Scroll to top

Kretanje u supstanci

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 59), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013

Prethodno: Kretanje u akcidentima

Obuhvata:

Uvod

Nedoumicu poricatelja kretanja u supstanci

Rješenje nedoumice

Argumente za postojanje kretanja u supstanci

Uvod

Kao što je već rečeno, stari filozofi, kako peripatetici tako i iluminacionisti, kretanje su smatrali specifičnim za akcidente. Oni ne samo da nisu ustanovili kretanje u supstanci nego su ga smatrali i nemogućim. Među starim Grcima ne može se naći niko ko je izravno predlagao ili uspostavio kretanje u supstanci. Jedini stav uporediv sa supstancijalnim kretanjem, kako je preneseno, držao je Heraklit (540-470 pr.n.e.). Sklonost ka supstancijalnom kretanju najviše se može pripisati onim islamskim i neislamskim filozofima i teolozima koji su imali neko vjerovanje u stvaranje koje je konstantno i uvijek iznova. Međutim, onaj koji je izravno predložio ovaj problem, nasuprot čuvenim svjetskim filozofima, i koji je smjelo ustrajavao na njegovom dokazivanju jeste veliki islamski filozof Mulla Sadra Širazi.

Ovdje će prvo biti predstavljena nedoumica poricatelja kretanja u supstanci i njeno rješenje, a potom će biti objašnjena teorija Mulla Sadre i argumenti koje je on priložio u njenu odbranu.

Nedoumica poricatelja kretanja u supstanci

Riječi onih koji su zamišljali da je supstancijalno kretanje nemoguće kruže oko toga da je jedan od zahtjeva ili, radije, jedan od činitelja svakog kretanja postojanje krećuće stvari ili, stručnim rječnikom, subjekta kretanja. Kada se kaže da Zemlja rotira oko svoje ose i kruži oko Sunca, ili da se jabuka preobražava iz zelene u žutu pa u crvenu, ili da mladunče životinje ili dijete raste i razvija se, u svakom od ovih slučajeva postoji nepromjenjiva bīt čiji se atributi i stanja postepeno transformiraju. Međutim, ako se kaže da sama bīt nije nepromjenjiva i da se poput transformacija njenih atributa i akcidenata njena supstanca također preobražava, na šta će se onda odnositi ova transformacija? Drugim riječima, kretanje u supstanci bit će kretanje bez krećuće stvari i atribut bez nositelja atributa, a ovakva stvar nije racionalna.

Rješenje nedoumice

Izvorište ove nedoumice je slabost analize koju su oni proveli o kretanju. Kao rezultat, neki filozofi, poput Šejh Išraka, svjesno su smatrali da kretanje pripada kategoriji objektivnih akcidenata (a‘rād-e ĥāredžijje), dok su drugi, ne bivajući toga svjesni, imali isti stav i zato su nužnim smatrali postojanje opredmećenog neovisnog subjekta i nositelja atributa, koji ostaje nepromjenjiv kroz proces kretanja, a njemu se kretanje i transformacija pripisuju kao akcidenti i atributi.

Međutim, prije je pojašnjeno da je kretanje upravo protjecanje egzistencije supstance i akcidenta, a ne akcident pored drugih akcidenata. Drugim riječima, pojam kretanja nije štastveni pojam, on je radije sekundarna filozofska inteligibilija. Ili, na treći način rečeno, kretanje je analitički akcident egzistencije, a ne objektivni akcident egzistenata. Ovakvi pojmovi ne potrebuju subjekt u smislu u kojem je uspostavljen za akcidente. Jedina stvar koja se može smatrati njegovim subjektom je izvor njegovog apstrahiranja koji jeste sama tekuća supstancijalna ili akcidentalna egzistencija, u smislu subjekta u vezi s analitičkim akcidentima, to jest, subjekta čija objektivna egzistencija jeste identična s akcidentom, a među njima nije moguće nikakvo odvajanje izuzev u okrilju umske analize.

Zato, kada se kaže: “Supstanca se transformirala”, to je kao da se kazalo: “Boja jabuke (a ne sama jabuka) se promijenila.” Jasno je da u procesu preobrazbe boje nema nepromjenjive boje na koju se preobrazba odnosi. Čak je i neovisan subjekt koji je povezan s akcidentalnim kretanjem potreban jedino s obzirom na njegovo bivanje akcidentom, a ne s obzirom na njegovo bivanje kretanjem. Zato, čak i ako bi akcident koji pripada kretanju ostao nepokretan, on bi još uvijek trebao subjekt, kao što je i sama jabuka potrebna bilo da je njena boja nepromjenjiva ili se mijenja.

Može se zaključiti da kretanje i nepromjenjivost jesu dva analitička atributa tekuće i nepromjenjive egzistencije, a ovakvi atributi ne potrebuju opredmećene nositelje atributa neovisne od samog atributa. Na isti način kao što ni atribut nepromjenjivosti nije akcident egzistentu u vanjskom svijetu, na način da će bez njegovog akcidentiranja on biti nositeljem atributa odsustva nepromjenjivosti, ni atribut kretanja nije izvanjski akcident određenog egzistenta tako da bi bez njega on trebao biti nositeljem atributa nepromjenjivosti i odsustva kretanja. Stručnim rječnikom kazano, analitički akcidenti ne potrebuju neovisne subjekte, nego je njihovo postojanje identično postojanju njihovih nositelja, to jest, nositelja ovih akcidenata.

Ovdje je korisno primijetiti suptilno zapažanje da se prema fundamentalnosti egzistencije kretanje, kao analitički akcident, mora vezati za egzistenciju, a da njegova veza sa štastvom supstance ili akcidenta jeste akcidentalna veza.

Argumenti za postojanje kretanja u supstanci

Mulla Sadra ponudio je tri oblika argumentacija kako bi uspostavio supstancijalno kretanje.

1. Njegov prvi argument za supstancijalno kretanje ima dvije premise. Jedna je da su akcidentalne preobrazbe posljedice njihove supstancijalne prirode. Druga premisa je da prirodni uzrok kretanja mora biti krećuća stvar. Iz ovoga se zaključuje da supstanca koja je uzrok kretanja u akcidentima mora biti krećuća stvar.

Što se tiče prve premise, ona je poznato načelo navedeno u prethodnoj lekciji, to jest, bliski i neposredni činitelj kretanja jeste priroda i nikakvo kretanje ne može se dovesti u direktnu vezu s nematerijalnim činiteljem.

No, što se tiče druge premise, ona se može objasniti na sljedeći način: ako je nepromjenjiva stvar bliski i neposredni uzrok posljedice, njen rezultat bi također bio nepromjenjiva stvar. Da bi se ovo približilo umu, može se koristiti sljedeći primjer: ako je svjetiljka na fiksnom mjestu, svjetlo koje iz nje zrači osvijetlit će sve unutar određenog poluprečnika, ali ako se lampa kreće, opseg njenog osvjetljavanja postepeno će se širiti i napredovati. Zato proces krećućih akcidenata koji napreduju u prostranstvu vremena pokazuje da je njihov uzrok također u procesu zajedno s njima.

Vjerovatno će biti postavljeno pitanje: ako je supstancijalna priroda ono što je po sebi krećuće, zašto onda njene posljedice, koje su akcidenti, nekada miruju i bespokretne su? I zašto nepokretnost akcidenata ne može biti razlogom nepokretnosti supstancijalne prirode?

Na ovo pitanje može se dati sljedeći odgovor: supstancijalna priroda nije potpuni uzrok kretanja, radije njena učinkovitost ovisi o specifičnim uvjetima čije zadovoljenje donosi kretanje u akcidentima, a kretanje je radnja koja zahtijeva prirodnog činitelja, čak i ako činitelj nije potpuni uzrok njegovog događanja. Suprotno tome, nepokretnost je nepostojeća stvar (neposjedovanje kretanja = ‘adam-e maleke[1] harakat) i ne može se smatrati radnjom u potrebi za činiteljem.

S druge strane može se postaviti pitanje koje glasi: pošto zagovornici supstancijalnog kretanja nisu prisiljeni kretanje u supstanci povezati s nematerijalnim činiteljima, koji su nepromjenjivi i lišeni sposobnosti promjene i kretanja, pa zašto onda oni ne prihvate ispravnim akcidentalno kretanje nepromjenjive supstance?

Odgovor je da supstancijalno kretanje jeste sama egzistencija supstance i u potrebi je samo za Božanskim i činiteljem darivanja bivanja, a stvaranje supstance jeste isto što i stvaranje supstancijalnog kretanja. Međutim, davanje egzistencije supstanci nije isto što i davanje egzistencije akcidentima i kretanju u akcidentima. Iz tog razloga kretanje u akcidentima veže se za supstancijalnu prirodu i smatra se njenom radnjom. Ovakva radnja u potrebi je za prirodnim činiteljem, a promjena u njoj ukazuje na promjenu u njenom činitelju.

Međutim, ovom argumentu može se dati još jedna vrlo precizna primjedba na koju nije lahko odgovoriti kao na prethodne. Ova primjedba je da kretanje – prema objašnjenju Mulla Sadre – nema opredmećenog uzora koji je neovisan o izvoru njegovog apstrahiranja, to jest, o supstancijalnoj ili akcidentalnoj tekućoj egzistenciji. Zato, bez obzira pretpostavi li se da je kretanje u supstanci ili u akcidentu, kretanje će biti isto što i egzistencija te supstance ili akcidenta, a njegov uzrok bit će uzrok postojanja te supstance ili akcidenta. Pa šta nas onda sprečava od direktnog vezivanja tekuće egzistencije akcidenta za Božijeg i natprirodnog činitelja i da ulogu supstance u njenom događanju, to jest, u događanju tekuće egzistencije akcidenta smatramo ulogom materije u događanju forme radije nego djelotvornog uzroka (‘ellat-e fā‘elī), to jest, radije nego da supstanca ima ulogu djelotvornog uzroka kod događanja tekuće egzistencije akcidenta? Ako je ova pretpostavka ispravna, nema načina da se preko djelovanja supstance na njene akcidente i njihova kretanja izvede kretanje u supstanci. Ustvari, ova primjedba proizlazi iz dvojbi o prvoj premisi. U svakom slučaju, ovaj argument će onima koji prihvataju djelovanje supstancijalne prirode na njene akcidente i njihova kretanja koristiti najviše kao dijalektičko (džadalī) objašnjenje.

2. Drugi argument, također, sastoji se od dvije premise. Prva je da akcidenti nemaju postojanje neovisno o njihovim subjektima, nego su oni, ustvari, aspekti egzistencije supstance. Druga premisa je da svaka vrsta promjene koja se događa u aspektu egzistenta jeste promjena u samom egzistentu i ukazuje na njegovu unutarnju i bītsku promjenu. Može se zaključiti da kretanja u akcidentima ukazuju na promjene u egzistenciji supstance.

U objašnjenju ovog argumenta Mulla Sadra kaže da svaki tjelesni egzistent ima jednu egzistenciju, koja je sama po sebi individuirana i opredmećena (motašaĥĥeṣ wa mota‘ajjen) (kao što je objašnjeno u 25. lekciji). Akcidenti svake supstance su pojavljivanja ili zrake njene egzistencije, a mogu se smatrati znacima njenog individuiranja, a ne uzrokom njenog individuiranja. Zato transformacija u ovim znakovima ukazuje na transformaciju u vlasniku znaka, odakle slijedi da kretanje u akcidentima ukazuje na kretanje u egzistenciji supstance.

Kao što se može primijetiti, ovaj argument ne oslanja se na pretpostavku da je kretanje u akcidentima posljedičnost supstancijalne prirode, nego se radije akcidenti predstavljaju kao pojavljivanja i aspekti egzistencije supstance. Navedeni stav prihvatljiv je u slučaju neprekidnih kvantiteta jer dimenzije i protezanja tjelesnih egzistenata nisu ništa drugo do njihovi izgledi (fizionomije), kao što je objašnjeno u 47. lekciji. Ovaj stav također se može primijeniti u slučaju kvaliteta specifičnih za kvantitete, poput geometrijskih oblika. Međutim, relacione kategorije, kao što je nekoliko puta spomenuto, jesu apstrahirani pojmovi, a samo se izvori apstrahiranja nekih od njih, poput vremena i prostora, mogu smatrati aspektima egzistencije supstance, što ih svodi na neprekidne kvantitete. No, egzistencija kvaliteta, poput psihičkih kvaliteta koji su u preciznom značenju objektivni akcidenti, iako se u jednom značenju mogu smatrati pojavljivanjima i manifestacijama duše, nije ista kao i egzistencija duše. Zapravo, između ovih kvaliteta i duše postoji vrsta ujedinjenja (a ne jedinstva) i iz tog razloga taj argument je teško primijeniti za ovakve akcidente.

3. Treći argument koji je za kretanje u supstanci dao Mulla Sadra je argument proistekao iz mišljenja da je zbilja vremena tekuća i prolazna dimenzija materijalnih egzistenata, a njegova logička forma je sljedeća:

Svi materijalni egzistenti su vremeniti i imaju vremensku dimenziju. Svaki egzistent koji ima vremensku dimenziju ima postepenu egzistenciju. Odavde se zaključuje da će egzistencija materijalne supstance biti postepena, to jest, da će posjedovati kretanje.

Prva premisa pojašnjena je u 43. lekciji, a iz nje se zaključuje da je vrijeme prolazna protegnutost tjelesnih egzistenata a ne neovisna posuda u kojoj su oni sadržani. Da materijalne pojave nemaju ovakvo prolazno protezanje, one se ne bi mogle ni mjeriti vremenskim mjerilima poput minuta, dana, mjeseci i godina. Na isti način, da one nemaju prostorna protezanja i geometrijske dimenzije, ne bi se mogle mjeriti po dužini, površini i zapremini. U osnovi, mjerenje stvari nekim zasebnim / specifičnim mjerilom ukazuje na njihovu međusobnu srodnost. Zato se težina nečega nikada ne može izmjeriti mjerilom dužine, ili obrnuto. Iz tog razloga potpuno nematerijalne stvari nemaju vremensko trajanje i ne mogu se smatrati vremenski prioritetnim ili posteriornim nekom događaju, jer njihove nepromjenjive egzistencije nisu srodne s prolaznim protezanjem i stalnim ponavljanjem vremena.

Druga premisa može se objasniti na sljedeći način. Vrijeme je prolazna stvar, tako da njegovi potencijalni dijelovi dolaze uzastopno. Jedan njegov dio ne događa se dok drugi ne prođe, dok istovremeno združenost pretpostavljenih dijelova ima jednu egzistenciju. Ako obratimo pažnju na zbilju vremena, lahko ćemo shvatit da će svaki egzistent koji posjeduje ovakvu protegnutost u svojoj bīti imati postepenu egzistenciju i imat će dijelove raširene u kanalu vremena. Njegovo vremensko protezanje djeljivo je u uzastopne potencijalne dijelove od kojih čak ni dva ne postoje zajedno. Dok jedan od njih ne prođe i ne iščezne, drugi dio neće doći u postojanje.

Obraćanjem pažnje na ove dvije premise može se zaključiti da je egzistencija tjelesne supstance postepena, prolazna i stalno zanavljajuća. Ovo je značenje kretanja u supstanci.

U objašnjenju navedenog argumenta Mulla Sadra kaže da upravo kao što materijalna supstanca ima geometrijske mjere i prostorne dimenzije, ona, također, ima drugi neprekidni kvantitet nazvan vrijeme (koje formira njenu četvrtu dimenziju) i upravo kao što su i njena trenutna / nagla (daf‘ī) protezanja bītskim atributima njene egzistencije i nemaju egzistenciju odvojenu od egzistencije materijalne supstance, isto tako je njeno postepeno protezanje njen neodvojivi i bītski atribut. I upravo kao što se ni individualni identitet (huwijjat) niti jedne tjelesne supstance ne događa bez geometrijskih dimenzija, isto tako se on ne može dogoditi bez vremenske dimenzije. Ne može se zamisliti tjelesna supstanca koja je nepromjenjiva i odvojena od vremena i da je prema tome u jednakom odnosu spram svih vremena. Dakle, vrijeme je činitelj (muqawwem) egzistencije svake tjelesne supstance. Ovo iziskuje da je egzistencija svake tjelesne supstance postepena i da njeni potencijalni dijelovi u postojanje dolaze uzastopno i uvijek iznova. Ovaj argument najčvršći je od argumenata za supstancijalno kretanje i čini nam se da mu se ne može prigovoriti.

Nastavak: Nastavak rasprave o supstancijalnom kretanju

Sažetak

1. Poricatelji supstancijalnog kretanja žele dokazati da je za svako kretanje neophodno postojanje nepromjenjivog subjekta, međutim, za supstancijalno kretanje takvo što nije moguće uzeti u obzir.

2. Odgovor bi bio da je subjekt u značenju koje se koristi u slučaju akcidenata specifičan egzistenciji akcidenta, a takav subjekt nije nužan za kretanje, jer kretanje ne spada u objektivne akcidente.

3. Kretanje spada u analitičke akcidente egzistencije, a samo akcidentalno pripisuje se štastvu supstance ili akcidenta.

4. Prvi dokaz za postojanje supstancijalnog kretanja jeste to da su transformacije akcidencija posljedica njihove supstancijalne prirode a prirodni činitelj ovih transformacija mora, poput njih samih, biti promjenjiv. Prema tome, supstancijalna priroda, koja je prirodni činitelj akcidentalnog kretanja, mora biti krećuća.

5. Supstancijalna priroda nije potpuni uzrok za akcidentalno kretanje i upravo iz tog aspekta nisu svi akcidenti uvijek u stanju transformacije. Međutim, mirovanje akcidenata je nepostojeća stvar i nema potrebu za činiteljem.

6. Supstancijalno kretanje identično je egzistenciji supstance i nema potrebe za prirodnima činiteljem a jedino ima potrebu za uzrokom koji daruje bivanje, za razliku od akcidentalnog kretanja koje ima potrebu za prirodnim činiteljem.

7. Ali, možda se može kazati da supstancijalna priroda, koja je identična njihovoj egzistenciji, treba akcidentima i akcidentalnim kretanjima i to kao subjekt a ne kao djelotvorni uzrok.

8. Drugi argument za postojanje supstancijalnog kretanja je taj da su akcidenti manifestacije egzistencije supstance i znakovi su njenog individuiranja, a njihova preobrazba znak je preobrazbe u bīti supstance.

9. Ovaj argument jasan je kada su u pitanju analitički akcidenti poput kvantiteta i njihovih implikacija, međutim, sporan je kada je riječ o objektivnim akcidentima poput duševnih kvaliteta i osjetilnih kvaliteta jer nije moguće uspostaviti jedinstvo njihove egzistencije s njihovim subjektima.

10. Treći i najčvršći argument za postojanje supstancijalnog kretanja jeste da svaki tjelesni egzistent posjeduje prolaznu / tekuću dimenziju i protezanje te dijelove raširene u kanalu vremena i sve dok njegov potencijalni dio ne nestane, drugi dio neće doći u postojanje. Upravo ovo je značenje kretanja u supstanci.


[1] Vidjeti fusnotu 9. u 3. lekciji.

Povezani članci