Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani
U povijesti islamske etike razvojni put može biti podijeljen na četiri opće etape. Naravno, ovaj razvoj nije išao poput onoga u kršćanskoj etici od prostog prema složenom, već je nekada bio i suprotan tome, u smislu da je moguće da u jednoj fazi etičke rasprave pređu težak i složen tok, da bi u sljedećim fazama taj tok bio poboljšan i popravljen, kako bi uvjeti javljanja religijskog morala za sve kategorije ljudi dobili poželjan položaj. Te četiri etape su: tradicionalna etika, filozofska etika, irfanska i sufijska etika te sveobuhvatna etika.
1. Tradicionalna etika
Pod ovom vrstom etike misli se na etiku koju su učenjaci hadisa prenošenjem i širenjem predaja izgradili među ljudima.[1] Nakon pokreta prevodilaštva i upoznavanja sa grčkom filozofijom, etički stavovi iz Kur'ana i hadisa u velikoj mjeri bivaju izloženi stranom uticaju. Od vremena kada su naučavanja Tevrata i Indžila, običaji i kazivanja Arapa te grčka kultura pronašli svoj put do margina islamske misli dolazi do različitosti u tumačenju misli, naročito kada je došlo do uspostavljanja kontakta i interakcije Arapa muslimana sa perzijskom i indijskom kulturom i književnošću, a preko djela autora kakav je bio Ibn Muqaffa‘ (poput Edebe kebir, Edebe sagir, Kelile va Demne), koji su u tom prenošenju među arapske muslimane imali veoma važnu ulogu.[2]
Kroz povijest islama veliki učenjaci, nadahnuti Kur'anom i predajama, pišu knjige o etici. Uzimajući u obzir činjenicu da je etika jedan od stubova religijske spoznaje i da igra važnu ulogu u izgradnji karaktera i ličnosti čovjeka, oni joj posvećuju značajnu pažnju, ali se etičkim temama ne pristupa na nezavisan i inovativan način. Zato je potrebno da se ovaj ogroman skup uredi na odgovarajući način.
Razmatranje metode tradicionalne etike
Slabost djela koja pripadaju tradicionalnoj etici je u tome što ona nemaju naučni i logički poredak te što nisu tematski podijeljena, a to je bilo povod da neki “nauku” etiku shvataju doslovno u značenju zbirke savjeta i pridika. Također je bilo povod zabludi da nema nikakve potrebe za određenim redoslijedom i sistemom ili posebnom naučnom metodom u etici, baš kao što je slučaj sa Kur'anom, osnovnim svetim tekstom muslimana, koji svoj nauk i poruke ne nudi po nekom posebnom sistemu ili redosljedu, pa zato nije neophodno da se traži neki poseban sistem za različita religijska i kur'anska naučavanja, između ostalog i za etiku. Međutim, religija koja nema nikakvu uređenost u predstavljanju svojih tema i ideja suočit će se sa ozbiljnim teškoćama prilikom nuđenja onoga što ima za ponuditi te nije logično ni racionalno da univerzalna i potpuna religija, štaviše da ijedna Božanska religija, bude bez metode i sistema.
Svakako, ovo je lijepa i svijetla metoda, jer je preuzeta iz kur'anskih ajeta koji govore o moralu te iz Poslanikovog, s.a.v.a., Sunneta i predaja Imama Ehli-bejta, a.s., što posjeduje posebnu svjetlost. Ipak, istovremeno ne posjeduje nikakvu strukturu i sistem.
Potrebno je naglasiti da se većina etičkih tema svodi na savjete, pa se možda jednostavno nije osjećala potreba da se ovim temama posvete koristeći se naučnom i logičkom metodom. Oni su se više trudili da objasne etičke pojmove, a manju pažnju su posvetili praktičnim rješenjima. U ovoj etičkoj metodi ne može se vidjeti nešto što bismo mogli nazvali etičkim sistemom koji obuhvata temeljna etička pitanja i koji prema logičkom redoslijedu uređuje deskriptivne i odgojne rasprave.
Stoga knjige pisane tradicionalnom metodom, iako raspolažu dobrim svojstvima i čvrstinom teksta i sadržaja (jer su uzeti iz Kur'ana i predaja), ipak ne raspolažu čvrstom naučnom, logičkom i odgojnom strukturom. Općenito gledano, zbirke predaja o ovoj temi su neusklađene i teme su im usklađene po vlastitom nahođenju autora. Nekada je nenavođenje lanca prenosilaca predaje ili unošenje slabih predaja nanosilo štetu cijeloj knjizi. Isto tako, prisustvo sumnjivih, upitnih, sličnih, pa čak i protivrječnih predaja, te nepostojanje provjere, razmatranja i upoređivanja lanca prenosilaca i sadržaja predaja predstavljalo je još jednu vrstu nedostataka nekih knjiga, kao što se i obraćanje pažnje na samo jedan dio moralnih potreba kroz predaje ubraja u činioce koji ova djela čine neobuhvatnim.
Među knjige koje se služe ovom metodom mogu biti uvrštena ova djela: “Ahlak al-Nabijj va adabuh” Abu Hajjana Isfahanija, poznatog kao Abu Šajh (umro 429. g. po H.), “Masabih al-qulub ‘abd al-qulub” Abdurahmana Sullamija (umro 412. g. po H.), “Al-Qana‘a va al-ta‘affuf te Al-Šukr va al-hilm” Ibn Ebi Dun'jaa (umro 243. g. po H.), “Makarim al-ahlaq” Tabaranija (umro 260. g. po H.), “Atvaq al-zahab” Džarullaha Zamahšerija (467–538. g. po H.), “Al-Kabair” Šamsudina Zahabija (673–748. g. po H.), “‘Ujun al-ahjar” Ibn Kusbe Dinavarija (276–313. g. po H.), “Al-Adab al-hamid va al-ahlaq al-nafisa” Muhammada ibn Džarira Tabarija (umro 310. g. po H.), “Al-Zuhd” Muhammada ibn Hanbala, “Iršad al-qulub” Dajlamija (umro 448. g. po H.), “Al-Zari‘a ila makarim al-šarifa” Ragiba Isfahanija (umro 526. g. po H.), “Mavaiz va masadika al-ihvan” Šajha Saduqa (umro 381. g. po H.), “Al-Da‘ va al-dava’ va al-ruh” Ibn Qajjima Džavzija (umro 751. g. po H.), “Tanbih al-gafilin” Samarqandija (umro 373. g. po H.), “Adab al-dun'ja va al-din” Mavardija (364–450. g. po H.).
[1] Motahhari, Morteza, Ta'lim ve tarbijet dar eslam, str. 201.
[2] Prijevod Miskavajhovog djela Džavidane hirade Ešrefudina Osmana ibn Muhammeda Kazvinija.