Uvodnik urednika
Amar Imamović
Trideset i deveti broj Žive baštine otvaramo radom “Božanski korijeni ljudske ljubavi” autora Williama C. Chitticka. Autor u ovom radu istražuje sufijsku filozofiju ljubavi kroz učenje Ibn Arebija, jednog od najvažnijih islamskih mistika. Chittick objašnjava da je ljubav temelj stvaranja i postojanja, jer Bog, iz ljubavi prema Sebi i želje da bude spoznat, stvara svijet. U tom odnosu, Bog je Apsolutno Postojanje (vudžud), a sve stvoreno je nepostojanje koje teži Bogu kroz ljubav. Ljubav je, prema Ibn Arebiju, pokretačka sila univerzuma – ona povezuje Stvoritelja i stvorenje, Boga i čovjeka. U radu se posebno ističe uloga čovjeka, kao savršenog bića, koji jedini može istinski voljeti jer se u njemu Božanska ljubav najpotpunije ogleda. Ljubav prema stvorenome zapravo je prikrivena ljubav prema Bogu, a cilj ljudske egzistencije je spoznaja i jedinstvo s Božanskim kroz ljubav.
U ovom broju donosimo rad “Susret Ibn Arebija i Ibn Rušda” autora Kadira Özkösea. Tekst razmatra jedan od najznačajnijih duhovno-filozofskih susreta u islamskoj intelektualnoj tradiciji – između andaluzijskog filozofa Ibn Rušda (Averoesa) i velikog sufijskog mistika Ibn Arebija. Ovaj susret, simbolično obilježen riječima “da”, “ne” i “da i ne”, predstavlja susret racionalnog i duhovnog pristupa spoznaji. Autor ističe kako dijalog dvojice mislilaca otkriva granice razuma i nadmoć duhovnog uvida u dosezanju istine. Kroz analizu filozofskog i sufijskog znanja, tekst rasvjetljava razliku između logičkog mišljenja i mističkog iskustva te pokazuje kako se razum i otkrovenje ne isključuju nego mogu djelovati komplementarno.
U radu “Budućnost filozofije” Oliver Leaman razmatra budućnost filozofije i njen odnos prema društvu, nauci i kulturi. Ističe da je teško predviđati razvoj filozofije jer ona zavisi od mislioca i društvenog konteksta, a ne od čvrstih zakona kao prirodne nauke. Filozofija, prema Leamanu, ima svoju “modu” – mijenja se kroz epohe, ali zadržava temeljna pitanja o znanju, moralu i smislu. Prema autoru, filozofija će se u budućnosti sve više primjenjivati na praktična pitanja – etiku, medicinu, ekologiju i društvenu odgovornost. Očekuje se i šira uključenost različitih kultura, posebno istočnih filozofskih tradicija, čime će filozofija postati univerzalnija i dostupnija.
Marshall G. S. Hodgson u radu “Islamska vizija u religiji i civilizaciji” donosi duboku analizu islamske tradicije kao duhovnog i kulturnog fenomena. Hodgson u radu polazi od ideje da je islam više od religije – to je proces u kojem se vjerski ideali povezuju s društvenim, kulturnim i historijskim kontekstima. Autor prikazuje kako su se iz prvobitnog čina vjere razvile institucije, umjetnost, znanost i društveni obrasci s prepoznatljivim islamskim obilježjem. Posebno se osvrće na razvoj šiizma i sunizma, kao i na interakciju islama s drugim kulturama, što je obogatilo, ali i izazvalo islamski identitet. Zaključno, Hodgson naglašava da islamski ideali ostaju živi kroz stalni dijalog, inovaciju i prilagođavanje novim vremenima, te da su ključni za razumijevanje povijesne i savremene uloge islama.
Rad M. Ali Lakhanija “O slobodi i nužnosti, vjeri i intelektu” obrađuje metafizičke i duhovne teme slobode, nužnosti, vjere i intelekta kroz islamsku i univerzalnu religijsku perspektivu. Lakhani razmatra odnos između ljudske slobode i božanske volje ističući da je istinska sloboda moguća tek kroz spoznaju vlastitih ograničenja i podložnosti višem Zakonu. Sloboda, prema autoru, nije neovisnost već unutarnje oslobađanje od ega i vezanosti za svijet.
U tekstu “O vjeri i intelektu”, autor istražuje harmoniju između vjere i intelekta, gdje vjera predstavlja otvorenost prema misteriju, a intelekt instrument spoznaje božanskog. Oboje su prikazani kao međusobno povezani putevi prema istini i jedinstvu s Bogom. Rad promiče ideju da se duhovna sloboda i znanje ne mogu odvojiti od unutarnjeg reda, vjere i ljubavi jer su oni izraz božanskog jedinstva u čovjeku.
Emina Aličković potpisuje rad “Čovjek – tvorac i rob tehnologije” u kojem se bavi složenim odnosom između čovjeka i tehnologije. Polazi od teze da je čovjek stvorio tehnologiju kao sredstvo napretka, ali da je ona s vremenom postala autonomna sila koja oblikuje društvo, ponašanje i misao modernog čovjeka. Kroz sociološki pristup, autorica analizira procese otuđenja, racionalizacije i gubitka kritičke svijesti, oslanjajući se na teorije Marxa, Webera, Giddensa, Ritzera i Marcusea. Posebna pažnja posvećena je ambivalenciji tehnologije – njenoj moći da istovremeno unapređuje život i ugrožava ljudsku slobodu. U radu se naglašava potreba za očuvanjem ravnoteže između tehnološkog napretka i humanističkih vrijednosti, uz svijest da tehnologija mora služiti čovjeku, a ne obrnuto.
Emina Aličković potpisuje još jedan rad u ovom broju pod naslovom “Analiza transhumanizma: Redefinisanje čovjeka” u kojem istražuje transhumanizam kao pokret koji teži prevazilaženju ljudskih bioloških ograničenja kroz primjenu naprednih tehnologija poput umjetne inteligencije, genetskog inženjeringa, kibernetike i nanotehnologije. Autorica objašnjava da transhumanizam nastoji produžiti život, unaprijediti um i tijelo te stvoriti novo poimanje čovjeka — postčovjeka. Istovremeno, rad se bavi i etičkim dilemama: gubitkom ljudske suštine, nejednakošću i mogućom zloupotrebom tehnologije. Zaključuje se da transhumanizam otvara ogromne mogućnosti, ali i rizike, te da je ključno pronaći ravnotežu između tehnološkog napretka i očuvanja ljudskih vrijednosti.
Časopis zatvaramo poezijom Emine Mukić koja u ciklusu pjesama izražava duhovno putovanje duše kroz ljubav, pokajanje i ponovno rađanje. Njena poezija spaja mistiku, vjeru i introspekciju, pokazujući kako se čovjek kroz iskušenja i tminu vraća Bogu i svjetlosti u sebi.
Motivi poput tulipana, Feniksa i sabzeha simbolizuju pročišćenje, obnovu i božansku ljubav, dok stihovi odišu blagim, meditativnim tonom i dubokim osjećajem predanosti.