspostaviti. Na koncu ostaje problem da bez obzira koliko se puta osjetilno iskustvo ponavljalo, ono ne može pobiti mogućnost kršenja uzroka od strane posljedice, odnosno uvijek će ostati vjerovatnoća da će se u slučaju nečeg još neiskušanog dogoditi posljedica bez uzroka, ili da se, dok postoji uzrok, njegova posljedica neće dogoditi. To znači da je osjetilno iskustvo nedovoljno za uspostavu univerzalne i nužne veze između dviju pojava, a kamoli za uspostavu univerzalnih zakona uzročnosti po pitanju svih uzroka i posljedica.

Stoga će neko poput Humea, koji uzročnost svodi na uporednost ili uzastopnost dviju pojava, biti nemoćan izbjeći sumnje i nedoumice. Upravo iz tog razloga je ova vrsta filozofskih problema kod njih bila proglašena nerješivim. Nadalje, oni koji su gajili sklonost prema pozitivizmu i koji su se zadovoljili onim što se dobija putem osjetila ne mogu uspostaviti nikakav univerzalan i definitivan zakon niti u jednoj nauci.

Zato je neophodno dati još objašnjenja značenja načela uzročnosti, njegove valjanosti i vrijednosti.

Značenje načela uzročnosti

Pod načelom uzročnosti podrazumijeva se sud koji ukazuje na potrebu posljedice za uzrokom i on nužno podrazumijeva činjenicu da se posljedica neće dogoditi bez uzroka. Ovo se u obliku stvarnog suda (qadijje-je haqīqijje) može iznijeti u sljedećoj formi: “Svaka posljedica treba uzrok.” Sadržaj ovoga je da, kad god se dogodi posljedica u vanjskom svijetu, ona će biti u potrebi za uzrokom – i nema egzistenta koji ima atribut posljedičnosti, a da je došao u postojanje bez nekog uzroka. Tako postojanje posljedice razotkriva da je ona u postojanje došla preko uzroka.

Ovo je također analitički sud (qadijje-je tahlīlī), a pojam njegovog predikata dobije se iz pojma njegovog subjekta, jer se pojam posljedica, kako je objašnjeno, odnosi na egzistent čija je egzistencija ovisna o drugom egzistentu za kojim je u potrebi. Otuda pojam subjekta (posljedica) uključuje značenje potrebitosti i ovisnosti o uzroku koji čini predikat spomenutog suda. Ovo je primarni samoočigledni sud koji nema potrebe za bilo kakvim obrazloženjem i dokazom, te je puko zamišljanje subjekta i predikata dovoljno za potvrđivanje ovog suda.

Međutim, ovaj sud ne ukazuje na egzistenciju posljedice u vanjskom svijetu, te se na temelju njega ne da utvrditi da u svijetu bivanja postoji egzistent koji je u potrebi za uzrokom, jer je stvarni sud poput kondicionalnog suda (qadijje-je šartijja) koji sam po sebi nije kadar uspostaviti egzistenciju svoga subjekta u vanjskom svijetu i on ne ukazuje ni na što više od toga da, ako se dogodi egzistent s atributom bivanja posljedicom, onda on neizbježno ima neki uzrok.

Ovo načelo se može predstaviti i na drugi način u sljedećoj formi, tako da se ukaže na egzistenciju primjera subjekta u vanjskom svijetu: “Posljedice koje postoje u vanjskom svijetu u potrebi su za uzrocima.” Ovo se, također, može smatrati po sebi očitim sudom, jer se on može razbiti u dva suda, od kojih je prvi istovjetan onom spomenutom, koji je primarni po sebi očiti sud, a drugi sud ukazuje na egzistenciju posljedice u vanjskom svijetu i može se dobiti putem prisustvenog znanja unutarnjih posljedica, pa se može kazati da je to jedan od sudova iz svijesti i samoočiglednih sudova.

Ipak, ovaj sud ne može odrediti koji su to primjeri bivanja posljedicom i on samo ukazuje da postoje egzistenti u vanjskom svijetu koji se imenuju posljedicama, a u potrebi su za uzrocima. No, koji od ovih vanjskih egzistenata imaju ovo ime i presudbu, nije nešto što se može dobiti kroz ovaj sud.

U svakom slučaju, prepoznavanje primjera uzroka i posljedica nije nešto po sebi očito, osim onih slučajeva koji se percipiraju kroz prisustveno znanje. Ostali slučajevi zahtijevaju dokaz. Pri tome se prvo trebaju odrediti atributi uzroka i posljedice, pa se njihovom uporedbom s egzistentima u vanjskom svijetu mogu raspoznati primjeri uzroka i posljedica.

Neki zapadni filozofi, koji nisu valjano shvatili sadržaj načela uzročnosti, smatrali su da je njegov sadržaj da je svaki egzistent u potrebi za uzrokom. Pa su tako oni, u skladu s vlastitim razmišljanjima, prigovorili dokazu o postojanju Uzvišenog Boga zasnovanom na načelu kauzaliteta. Oni su prigovorili da bi, u skladu s gornjim načelom, Bog, također, morao imati stvoritelja! Jednostavno su previdjeli činjenicu da subjekt načela uzročnosti nije egzistent u apsolutnom smislu, to jest motlaq-e muodžūd – egzistent apsolutno ili svaki egzistent, već je to egzistent posljedica, a budući da Uzvišeni Bog nije posljedica, on nema potrebu za nekim uzrokom ili stvoriteljem.

Kriterij potrebitosti za uzrokom

Islamski filozofi su ovu temu izložili poglavlju s naslovom Kriterij potrebitosti za uzrokom, čiji je zaključak određivanje subjekta načela uzročnosti, a rezultat je sljedeći.

Ako bi subjekt ovog suda bio egzistent u apsolutnom smislu, to jest, apsolutno svaki egzistent, to bi značilo da je egzistent, sve dok je egzistentom, u potrebi za uzrokom, a ovo bi nužno podrazumijevalo da svaki egzistent treba uzrok. Međutim, ovo ne samo da nije po sebi očito već za to nema ni razloga, štaviše, imamo i dokaz protiv toga, jer dokazi postojanja Boga Uzvišenog također znače da postoji egzistent koji nije u potrebi za uzrokom. Prema tome, subjekt se u spomenutom sudu mora ograničiti. A sada moramo razmotriti kakvo je to ograničenje.

Jedna skupina muslimanskih teologa su zamišljali da ovo ograničenje jeste nastajanje (hudūş), što znači da će svaki egzistent koji je nastao (hādiş) i koji nekada nije postojao te je poslije došao u postojanje biti u potrebi za uzrokom, tako da se vječnim bićem smatrao isključivo Bog Uzvišeni. Oni su argumentirali da, ako je egzistent bespočetan (azalī) i nije imao prethodnog uvjeta ništavila, tada on neće biti potrebit za drugim egzistentom koji bi ga doveo u postojanje.

Suprotno ovima, filozofi su vjerovali da ograničenje subjekta rečenog suda jeste moguća ili kontingenta stvar. To jest, svaki egzistent koji po sebi ima mogućnost nebivanja, tako da pretpostavka njegovog nebivanja nije nemoguća, jeste u potrebi za uzrokom. Kratkoća ili dužina njegovog života neće ga učiniti nepotrebitim za uzrokom; radije, što duže živi, duže će biti u potrebi za uzrokom, a ako se pretpostavi da je njegov život beskonačan, onda će i njegova potreba za uzrokom biti beskonačna. Dakle, razumski nije nemoguće da egzistent koji je posljedica bude vječan.

No, treba primijetiti da je kontingentnost, koja služi za ograničenje subjekta i koja je kriterij potrebitosti za uzrokom, atribut štastva. Prema filozofima, štastvo je to koje samo po sebi nema odnosa ni s egzistencijom niti s ništavilom. Drugim riječima, njegov odnos s egzistencijom i ništavilom je istovjetan i mora postojati nešto drugo što će ga izvesti iz ravnotežnog stanja (hadd-e tasāwī). To nešto je uzrok. Iz ovog se razloga kriterij potrebitosti za uzrokom tretira štastvenom kontingentnošću (emkān-e māhuwī).

Međutim, ova pozicija je srodna s fundamentalnošću štastva, a za onog ko prihvati fundamentalnost egzistencije bolje je da svoje filozofske rasprave osloni na egzistenciju. Eto zašto je Mulla Sadra tvrdio da kriterij potrebitosti posljedice za svojim uzrokom jeste način njene egzistencije. Drugim riječima, kriterij potrebitosti nekih egzistenata za samodovoljnom i nepotrebitom egzistencijom jeste njihovo ontološko siromaštvo (faqr-e wodžūdī) i bītska ovisnost. Tako će subjekt ranije spomenutog suda biti siromašni egzistent (moudžūd-e faqīr) ili ovisni egzistent. Kada uzmemo u obzir stupnjevite razine egzistencije, u kojoj je svaka slabija razina ovisna o snažnijoj razini, tada možemo subjekt suda držati slabim egzistentom (moudžūd-e da‘īf), te će kriterij potrebitosti za uzrokom biti slabost razine egzistencije.

Precizno prateći ovo izlaganje Mulla Sadre mogu se izvući sljedeći zaključci. Prvo, vezu uzročnosti treba tražiti ili u egzistenciji uzroka, ili u egzistenciji posljedice, a ne u njihovim štastvima. Ovaj zaključak prirodno proistječe iz učenja o fundamentalnosti egzistencije, što je nasuprot stavu onog ko zamišlja da uzrok donosi štastvo posljedice, ili da uzrok štastvo posljedice čini nositeljem atributa bivanja egzistentom ili, stručnim rječnikom kazano, da “načinjavanje” (dža‘l) pripada štastvu ili da štastvo prihvata atribuciju egzistencije. Oba ova stava temelje se na fundamentalnost štastva, a njegovim opovrgavanjem ne ostavlja se nimalo mjesta ovakvim pogledima.

Drugo, bivanje posljedicom i ovisnost posljedice bītsko je za njenu egzistenciju. Ovisna egzistencija nikada neće biti neovisna i bez potrebe za uzrokom. Drugim riječima, egzistencija posljedice je upravo samo pripadanje i sama ovisnost o uzroku darovatelju bivanja. Na ovoj osnovi, opredmećena egzistencija može se podijeliti u dva dijela: neovisnu i relacionu (mustaqell wa rābet) egzistenciju. Ovo je probrano pitanje koje smo ranije spomenuli i ono je jedna od najdragocjenijih plodova Mulla Sadraove transcendentalne teozofije, što traži i daljnja pojašnjenja.

Nastavak: Uzročna veza

Sažetak

1. Načelo uzročnosti je racionalno i metafizičko načelo i nedokučivo je iskustvenim putem.

2. Upotreba iskustva moguća je ukoliko je egzistencija stvari koje su predmet iskustva posve izvjesna i ukoliko je ostvarivo njihovo definitivno poznavanje. Da bi se s izvjesnošću dokazalo to dvoje, potrebno je prihvatanje načela uzročnosti i njegovih drugostepenih zakonitosti.

3. S druge strane, iskustveno se može dokazati samo puka uporednost ili redovita uzastopnost dviju pojava u okrilju iskustva koje se ostvarilo. Međutim, niti je uzročnost isto što i redovita uporednost ili uzastopnost niti se iskustveno može odbaciti mogućnost nasumičnosti izvan područja stvari na koje se iskustvo odnosi.

4. Prema tome, oni koji uzročnost promatraju kao uporednost ili redovitu uzastopnost pojava, kao i oni koji imaju pozitivistički pristup, ne mogu izvesti i dokazati nikakvu univerzalnu i izričitu zakonitost.

5. Sud koji glasi: “Svaka posljedica ima potrebu za uzrokom” jeste analitički i primarni samoočigledni sud i nema potrebe za dokazivanjem.

6. Postojanje egzistenta koji je posljedica i ovisan može se u potpunosti pojmiti putem prisustvenog znanja, te se primjenom tog konteksta na naprijed izneseni sud može izvesti drugi samoočigledni sud: “Posljedice koje postoje u vanjskom svijetu imaju potrebu za uzrokom.”

7. Međutim, ni jedan od ova dva suda ne može odrediti primjere uzroka i posljedice.

8. Neki su smatrali kako je subjekt načela uzročnosti egzistent apsolutno, to jest, apsolutno svaki egzistent, te su stoga uložili prigovorili na dokaz uzroka uzrokā da bi, shodno načelu uzročnosti, tad i Bog morao imati svog stvoritelja. Pritom su previdjeli činjenicu da je subjekt rečenog načela egzistent posljedica, a ne egzistent apsolutno.

9. Teozofi su smatrali kako subjekt ovog suda jeste nastajući egzistent, dok su vječnim bićem smatrali isključivo Boga Svevišnjeg, smatrajući pritom da, ako neki egzistent jeste stalan, tada nema potrebe za dodjeliteljem egzistencije.

10. Filozofi su smatrali kako je subjekt rečenog načela kontingentni egzistent te da, prema tome, svaki egzistent koji ima štastvo treba uzrok, makar u vremenskom smislu taj egzistent bio vječan.

11. Mulla Sadra je ontološko siromaštvo smatrao kriterijem potrebe za uzrokom. Kao subjekt načela uzročnosti on je uveo siromašni egzistent i to je objašnjenje koje je u skladu s fundamentalnošću egzistencije.

12. Implikacija rečenog stava jeste, kao prvo, da vezu uzročnosti treba tražiti u egzistenciji a ne u štastvu te, kao drugo, siromaštvo i ovisnost su za egzistenciju posljedice bītska i neprekršiva stvar.

Povezani članci