Al-Farabi o duši

Preuzeto iz udžbenika “Historija islamske filozofije” s Univerziteta “Al-Mustafa”

Prethodno: Al-Frabi – Metafizika

Farabi drži da svijet egzistencije ima svoje razine. Prva razina egzistencije jeste Bog koji je Prvi uzrok i Apsolutno jedan. Druga razina jesu drugi uzroci, treća razina je djelatni um, četvrta razina duše, peta razina forma, a šesta razina je primamaterija. Prve tri razine nisu tjelesne niti su unutar tijela, a tri posljednje razine nisu tjelesne, ali egzistiraju u tijelu. Samih tijela je šest vrsta: nebesko tijelo, životinja razumna, životinje koje nisu razumne, biljke, minerali i četiri elementa (zemlja, voda, zrak i vatra).

Farabi drži da nebeska tijela, čovjek, životinja i biljke posjeduju dušu. A duša je zapravo forma tog tijela.[1] Po svojoj vrsti i supstanci, nebeske duše su drugačije od animalnih duša. Supstancijalnost i kretanje nebeskih tijela je po njihovim dušama a ove su duše u pogledu egzistencije savršenije i plemenitije od animalnih. Jer, uvijek su u aktualitetu i njihove umne percepcije od Prvog su uvijek stečene i uvijek umuju umovane stvari, dok su naše duše u potencijalitetu i stižu u aktualitet.[2]

 

Ljudska duša

Čovjek posjeduje dušu koja ispoljava moći poznate kao moći djelovanja posredstvom kojih izvršava svoja djela koristeći pritom tjelesne organe kao sredstvo. Sve te moći nisu nematerijalne zapravo neke od njih se nalazi u organima tijela, a čovjek posjeduje i druge moći čije se djelovanje ne odvija posredstvom organa tijela.

Čovjekove djelatne moći su: moć prehranjivanja, upravljanja i reprodukcije. Za svaku od tih moći postoje moći koje im služe. Izvanjske moći [pet čula], unutarnji osjećaji, imaginacija, vehm, memorija i mišljenja jesu čovjekove perceptivne moći, a moći strasti srdžbe i poticanje organa spadaju među ljudske pokretačke moći. Djelovanje svih ovih moći odvija se uz pomoć instrumenata. Tako, među ljudske moći spada i praktični um čiji posao jeste spoznaja djela koja čovjek treba učiniti. Teoretski um spada u kategoriju (teorijskih) moći čovjeka kojom supstanca duše biva potpuna, a racionalna supstanca aktualna, a za taj teoretski um postoje razine: prva razina jeste intelekt čiste potencjalnosti (‘aql-i hayulani), druga je dispozicionalni intelekt (‘aql bil-malaka), dok je treća razina stečeni intelekt (‘aql-i mustafad). Ova moć, koja percipira inteligibilije, jeste nematerijalna i nesložena supstanca koja posredstvom djelatnog uma iz potencijaliteta prelazi u aktualnost i postaje potpuni um (‘aql-i tam).[3]

Farabi iz nematerijalnosti inteligibilija zaključuje da je i onaj koji ih promišlja nematerijalan te da opstaje i nakon smrti tijela odnosno da je nepropadljiv. Upravo ova perceptivna moć čini zbilju čovjeka dok sve ostale snage raspoređene u ljudskom tijelu jesu moći ove zbilje.[4]

Prema Farabijevom mišljenju, ljudske duše su nastale (hadis) u smislu, kada nastaju odgovarajuća tijela duše od darovatelja formi primaju dostojnost pojavljivanja. Farabi odbacuje Platonov stav da je duša postojala prije tijela, kao što odbacuje i stav o reinkarnaciji odnosno selidbi duše iz tijela u tijelo. On drži da nakon smrti tijela, duše, u skladu sa svojim različitim stanjima, čeka sreća ili patnja koje su zaslužili na osnovu nužnosti i pravde.[5]

Iako je tijelo sredstvo za usavršavanje duše, ipak vezanost duše za tijelo biva razlog da duša ne iznađe svoju zbilju: “Sve dok je duša u odjeći tijela, ona ne poznaje svoju nematerijalnu bit niti poznaje svoja nematerijalna svojstva i stanja… Tjelesne moći odvraćaju dušu od individualizacije po njenoj biti i od percepcija koja su njena posebnost.”[6]

Da li su, prema Farabiju, sve ljudske duše nematerijalne i nepropadljive? On animalne i vegetabilne duše posmatra kao materijalne forme i drži da su one rastvorive i nestajuće. Međutim, ljudsku dušu ne smatra materijalnom formom budući da ta duša nije utisnuta u materiju, pa stoga i nije nestajuća. U vezi s poricanjem reinkarnacije, on kaže:” Duše su posebnost vlastitih tijela, pa stoga ne mogu seliti iz tijela u tijelo.”[7] Ljudska duša umuje vlastitu bit, jer je nematerijalna, dok animalna duša nije nematerijalna te ne može promišljati vlastitu bit. Naime, bivanje neke stvari intelektom leži u njenoj nematerijalnosti.[8] Kada god čovjekova duša postaje neovisna od materije postaje dostojna za primanje emanacije iz djelatnog uma. Stav prethodnika bio je da se od ovih duša (ljudskih) i djelatnih umova rađaju duše koje opstaju, dok je ljudska duša nestajuća.[9] Svi ovi slučajevi svjedoče o Farabijevom stavu da su ljudske duše nepropadljive.

Uprkos ovom opisu, vidimo da Farabi u knjizi Ara'i ehli Al-Medinetul-fadele duše stanovnika Grada neznanja (medinetul-džahele) i duše stanovnika Grada zablude (medinetuz-zelle), izuzev onoga ko je usmjeritelj na stranputicu, i duše stanovnika Grada koji je preobražen (medinetul-mubeddile), izuzev onoga ko preobražava, smatra propadljivima.[10] Neki smatraju da Farabi u pogledu besmrtnosti duše nije iznio izričit stav. Po njima, na osnovu nekih Farabijevih izjava, on zagovara besmrtnost nekih duša a na osnovu nekih drugih izjava, smatraju da u njima poriče besmrtnost.[11] Međutim, promišljanje nad različitim Farabijevim iskazima osvjetljuje činjenicu da je on u pogledu besmrtnosti, odnosno, smrtnosti duša iznio jasan i izričit stav.

Prvo, u knjizi ‘Uyunul-mesa'il, izričito izjavljuje:” Zbilja čovjeka jeste moć koja poima inteligibilije, a ta snaga je nematerijalna i nepropadljiva. Naime, znanje, koje je nematerijalno, ne može biti obuhvaćeno materijom i prostornim stvarom dok su druge ljudske moći materijalne i raspoređene su i raširene u tijelu.”[12]

Drugo, u knjizi Ta'liqat kaže: “Tjelesne moći sprečavaju dušu od individualizacije po njenoj biti i od percepcija koja su njena posebnost. Tako duša, usljed privučenosti ovim moćima i njihove prevlasti nad njom, stvari poima u imaginativnom, a ne u inteligibilnom obliku. Zato što duša nije zbližena s racionalnim kategorijama i nije ih upoznala, već je naviknuta na osjetilno te se pouzda u osjetilno i veže se za to, umišljajući da inteligibilno ne postoji i da su to iluzije.”[13]

Farabi u knjizi Ara’-ye ahl-e Medinetul-fadele kaže: “No, ljudski intelekt koji je po prirodi njegovoj od početka imanentan čovjeku, jest forma koja je u materiji, spreman za oslikavanje inteligibilija.Ta forma je potencijalno intelekt, odnosno, intelekt u čistom potencijalitetu i umovan je potencijalno.”[14]

S obzirom na ova dva stava, sve ljudske duše, s Farabijevog gledišta, ne dosežu razinu ljudskosti. Sljedstveno tome, sve one nisu nematerijalne i ne opstaju nakon nestanka tijela. Farabi jasno kazuje da duše građana Grada zablude propadaju i nestaju, budući da one nisu percipirale inteligibilno kako bi opstale nakon smrti tijela. “Međutim, duše stanovnika Grada neznanja ostaju neupotpunjene i za svoj opstanak imaju potrebu za materijom, jer u njima se uopće nije oslikala nikakva forma inteligibilija (…) i one (duše stanovnika Grada neznanja) su propadljive i putnici su doline nepostojanja, baš poput duša stoke, zvijeri i gmizavaca.”[15] Farabi isti stav zastupa i u pogledu stanovnika Grada zablude i Grada koji je preobražen, s tim što su osoba koja zabluđuje (vodi u zabludu) i osoba koja preobrazuje nepropadljivi. Naime, ovo dvoje su pojmili inteligibilije i dosegli bestjelesnost: “A što se tiče stanovnika Grada zablude, onaj koji ih je, zbog nekog cilja koji pripada ciljevima stanovnika Grada neznanja, odveo u zabludu i odvratio od sreće, zasigurno je spoznao sreću. On, dakle, spada među stanovnike gradova razvrata (šahrha-ye faseq) a takva osoba samo ona, a ne i stanovnici Grada zablude, jeste nesretna. Što se tiče stanovnika tog grada, pak, propadaju i nestaju u skladu sa stanjem za koje su se opredijelili stanovnici Grada neznanja. Što se, pak, stanovnika Grada koji se preobrazio tiče, onaj ko im je stvar preobrazio odnosno ko ih je preobrazio, ukoliko spada među stanovnike gradova razvrata, jeste samo on nesretan (očekuje ga stradanje), dok drugi propadaju i nestaju poput stanovnika Grada neznanja. I tako biva sa svakim ko se od sreće zakrene ka zabludi i pogrešnom.”[16]

Problem je, međutim, u tome što, u skladu s kur'anskim naučavanjem, na Danu sudnjem neće biti proživljeni samo ljudi nego i životinje: …i kada se divlje životinje saberu…[17], dok Farabi ne zagovara opstanak životinja, a ovo pitanje je nerješivo ukoliko se pretpostavi materijalnost animalne duše. Ovaj problem može se riješiti samo u Mulla Sadraovoj transcendentnoj filozofiji budući da prema Mulla Sadraovom mišljenju animalne duše imaju imaginalnu nematerijalnost.

Nastavak: Al-Farabi humane znanosti


[1] ‘Uyunul-mesa'il, str. 68-69.

[2] Al-Siyasatul-medine, str. 25.

[3] ‘Uyunul-mesail, str. 74-75.

[4] Ibid, str. 75.

[5] Ibid

[6] Farabi, Al-Ta'liqat; Al-‘Imalul-falsafiyye, priredio Džafe Al-Yasin, str. 234.

[7] Ibid, str. 384-385.

[8] Ibid, str. 388.

[9] Ibid, str. 389

[10] Ara’-yi ehli Al-Medinetul-fadele, str. 138-140.

[11] Hanna Al-Fakhuri, Khalil Al-Džur, Tarikh-e falsafe dar džahan-e islami, perz. prijevod Abdolmohammad Ayati, str. 421.

[12] ‘Uyunul-mesa'il, str. 50-51.

[13] Al-Ta'liqat, Al-‘Imalul-falsafiyye, str. 374.

[14] Ara’-ye ahl-e Medinetul-fadele, str. 96-97.

[15]  Ibid, 138.

[16] Ibid, str. 140-141.

[17] At-Takwir, 5.