Preuzeto iz knjige: Etički stavovi Allame Tabatabaija, autor: Reza Ramezani
O etici i filozofiji etike iznesene su brojne rasprave, pa ako se obratimo povijesnim pisanim tragovima, vidjet ćemo da su se etičke teme obrađivale i prije nove ere, dakle u doba stare Grčke, a ličnosti poput Platona, Sokrata i Aristotela svrstavaju se u pionire kada je riječ o iznošenju ovakvih rasprava, iako se praktični tok morala vraća na stvaranje hazreti Adema, a.s., jer su ljudi od samog nastanka bili privrženi moralu i lijepom ponašanju te su i sami imali takvo ponašanje.
Etičke rasprave među starim učenjacima više su imale aspekt praktičnog morala; drugim riječima, objektivna i praktična egzistencija etike imala je prednost i veću vrijednost, zbog čega teorijske rasprave nisu bile aktuelne, već bi se ponekad o njima u okviru ove teme raspravljalo na marginama i kao o popratnim pitanjima. Zato knjige iz etike nisu bile uređivane tako da imaju dijelove, poglavlja i logičan oblik u kojem se iznose s obzirom na pojmovne i sudske osnove. Moralne rasprave na Zapadu od početka, u grčkom i rimskom razdoblju (prije Srednjeg vijeka) i nakon njih, poprimile su racionalni i filozofski karakter, poput onoga što su napisali Platon, Aristotel i neoplatonisti. Međutim, za vrijeme renesanse, s obzirom na stav koji nastaje u ontologiji, epistemologiji i antropologiji zapada, i stoga što su pitanja razmatrana na temelju iskustva i nauke, žestoko su se borili protiv metafizičkog pristupa te je, kao posljedica toga, uništeno područje morala, zbog čega moralna kriza pogađa Zapad iz objektivnog i pedagoškog aspekta. Međutim, u teorijskim okvirima istraživači na Zapadu posvetili su se istraživanjima i razmišljanjima, radeći na dokazivim aspektima i utvrđivanju temelja i načela morala, što je dovelo do poricanja vječnog morala. Koncipirali su ljudsku etiku, ukazujući na teme poput “treba” i “jeste”. Oni su na polju teoretskog, a posebno u filozofiji etike, uradili mnogo posla. Čak se može reći da su na misaonom polju u vezi s etičkim osnovama napisali više materijala nego svi drugi, a vjerovatno je mnoštvo napisanog bilo s namjerom da unište korijen religijskog morala. U svakom slučaju, islamski učenjaci koji se bave praktičnim moralom sa religijskim pristupom nisu imali pažnje vrijedna djela, ali su u teorijskom moralu predstavili zapažene perspektive istraživačima i misliocima.
Jedan od onih koji su u ovim dvama područjima, praktičnom i teorijskom, posvetili pažnju koncipiranju temeljitih pitanja jeste i merhum Allame Tabatabai. Ovaj veliki savremeni religijski učenjak, iako nije napisao zasebnu knjigu o moralu, na različitim mjestima u svojim knjigama – posebno u beskrajno vrijednom komentaru Kur'ana Al-Mizanu – ulazi u rasprave o teorijskom i praktičnom moralu i iz zbira njegovih djela mogu se izvući utemeljeni stavovi i mišljenja. Pored toga, ovim se razmatranjem može steći uvid u značaj naučnog položaja ove velike ličnosti islamskog svijeta, a kada se obrati pažnja na moralni način života ovog istinskog učenjaka, on se može ubrojati među najveće savremene učenjake morala i primjereno je da se načini zasebna studija o njegovim moralnim stanjima i ponašanju, kako bi se naučna zajednica i obični ljudi još bolje mogli upoznati s njim.