Šejhul-Išraq Suhrawardi i filozofija

Prethodno: Kratak životopis Šejhul-Išraqa Suhrawardija

Šejh filozofiju vidi kao traganje za istinom i postizanje zbilje. Vjeruje da filozofija od samog početka života ide zajedno sa čovjekom. On filozofske misli ne vidi kao specifičnost Grka, nego je uvjeren da u svako vrijeme svaki mudrac može iznjedriti novu misao. Po njegovom vjerovanju, filozofske misli prije Zapada trebamo tražiti na Istoku, u drevnoj mudrosti (hikmati ‘atiq) i u učenjima vjerovjesnika, jer je Bog mudrost spustio Idrisu, a.s., i nakon njega se ona (mudrost) podijelila na dvije grane: jedna se proširila u Iranu, a druga u Egiptu i iz Egipta se preselila u Grčku.

Šejh Ishraq, iako je u potpunosti savladao peripatetičku mudrost i u svojim djelima utvrdio njene osnove, ipak je metodu peripatetičke filozofije i sljedbenika Aristotela podvrgnuo kritici, a sam je osnovao novu školu koju je nazvao iluminacijska mudrost (hikmati ishraqi) ili svjetlosna mudrost (hikmati nuri), pripisavši je istočnjačkim mudracima. Ova škola je vrsta gnostičke, neoplatoničke filozofije pomiješana sa nekim učenjima Hermesa, Pitagore i nekim mislima Pahlavi (drevnih iranskih) mudraca. Riječ iluminacija (ishraq) nema veze sa riječima istok (sharq) i izlazak Sunca, već se iluminacija pripisuje ovoj mudrosti stoga što su iluminacijski mudraci uvjereni da se potpuna spoznaja ne može steći samo filozofijskim argumentom, nego je moguća putem prosvjetljenja nutrine i srca. Šejh Ishraq peripatetičku filozofiju ne odbacuje u potpunosti. Zapravo, on razumijevanje svoje škole filozofije uvjetuje poznavanjem peripatetičke filozofije. Božanskim mudracem smatra čovjeka koji pored argumentacijske mudrosti posjeduje i isposnički način života, čiji je cilj nutarnje iskustvo (zawq) i duhovno osvjedočenje (mukashafah).[1] Sadru-l-Mutaallihin to ovako kazuje: Iluminacijska filozofija povezuje metodu sufija, koji se zanimaju samo za čišćenje nutrine, i metodu peripatetičkih filozofa, koji prihvataju samo spoznaje koje se stječu iz racionalnih dokaza, pa tako Suhrawardi smatra da se gnostičko putovanje lišeno obaviještenosti o filozofskim mislima nalazi u opasnosti od zastranjenja, dok je filozofija koja ne završava gnostičkim duhovnim osvjedočenjem uzaludna.[2]

Spoznaja duše u Suhrawardijevoj filozofiji zauzima posebno mjesto. On je rasprave o duši, koje su peripatetički filozofi svrstavali u fiziku (tabi‘ijjat), uvrstio u dio metafizike, povezavši tako nauku o duši i metafiziku. On putem znanja koje duša stječe iz duhovnog osvjedočenja o samome sebi pojašnjava mnoga pitanja filozofije, kao što su štastvo znanja i egzistencija Uzvišene Istine.

U filozofiji Suhrawardija Apsolutno Neovisni (Ghanijji Mutlaq) i Izvorište sveukupnog postojanja naziva se Svjetlo svih svjetlosti (nuru-l-anwar).[3] Iz njega se emanira bliža svjetlost (nur aqrab). Bliža svjetlost je izvor Nebesa i elementarnog, odnosno materijalnog svijeta. Više svjetlosti predstavljaju izvorište i počelo za niže svjetlosti i na ovaj način viša svjetlost predstavlja izvor nižoj svjetlosti, a niža svjetlost je izvor svjetlosti koja je niža od nje. Svaka viša svjetlost sebi potčinjava nižu svjetlost i potpuno dominira (qahir) nad njom, a svaka niža svjetlost čezne i zaljubljena je u svaku svjetlost koja je viša od nje. Dakle, svijet postojanja je sazdan od ljubavi (mahabbat), potčinjenja i potpune dominacije (qahr).[4] Šejh Ishraq, poput Platona koji je vjerovao u svijet ideja, vjeruje u postojanje srednje svjetlosti (anwar mutawassit).

Iako su Božanski mudraci u očima Suhrawardija vlasnici duhovnih poimanja (kashf) i duhovnih osvjedočenja (shuhud), a ne sljedbenici umovanja i argumenta, on ipak vrjednuje i argument i logiku te nastoji svoje iluminacijske misli, postignute posredstvom duhovnog vježbanja i promišljanja, predstaviti utemeljenim na logicii argumentu. Iako on gaji veliko poštovanje prema mudracima kakvi su bili Platon i neoplatoničari, te mudracima drevnog Irana, ipak za mjerilo na osnovu kojeg prihvata ili odbacuje njihove misli uzima argument, a ne slavu koju su stekli u gnozi i nauci. On misliocima preporučuje: “Nemojte nikada slijediti ni mene ni nekoga drugoga i mislite na temelju argumenata! Nemojte ni jednu stvar prihvatiti bez dokaza jer je argument mjerilo određivanja i prihvatanja.”[5]

Suhrawardi – koji se i sam okoristio filozofskim školama Grčke i Irana, posebno mislima Platona i Aristotela te učenjima Hermesa, djelima gnostika kao što su Hallaj i Abu Yazid Bastami, učenjima Kur'ana i časnog Poslanika, s.a.v.a. – u velikoj mjeri je utjecao na misli mudraca poslije njega. Mudraci poput Qutbuddina Shirazija i Khaje Nasiruddina Tusija koristili su se njegovim djelima. Mir Damad je u Esfahanu podučavao njegovu filozofiju, a nakon njega istaknuti filozof kakav je bio Sadru-l-Mutaallihin u pojašnjenju uzvišene mudrosti (hikmati muta‘aliyah) koristio se njegovim mislima.

Nastavak: Šejhul-Išraq Suhrawardi i gnosticizam


[1] Qutbuddin Shirazi Muhammad ibn Mas‘ud: Sharhu hikmati-l-ishraq, str. 23.

[2] Sharhu hikmati-l-ishraq, str. 25-26.

[3] Šejh Ishraq Svjetlo svih svjetlosti, iznad kojeg nema druge svjetlosti, oslovljava različitim nazivima kao što su: Obuhvatna svjetlost (nuri muhit), Samodostatna svjetlost (nuri qajjum), Najveća svjetlost (nuri a‘zam) i Sveta svjetlost (nuri muqaddas). (Vidjeti: Šejh Ishraq, Yahya ibn Habash; Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq, sv. 2, str. 121.)

[4] Sharhu hikmati-l-ishraq, str. 128-138.

[5] Ibid., str. 194.