Veze uzroka i posljedice

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 36), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Prethodno: Ovisnost posljedice o uzroku

Obuhvata:

Srodnost uzroka i posljedice

Rješenje jedne nedoumice

Jedinstvo posljedice u slučaju jedinstva uzroka

Jedinstvo uzroka u slučaju jedinstva posljedice

Srodnost uzroka i posljedice

Nedvojbeno, bilo koja posljedica ne dolazi u postojanje putem bilo kojeg uzroka. Čak i među uporednim i uzastopnim pojavama ne postoji uvijek uzročna veza. Uzročnost je prije specifična veza među određenim egzistentima. Drugim riječima, između uzroka i posljedice mora postojati specifična veza koja se može nazvati srodnošću uzroka i posljedice. Ovo pravilo je također spontani sud (ertekāzī) koji je blizak samoočiglednosti i koji se može dokazati putem najprostijih unutarnjih i vanjskih iskustava.

Međutim, postoji razlika između srodnosti i veze koja je neophodna između uzroka i posljedice u slučajevima uzroka darivatelja bivanja, s jedne strane, i materijalnih i pripremnih uzroka, s druge strane. U prvom slučaju karakteristike srodnosti mogu se uspostaviti racionalnim dokazom, a njegovo pojašnjenje je sljedeće: budući da egzistencija posljedice emanira iz uzroka darovatelja bivanja, za kojeg se površno može kazati da daje egzistenciju vlastitoj posljedici, on sam mora imati egzistenciju koju onda može dati svojoj posljedici. Ukoliko je ne posjeduje, onda je ne može podariti i emanirati njome. Onaj koji nešto daje mora to posjedovati. Primjećujući da darivanje egzistencije posljedici ništa ne umanjuje od darivatelja, postaje jasno da on posjeduje spomenutu egzistenciju u potpunijoj formi, tako da se egzistencija posljedice može smatrati njegovom zrakom i isijavanjem.

Tako biva da srodnost između uzroka darovatelja bivanja i njegove posljedice znači da ovaj uzrok posjeduje savršenstvo posljedice u savršenijoj formi. Ukoliko uzrok u svojoj vlastitoj bīti ne posjeduje vrstu egzistencijalnog savršenstva, on nikada neće biti kadar podariti ovo savršenstvo svojoj posljedici. Drugim riječima, svaka posljedica se rađa iz svog uzroka koji ima savršenstvo posljedice u savršenijoj formi. Ova stvar postaje jasnijom s obzirom na bivanje relacijom posljedice u odnosu na uzrok koji joj daruje bivanje i posebnu stupnjevitost između njih, na što je ukazano u prethodnim poglavljima.

Međutim, ova srodnost između materijalnih ili pripremnih uzroka i njihovih posljedica ne postoji, jer takvi uzroci nisu darovatelji i izvori emanacije egzistencije. Njihov utjecaj ograničava se na preinake u egzistenciji njihovih posljedica. S obzirom na činjenicu da bilo šta ne može proizvesti bilo kakvu vrstu promjene, sažeto se dobija da je neka vrsta veze i srodnosti neophodna između takvih uzroka i posljedica. Međutim, karakteristike ove srodnosti ne mogu se utvrditi putem racionalnog dokaza. Jedino je iskustvom moguće raspoznati koje stvari mogu biti izvorom nekih transformacija i pod kakvim uvjetima i uz pomoć kojih stvari ove promjene bivaju učinjene.

Naprimjer, rasuđivanje putem umske analize nikada neće moći otkriti je li voda prosti egzistent ili je složen iz drugih elemenata i, ukoliko jeste složen, od kojih i koliko elemenata je složen. Koji uvjeti su neophodni za takav spoj? Jesu li pretpostavljeni uvjeti zamjenjivi ili ne? Stoga se samo putem iskustva može ustanoviti da je voda na poseban način sastavljena od dvaju elemenata, kisika i vodika, te da ovaj spoj zahtijeva određenu temperaturu i pritisak, a da električna energija može ubrzati proces spajanja.

Rješenje jedne nedoumice

Kazali smo da racionalni dokaz zahtijeva da svaki uzrok darovatelj bivanja mora posjedovati savršenstvo svoje posljedice, jer je apsurdno pretpostaviti da darovatelju manjka ono što treba darovati drugome.

U vezi s ovim pitanjem može se iznijeti sljedeća nedoumica: nužni zahtjev ovog pravila jeste da činitelji darivatelji bivanja imaju materijalne egzistencije i njihova savršenstva, dok činitelj davanja egzistencije može biti isključivo nematerijalni egzistent koji nema ni materiju ni specifične atribute materije. Pa kako nešto može emanirati onim što ono samo ne posjeduje?

U odgovoru na ovu nedoumicu može se kazati da ono na šta se misli pod posjedovanjem savršenstva posljedice jeste posjedovanje savršenije i veće razine egzistencije od egzistencije posljedice, tako da se egzistencija posljedice smatra isijavanjem uzroka, a ne da su granice egzistencije posljedice tačno očuvane u uzroku, niti da uzrok ima isto štastvo kao i posljedica. Jasno je da pretpostavka većeg savršenstva razine egzistencije uzroka od razine egzistencije posljedice nije spojiva s njihovim štastvenim jedinstvom. Nikada se jedno štastvo ne može apstrahirati iz dvaju egzistenata koji imaju posebnu stupnjevitost, od kojih se jedan smatra razinom egzistencije drugog i njegovom zrakom, jer ono što znači da dva egzistenta imaju jedno štastvo jeste da njihove egzistencijalne granice odgovaraju jedna drugoj. Ovo je nemoguće u slučaju dvije razine egzistencije, od kojih je jedna savršenija od druge i ima manje ograničenja i nedostatnosti. Međutim, neposjedovanje štastva posljedice i granica njene egzistencije ne znači i neposjedovanje njenog ontološkog savršenstva. Drugim riječima, ono što je neophodno u slučaju uzroka darovatelja bivanja jeste imanje ontoloških savršenstava posljedice u savršenijoj i višoj formi, a ne posjedovanje njenih nedostatnosti i ograničenosti. Ukoliko pojam tijela i njegove implikacije, kao što su bivanje prostornim i vremenskim, bivanje sposobnim za pokret i promjene, nije istinit za Boga Uzvišenog i potpuno nematerijalne stvari, to je zato što spomenuti pojmovi impliciraju nedostatnosti i ograničenosti materijalnih egzistenata a ne njihova savršenstva.

Treba napomenuti da rješenje ove nedoumice postaje moguće besprijekornošću načela fundamentalnosti egzistencije, dok na osnovi fundamentalnosti štastva ne postoji njegovo ispravno rješenje, jer fundamentalnost štastva nužno podrazumijeva da ono što, ustvari, emanira iz uzroka jeste vanjsko štastvo posljedice, pa u skladu s ovim pravilom, uzrok mora posjedovati to štastvo. Ne može se reći da uzrok posjeduje štastvo posljedice u savršenijoj formi, jer takva stupnjevitost, naročito posebna stupnjevitost među štastvima, jeste bez značenja. Kao što je spomenuto u 28. lekciji, sva potpuna štastva, naročito prosta štastva, međusobno su različita. Nadalje, pretpostavljanje štastva u slučaju Uzvišenog Boga nije ispravno.

Jedinstvo posljedice u slučaju jedinstva uzroka

Prema dobro poznatom filozofskom pravilu, “iz jednog uzroka može se izliti / proizvesti samo jedna posljedica” (“Jedno ne proizvodi ništa do jedno”[1]). Međutim, postoje razilaženja oko sadržaja ovog pravila i slučajeva na koje se ono primjenjuje. Jedno od tih razilaženja glasi: znači li jedinstvo uzroka individualno jedinstvo ili vrsno jedinstvo i je li jedinstvo uzroka u značenju potpune jednostavnosti? Ovo posljednje je izabrao Mulla Sadra u svom Asfāru, na temelju čega se spomenuto pravilo smatra specifičnim svetoj Božijoj Bīti jer u egzistenciji Njegove Bīti nema čak ni analitičke složenosti od egzistencije i štastva, tako da njena neposredna posljedica može biti samo jedan egzistent, a druga stvorenja moraju biti proizvedena putem jednog ili nekoliko posrednika iz ove prvotne posljedice. Drugi filozofi su ovo pravilo shvatili na način da ono, također, manje-više pokriva i druge slučajeve.

Isto tako u vezi s pojmom proizvodnje (ṣudūr) postoje razlike, poput onih je li on istinit za sve uzročno-posljedične veze, pa čak i za uvjete i pripremne uzroke, ili je specifičan samo djelotvornim uzrocima, ili se, pak, svodi isključivo na činitelje darivatelje bivanja. Drugim riječima, može li se reći da na temelju ovog pravila pripremni činitelj ne može imati više od jednog pripremnog utjecaja, da jedan uvjet neće imati više od jednog uvjetovanog i da jedan prirodni činitelj neće imati više od jedne radnje?

Da bi se otkrili slučajevi na koje se ovo pravilo odnosi, trebali bi se pažljivo ispitati razlozi koji ga podržavaju, e da bi se pronašlo šta ovo pravilo zahtijeva. Filozofi su dali različite oblike argumentacije za ovo pravilo, ali najjasnijom i istovremeno najčvršćom se čini ona koja potječe od pravila srodnosti uzroka i posljedice, a koja se može objasniti na sljedeći način: u skladu s pravilom srodnosti uzroka i posljedice, uzrok, u savršenijoj formi, mora posjedovati ono što daje posljedici. Sada, ukoliko se pretpostavi da uzrok posjeduje samo jedan senĥ (korijen, ono po čemu postoji srodnost) egzistencijalnog savršenstva, to jest faktor koji čini srodnost između uzroka i posljedice, prirodno, on će proizvesti posljedicu koja će posjedovati nižu razinu tog savršenstva a ne neko drugo savršenstvo. Ukoliko pretpostavimo da se dvije različite posljedice proizvode iz jednog takvog uzroka, od kojih svaka ima svoj specifični korijen savršenstva, tada, u skladu sa spomenutim pravilom, uzrok mora posjedovati dva korijena savršenstva, dok je pretpostavljeno da on posjeduje samo jedan korijen egzistencijalnog savršenstva.

Iz pažljive studije navedenog argumenta može se izvesti nekoliko zaključaka kako slijedi.

1. Ovo pravilo specifično je uzrocima darivateljima bivanja. Jer, kao što je spomenuto, odlika da uzrok mora posjedovati savršenstvo svoje posljedice specifična je uzroku darivatelju egzistencije. Stoga se na temelju ovog pravila ne može tvrditi da svaki prirodni činitelj, to jest povodi promjena i transformacija u materijalnim stvarima, ima jedan učinak, ili da, naprimjer, postoji samo jedna stvar koja je uvjet za utjecaj tog činitelja, ili da postoji samo jedna stvar koja je uvjet pripravnosti / potencijala (šart-e este‘dād) za primatelja. Naprimjer, toplota je uvjet za razne hemijske akcije i reakcije, a sama toplota dolazi u postojanje posredstvom raznih prirodnih faktora.

2. Ovo pravilo ne ograničava se na individualnu jedinicu (wāhed-e šaĥsī), jer navedeni razlog uključuje i vrsnu jedinicu (wāhed-e nou‘ī), pa ukoliko pretpostavimo da jedna vrsta uzroka darivatelja egzistencije ima nekoliko individua te da sve one posjeduju jedan korijen ontološkog savršenstva, tada će, prirodno, sve njihove posljedice biti jedne vrste.

3. Ovo pravilo specifično je uzrocima koji posjeduju samo jedan korijen savršenstva. No, ako egzistent ima nekoliko ontoloških savršenstava, ili sva ontološka savršenstva u jednostavnoj formi, to jest, ako njegova egzistencija upravo u tom jedinstvu i jednostavnosti posjeduje sva ta savršenstva, tada ga ovaj argument neće obuhvatiti.

Stoga spomenuto pravilo ne uspostavlja ništa više do pravila srodnosti između uzroka darovatelja bivanja i njegove posljedice. Jedinstvo prvoproizvedene stvari (ṣāder-e awwal) samo na temelju ovog pravila ne može se utvrditi, mada postoji drugi način da bi se ovo utvrdilo, a on će biti predstavljen na prikladnom mjestu.

Jedinstvo uzroka u slučaju jedinstva posljedice

Drugo dobro poznato pravilo glasi: Jedna posljedica ne može biti proizvedena pomoću više od jednog uzroka. “Jedno ne može biti proizvedeno osim od jednog.”

Uprkos razlikama u vezi s ovim pravilom, svi filozofi se slažu da jedna posljedica može biti proizvedena iz složenog uzroka. Prema tome, ono što se u navedenom pravilu podrazumijeva pod jedinstvom uzroka nije jednostavnost i nedostatak složenosti. Nadalje, nedvojbena je proizvodnja posljedice od strane nekoliko vertikalnih uzroka, tako da je svaki od njih uzrok onom drugom. Drugim riječima, niti je mnoštvo posredničkih posljedica, od kojih je svaka posljedica one druge, nespojivo sa spomenutim pravilom, niti je mnoštvo posredničkih uzroka nespojivo s tim pravilom.

S druge strane, svi filozofi se slažu da pojedinačna posljedica nema više od jednog potpunog uzroka. Stručnim jezikom kazano, nemoguća je združenost nekoliko potpunih uzroka u nastanku jedne posljedice, jer ukoliko bi svi ovi uzroci bili učinkoviti, tada bi putem njih nužno bili dovedeni u postojanje brojni učinci, tako da posljedica ne bi bila jedna. Ukoliko neki od ovih uzroka ne bi bio učinkovit, to bi bilo nespojivo s pravilom nerazdruživosti uzroka i posljedice i odnosne nužnosti posljedice spram njenog potpunog uzroka.

Ono oko čega nastaju razilaženja u vezi s ovim pravilom jeste mora li jedna vrsta posljedice uvijek biti proizvedena od strane jedne vrste uzroka, ili je moguće da neki pojedinačni slučajevi neke vrste posljedice mogu biti proizvedeni od jedne vrste uzroka, dok su drugi individualni slučajevi iste vrste posljedice proizvedeni od druge vrste uzroka? Ovdje većina onih koji smatraju da ovo pravilo uključuje kako vrsnu jedinicu tako i individualnu jedinicu otvoreno tvrdi da nekoliko vrsta uzroka može utjecati na pojavljivanje jedne vrste posljedice, kao što je, naprimjer, toplota nekad učinak sunčevog sjaja, nekad plamena vatre, a nekad nastaje kao učinak kretanja i trenja.

Međutim, imajući u vidu ono što smo kazali o pravilu srodnosti, da se egzistencija posljedice može proizvesti jedino putem uzroka koji posjeduje isti korijen, to jest, egzistencijalno savršenstvo više razine od onog koje posjeduje posljedica, posljedica nikada neće biti proizvedena od strane uzroka darovatelja bivanja kojem nedostaje korijen koji je savršenstvo posljedice. Stoga u slučaju uzroka darovatelja bivanja i njegove posljedice mora biti kazano da nije samo nemoguće da pojedinačnu posljedicu proizvedu dva ili više pojedinačnih uzroka darovatelja bivanja, već se niti jedna vrsta posljedice, također, ne može dovesti u postojanje putem dvaju ili više vrsta uzroka darovatelja bivanja. No, u slučaju materijalnih i pripremnih uzroka, budući da ne postoji racionalan dokaz o kvalitetu njihove srodnosti s njihovim posljedicama, ne može se tvrditi da jedna vrsta posljedice mora imati jednu vrstu ovakvih uzroka. Racionalno nije nemoguće da bi nekoliko vrsta materijalnih ili pripremnih uzroka moglo imati samo jednu vrstu učinka, ali pošto se brojni uvjeti i njihova određenja ne mogu utvrditi putem racionalnog dokaza, svi oni ovise o iskustvu.

Nastavak: Presudbe o uzroku i posljedici

Sažetak

1. Između uzroka i posljedice postoji specifična veza koju tumačimo kao srodnost uzroka i posljedice.

2. Srodnost u slučaju uzroka darovatelja bivanja i njihovih posljedica podrazumijeva da uzrok ima ontološko savršenstvo posljedice na višoj razini.

3. Uzrok darovatelj bivanja mora imati korijen savršenstva posljedice jer u protivnom joj ga ne može ni emanirati. A razlog zašto taj korijen savršenstva posljedice on mora imati na višoj razini od nje jeste taj što emaniranje posljedice ne umanjuje njegova savršenstva.[2]

4. Takva osobina ne može se dokazati u slučaju pripremnih i materijalnih uzroka, jer oni nisu darovatelji egzistencije posljedici. Ali, s obzirom na činjenicu da bilo koja materijalna stvar ne može biti usljed bilo kakve vrste promjene i pokreta, sažeto se dobija da je neophodna neka vrsta srodnosti i među njima.

5. Srodnost koja je neophodna za uzrok koji daruje bivanje ne znači da on ima štastvo posljedice, njena ograničenja i nedostatnosti.

6. Nužnost principa srodnosti jeste da ako uzrok ima samo jedan korijen ontološkog savršenstva, on će proizvesti samo jednu posljedicu koja ima isti korijen ali na nižoj razini. Poznato pravilo da “jedno ne proizvodi ništa do jedno” u ovom smislu nesumnjivo je tačno.

7. Ovo pravilo, oslanjajući se na princip srodnosti, specifično je za uzroke darovatelje bivanja.

8. Ovo pravilo obuhvata i vrsnu jedinicu.

9. Egzistent koji ujedno s jedinstvom i jednostavnošću posjeduje različite oblike ontoloških savršenstava, ili sve njih, nije obuhvaćen ovim pravilom.

10. Brojne posljedice koje su međusobno vertikalne i od kojih je svaka posljedica druge nisu nespojive s ovim pravilom.

11. Proizvodnja jedne posljedice iz složenog uzroka neupitna je činjenica.

12. Proizvodnja jedne posljedice iz više potpunih uzroka je nemoguća. Jer, ukoliko bi svi oni bili učinkoviti, prirodno je da bi i posljedice tada bile brojne, a ukoliko neki od njih ne bi bili učinkoviti, nužno bi došlo do narušavanja posljedice od potpunog uzroka.

13. Implikacija principa srodnosti jeste da svaku vrstu posljedice proizvodi posebna vrsta uzroka darovatelja bivanja koji posjeduje isti korijen egzistencijalnog savršenstva. Prema tome, pravilo da “jedno ne može biti proizvedeno osim od jednog” obuhvata i vrsnu jedinicu.

14. Brojnost vertikalnih uzroka od kojih je svaki uzrok drugog nije u koliziji s ovim pravilom.

15. I ovo pravilo, kao i prethodno, ne važi za materijalne i pripremne uzroke. Stoga se brojnost ili jedinstvo takovrsnih uzroka može spoznati samo putem iskustva.


[1] الواحد لا يصدر عنه الاّ الواحد

[2] U ovoj vrsti uzročnosti posljedica je trag i zraka onog koji ostavlja trag i izvor zračenja, a jasno je da su trag, emanacija i zraka poput vlage nepreglednog okeana koji je uzrok darivatelj postojanja i koji izobilno daje, u tom smislu da uzrok darivatelj postojanja posjeduje višu razinu od darovanog savršenstva.