27.
Spominjali smo već da svaka nepotupunost koja se kreće ka svojoj potpunosti mora na to kretanje biti potaknuta od strane nekog pokretača. Zaključili smo i to da se taj pokretač već otprije mora odlikovati onom potpunošću kojoj ono što je u kretanju teži. Također, izvjesno je da se pokretač mora odlikovati svakom vrstom supremacije u odnosu na ono što se kreće. Svakako, u vezi s pokretačem neizbježno nam se nameće čitav niz pitanja: Ko je? Kakav je? Gdje je? Da li je njegova potpunost stečena ili je posjeduje sam po sebi? Ako je u pitanju ovo drugo, kako to shvatiti?
No, kako smo od svega najbliži samima sebi, porazmislimo prevashodno o vlastitom biću, njegovim svojstvima i stanjima, e kako bismo poimajući sebe mogli lakše listati knjigu egzistencije.
Zapitajmo se također: da li samo znanje postoji ili ne postoji; da li ono jeste ili nije? Ono što nije zasigurno ne može biti razlogom čovjekove časti i vrijednosti, a mi znamo koliko čovjek stjecanjem znanja dobiva na vrijednosti i značaju.
Međutim, prihvatamo li već kao izvjesnost da znanje postoji, gdje je onda mjesto njegove koncentracije u čovjeku. Ili, da budemo jasniji: ako za nekog kažemo da posjeduje znanje, gdje se to znanje, u kom dijelu njegovog tijela, nalazi? Ili ćemo, možda, kazati da ono uopće nije u tijelu, nego u duši? No, ako se složimo da ono jeste u duši, preostaju nam druga pitanja. Naprimjer, u kakvoj korelaciji su znanje i duša? Da li je znanje u odnosu na dušu poput vode u odnosu na bocu u kojoj se ona nalazi? A kad smo se već poslužili ovim primjerom boce i vode, možemo ga slijediti i što se tiče ostalih pitanja koja nam se nameću. Naprimjer, znamo da postoje boce različitih kapaciteta, od onih u koje staje mala količina tečnosti do onih koje primaju mnogo veće količine. Naposljetku, sam ocean možemo zamisliti kao ogromnu zemljanu posudu koja sadrži u sebi nemjerljivu količinu vode. Dalje, znamo da će se voda prelijevati iz posude uspemo li u nju više nego što ona može primiti. Mi smo, međutim, zaključili da svakim novim stjecanjem znanja čovjekova volja za njim i kapacitet da ga primi rastu.
Za hazreti Aliju svi smo uglavnom čuli. Svi ga spominjemo s poštovanjem i divljenjem, i nema onoga koga ljudi drže velikim a da neće priznati da je hazreti Alija bio kudikamo veći od njega. Među njegovim zadivljujućim izrekama sakupljenim u “Nehdžu-l-belagi” srećemo i jednu koja potvrđuje naš zaključak: “Punjenje zdjele smanjuje prazninu njezinu, a zdjela znanja punjenjem postaje još prostranija.”.
Dotakli smo se, dakle, još cijelog niza zanimljivih i bitnih pitanja na koja ćemo u narednim lekcijama nastojati iznaći odgovore, e kako bi se naše znanje o duši koju svi mi posjedujemo barem unekoliko povećalo i kako bismo iznalaženjem tih odgovora stvorili preduvjete da što potpunije razumijemo šta je to ljudska duša.
S perzijskog preveo: Muamer Kodrić