Učenici Mulla Sadraa

Fejz Kašani

Mulla Mohsen Fejz Kašani rodio se 1007. g. po H. Odrastao je u Komu, a radi školovanja kasnije odlazi u Širaz. Šerijatske nauke učio je kod Sejjida Madžida Bahranija, a racionalne kod Mulla Sadraa. Oženio se kćerkom Mulla Sadraa, koji nadimke Fejz i Fejjaz daje dvojici svojih zetova: Mulla Mohsenu Fejzu i Mulla Abdurrezzaku Fejjazu Lahidžiju. Fejz je u svojim djelima, između ostalog u knjizi Kalimatu tariqe, iznio mnoge primjedbe sufijama i napao je mnoge licemjerne učenjake i ezgoterike, jer su u predajama ovoj skupini učenjaka upućeni mnogi ukori.

Fejz je bio stručnjak u brojnim islamskim naukama: pravu, hadisu, tefsiru, filozofiji, teologiji, pjesništvu i književnosti. Bio je izuzetno vješt u usklađivanju egzoterijskih načela sa ezoterijskim i objedinjenju šerijatskih načela i sufizma, tako da autor djela Rewdatu-l-džennat smatra da je Fejz na ovom polju bez premca, a u djelu Tabaqatu-l-mufessirin o Fejzu govori kao o osobi koja je imala posebnu naklonost prema Kur'anu i hadisu, a u tefsiru je imao posebnu metodu.

Fejz u knjizi Usulu-l-ma‘arifkaže: “Jedan od najvećih poticaja za pisanje ove knjige bio je taj da se objedine stavovi prijašnjih mudraca, vjerskih učenja i Šerijata, te da pokažemo kako između tog dvoga nema nikakve suprotnosti.”[1]

Iz navedenog postaje jasno kako je Fejz – isto kao i njegov učitelj Mulla Sadra – vjerovao u usklađenost razuma i Šerijata. Pored usklađenosti razuma i Šerijata, slagao se i s činjenicom da su neke zbilje izvan dosega razuma i poimanja ljudi, a njih objelodanjuju i pojašnjavaju poslanici i time nadomještaju nedostatnost u shvatanju većine ljudi. Posljednjih deset godina svog života piše poslanicu Al-Insaf. U njoj nabraja četiri misaone skupine, kojima je i sam pripadao neko vrijeme. Te skupine su: filozofi, sufije, teolozi i pravnici koji su se držali uspostavljenih načela fikha. Sve četiri škole mišljenja izložio je kritici.[2]

Fejzovi stavovi izazivaju čuđenje, jer je on ranije napisao knjige o istim temama i iz tog razloga neki su, gledajući poslanicu Al-Insaf,uvjereni da se on pred kraj života udaljio od vlastite prošlosti.

S obzirom na njegova raznolika djela, može se smatrati tradicionalistom, ali se nije zadovoljavao samo leksičkim značenjima riječi, što dokazuje i njegovo tumačenje Kur'ana časnog.

Fejz je u svoje vrijeme bio dobro poznata i slavna ličnost. Kralj Abbas Safavi u pismu koje je pisao Fejzu jako ga hvali i poziva ga da prihvati obnašanje visoke dužnosti Šejhu-l-islama u Isfahanu. Fejz je, uz ispriku, odbio kraljevu ponudu i potpuno smiren u Kašanu se posvetio predavanju i pisanju knjiga.

U knjizi Rejhanetu-l-edeb navode se naslovi 120 knjiga i poslanica koje pripadaju Fejzu Kašaniju.[3] Od Sejjida Ni‘mettullaha Džezairija u djelu Zahru-r-rabi‘ doznajemo da se broj knjiga i poslanica koje se pripisuju Fejzu penje i do dvije stotine.[4]

Njegova djela svjedoče da je bio stručan u mnogim naukama, poput tefsira, hadisa, prava, filozofije, teologije i irfana. Zbirke njegovih pjesama najbolji su pokazatelji njegove upućenosti u tehniku pjesništva. Donosimo jednu od njegovih poema:

Sav tvoj život prašina je, o Fejze,

Gdje ti je bol za vjerom, o Fejze?

Nemoj tugovati za Dunjalukom,

Jer dok pogledaš – on nestaje, o Fejze.

Odvrati srce od Svijeta ovog

Pogledaj šta sve je skriveno, o Fejze.

Sam znaš na Kijametskom danu

Kakvi belaji i patnje će biti, o Fejze,

Kad mi više ne budemo odlučivali,

To bol bez lijeka jeste, o Fejze

Od Fejzovih učenika možemo spomenuti njegova sina poznatog pod nadimkom Alemu-l-Huda, Allamu Medžlisija, koji je sabrao hadise u zbirku Biharu-l-anwar, Sejjida Ni‘mettullaha Džezairija i Kazija Sejjida Komija.

Nakon godina školovanja, podučavanja i pročišćavanja, 1091 g. po H. svoju dušu predaje Stvoritelju i njegovo čisto tijelo sahranjuju u Kašanu.[5]

Fejjaz Lahidži

Mjesto i godina rođenja Mulla Abdurrezzaka Lahidžija, poznatog pod nadimkom Fejjaz, nisu poznati. Neki istraživači pretpostavljaju da se rodio 1000 g. po H.[6] Umro je 1072. godine.

Jedan od najvećih Mulla Sadraovih učenika, koji oženivši njegovu drugu kćer postaje ujedno i njegov zet, istraživač je peripatetičke i iluminacijske filozofije i autor značajnih djela iz područja teologije.

O njemu profesor Sejjid Dželaluddin Aštijanikaže: “Mulla Abdurrezzak izvanjski gledano je peripatetik koji se drži samo racionalnih argumenata, ali nakon promišljanja i podrobnog proučavanja njegovih djela zaključujemo da je bio prvo ime među naučnicima svoga vremena. Predavao je Suhravardijevu iluminacijsku filozofiju. O praktičnom i spekulativnom tesavvufu (misticizmu) posjedovao je dovoljno znanja, imao je uvid u stavove istraživača među gnosticima i smatrao je da je jedini ispravan način postizanja istinske spoznaje ograničen na metodu irfana.[7]

Mulla Abdurrezzak prirodno je bio sklon pjesništvu i posebno je bio nadaren u sastavljanju gazela, koje potpisuje nadimkom Fejjaz, danim mu od strane njegovog učitelja Mulla Sadraa. Iza njega je ostao Divan sačinjen od hiljadu distiha koji je sačuvan u biblioteci Astan Kuds u Mešhedu.[8]

U jednoj od svojih kasida opisuje svoja stanja iz kojih se doznaje da je on neko vrijeme boravio u Mešhedu i da poslije silom prilika napušta taj grad i odlazi u Kom. S jedne strane, iskazuje svoje nezadovoljstvo zbog udaljenosti od počivališta osmog Imama, mir s njim, a s druge, opet, zadovoljstvo zbog toga što se nastanio u blizini počivališta Imamove sestre. Svoje prisustvovanje predavanjima Mulla Sadraa u Komu smatra dobrotom hazreti Ma‘sume prema njemu. Ovom prilikom navest ćemo dio jedne od njegovih kasida posvećene upravo ovome:

Nebo me je iz Horosana udaljilo od njega[9]

Kako bi mi u Iraku, k'o Jusufu, uzdiglo slavu.

Ljubav tvoga vrta dozvoli mi da idem

Da bih služio pragu hazret’ Ma‘sume u Komu.

Mladica vrta Musaa Džafera Kazima,[10]

Kojoj nebo dade skrbništvo nad tobom.

Kakve li blagodati stekoh na ovom plemenitom mjestu!?

Kakve li sam sreće doživio u ovoj pohvalnoj zemlji!?

Jedna od blagodati ovoga mjesta jest ta

Da je šaka moje prašine[11] zahvaćena alhemijom.

Kakve li alhemije zbog časti služenja odgajatelju duša!

Kakve li alhemije zbog druženja s onim što uređuje poslove!

Još uvijek osjećam zanos riječi zbog toga što

Srce mi uz pohvalu učitelja težilo je razgovoru.

Svijet znanja i savršenstava Mulla Sadra Širazija,

Zbog kog zemlja širaska plemenita posta,

Nebo je u mektebu njegova znanja od Sunčeve ploče

Poput djeteta stavilo zlatni list pod pazuh.

Vino iz boce širaske pio sam i zbog

Opijenosti toliko sam uplakan.

Fejjazje, poput svog učitelja, živio u vremenu u kojem su licemjerni učenjaci željni položaja i nebogobojazni, kao i drugi učenjaci zbog plitkosti, bili u otvorenom neprijateljstvu sa filozofima i gnostičarima i nisu se suzdržavali ni od kakvog vida optužbi i uvreda. On je, za razliku od svoga učitelja, odabrao da javno ne iznosi svoja uvjerenja i stavove. Iako je bio filozof mistik, bio je poznat kao teolog stoga što se na nekim mjestima, izvanjski gledano, suprotstavio irfanskim stajalištima i mišljenjima svoga učitelja. Kao primjer navodimo njegove knjige napisane teološkom metodom Hadže Nasiruddina Tusija i njegovih komentatora. U knjizi Gawhar-e murad, koja je napisana na perzijskom jeziku i za običan puk, piše peripatetičkom metodom, poštujući načela Hadže Nasiruddina, i na kraju knjige, pod izgovorom da raspravlja o praktičnoj mudrosti i etici, ukazuje na irfan i kaže: “Iz svega što smo dosada rekli postaje jasno da je spoznaja na većem stepenu od filozofije i da je cilj arifa bolji od cilja filozofa.”[12]

Fejjaz u uvodu knjige Šawariqu-l-ilham piše: “Svima ili većini autora (komentara Hadže Nasirovog Tadžridu-l-kelama), prijašnjih i novijih, ruke su bile daleko od vatre i nisu dosegli srž i smisao ovog djela.”[13]

Tvrdi da je ovu knjigu napisao na nagovor nekih prijatelja i ljudi koji će se njom koristiti, iako zna da time postaje meta kritike svojih suparnika.

Fejjaz u toj knjizi, napisanoj na arapskom jeziku, odstupa od metode da javno ne iznosi svoje stavove te iznosi svoje misli i osnove, koje su istovjetne mislima u Mulla Sadraovoj transcendentnoj teozofiji. Sve vrijeme boravka u Komu posvećuje predavanju, podučavanju i odgoju učenika u medresi Masumijeh i čini se kako je jedan od razloga njegova neodlaska u Širaz, onda kada se Sadra vratio u njega oko 1040. g. po H., odgovornost koju je preuzeo na sebe u vođenju filozofske i teološke vjerske škole u Komu.

Najpoznatiji Fejjazov učenik je Kazi Sejjid Kommi, koji je u početku učio kod njega i Fejza Kašanija, a potom je otišao u Isfahan i tamo nastavio učiti filozofiju kod Mirze Redžebalija Tabrizija.[14]

(Nastavak: Izvori Mulla Sadrovih učenja)

---