Scroll to top

Qazijev duhovni životopis

Preveo: Ibrahim Avdić

Prethodno: Otvaranja vrata otkrovenja

Prijestolje Milostivog (Aršul rahman)

“Zaista je ljubav (muhabat) jedna od tajni Božanskih čije mjesto je u srcu čovjeka, kojoj niko nema pristupa sem kroz ove očigledne staze.”[1]

Božanski žar ljubavi bijaše skrovita u prsima

Sejjid Qazija i upravo ova ljubav biva preprekom da ovaj visoko leteći carski orao i za tren padne u nemar spram svoga Gospodara. Koliko puta su samo suze krvave potekle da bi se njegovo požutjelo lice otvorilo Tabibu (Ljekaru), ne bi li pronašlo lijek svojoj džigeri pržećoj. Koliko li je samo sabura i izdržljivosti pokazao ne bi li ga njegova revnosna pobožnost dovela do vela na prag svijeta svetih duša. Koliko je samo napora i truda trebalo da mu robovanje postane ustaljena duševna i tjelesna navika i da mu Svemilosni isprazni kuću srca od svega drugog te da sprži i njegovo vlastito sopstvo. Sve to do tog stupnja do kod njegova prividnog bitka ne ostane samo ime i dok se srce njegovo ne preinači u Uzvišeni Arš Božiji i dok se ne obistini da “Milostivi, zaposjedne Arš”, (Ta-ha, 5) i srce njegovo “zasvijetli svjetlom u formi zvijezde.”[2]

Qazijevi namazi

Da, četrdeset godina ustrajnog robovanja i postojanosti u ljubavi, bilo je to četrdeset godina traganja isključivo za Bogom, a ne traženje kerameta i otkrovenja – sve to ga vodi isključivo Voljenom, jer je dobro razumio kur'anski zov: “Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome?”

On je bio čovjek čist i krepostan, a Ljubljeni mu je zauzvrat podario slast druženja i bliskosti sa Sobom. Njegovo stanje je zato bilo sljedeće:

Sjenu drveta Tūba, čežnju za hurijama i obalu Havda,

sve to ode kad bijah obuzet na ulazu sokaka Tvoga.

Zato Qazi kazuje:

“Siromaštvo, besparica i mnoštvo moje djece uvijek su me pritiskivali, ali kad god bih stao na namaz, Uzvišeni bi mi podario takvu slast da bih oduljivao namaz na cijeli jedan sat, a onda bi nadalje bila jedina briga da li će me – na osnovu očuvanja moje posvećenosti i robovanja Bogu – i na sljedećem namazu ponovo zapasti zadovoljstvo duhovne hrane ili ne.”[3]

I odista, kako se ovakav monolog i poklapa sa obraćanjem i monologom prvaka svih sādžida (Sejjidul sādžidīn) – Zejnul sādžidīna:

“Bože moj, s Tobom se ispravljaju srca smetena i s Tobom put nalaze umovi zalutali, i ne bivaju spokojna srca osim sjećanjem na Tebe i ne smiruju se duše osim viđenjem Tebe.”[4]

Dalje on veli:

“Ponekada prosjak mi dođe na vrata kuće, a ja mu nemam ništa dati. Sa svih strana pritisak – ali kada ponovo stupim na namaz, s Božijim blagoslovom kao da nemam ni žene, ni djeteta ni duga ikakva. Jednostavno, kada stupim u namaz čujem tonove i melodije horizonata i nebesa, te sam od Boga tražio da me sačuva od ovih melodija.”

Ajatollah Dženābet prenosi:

“Ova opisana stanja i halove on je doživljavao tek na sredini i početku svog duhovnog puta, a pri kraju svog putešestvija sve to bilo je mnogo uzvišenije i i intenzivnije.”

Prema tome, njega ni Dunja’ a ni Ahiret ne mogu odvojiti od njegova Voljenog. On želi onako kako to i treba Boga obožavati. Ukratko, niti ga strah od Vatre a ni čežnja za Džennetom privlače.

“Već sam samo Tebe našao dostojnim obožavanja.”[5]

I utječem Ti se od bilo kakvog užitka osim užitka u zikrenju Tebe i od bilo kakva spokoja osim spokoja usljed spoznaje Tebe, i od bilo kakve radosti osim radosti Tvoje blizine i od bilo kakva posla osim posla u poslušnosti Tebi. [6]

“Događa se tako u Nedžefu da vlasnik kuće, zbog siromaštva i nemogućnosti plaćanja kirije, Qazija izbacuje iz kuće zajedno s njegovim stvarima, te on biva primoran odseliti u Kufu i naći jedan stan na gornjem spratu kuće, ponad Kufanske glavne džamije, namijenjen putnicima namjernicima (garibima). U tom smislu Allame Tabatabai veli: ‘Ja otiđoh da ga vidim, kad vidjeh da su svi članovi njegove porodice zajedno sa njim bolesni i da imaju groznicu. Ali kada je došlo vrijeme namaza ustao je na namaz i našao smiraj, a ovo naročito nakon namaza kada se dao dodatnim učenjima i salavatima na Resulullaha i njegovu porodicu – kao da ga apsolutno ništa nije snašlo.’”[7]

“Pri tome su mu dolazili i drugi učenici, ali bi ga nalazili na sedždama, koje je toliko oduljivao da bi se oni vraćali kući.”[8]

Ali on ne samo da je svoje poglede zaklonio od ovosvjetskih ljudi svog podneblja nego čak i od Ahireta, pri čemu je svojim učenicima savjetovao:

“Dok ste u namazu, zikru ili ibadetu, zaokupljeni Apsolutnom ljepotom Svevišnjeg, sve što vidite i čujete i što vas zaokuplja, ostavite to. Videći džennetske ljepote nikada ne zaboravite na Stvoritelja Dženneta.”

On odgaja takvog učenika poput Tababtabaije, r.a., koji veli:

“Jednog dana bijah sjedio u kufanskoj džamiji zikreći. U trenutku, s moje desne strane priđe mi džennetska hurija i donese mi čašu džennetskog pića – pokazujući mi se pri tome. Ali upravo kada sam htio da obratim pažnju na nju, naumpadoše mi učiteljeve (Qazijeve) riječi i ja zažmirih, ne obraćajući više pažnju na nju. No, ona (hurija) ustade i ponudi mi čašu s moje lijeve strane, a ja se opet uzdrža od pažnje prema njoj, a ona se razljuti i ode.”[9]

Nevjera kafiraova i vjera pobožnjakova

samo su, o Atare, trunčica bola srca tvoga.

On je, dakle, tragao samo za bolom i čežnjom srca svoga. Tako se od rahmetli Sejjid Hašim Razavija prenosi:

“On je imao dijete koje je izuzetno volio a koje je zbog strujnog udara umrlo. Tih dana, u vrijeme te velike tuge, ja sam ga posjetio da mu izrazim svoje saučešće, a on mi reče: ‘Da znaš da je ovo moje dijete sve do sada bilo kod mene, čim si ti ušao ono je nestalo.’ Onda dok sam mu izražavao saučešće, kaza: ‘Sve moje tuge i brige traju do prvog namskog: Allahu ekber!’, da bi nastavio:

Evo već dva tri dana proganja me misao šta ako u Džennetu ne bi dozvolili namaz, šta ćemo onda?’”[10]

Znali su mu kazati: “Ti sa svom ovom brojnom porodicom, a živiš bez novca?” On bi na to odgovorio:

“Volim ovaj hal. Spram onog Apsolutno bogatog trebamo biti najsiromašniji, kada nemam novca onda još veću potrebu osjećam prema Bogu i moja pažnja i usredotočenost prema Bogu se povećavaju. U tim trenucima samo razmišljam: ‘Da li nas ovi užici koje donosi namaski povjetarac sljeduju i u Berzahu?’”[11]

Da, to je upravo u duhu onog:

“Pitanje mističke čežnje zapravo je pitanje utapanja, kod posvećenika nema druge želje osim ekstatičkog postignuća (halās), a sve drugo se zaboravlja.”[12]

On je utopljenik u moru ljubavi bez obala. Druge želje i cilja osim Voljenog on nema. Na svaki način pokušava da dopre do svog miljenika. Cijelu noć on je kadar da provede na sedždi izgovarajući: Hasan, Hasan! Pa kada su ga upitali zašto stalno to izgovara, on odgovara:

“Bog mi je dao sina Hasana koji je potpuno miran i predan, zato ja na sedždi izgovaram njegovo ime ne bi li i meni Bog dao takav smiraj i predanost (spram Njega).”[13]

Da, on posjeduje toliku čežnju da ga njegov Voljeni utopi u Sebi. Sve to ga je učinilo nemarnim spram Dunja-a i Ahireta. I jedinu stvar koju može drugima kazati u vezi tajni namaza je sljedeće:

“Budete li sačuvali svoj namaz, i sve drugo će vam biti sačuvano.”[14]

Qazijev noćni namaz

Prethodna priča je bila o njegovim dnevnim namazima, ali on ni noću ne miruje.

“On malo spava i često se budi, doima se poput nekoga za kim je raspisana potjera. Ta zar je ova ljubav i ljubavna smetenost kod nj ostavila mjesta spavanju. On ustaje, počinje klanjati, ali ne 4, 8, 10 ili 11 rekata, on klanja 20 i više rekata (nafile) namaza.”[15]

I doista, zar da Qaziju sa ovom ljubavnom revnošću malo po malo pokazuju “uvojak Lejlin”. On sam kaže:

“Dvadeset je punih godina kako sam s abdestom i bez abdest ne bijah osim u za vrijeme njegova obnavljanja, a i ne spavah osim da budem s abdestom.”[16]

Jednog dana kada njegova djeca upitaše: Šta ti činiš pa svaki puta kada se noću probudiš, ustaješ tako svjež, ne učiš li možda kraj sure Kehf? On odgovara: “Ne, budim se zato što treba da se probudim!”

Ta zar će onaj koji ima toliku ljubavnu čežnju i napon uopće upadati u san.

Smiraj i san od Hafiza umjerenost u žudnji traže,

koji smiraj, koji sabur, kakav san druže![17]

Qazijev sin Sejjid Muhamed Hasan Qazi kaže:

“Jednog dana sa jednim od moje braće razgovarao sam o noćnim duhovnim halovima i stanjima našeg oca Qazija. ‘Upitah ga da li ti imaš neko sjećanje u vezi s ovim?’ On reče: ‘On je svake noći bio obuzet šaputanjem sa svojim Gospodarom. I zvijezde noći upoznate su s njegovim noćnim jecajima. U našem stanu smo imali samo dvije spojene sobice 2 x 2 m, sa samo jednim izlaznim vratima. Majka i mi djeca spavali smo u prvoj sobici, a otac je koristio drugu sobicu za svoj noćni počinak. Mnoge duge noći iz njegove sobice bi dopirao njegov plačni i jecajući glas, ali niko nije imao hrabrosti to objelodaniti. Samo bih ja bio taj koji je nastojao otkriti zbilju svega toga. Jedne noći kada svi bijahu utonuli u duboki san i kada posvuda bio mir, samo ja slušah smjerni glas koji je dolazio iz očeve sobe. Polahko sam se prikrao kroz vrata njegova sobička i ugledah ga kako sjedi s rukama pokrivajući lice te kako vjerovatno opetovano ponavlja izvjesnu dovu. Vratih se sa strahom u postelju vidjevši majku kako se probudila tragajući za mnom. Čim me je majka ugledala odmah mi je prstom na ustima pokazala da šutim.’”[18]

Da, dok drugi smjerno upadaju u noćni počinak, kod nj tek počinje procesija noćnog bdijenja, suza i plača, čime kreće uspostava veze sa predvorjem Voljenog kada se pali ljubavna vatra, zvijezde noćne bivaju tada upoznate sa dugim kunut dovama i jecajima. Njegova djeca a i učenici imali su priliku osvjedočiti se njegovim dugonoćnim kunut dovama i dugim jecanjima.

Da, noćna zbivanja njega čine smetenim i izgubljenim, kojom prilikom on ispija pehare opijajućih napitaka i u tišini noći upada u potpunu osamu sa svojim raskrivenim Voljenim.

Ajatollah Sejjid Muhamed Husejni, pisac vrijednog tefsira “Anvar derhašān”, koji je stanovito vrijeme proveo kod Qazija, sa tugom i nostalgijom se prisjeća tog vremena.

“Godine 1347/1926. ili 1348/1927., nalazio sam se u Medresi Qawām u svetom Nedžefu. Rahmetli Qazi je također doputovao u tu medresu i od direktora škole je tražio sobicu, da bi poslije postalo jasno da traži sobicu za ibadet i molitvu. To učinio jer je imao mali stan i smatrao je da svojim noćnim molitvama uznemirava svoju djecu. Noćima, obično oko ponoći, kada bi učenici pospali, u njegovoj sobici počinjala bi noćna ibadetska drama. Tu sam ja postao privrženik rahmetli Qazija. Puno su me dojmila njegova duhova stanja za vrijeme činjenja noćnih ibadeta te sam od njega zatražio da me podučava knjizi ‘Džāme sa’ādat’ od rahmetli Naraqija i on je sa svom prijaznošću to prihvatio. Ali kakav je to bio ders, zaista je to bila lekcija iz irfana, lekcija irfana iz dubine duše. Slušalac je bio siguran da sve ono što mu Učitelj kaže da je to on (Učitelj) sve lično doživio i da je to u svojoj nutrini smirio.

Uskoro se dogodila čudna scena. Nakon izvjesnog vremena svi moji virdovi i zikrovi postali su šejh Qazi. Zapostavio sam sve druge dersove i predavanja samo sam pazio i upijao njegove dersove. Kada bih došao spram njega i on počeo s predavanjem ja bih zaboravio sve druge lekcije i potpuno bih se utapao u njega. Cijeli dan ne bih ni o čemu drugom razmišljao osim o njegovim zapovijedima. Noću kada bi se on pripremao za noćno bdijenje i ibadet, iako bi skidao svoje sandale da mene ne uznemirava, ja bih se ipak budio i kriomice promatrao njegove dove i plačna moljenja. Sve je to meni bilo jako interesantno. Do ujutru ja ne bih zaspao, već bi razmišljao o viđenom.

Protokom vremena, usljed mog zapuštanja svih drugih predmeta i usredotočenja samo na šejh Qazija, kod mene se počele pojavljivati neke promjene kada moj hal postaje čudnovatan i to toliko da su to i drugi primijetili.

Rahmetli ajatollah Muhamed Husein Kompani, koji je shvatio o čemu je riječ, reče mi: ‘Za tebe je još rano da ideš na ders i pouku kod šejh Qazija, to je za tebe odveć veliko borilište. On je veliki čovjek koji treba velikog borca za to. Stoga je za tebe bolje da ostaviš Qazija i da se zadovoljiš predavanjima o ahlaku (etici) u kući kod Sejjid Abdulgafara.’ A budići da sam ja jako cijenio rahmetli ajatollah Muhamed Husein Kompanija, koji je ostvarivao uticaj na moj duh, istog momenta sam napustio podučavanja šejh Qazija. No još sam stanovito vrijeme osjećao slatkoću druženja sa njim. Uvidio sam da je šejh Qazi bio rijetko veliki čovjek. Njegove riječi, ponašanje i duhovni put sve je to bilo izuzetno privlačno i srcu prijajuće.”[19]

Da, upravo čudne noćne duhovne pustolovine bivaju najbolji razlog njegove iskrene odanosti Prijatelju: “…ta ustajanje noću, zaista, jače djeluje i izgovara se jasnije.” (Muzzemmil, 6)

I on će ono što noćima i praskozorjima u prsima preživljava sve to prvom prilikom kada ugleda Tabatabaiju njemu prenijeti, govoreći mu:

“Sine dragi, želiš li ovaj svijet – noćni namaz, a želiš li Ahiret opet noćni namaz.”

I ova vatrena ljubav Učitelja ostvari svoj učinak na Tabatabiji, koji od tada nadalje postaje vjerni njegov učenik, i toliko od nj uči i stiče mudrosti i irfana da takvo šta nigdje do sada nije čuo. [20] Qazi u jednom svom pismu jednom drugom učeniku piše:

“Ali noćni namaz! Mu’min nema nikakva izgovora ni izlike od neupražnjavanja noćnog namaza. Odista je čudno da neko želi postići potpunost, a da ne ustaje na noćni namaz. Mi nismo čuli da je iko mogao dostići stepen savršenosti a da to nije bilo upravo posredstvom noćnog namaza.”[21]

Usamljivanje

Šutnja njegova obilnija je od priče, a usamljenost njegova češća je od pojavljivanja. Po nekoliko dana u godini njega nema – naprosto nestane. Niko nema nikakvih vijesti o njemu – ni u medresi, ni u džamiji ni u Kufi, ni u polju. Niko ga ne može pronaći. Pa gdje je on? Šta radi? S kime je? Kako je tamo nekuda otišao? Kako će se vratiti?… Niko o svemu tome pojma nema.

“Ustrajavanje u usamljenosti (halvat) ojačava smiraj.”[22]

No, njegova usamljenost ne samo da nije puka usamljenost, već je to puno tajni. Doista, s kakvim je svjetovima on tu u kontaktu, a čemu niko nema pristupa ni habera pa čak ni njegovi najprivrženiji učenici. Satima se daje na razmišljanje i kontempliranje u Wādi selamu (groblje u okolini Nedžefa) i sam priznaje da je sa dušama umrlih upoznatiji i prisniji nego sa živima.

Napitak vjernika

Sa Kur'anom njeguje posebnu intimu i naziva ga mu’minskim napitkom (šerab-e mu’minin) te učenicima svojim savjetuje:

“Noćima učite Kur’an lijepim i melanholičnim glasom jer u njemu je mu’minski napitak.”[23]

“Onu radost očiju iskrenih uvijek imajte u očima i sa tim upućivačem uvijek budite i Pravim putem uvijek putujte. A jedan od tih puteva jeste i lijepo i melodično učenje, naročito u dubini noći.”[24]

A svom učeniku ajatollahu Aliju Burudžerdiju veli: “Nikada se ne odvajaj od Kur’ana!” I on do kraja ostaje dosljedan i privržen ovome. Kada god bi imao slobodnog vremena dao bi se na učenje Kur'ana. [25]

On sa Kur'anom ne čini (brzu) istiharu, a i svojim učenicima preporučuje da to ne čine.

Prenosi se od ajatollaha Muhammed Taqi Amelija:

“Jednog dana pitao sam ga o tome da mi čujemo i čitamo kako neki kada otvore Kur’an, pred njima se (na otvorenoj stranici) ukažu tajne i nepoznanice, a dočim mi učimo Kur’an i takve stvari nam se ne ukazuju. Hazreti Qazi je kratko vrijeme gledao u moje lice, a potom kazao: ‘Da, oni uče Kur’an s posebnom pažnjom, sijedu spram kible, glava im nije prekrivena, Kur'an sa obje ruke dignu, i sa cjelokupnom posvećenošću svojom skoncentrisani su na ono što uče jer znaju ispred Koga su stali. Ali ti Kur’an učiš zavučen ispod stolice, staviš Kur’an na tlo i u nj buljiš.’”[26]

Halse

Miljenik njegov mu se često ukazuje

“On često zapada u ekstatična stanja u stanje halse-a. Sve to otvorenih očiju i ne oslanjajući se na nešto. Ponekada po tri dana ostane u ovom stanju. Učenici njegovi u ovo vrijeme samo paze da ga ko ne bi ometao.”[27]

I zaista, a na kakv bi se to način njemu pokazivale savršena Božija ljepota i blistavost, a da ga ne izbace u ekstazu, i da u njegovoj nutrini (bātin) ne stupe sa njim u šaputanja i ljubavnu igru.

Položaji (meqāmāt)

Kada bi pojedini pitali ajatollaha Behdžeta o njemu on bi zaplakao i kazao:

“Šta da činim kada je pero nemoćno da zapiše sve ono što se zbivalo u vezi Qazija. Šejh Qazi je imao visoke položaje i keramete, a ovu anegdotu sa njim su mnogi prenijeli: Jedne noći došli smo u njegovo dvorište. Vidimo Qazi je stupio (kao imam) u džematski namaz, a oko njega izbija svjetlo (nur) toliko da je obasjalo cijelo dvorište. Nama je pričinjavalo veliko zadovoljstvo da je najzad pristao na skupni namaz sa nama. Nakon namaza priđosmo mu i kazasmo mu: ‘Aga elahamdulillah!’, on se samo nasmiješio ne kazavši ništa. I kasnije smo mu dolazili sa prijateljima kući, i zaticali smo ga u istom stanju kako obavlja namaz.”[28]

Paljenje plamenova imaginacije

I odista, ko to toliko dobro poznaje Qazija e da bi ga mogao valjano portretisati i opisati njegova stanja i duhovne položaje, i ko je taj ko je okusio vatru njegove ljubavi, ko je vidio njegovu sprženu džigeru i njegovu dušu istopljenu. Ko to može definisati i shvatiti njegove halove kad je sve to bilo skrovito od ljudi. Za nj, kada podigne ruke svoje ka obraćanju Bogu, dovama i uspostavi veze sa Njim, vrijedi:

“Vrelinu naklonosti moje ne ohladi ništa sem spoj s Tobom,

i plamen pržeći ljubavi moje ne ugasi ništa osim susret s Tobom,

i vatru čežnje moje ne splasnu ništa sem gledanja u ljepotu Lica Tvoga

i srce moje ne umiri ništa do Tvoja blizina.”[29]

Ova spržena džigerica, ova duša istopljena u vatri ljubavi, ovo oko očekujuće, ova noga ranjena od trna bosiljka, ova nužna ljubav ne samo da pokazuje Qazija, već ona kazuje svoju priču o Voljenom – koji je krajnja želja tragalaca.

Plamen ljubavne čežnje navali ispod pepela mog

šiklja ludost svakog trena usljed vina iz srca mog.

O Napajaču, ovim opijenima u pehar još nali, dušu mi uzmi,

od svih izbjeglih i uplakanih podigoh se i okrenuh se Tebi. [30]

Da upravo tako: “Vrelina ljubavi prži mu srce, a on i zdjela leda uvijek su zajedno – ljeti i zimi nema razlike. On ni toliko novca nema da kupi lubenicu kada poželi da pojede, ali led je odveć jeftin.”[31]

Ljubljeni je toliko ljubomoran kada se pojavi aktivira vatru neprijateljstva, onemogućavajući da bilo šta drugo dospije do Nj.

Pošto vatru ljubavi prema Tebi srce daruje duši,

stotinom plamenih varnica jezik srca govori.

O praskozorje, u čežnji mi izgorje srce,

čežnju da Te gleda u oba svijeta ima srce.[32]

I on je stalno žedan, i kraj svoga života ovosvjetskog provodi u vodenoj bolesti. Koliko god vode da popije nutarnju toplinu ne može splasnuti. To zato što je sam želio da mu jedino ljubav ostane u srcu i da sem ovog metaforičnog bića ništa drugo ne ostane. Sunce kada zasja, sjena nestaje.

Jedan dio bitka mog neprestano je u ljubavi s Tobom.

Oni koji su njegovo mjesto shvatili vele da je on do posljednjeg daha u svom sobičku bio posvećen borbi i ni trena nije bio nemaran spram svog Voljenog. No, zar neograničeno dobro Voljenog ima kraja e da bi bilo kraja u putovanju ka Njemu.

Sejjid Ahmed Fahri veli: “Jednog dana aga Qazi bješe slab. Otišao sam da ga obiđem i bijah ožalošćen njegovim stanjem. ‘Ja sam’, veli Qazi, “od Boga molio da mi podari neprestanu svijest o nevidljivom (tedžerrud) pa da me tek onda uzme sa Ovog svijeta i ova moja dova je uslišana. Razumski gledano obično je potrebno oko dvije godine da se ova trajna svijest (meleke) u meni nastani.”

I upravo je tako i bilo on je u periodu od dvije godine preselio svome Gospodaru.

Prijatelj puta ljubavi nema kućišta,

jer ni ovo More valovito obala nema.

Teret kojegne nose ni kolica,

osim slabića ovih, drugih nosača nema. [33]

Gutljaj u peharu a gdje smo mi?

Pa u čemu se to Qazijev Voljeni razlikuje od našeg voljenog? Ko je Taj za Čiji jedan pogled je Qazi prodao Dunja i Ahiret i koji Lik i Ljepotu mu pokaza da je Qazi bio spreman i u Berzah kada otputuje da samo tu slast gledanja kuša. On čak i spram ahiretskih blagodati sklanja pogled a oči drži otvorene jedino spram Onoga čije blagodati su beskrajne. U odnosu na prašinu raspršenu spram Svemilosnog, on se radije opredjeljuje za Obožavanog odbacujući sve ostalo.

Šta to čini vatra ljubavi prema Voljenom da zaljubljeniku uzima i hranu i spavanje a za uzvrat mu daje opijenost i smetenost – i šta se dešava da se ova vatra ne gasi sve do sjedinjenja s Voljenim?

Ali kako se ovako šta nama ne dešava? Zašto mi nemamo Qazijeve namaze, Qazijev plač, Qazijeve noći, Qazijeve kunut dove – ta zar naš voljeni nije isti onaj Qazijev Voljeni?

Krnjavost i manjkovost je kod ašika, a u protivnom:

U svijetu je Svjedok, a mi prazni,

u čaši je gutljaj a mi trijezni.

Valja nam s Ovog svijeta ići, alternative nema, ali treba imati u vidu da onaj ko umre ašikom stiče vječni život.

Ne zaputiš li se u pravcu Njega reci kuda ideš,

sve carstvo je Njegovo kamo god da pogledaš.

Topljenje u Suncu

Halovi njegovi su tevhidski, a koliko je samo Tevhid (Jednoća Božija) lijep – kako je lijepo vidjeti Jednoga, bitisati za Jednog, odbaciti sve zarad Jednog i ispraznisti iz sebe sve predrasude zbog Jednog. Kakvo samo strahopoštovanje iziskuje Tevhid, i kakvo more se krije u ovakvom muvahidu(zastupniku ovakvog Tevhida).

A Qazi se u Bogu samo poništi (doživljava fena),

Qazi je čovjek nebeski i Božanski.

Ajatollah Nedžābet prenosi: “Kada bi počela priča o Tevhidu on ni na šta više ne bi obraćao pažnju.” Odista, a zar to neko ostane imun kada želi da ga Tevhid privuče. On na talasima ovog mora (Tevhida) plovi čas tamo, čas amo. Ponekada ga savladaju njegova vatra čežnje i ljubavi i tada nije jasno koliko količina ushićenja ga je zapala i koliko su mu pića nalili. No, njegova djeca su ponekad vidjela tragove toga na njemu.

“Jedanput, sjećam se, bili smo u Kufi kada nam javiše da otac poziva da mi djeca odmah dođemo kući. Došli smo u stan kad on veli: ‘Očistite zidove!’ Ranije su zidovi uglavnom bili bijeli, a ovog puta stvar je bila u tome što je on vjerovatno tu noć ili u zoru doživio duhovnu ekstazu ili su mu u tim posebnim halovima nadošli stihovi koje je on ugljenom pisao po zidovima. Zato nam je kazao: ‘Nađite krpu i obrišite sve to da se ništa ne vidi.’”[34]

On nikada nije dozvoljavao da njegove tajne iscure. Njegova prsa su prepuna tajni. Život njegov promicao je okružen zrakama ovog svetog Sunca. Kako li je pretjerano tvrditi da su ovi svjetovi tek umišljaj.

Ajatollah Nedžābet dalje veli: “Bio sam prvi koji je stigao na druženje s Qazijem. On je bio veoma raspoložen i vrlo srdačan prema nama, ai mi smo se prijatno osjećali. Zahvaljujući njegovoj prisnosti i naši jezici su se razvezali. Upitasmo ga: ‘Aga (gospodine), ovi halovi koje imaju arifi je li to neka fantazija ili je to zbiljnost?’ Neka je Božije zadovoljstvo s njim, on raširi zjenice i reče: ‘Nemojte više govoriti takve riječi, arifi su vrlo racionalni ljudi, oni nikada ne bi posvetili život nekim fantazijama i maštarijama koje su bez vrijednosti. Vrijednost maštarija jesu same maštarije, pa je i umišljeni tevhid bezvrijedan. I sve je to tako dok čovjek zbiljski ne upozna duh nebeski (ruh), svjetlo Božije, samog Boga i zbiljsku egzistenciju svega postojećeg.’”

 Od njega su često čuli ovaj zikr:  “La huwe ila huwe” – što je ustvari sama zbilja Jednoće Božije (haqiqat Tevhida). Ali pogladajte kako je njegov Tevhid skopčan s prefinjenošću da je čak i prilikom izbora kućnih ptica, volio onu pticu čije ime je bliže Voljenom.

“Puno svog vremena je provodio u zikru i ibadetu. Uvijek mi je na umu ono njegovo: ‘Nema ničega osim Njega (La huwe ila huwe)!’, koje je odzvanjalo iz njegove sobe u našim ušima. U to vrijeme je bila jedna vrsta golubova u Nedžefu, koje su zvali Ja-hu. Qaziju su oni bili vrlo simpatični te ih je on stvaljao na hodnik koji veže unutrašnjost i vanjštinu kuće.”

Koliko je samo ovaj Božiji čovjek volio prisustovati sjedaljkama ljubitelja Tevhida, i svi njegovi govori bili su začinjeni Tevhidom.

Zabranu imam da sa ljudima zborim,

ali kada o Tebi zborim, onda otegnem.

Ali nažalost neki ljudi tuđinci bijahu prepreka međusobnom viđanju i izmjeni međusobnih blagoslova, između šejha Qazija i Ansari Hamadanija, iako su se oni dobro poznavali.

Nadalje se prenosi od ajatollaha Dženābeta:

“Nalazio sam se u prisustvu Qazija kada je on započeo govor o agi Ansari Hamedaniju, upitao sam ga: ‘A da li je on kod tebe dolazio?’ Reče: ‘Da, uzeo je termin da dođe, slobodan sam u utorak u 3 popodne.’ Utorak ujutro bilo mi je malo čudno da aga Ansari ako već želi doći dolazi sa jednom osobom koja još nije ušla pod okrilje Tevhida i koja sebe drži sveznalicom – da, jeste u pitanju mu’min, muteqija pa i iz loze Pejgamberove je – ali on se još nije ušatorio pod pokrivačem Tevhida. A s druge strane, aga Ansari gdje god da ide samo govori, objašnjava ili napominje stvari o spoznaji Boga i Njegovoj jednoći. Riječju, sav govor mu je Tevhid. Upravo zato sam njegovo druženje sa rečenim čovjekom smatrao gubljenjem vremena i sebi sam kazao ti ne ideš na ovaj sastanak.

Od kada je šejh Qazi umro, dobio sam srećnu priliku da se nađem u prisustvu age Ansarija te sam ga upitao: ‘Da li si posjetio šejh Qazija?’ On je potegao duboki – aah!, a onda s krajnjim žaljenjem kazao: ‘Otišli su da mi ugovore termin kod nj, tada sam bio u Kufi s jednim sejjidom. Iz Kufe smo se u 2 h uputio u pravcu svetog Nedžefa, te stižemo do Džudide, dakle do novog kvarta u kojem se nalazio i stan šejh Qazija. Na dužini ceste otprilike 2 km, nalazilo se mnoštvo poprečnih sokaka širine 7 m, 6 m pa do 4 m za koji vele ‘ćorsokak’. Kada smo idući tim ‘ćorsokakom’ došli do stana šejha Qazija, vidio sam srce mi govori: – Ne trebaš da mu ideš!, tada sam se vratio i nisam nikada uspio stići do nj.”[35]

I nije jasno u kojem to on ružičnjaku Tevhida sjedi i kontemplira kad daje obavijesti o irfanskim otkrovenjima i osvjedočenjima drugih. Ajatollah Seadet Parvar kazuje:

U vrijeme ‘reprezenta haqa i irfana’ – aga Qazija, u Nedžefu također bijaše poznati i vrli zastupnik tevhida, sejjid i arif Durče. Ovaj bi alim svakog dana odlazio do velikog dvorišta džamijskog kompleksa i tu držao propovjed ljudima. Zanimljivo je da bi sa nataknutom abajom preko glave pratio dolaske i odlaske ljudi, kao i njihove halove. Kada je ovaj haber dospio do šejha Qazija, kazao je: ‘Onaj sejjid motreći gomilu i skupinu ljudi stječe uvid u tevhidsko stanje i on će stići do velikih zbilja i visokih Božanskih spoznaja.’”[36]

Iz navededenog uočavamo da nijedna stvar nije bolje lijegala njegovu srcu od Tevhida. Upravo zato sljedeće bejtove isporučujemo njegovu duhu koji je i sada obuzet razviđanjem visokih nebeskih zbilja.

Šta su dva svijeta, tek skica slike Prijatelja,

Šta će mi skica i slika, hoću samo Njega.

Svaki onaj potočić koji potekne iz Dunja’a,

budući iz Dunja’a je utok mu je More a ne potok.

Kada se uistinu pojavi jedna sjemenčica,

tu su drvo, listovi, plodovi, rijezga i ljuska.

Stoga greška nije ako kažeš da sve to je

upravo ona jedna jedna sjemenčica.

Stotinu ogledala da je napram Jednog,

iako stotina se vidi, ukazuju na Jednog.

Svaku sliku koju tamo motriš i vidiš,

On je slikar, a ostalo su slike kojima se diviš.

Kada na slici ugledaš tu obrvu i oko,

pouzdano znaj da je to od Nj obrva i oko.

Pogledaj još jednom sve krasote te,

lijepe oči Lica Njegova vidjećeš.

Pošto krasote Njega ne očitovaše,

u njima tek zapad bješe, začudnosti su u tome.[37]

Božija jednoća u djelima (Tevhide ef'āli)

Tevhide ef'āli znači smatrati jedino i isključivo Boga uzročnikom svega. A to znači ne samo vjerovati već ‘opipavati’ jedinstvo snage i volje u cijelom Univerzumu, a što opet znači potiranje svih moći, uticaja i uzročnika i svođenje svih njih na Jednog. Dakle sva djela i učinke treba tretirati djelom i voljom Svevišnjeg. A Qazi ne samo da stvari vidi ovakvima već također i svoje učenike ovome podučava i testira na ovome. Prenosi se od Tabatabaija sljedeća anegdota:

“Šejh Qazi se razbolio i to toliko je bio bolan da više nije sjedio u skupu sa drugima, čak se nije ni pomicao. U isto to vrijeme u Nedžefu je bjesnio sukob između dva tamošnja plemena – Zukuret i Šimiret. Ravne krovove svojih kuća preinačili su u bunkere iz kojih se pucao na neprijateljske susjede, a osim toga vodio se rat jednog kvarta grada protiv drugog kvarta. Na krovu zgrade u kojoj je boravio Qazi Šimiretovci su načinili vojnu utvrdu odakle su pucali na Zukuretovce. Qazi je sjedio u dvorištu i samo promatrao. Zukuretovci najzad pobjeđuju. Osvajaju avliju, penju se na krov njegove zgrade i tu u avliji ubijaju dvojicu Šimiretovca, a ubili su i dvije osobe u avliji kuće. Ukupno su tu ubili šest osoba. Qazi to opisuje ovako: ‘Kada su na krovnoj terasi ubili onu dvojicu odozgo je krv počela teći poput kišne bujice u oluku, a ja sam i dalje nepomično sjedio na svome mjestu, a potom su Zukuretovci krenuli s pljačkom, nosili su sve što im je srce htjelo.’ A njegova blagodarnost se očitovala u njegovu posebnom stanju, kako kazuje: ‘Krv je i dalje odozgo lila kada su ona dvojica mrtvih pala u avliju, potom su još dvojica ubijeni u dvorištu, a ja sam i dalje nepomično sjedio i promatrao.’”

Ovo stanje zovu“fena’ u Tevhidu”, kada salik (duhovni putnik) ništa drugo sem Boga ne vidi – i sve što vidi, vidi kao Božije očitovanje i manifestovanje.

Urušavanje plafona kao ispit iz Tevhida

Jedna druga stvar se dogodila kod šejh Qazija, dok smo mi bili u njegovu prisustvu. Naime, merhum Qazi bi obično oko akšama odsjedao u jednom sobičku u medresi Hindi Buhārāi u Nedžefu, kojom prilikom bi mu se pridruživali njegovi prijatelji – učenici i sa njim klanjali skupno namaz. A broj njegovih učenika kretao se uobičajeno od 7- 10. Nakon namaza, kada bi proteklo dva sata noći, Qazi bi počeo sa zikrom i odgovarao bi na pitanja svojih učenika.

Jednog dana dok smo sjedili u sobici, i dok je Qazi srdačno kazivao o Tevhidu ef’āli, a mi pomno pratili njegovo izlaganje, iznenada kao da se krov nad nama počelo rušiti. S jedne strane sobe gdje se nalazila pećica, kao da su dolazili bjesomučni glasovi, a prašina se nadigla u našoj sobi. Svi mi smo skočili i nagurali se na vrata, tiskajući jedni druge, onemogućujući bilo kome da iziđe van. Šejh Qazi u međuvremenu nije načinio nikakv pokret, iako je plafon počeo da puca iznad njegove glave.

U ovom stanju nije bilo ni habera o nesreći, a plafon se nije obrušio. Qazi nas je pozvao: “Dođite pristalice Božije djelatne Jednoće (muvehidine Tevhide ef’āli)!” Da, da svi učenici postadoše potrešeni i uznemireni – šta da odgovore Qaziju. Ponovo smo sjeli, a on je nakon izvjesnog vremena završio ostatak svog predavanja o Tevhide ef’āli-ju. Da, tog dana dat nam je ispit upravo po pitanju Tevhida i on je kazao: “To je tako, dali smo vam maločas jedan ispit!”[38]

Ali, lijepom kraju ove priče pridonosi kazivanje ajatollaha Nedžābeta:

“Jednog dana nakon preseljenja na Bolji svijet šejha Qazija, r.a.,svratio sam kod sejjid Džemala Golpajeganija i iznio sam mu svoje potraživanje, on je izrazio skepsu u pogledu izvodljivosti toga. No kad sam mu spomenuo rahmetli Qazija, uzimajući ga kao svjedoka, ajatolah Golpajegani – koji je i sam pripadao kružoku arifa prvog reda iz Nedžefa – hitro reče: ‘Njega ne zazivaj za svjedoka, on je dušu ispustio u obožavanju Jednog Boga, štaviše on je život dao za Tevhid, on se ne može svrstati ni u kakve kalkulacije, on je ponad svakog računa.’”


[1] Tezkiretul muteqin, str. 163.

[2] Usul Kafi, sv. 2, str. 422.

[3]  Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta r. a..

[4] Mefātihul dženān – munādžātul ‘ārifin.

[5] Biharul envar, Bāb ibadet, sv. 41., str. 14.

[6] Mefātihul dženān – munādžātul zākirin.

[7] Usvetul‘arifan, str. 26.

[8]  Isto str. 161.

[9] Mehr tābān, str. 31.

[10] Mehr Tābān, str. 19, prenešeno od ajatollaha Sid Muhamed Husejn Tehrani.

[11]  Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta r. a..

[12] Misbahul šerijat, str. 533.

[13]Az mehr afuruhte, str. 21

[14] Darja-je Irfan, str. 119.

[15] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta, r.a.

[16] Isto.

[17]Hafiz Širazi, Divan.

[18] Darjaje irfan, str. 39.

[19] Usvetul arifan

[20] Isto.

[21] Isto.

[22] Gururul hikem, sv. 4, str. 125.

[23] Darjaje irfan, str. 128.

[24] Isto.

[25] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta r. a..

[26] Usvetul ‘arifan, str. 25.

[27] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta r. a..

[28] Prema prenošenju ajatollaha ajatollah sejd Abas Kašani, r. a..

[29] Mefatihul dženan, Munadžatul mutefeqerin

[30] Saed Baqeri

[31] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta, r.a.

[32] Saed Baqeri

[33] Sāgir Isfahani.

[34] Dr sejjid Muhamed Ali Qazi-neja

[35] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta r. a..

[36] Usvetul arifan, str. 162.

[37] Divane Šems Magrebi.

[38] Allame Tehrani; Mehr tābān, str. 316-320, ba talhis.

Povezani članci