Scroll to top

Život mudraca iz Mursije

Prevod: dr. Bećir Džaka

Ibn Arebi, čije puno ime glasi Ebu Bekr Muhammed ibne-l-Arebi el-Hâtimī et-Tâī rođen je na jugu Španije u gradu Mursiji 1165. (560.) godine u čistoj arapskoj porodici iz plemena Tâ'ī. U islamskom svijetu više je bio poznat pod imenom Ibn Arebi, po tituli Eš-Šejh el-ekberu (Doctor Maximus) i po nadimku Muhjuddin (Oživljač vjere). Kao i kod drugih velikih filozofa i svetih ljudi njegovo najveće „remek djelo” bio je njegov vlastiti život, veoma neobičan život u kome su molitva, invokacija, kontemplacija i posjeta raznim sufijama-evlijama kombinovane sa teofaničkim viđenjem spiritualnog svijeta, pri čemu se suočavao sa nevidljivim nizom toga svijeta.[1] Prema tome, izučavanjem njegovog života dobijamo uvid u spiritualni karakter i položaj mistika čija se intelektualna aktivnost može vidjeti u njegovim mnogobrojnim metafizičkim djelima.

Poslije prvih godina koje je proveo u Mursiji, Ibn Arebi je otišao u Sevilju gdje je odrastao i stekao svoje prvo obrazovanje. Njegova imućna porodica obezbijedila mu je u Sevilji lak i ugodan život, što mu je omogućilo da se slobodno prepusti svojoj prirodnoj sklonosti prema spiritualriim pro-blemima.U tom periodu svoga života upoznao se sa dvije žene evlije: jedna je bila Jasmina od Maršena, a druga Fatima od Kordobe. One su mnogo uticale na životnu orijentaciju Ibn Arebija. Posebno treba istaći uticaj Fatime iz Kordobe koja je bila vrlo stara žena, ali koja je još uvijek posjedovala sjaj i ljepotu, po riječima Ibn Arebija, mlade djevojke od šesnaest godina. Ona mu je dvije godine bila duhovni vođa i smatrala je sebe njegovom duhovnom majkom.

Kao mladić od dvadeset godina, sa velikom inteligencijom i sa izvanrednim sposobnostima duhovnog pronicanja koje je već tada posjedovao Ibn Arebi je počeo putovanja po različitim gradovima Andaluzije i gdje god bi uspio da pronađe evlije odlazio bi na sastanke sa njima. Na jednom od ovih putovanja susreo se u Kordobi sa filozofom Ibn Rušdom (Averroesom), velikim interpretatorom Aristotela. Ovaj sastanak bio je od velike važnosti, jer su se tom prilikom sastale dvije ličnosti koje su predstavljale određene puteve i pravce. Kasnije će jedan od tih pravaca slijediti hrišćani, a drugi pravac muslimani. To je bio susret dva čovjeka od kojih je jedan slijedio i zagovarao zakone razuma i postao najuticajniji islamski mislilac na latinskom Zapadu, a drugi je bio gnostik za koga je spoznaja u osnovi imala smisao „vizije”, koji je postao dominantna ličnost u sufizmu čija će sjena kasnije neprestano lebdjeti nad intelektualnim životom u islamu. Pošto susret ove dvije ličnosti ima izuzetnu opštu važnost, citiraćemo izvještaj samog Ibn Arebija o tome nezaboravnom susretu, u kome se uveliko otkriva i pokazuje duhovna ličnost njegovog autora:[2]

„Jednog lijepog dana otišao sam kući Ebu el-Velida Ibn Rušda u Kordobi. On je bio izrazio želju da se lično sa mnom susretne, jer je čuo za otkriće koje mi je Bog ukazao prilikom mog duhovnog povlačenja i nije krio svoje čuđenje zbog toga što je čuo. Tako me je moj otac, koji je bio njegov bliski prijatelj, poslao njegovoj kući pod izgovorom da obavim neki posao, a u stvari je želio da omogući Ibn Rušdu da me vidi i da sa mnom razgovara. Tada sam ja još uvijek bio golobradi mladić.

Kada sam ušao u kuću, filozof je skočio s mjesta i pošao mi u susret, ukazujući mi tako počast, što je govorilo o njegovom prijateljstvu i uvažavanju mene. Najzad me je zagrlio. Zatim mi je rekao: ‘Da.’ Na to se njegovo raspoloženje i radost povećavaše, jer je zaključio da sam ga razumio. Onda i ja, svjestan toga šta je podstaklo njegovo raspoloženje i radost, dodadoh: ‘Ne.’ On odmah ustuknu i promijeni se u licu. Tako je izgledalo kao da sumnja u ono o čemu je razmišljao. Onda me upita: ‘Do kakvog si rješenja došao posredstvom iluminacije i Božanskog nadahnuća?’ Ja mu odgovorili: ‘Da i ne. Između da i ne ne može da iz svog tijela poleti nijedna duša niti da se odvoje vratovi od tijela.’ Ibn Rušd problijedi. Primijetih da dršće. Šaputao je rečenicu iz Kur'ana: ‘Nema snage ni moći osim u Allaha’, jer je bio shvatio našto sam ja aludirao.

Kasnije, nakon našeg susreta, pitao je moga oca o meni da bi uporedio svoje mišljenje koje je stekao o meni sa mišljenjem moga oca o meni i vidio da li se slaže sa njegovim mišljenjem ili se naprotiv ne slaže. Sigurno je da je Ibn Rušd bio veliki učitelj duhovnog promatranja i filozofskog meditiranja. Meni su rekli da je zahvaljivao Bogu što je živio u doba kada je mogao vidjeti nekoga ko se kao neznalica povukao u osamu i otuda se vratio kao što sam se ja vratio. Rekao je: ‘Ja sam prihvatao takvu mogućnost, ali dosada nisam susreo nekoga ko je to i stvarno postigao. Hvala Bogu kad sam se rodio u vrijeme u kome je živio učitelj takvog doživljaja i iskustva, jedan od onih koji su otvorili brave Njegovih vrata. Hvala Bogu što mi je ukazao milost da vidim jednog od njih svojim vlastitim očima.’

Želio sam da se i po drugi put vidim sa Ibn Rušdom. Hvala Bogu, kad mi se ukazao u takvom stanju ekstaze da je izgledalo kao da između njega i mene postoji tanki veo. Ja sam kroz taj veo mogao da vidim njega, a da on mene ne vidi i ne zna da sam tu. U stvari, on se toliko bio udubio u svoje meditiranje da me nije primijetio. Tada sam u sebi pomislio: ‘Njegovo razmišljanje ga ne može dovesti tamo gdje sam ja.’

Od tada pa sve do njegove smrti nisam imao prilike da ga vidim. Umro je u Merakešu 1198 (595) godine. Tijelo su mu donijeli u Kordobu gdje je i sahranjen. Dok su ga prenosili, sanduk sa posmrtnim ostacima stavili su na jednu stranu tovarne životinje, a njegova djela, radi ravnoteže, na drugu stranu. Kad su ga donijeli, ja sam stajao nepomično. Sa mnom su bili još i Ebu el-Hasan Muhammed ibn Džubejr, vjerski pravnik i književnik, sekretar Sejjida Ebi Seida (jednog od prinčeva Muvehiddina) i moj prijatelj, prepisivač, Ebu el-Hakem Amr ibn Serradž. Tada mi se obrati Ebu el-Hakem i reče: ‘Vidiš li šta su kao protuteret natovarili na konja učitelja Ibn Rušda? Na jednoj strani je učitelj, a na drugoj strani knjige koje je on napisao.’ Tada odgovori Ibn Džubejr: ‘Misliš da ja ne vidim svoje dijete? Pa naravno da vidim. Nek ti je jezik blagosloven!’ Tada sam (tu rečenicu Ebu el-Hakema) zapamtio, jer je to za mene bila tema za razmišljanje i sjećanje. Od one grupe prijatelja – da ih Bog pomiluje – još jedino sam ja živ i kada se sjetim toga u sebi pomislim: ‘Na jednoj strani je učitelj, na drugoj strani su njegova djela. Oh, koliko bih želio da znam da li su mu se nadanja ostvarila!?”

Ibn Arebi je do 1198. (595) godine provodio po raznim mjestima i gradovima Andaluzije i sjeverne Afrike gdje je susretao razne sufije i školovane ljude, a pokatkada bi diskutovao sa tako različitim grupama kao što su mu'tezilije, koji su na racionalistički način interpretirali islam. U tom periodu života putovao je čak i u Tunis gdje se upoznao sa knjigom Ibn Qasjia Hal'u-n-na'lejni[3] (Skidanje sandala) i napisao njen komentar. Također je posjetio i grad Almeriju koji je bio centar škole Ibn Meserreta, a kasnije centar škole Ibn Arifa, i tu je, prema pisanju Asina Palaciosa, Ibn Arebi formalno stupio u sufizam.[4]

Tih godina Šejh je nastavio sa svojim teofaničkim vizijama. On je imao viziju jedne nevidljive hijerarhije subjekata koji vladaju univerzumom, a tu hijerarhiju sačinjavaju: Uzvišeni Pol (qutb), dva imama, četiri „stuba” (ewtad) kojima pripada vlast nad četiri glavne strane svijeta, sedam „zamjena” (ebdâl) od kojih svaki upravlja jednim od sedam pojaseva nebeskih sfera.[5] On je također u svojoj viziji vidio sve spiritualne polove objava koje su prethodile islamu i uspio je da shvati transcedentno jedinstvo svega što je od Boga objavljeno ljudima. U svojoj viziji koju je doživio u Mursiji 1198. (595) godine vidio je Božanski tron koji je stajao na stubovima svjetlosti dok je oko njega lebdjela jedna ptica koja je naredila Ibn Arebiju da ode iz svog zavičaja i da se uputi na istok islamskog svijeta gdje će provesti ostatak svoga života.[6]

Ovim hodočašćem Istoka počeo je novi period u životu Ibn Arebija. On je 1201. (598) godine po prvi put posjetio Mekku, gdje mu je bilo „naređeno” da počne svoje glavno djelo (magnum opus) El-Futuhatu el-mekijje (Mekkanske objave). Tu se u jednoj sufijskoj porodici iz iranskog grada Isfahana susreo sa mladom, veoma pobožnom i lijepom djevojkom koja će za njega predstavljati utjelovljenje vječne mudrosti i u njegovom životu imati ulogu sličnu ulozi Beatriče u životu Dantea.

Iz Mekke je Ibn Arebi putovao u razne gradove. Tada ga je u Božanske tajne uveo Hidr[7] ili El-Hidr, poslanik koji je ljude direktno uvodio u spiritualni život, a da nije bilo potrebno da pripadaju nekom sufijskom redu. Tako je on, pored toga što je bio učenik raznih sufijskih učitelja koji su pripadali regularnim sufijskim redovima, postao i učenik Hidra. Njegovo pristupanje u Hidrov red najbolje se vidi po tome što je 1204. (601) godine u Mosulu primio Hidrov ogrtač (hirqa) iz ruku Ali ibn Džâmija, koji ga je lično dobio, direktno od samog „Zeleno obučenog poslanika”. Također, tih godina Ibn Arebi je imao oštre rasprave sa vjerskim pravnicima (fukahā), kao npr. 1207. (604) godine u Kairu kada se našao u smrtnoj opasnosti i kada se morao skloniti u Mekku. Nakon što je neko vrijeme proveo u časnom gradu, uputio se u Malu Aziju gdje je u gradu Konji susreo svog najslavnijeg učenika Sadruddina Konjevija, koji je kasnije postao najpoznatiji komentator i pobornik njegovih djela na Istoku. Iz Konje se uputio na istok u Jermeniju, a zatim južno u dolinu Eufrata i u Bagdad gdje se 1211. (609) godine susreo sa poznatim sufijskim šejhom Šihabuddinom Umerom Suhrawardijem, imenjakom učitelja iluminacije, s kojim ga često pogrešno zamjenjuju.[8] Ibn Arebi je, također, posjetio Halep gdje ga je toplo primio Melik Zahir, koji je jednu generaciju ranije, bio zaštitnik i prijatelj Suhrawardija koga je pokušao da spasi od smrti, ali nije uspio.

Ibn Arebi je, najzad, 1223. (621) godine odlučio da se nastani u Damasku, nakon što je postao poznat u čitavom islamskom svijetu i bio pozivan i moljen od strane mnogih vladara i prinčeva, ljubitelja mudrosti, iz bližih i daljih zemalja, da dođe do njih. Pošto je jedan dio života proveo u putovanju, sada je želio da ostatak svoga zemaljskog života provede u miru i tišini i da se posveti intenzivnom radu. U ovom periodu dovršio je djelo Futuhât koje sadrži tridesetogodišnji duhovni dnevnik najplodnijeg perioda njegovog života. Umro je u Damasku 1240. (638) godine ostavivši neizbrisiv trag na čitav duhovni život u islamskom svijetu. Ukopan je u Salihiji u podnožju planine Qâsijûn, sjeverno od Damaska, u mjestu koje je još i prije nego je on tamo ukopan, bilo poštovano kao mjesto koje su smatrali svetim svi poslanici. Nakon što je on sahranjen u tom mjestu, ono je još više postalo kao centar hodočašća. U šesnaestom stoljeću sultan Selim II je sagradio mauzolej na njegovom grobu koji i danas postoji. Grob Ibn Arebija u mauzoleju i dalje posjećuju mnogi hodočasnici, a posebno sufije. Pored najvećeg učitelja islamske gnoze ukopana su njegova dva sina i istaknuti alžirski patriota Abdulkadir koji je, nakon što je bio protjeran od strane Napoleona III, ostatak života proveo u nastojanju da objavi djela Muhjuddina Ibn Arebija. Abdulkadir je bio vatreni slušalac i učenik Ibn Arebija. Sada počiva u miru pored „Najvećeg šejha” kome je bio toliko odan i čija su djela štampana zahvaljujući, u određenom smislu, i njemu, Abdulkadiru.


[1] Život Ibn Arebija dat je u skoro svim istorijama i biografijama posljednjih vjekova, kao što su: Nafh el-tibb odEl-Maqqarija; Bustan el-arifin, od al-Newewiya; Tarih el-islam od Zahabiya; El- Wâfî bi el-wafiyat od Safedija Mir'at el-džinân od Vafi'ija; El-Bidayeh we el-nihayeh od Ibn Kesira; El-Tabeqat el-kubra od Ša'ranija; Šezerât ez-zeheb od Ibn al-Ammada i Taraiq el-haqaiq od Ma'suma Ališaha. Nekoliko biografija Ibn Arebija napisali su njegovi učenici u kojima su pokušali da odbrane svoga učitelja od napada i optužbi što su dolazile od strane šerijatskih pravnika (faqih). Jedna od najstarijih među ovim je Menāqib Ibn Arebi koju je napisao Ibrahim El-Bagdadi, a štampana je u ediciji Salahudina Munedždžida u Bejrutu 1955. godine sa listom izvora o Ibn Arebiju koju je izdavač objavio u predgovoru.

Što se tiče radova na evropskim jezicima o njegovom životu, postoji vrijedna knjiga Asina Palasiosa El Islam cristianizado koja se ograničava na raspravu o Muhjuddinovom životu i duhovnom postupku i pisac je u knjizi sakupio interesantne detalje iz raznih tradicionalnih izvora. Također pogledati H. Corbin, L'Imagination creatrice dans le soufisme d'Ibn Arabi, str. 32 i dalje i R. A. Nicholson, „The lives” of Umar Ibnul-Farid and Ibnul Arabi” Journal of the Royal Asiatic Society (1906), str. 797-824, gdje je dat originalan tekst na arapskom jeziku iz knjige Šezerât ez-zeheb, a koji se odnosi na ovu dvojicu sufijskih učitelja. Asin Palasios je također preveo Ibn Arebijevu raspravu Risâlat al-quds pod naslovom Vidas de Santones Andaluces (Madrid, 1933), u kojoj je opisan duhovni život Ibn Arebija njegovim ličnim riječima, a to je jedan aspekt koji se često zaboravlja kada se istražuje samo njegov metafizički aspekt djēla.

U novije vrijeme izašla su o Ibn Arebiju i djela na arapskom jeziku, kao npr. T. Abdulbaqi Surur, Ibn Arebi (Kairo, 1955), i ‘Umar Farrukh, Et-Tesawwuf fi al-islam (Bejrut, 1947) u kome je važno poglavlje posvećeno Muhjuddinu.

[2] 1-Futûhât el-mekkiyah (Kairo, 1329. po hidžri), I, str. 153-154. Ovaj pasus je na španski jezik preveo Asin Palasios u El Islam cristianizado, str. 39-40, a H. Korben na francuski u L'Imagination creatrice…, str. 34-36.

[3] Ovo je aluzija na kur'anski ajet (20:12) u kojem se naređuje Musa a.s. da skine sandale s nogu. Interes Ibn Arebija za ovu knjigu, koja je zasigurno ši'itskog porijekla, ima posebnu važnost i zato je razumljivo zašto mu je onoliko posvećivana pažnja u ši'itskim krugovima i zašto su njegova učenja tako brzo asimilirana u ši'itsko učenje.

[4] Trebalo je da postoji osnovna veza između Ibn Arebija i Ibn Arîfa a preko njega, sasvim kasnije, i sa Ibn Meserretom, iako se sva gledišta Ibn Arebija ne mogu ograničiti na ove njegove prethodnike. U svakom slučaju, poznato je da se Ibn Arebi družio sa Ibn Gazalom, učenikom Ibn el-Arîfa i bio posebno naklonjen sufijskim pravcima vezanim za Elmeriyah.

[5] Pogledati, Asin Palacios, El Islam cristianizado, str. 41, bilješka 2 i H. Corbin, L'Imagination creatrice, str. 37, bilješka 15.

[6] Bilo je to upravo tu u gradu njegovog drugog rođenja, da je Ibn Arebi prije odlaska, napisao knjigu Mewâqi'u-n-nudžûm, u kojoj je izložio i objasnio različite stepene značenja koja sadrže religiozni obredi.

[7] U duhovnoj hijerarhiji u islamu vrlo je važan lik Hidra a.s. (Khidr). Taj lik je usko vezan za lik profeta Elijasa, koji je dignut na nebo, a cijeli kompleks priča i legendi o ova dva lika međusobno su isprepleteni. Pogledati članak Masinjona „Elie et son rôle transhistorique, Khadiriya, en islam”, u Etudes carmelitaines: Elie le prophete (Paris, 1956), II, 269-290, i brojne njegove studije koje su izašle u reviji Revue des ètudes islamiques. Također, pogledati članak od A. J. Wensincka u Encyclopedia of Islam, pod naslovom ,,al-Khadir” and „Ilyas”.

Za izučavanje ikonografije o Hidru, pogledati članak ,,Khawâja Khadir and the fountain of life, in tradition of Persian and Mughal art, kojeg je napisao A. K. Coomaraswamy u Ars Islamica 1:173-182 (1934).

[8] Ibn Arebi je kontaktirao sa mnogim istaknutim ličnostima svoga vremena. Sa nekim je kao npr. sa Suhrawardijem i pjesnikom Uhedudinom Kermanijem, lično kontaktirao i susretao se, a sa drugim, kao npr. sa Ibn el-Faridom, Sa'dudinom Hammuyem i Fahrudinom Razijem, kontaktirao je dopisivanjem. (Ibn Arebijevo pismo Fahrudinu Raziju u kome mu savjetuje da napusti formalno učenje i da se posveti spoznaji (gnozi), na francuski jezik je preveo M. Valsan u „Epitre adressee à l'Imam Ar-razi”, u zbirci Etudes Traditionnelles, 62:242-253 (juli-avgust i septembar-oktobar 1961).

Povezani članci