Osnovu teksta predstavlja predavanje Allame Tabatabaija održanih u užem krugu svojih prijatelja, a budući da je zarad boljeg razumijevanja postojala potreba za pojašnjenjem, Morteza Motahari, koji je i sam prisustvovao tim predavanjima, pristupio je pisanju komentara koji je ovdje prisutan u fusnotama.

Sadržaj:

UVOD

Uvod

Čovjekovi putevi prema Bogu

Sve što je do sada rečeno odnosi se na prigovore, primjedbe i pre­preke koje se nalaze na putu umovima usmjerenim ka stjecanju znanja o Bogu.

Sada ćemo vidjeti na koji način i s kakvim razlogom trebamo prihva­titi postojanje Boga. Koji put za kretanje prema Bogu čovjek ima na raspolaganju? Bilo u znaku Objave i poslanstva, ili pod plaštom irfana i duhovnih putovanja, ili pak u okrilju filozofije i ke­lama, potrebno je razmotriti kuda se čovjek kretao išavši ka Bogu i Nje­govoj spoznaji.

U ovom poglavlju pažnju ćemo posvetiti filozofskom metodu, a među brojnim dokazima zadovoljit ćemo se objašnjenjem dokaza poznatog kao burhane siddikin, koji je sastavni dio bogatog nasl­jeđa Mulla Sadrine filozofije i pripada skupini najboljih i najčasni­jih filozofskih dokaza, a nakon toga, poslužit ćemo se objašnjenjem još jednoga dokaza.

S obzirom na važnu ulogu koju ova tema ima u čovjekovom životu, prije negoli počnemo sa glavnom temom, spomenut ćemo sve puteve koje je čovjek odabrao radi stizanja do ovoga cilja. Općenito gle­dano, putevi za stizanje do vjere u Boga su sljedeći:

a) put srca ili fitreta;

b) put osjetila i znanja ili put prirode;

c) put razuma ili put argumenata i filozofije.

Druga i treća skupina dijele se na veći broj podskupina koje ćemo kas­nije objasniti.

 

Put srca ili put fitreta

Mišljenje da je vjera u Boga u svakom čovjeku prirodno (fitri) pris­utna veoma je rašireno. Dakle, u skladu sa kodom stvaranja i svo­jom osnovnom duhovnom konstrukcijom čovjek zna za Boga bez ikakve potrebe za uvodnim stjecanjem znanja o tome.

Pojedinci, koji podržavaju takvo mišljenje, kažu da pod fitretom ovdje misle na fitret razuma. Zahvaljujući tome kažu da čovjek fitret­skim sudom svoga razuma, bez ikakve potrebe za uvodnim stjecan­jem premisa i argumenata, shvata da Bog postoji. Obraćan­jem pažnje na ustrojstvo objektivnog svijeta, bez potrebe za dokazaci­jom, čovjek stječe vjeru u prisustvo i postojanje Bića Koje upravlja i vlada objektivnim svijetom i svim što se u njemu nalazi. Ovo je prisutno u svim fitretima o kojima se u logici raspravlja pod naslovom fitrijati.

Međutim, u naslovu kojim smo ovo poglavlje oslovili nismo mis­lili na fitret razuma, već je predmet naše teme fitret srca. Kada se kaže fitret srca, misli se na poseban kod i posebni duhovni sastav koji je tako stvoren da utječe na čovjeka kako bi bio prirodno usmjeren prema Bogu. U čovjeku je nagon za obožavanjem i tražen­jem Boga prirodan, kao što je prirodan nagon potrebe i traženja ma­jke u svakom djetetu. Ovaj je nagon prisutan u djetetu. Ono traži svoju majku, a uopće nije svjesno da u njemu postoji takva težnja.

Mevlana je upravo ovo poređenje pretočio u stih:

Poput želje djeteta za majkom,

tajnu čežnje usana što ne zna.

Poput želje novoga murida,

da hodi iza časnog muršida.

Parcijalni um je ovaj iz općeg intelekta,

pokret sjene te od ovog buketa je cvijeta.

Sjena mu na koncu utrne u njeg’,

da bi saznao želje tajni biljeg.

Drugi pjesnik kaže:

Bezbroj čestica u snopu svjetla se stislo,

u svjetla snopu, a ne znaju šta je svjetlo.

Težnja i želja za Bogom jeste jedna vrsta duhovnog privlačenja iz­među srčane jezgre i ljudskih osjećanja s jedne, i jezgre svepostoje­ćeg, tj. Najuzvišenijeg Izvora i apsolutne savršenosti, s druge strane. Ovo privlačenje slično je međuplanetarnoj sili privla­čenja i odbijanja. Čovjek se nalazi pod utjecajem ove tajanstvene sile bez znanja o tome. Kao da pored samosvjesnog “ja” postoji još jedno skriveno “ja” koje ima svoj glas. Nišaburi u vezi sa tim kaže:

Sem mene pod zastorom zbori neko drugi,

ne sakri se srca tajna kad tu je onaj što se ljubi.

Bulbuli, dođite iz cvjetnjaka u dio mesdžida,

jer u tom ćošku kafeza ima ko da nam cvkruta.

Ne misliš, zar, da ovo sad pričam zalud,

stavi uho na usnu moju, poslušaj zvuk.

Hafiz, također, u svojim stihovima otkriva tajnu:

U središtu srca moga ne znam ko je,

kad sam miran, on u nemiru i vici je.

Psiholozi su u posljednjem stoljeću uočili činjenicu da čovjek iza pojavne svijesti ima i skrivenu svijest. Kao da iza pojavnog “ja” postoji još jedno “ja.” Neki od učenjaka psihologije pretpostavljaju da su elementi skrivenog “ja” ustvari prebjegli u nutrinu iz vanjske svi­jesti i promijenili svoju narav. Međutim, drugi vjeruju u počel­nost unutarnje svijesti i tvrde kako moralna, umjetnička, naučna i vjer­ska svijest čine osnov i suštinu čovjekove psihe. Tačka razdva­janja irfanskog i filozofskog puta počinje upravo na ovom mjestu. Budući da vjeruju u moć i snagu fitretske ljubavi, arifi se zalažu za njeno ojačavanje, uvjereni da središte uzvišenih Božanskih osje­ćanja treba ojačati, a sve prepreke na tom putu ukloniti, ili kako to oni kažu: “Srce treba očistiti, da bi tek tada moćnom jahalicom, lahkih krila ljubavi poletjeli prema Bogu.” Međutim, filozofi i te­olozi pokušavaju pronaći i otkriti ono izgubljeno putem razuma i raz­mišljanja – dokazima. Arif želi letjeti i približiti se, a filozof hoće uroniti glavu u misli i umovati. Arif želi vidjeti, a filozof želi znati. Ibadet u svetom šerijatu služi za odgajanje i razvijanje takvog osje­ćaja ili, u najmanju ruku, jedna od filozofija ibadeta jeste upravo takvo šta. Danas postoji veliki broj učenjaka koji vjeruju u osjećaje što čovjeku daju polet i iniciraju ga u dubinama njegove duše na pok­ret prema Vječnom Allahu dž.š.

Ako želimo saznati da li u čovjeku postoji ovakav osjećaj, za to imamo dva načina. Jedan je praktično isprobati na sebi i drugima, a drugi pogledati kakva mišljenja i rezultate o tom pitanju daju učen­jaci koji se dugi niz godina bave pitanjem čovjekove psihe sa stano­višta duhovnosti. Naši prethodnici dokazivali su putem argu­menata i iluminativnim metodama postojanje ove ljubavi u svim bi­ćima, pa tako i u čovjeku, dok savremeni učenjaci dokaze nalaze u današnjim iskustvima na području psihologije. Jedan od spomenutih učenjaka jeste i Alexis Carrel, autor knjige Čovjek nepoznato biće. On o dovi kaže sljedeće: “Dova predstavlja let duše prema Bogu.”[1] Na drugom mjestu u istoj knjizi čitamo: “Rekli su da u dubini svijesti (وجدان) postoji jarki plamen, gdje čovjek sebe vidi onak­vim kakav i jeste, skida mu veo sa sebičnosti, pohlepe, lutanja, pok­varenih misli, oholosti i arogancije, postaje krotak za obavljanje moralnih dužnosti, trudi se s ciljem stjecanja skromih misli i upravo u tom trenutku blještavo carstvo oprosta isijava se naspram njega.”[2]

Među spomenutim učenjacima nalazi se i William James, koji iz­među ostalog kaže: “Bez obzira koliko pobude i podsticaji naših proht­jeva bili crpljeni iz svijeta prirode, veći dio naših želja i proht­jeva ipak potječe iz metafizičkog svijeta zbog toga što se mnogo šta ne uklapa u materijalne i racionalne računice.”[3] On također kaže: “U potpunosti prihvatam činjenicu da je izvor vjerskog života srce, i prihvatam da su filozofske formule i instrukcije poput prevedenog tek­sta čiji je original na nekom drugom jeziku.”[4]

William James dalje govori: “Generalno im je uvjerenje da su svoju vjeru učvrstili na temeljima filozofije, a temelji filozofije, ustvari, te­melje se na vjerovanju.”[5]

Pascal, koji prema riječima merhuma Furugija ljubav smatra bol­jom od razuma i temelje znanja i uvjerenja postavlja na iluminaci­jama srca, kaže sljedeće: “Srce je to koje svjedoči prisustvo Božije, a ne razum. Vjerovanje dolazi upravo sa te strane, (…) srce ima argu­menata do kojih razum ne stiže.”

Bergson, također, prema riječima merhuma Furugija vjeruje u dvije vrste ispovijedanja vjere i dvije vrste morala, od kojih svaka vrsta ima svoj izvor i mjesto nastanka – uzvišenu i nisku. Niski izvor su društvene mjerodavnosti, a uzvišeni izvor je izlijevanje milosti iz višeg svijeta. U vezi sa ispovijedanjem vjere koja se crpi sa izvora iz višega svijeta on kaže: “To je upravo onaj temelj znanja što u životin­jama stvara instikt, a u čovjeku razum. Iz te klice znanja u čovjeku se pohranjuje iluminatornost, koja je u većini ljudi u stanju slabosti, latentnosti i izumrlosti, no moguće je ojačati i upotpuniti do mjere kada čovjek postane svjestan da taj počelni princip u njemu postaje djelotvoran poput vatre koja prodire u željezo do­vodeći ga do usijanja. Drugim riječima, uočava svoju povezanost s izvo­rom i vatra ljubavi u njemu se rasplamsava, a uznemirenost koja je u čovjekovom umu nastala pretvara se u smirenost i po­tisnuta vezanost za partikularije u potpunosti se okreće prema životu: ‘Zaljubljen sam u cijeli svijet, zato što cijeli svijet od Njega je.’”[6] Jedan od savremenih psihologa koji vjeruju u počelnost vjer­skog osjećaja u dubini čovjekove savjesti jeste Carl Gustav Jung, istak­nuti Freudov učenik. On je opovrgnuo mišljenje svoga učitelja koji je vjerovao u primitivnost mutiranog materijalnog vjerskog osje­ćaja i lično je bio uvjeren u počelnost i temeljnost ovoga osje­ćaja. Između njega i učitelja vršena je redovna prepiska u vezi sa ovom temom. Ova pisma objavljena su u knjizi pod nazivom Prepiska između Freuda i Junga.[7]

Einstein, poznati učenjak, o ovoj temi ponudio je veoma intere­santno objašnjenje. U članku pod naslovom Vjera i znanje razma­trao je ovu temu i nakon tvrdnje da vjerski inicijator nije isti kod svih ljudi te nakon što je kritizirao neke od vjerskih knjiga poput Tevrata i Indžila sa stanovišta načina na koji prikazuju Boga, rekao je sljedeće: “Bez izuzetka, u svim bićima postoji jedno uvjerenje i dru­gačija vjera, bez obzira što se u čistom obliku ne može nigdje naći. Smatram da je to vjerski osjećaj stvaranja ili bitka. Veoma je teško objasniti takav osjećaj onome koji ga uopće nema u sebi, posebno ako uzmemo u obzir da se ovdje ne govori o Bogu koji se manifestira na razne načine. U ovoj vjeri pojedinac vidi i osjeća malenkost ljudskih želja i ciljeva, a veličinu i slavu metafizičkih, prirod­nih i misaonih stvari. On svoje biće smatra jednom vrstom zat­vora zato što želi odletjeti iz tjelesnog kafeza i osvjedočiti se u ci­jeli univerzum kao jednotnu zbilju.”[8]

U Kur'anu Časnom i riječima vjerskih predvodnika nailazimo na brojne dokaze koji nam daju do znanja da je pitanje prirodnosti (fitreta) vjere i pažnje prema Bogu uvijek bilo veoma aktuelno. Vjerovatno je Kur'an prva knjiga koja je projicirala ovu temu koju, kako vidimo, nakon četrnaest stoljeća potvrđuje nauka.

S obzirom na činjenicu da bi objašnjenje i komentar ovih ajeta, posebno ako imamo u vidu prisustvo riječi Poslanika i njegovog čis­tog Ehli-bejta, koje objašnjavaju ovu temu, prevazišlo granice i moguć­nosti ove knjige, zadovoljit ćemo se citiranjem nekoliko ajeta i prenošenjem nekoliko hadisa.

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا

1. Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, fitretu Allahovu, prema kojem je On ljude načinio. (Er-Rum, 30)

أَفَغَيْرَ دِينِ اللّهِ يَبْغُونَ وَلَهُ أَسْلَمَ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ

2. Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na Nebesima i oni na Zemlji. (Ali ‘Imran, 83)

الَّذِينَ آمَنُواْ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللّهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

3. One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista kad se Allah spomene smiruju. (Er-Ra'd, 28)

وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا

4. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti. (Ta-ha, 124)

فَذَكِّرْ إِنَّمَا أَنتَ مُذَكِّرٌ

5. Tipoučavaj – tvoje je da poučavaš. (El-Gašije, 21)

سَبَّحَ لِلَّهِ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ

6. Allaha hvali sve što je na Nebesima i što je na Zemlji. (El-Hadid, 1)

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِي آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَى أَنفُسِهِمْ أَلَسْتَ بِرَبِّكُمْ قَالُواْ بَلَى

7. I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potom­stvo njihovo i učinio ih svjedocima samih sebi: “Zar Ja ni­sam Gospodar vaš?” – oni su odgovorili: “Jesi…” (El-A'raf, 172)

وَالَّذِينَ آمَنُواْ أَشَدُّ حُبًّا لِّلّهِ

8. A oni koji vjeruju najviše vole Allaha. (El-Bekara, 165)

9.  “Onda im je Allah uputio poslanike Svoje i niz vjerovjesnika Svojih da bi ispunili prisegu Stvaranja Prvot­nog, da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljeni, da bi ih potakli poučavanjem, da bi im otkrili skrivena svjetla spoznaje.”[9]

10.  “On stvorove izvodi Svojom moći izvođenja, izumi­jeva ih u skladu sa Svojom voljom izumijevanja. Onda čini da hode putem volje Njegove, upućuje ih stazom ljubavi Svoje.”[10]

Objašnjavanje i komentar navedenih ajeta i govora, kao i dokazivanje naše tvrdnje da je riječ o dokazima koji dolaze u korist našega stava, uzelo bi dosta prostora. Međutim, čitanje kur'anskih tef­sira i komentara knjiga iz kojih smo izvadili dva odjeljka pomoći će nam u razumijevanju navedenih riječi.

Put osjetila i znanja ili put prirode

Podnaslov umjesto navedenoga mogao bi glasiti: put prou­čavanja stvorenog. Ovaj metod se grana u tri pravca:

1. putem ustrojstva i sistema koji funkcioniraju u konstrukciji objektivnog svijeta;
2. putem upute i tajnovitog vođenja bića stazama usuda kojim hodaju;
3. putem nastajanja svijeta.

1. Ustrojstvo i sistemi.

Proučavanje stanja koja vladaju među bi­ćima pokazuje da je kon­strukcija svijeta i sastav jedinki koje sačin­javaju svijet “proraču­nata”, i da sve ima svoje mjesto, na koje je i postavljeno, što je također planski učinjeno.

Objektivni svijet je poput knjige koja je napisana rukom obavi­ještenog autora. Svaka rečenica, svaki redak i poglavlje sadrže odre­đene teme sa ciljem; redoslijed koji je uspostavljen u rečeni­cama učinjen je s posebnom pažnjom koja je svjedok određenog cilja.

Svaki čovjek može do određene granice čitati retke knjige stva­ranja i shvatiti neke od njenih značenja i na taj način mogu mu pos­tati jasne namjere i misli autora. Svako, bez obzira na pismenost i učenost, može zaključiti i pojmiti prisustvo mudrih sistema i zakona i na taj način uočiti tragove koji ukazuju na postojeće rukovođenje i volju u Univerzumu. Međutim, ko bude upoznat s prirodnim znanostima, što veću upućenost bude imao u njih, imat će i veću spoznaju ustrojstava i ukazatelja koji svjedoče o prisustvu mudrog upravljanja stvorenim svijetom. Kur'an Časni potiče ljude na is­traživanje u stvorenom svijetu i njegovoj strukturi s ciljem spoznaje Boga na jedinstven način. U riječima vjerskih prvaka i Božijih ugod­nika – kao što su Staza rječitosti, Mufaddalov tevhid i u odre­đenim dovama čistih Imama – ovoj se temi također poklanja velika pažnja. S obzirom na činjenicu da bi površan prelaz preko ajeta, hadisa ili dova bio beskoristan, a s druge strane ukoliko bismo htjeli biti detaljni, a samo na taj način možemo se okoristiti izvornim isti­nama koje se u njima nalaze, morali bismo izaći iz okvira knjige, te smo stoga odlučili njihovo citiranje ostaviti za neku drugu priliku.

Sasvim je sigurno da je za običan narod upravo ovaj metod na­jbolji način za spoznaju Boga. Sada ćemo vidjeti na koji način ustro­jstvo i sistem objektivnog svijeta ukazuju i svjedoče postojanje Uz­višenog Allaha, Koji sve zna i Mudar je.

Odgovor na to pitanje je jasan. Kao što nastajanje jedne stvari svje­doči o postojanju efektivne sile čijeg je djelovanja ona kao posl­jedica trag, tako je moguće putem nje, tj. posljedice, do određenih granica spoznati posebnosti i atribute uzroka. Naprimjer, mi ljudi nismo izravno obaviješteni o našem pojedinačnom unutarnjem sastavu, odnosno ne znamo šta ko u sebi nosi od misli, moralnih i psi­hičkih vrlina i osobina, niti možemo biti o tome obaviješteni. Jasno je da ja ne mogu direktno pročitati vašu ličnost, ili bez posred­nika saznati vašu namjeru ili vaše moralne osobine, kao što vi niste u stanju o meni direktno posjedovati takve informacije, među­tim, u isto vrijeme imamo lijep fond međusobnih informacija o našim unutarnjim kvalitetima, a da u njih ni najmanje ne sumnjamo. Mi o nekom čovjeku stječemo pouzdano znanje i poznajemo ga kao učenjaka, ali postavlja se pitanje na koji način. Odgovor je jasan – na osnovu njegova govora i pisane riječi, tj. njegova djela. Jednog čovjeka poznajemo kao pravnika, drugog kao filozofa, trećeg kao mate­matičara, a četvrtog kao književnika zbog toga što su pisani tragovi i riječi prvog pravne prirode, drugog filozofske, trećeg mate­matičke, a četvrtog publicističke. Nije moguće da od neukog čovjeka čujemo naučne riječi, ili od onoga koji je usavršio samo pravo da čujemo filozofske, matematičke ili druge vrste govora, ili pak da od čovjeka koji je samo filozof čitamo fikhske ili mate­matičke traktate. Naprimjer, svi koji znaju ko je autor velikog fikh­skog djela Džavahir ne sumnjaju u činjenicu da je on bio veliki prav­nik i pored toga što ga nikada nisu vidjeli, pa čak i da su ga vidjeli, ne bi mogli odmah biti obaviješteni o njegovoj ličnosti. Među­tim, djelo Džavahir predstavlja neporeciv dokaz da je on bio ve­liki pravnik.

Moguće je da neko kaže da uvjerenost u ovakvu vrstu znanja ne znači da nešto ne može biti drugačije, već kako je mogućnost suprot­nog dešavanja tako mala da je niko ko posjeduje zdrav razum ne prihvata ozbiljno. Mogućnost da ona bude drugačija govori nam ust­vari o mogućnosti slučajnosti. Naprimjer, kada je riječ o knjizi Džavahir, uvjereni smo da je autor veliki pravnik, ali ne na način da ne dajemo nikakve mogućnosti pomisli da nije bio pravnik i da je nje­gova knjiga djelo slučajnosti i sreće, no vjerovatnoća je do te mjere mala da nije moguće računati na nju. Usljed toga kažemo da smo sigurni i da se ne radi samo o pretpostavci kako je autor Džava­hira veliki pravnik. Vjerovatnoća i slučajnost u ovakvim prilikama nije u postotku koji mi poznajemo kao kada kažemo jedan naprema sto, ili jedan naprema hiljadu, jedan naprema milion, ili pak jedan naprema milijardu. Riječ je o mogućnosti gdje se, da bi se došlo do jedinice, nalazi toliko nula da bi se mogla napraviti veza između Zemlje i Mjeseca. Međutim, bez obzira na tako malu mo­gućnost, koja se čak ne može ni zamisliti, realno posmatrano, ona ipak postoji. Kasnije ćemo o tome detaljnije govoriti. Naprim­jer, možemo pretpostaviti da Sadi i pored dara i pjesničke in­spiracije kojima odišu njegova djela nije imao uopće pjesničkog dara, već su mu sva djela rezultat puke slučajnosti, ili da se Ibn-Sina nije ni približio filozofiji i medicini, već sasvim slučajno, nehot­ično povlačeći pero papirom nastajale su sasvim lijepe, mudre i tačne misli, govori i stavovi, koji su veoma korisni. Istu pret­postavku možemo predočiti i za autora Džavahira.

Osim što ovim pretpostavkama, logično gledano, ne možemo stati na put, mi ne sumnjamo u činjenicu da je Sadi bio veliki pjes­nički talenat, a Ibn-Sina veliki filozofski mislilac i dobar poznavalac medicine i da je, na kraju, autor Džavahira bio stručnjak za šerijat­sko pravo. Oni koji ljude potiču da putem proučavanja prirode, tj. knjige stvaranja, stignu do spoznaje Boga, željeli su da čovjek upozna i stekne sigurnost u Boga i Njegovu mudrost upravo u onoj mjeri u kojoj su, putem čitanja djela spomenutih velikana, stekli sliku o njihovim stepenima znanja u pjesništvu, filozofiji i šerijat­skom pravu.

Cressy Morrison u knjizi Tajna čovjekovog stvaranja, u pri­jevodu na perzijski jezik od Muhammeda Seida, na devetoj stranici kaže:

“Deset istih zlatnika obilježite brojevima od 1 do 10, stavite ih u džep i izmiješajte. Zatim se potrudite da ih izvadite iz džepa, ali re­doslijedom od 1. do 10., i to tako da nakon što izvadite jedan zlat­nik, a prije negoli izvadite drugi, vratite prvi izvađeni u džep među os­tale zlatnike. Na ovaj način mogućnost da izvadite zlatnik sa bro­jem 1 iznosi jedan naprema deset, mogućnost da broj 1 i 2 budu iz­vađeni jedan iza drugog jeste jedan naprema sto. Mogućnost da bro­jevi 1, 2 i 3 budu izvađeni upravo ovim redoslijedom je jedan naprema hiljadu. Mogućnost da ovaj redosljed bude od 1 do 4, iznosi jedan naprema deset hiljada. Ukoliko se krećemo ovakvim redos­lijedom, mogućnost da zlatnici budu izvađeni po rednim bro­jevima postaje sve manja tako da vjerovatnoća da se svi zlatnici od 1 do 10 izvade po spomenutom principu iznosi jedan naprema deset milijardi. Razlog navođenja ovog jednostavnog primjera je da bismo pokazali kako se ovaj postotak mogućnosti umanjuje vrtogla­vom brzinom. Za nastanak života na zemlji potrebno je toliko odgova­rajućih uvjeta i stanja da je jednostavno nemoguće mate­matički predstaviti da se to sve desilo slučajnim podudaranjem. Upravo zbog toga mora se vjerovati da u prirodi postoji posebna moć svijesti koja upravlja dešavanjima u njoj. Kada povjerujemo u to, neizbježno moramo vjerovati i u činjenicu da sva ova dešavanja i promjene postoje radi određenog cilja i svrhe.”

Danas postoji veliki broj pretpostavki u vezi sa nastankom svi­jeta, Zemlje, života i čovjeka. Neki smatraju da usvajanjem tih te­orija nema potrebe da se i dalje pretpostavlja te da je svijet i čovjek nastao iz već razrađenog plana. Naprimjer, u vezi sa planetama iz Sunčevog sistema poznata je Laplaceova teorija koja kaže da su to ust­vari dijelovi odvojeni od Sunca prilikom njegove kolizije sa jed­nom zvijezdom. U vezi sa životnom formom kaže se da je rezultat nas­tanka posebnog hemijskog sklopa, da bi zatim došlo do procesa usavršavanja putem odabiranja, što je rezultiralo današnjim vidom živ­ota. U vezi sa biljnim, životinjskim i ljudskim ćelijama rečeno je da su rezultat evolucionog razvojnog puta, a za razum, svijest i dušu re­čeno je da nisu ništa drugo doli posebna karakteristika proizašla iz materijalnih hemijskih jedinjenja. Možemo prihvatiti sve ove te­orije: i Laplaceovu u kojoj kaže da je Zemlja dio Sunca koji je otpao prilikom sudara sa zvijezdom, i teoriju u kojoj se kaže da je život nastao nakon pojave jednoćelijskog organizma, kao i teoriju ljudi koji tvrde da su biljke, životinje i ljudi nastali iz istog izvora, a da su razlike koje su danas očite rezultat postepene evolucije. Međutim, vol­jeli bismo vidjeti da li je moguće opravdati takve teorije utemel­jene na pukoj slučajnosti u kojoj nije imao udjela nikakav vid svi­jesti niti volje. Bilo bi korisno da poslušamo riječi savremenih nauč­nika. Cressy Morrison na desetoj stranici maločas citirane knjige kaže sljedeće:

“Neki od astronoma uvjereni su da je mogućnost približavanja dviju zvijezda, gdje bi njihove centripetalne sile ostvarile među­sobno djelovanje, u omjeru jedan naprema nekoliko miliona, a moguć­nost kolizije dviju zvijezda, što bi prouzrokovalo njihovo ras­padanje, tako je mala da izlazi iz mogućnosti izračunavanja.”

Ako prihvatimo teoriju koja kaže da je Zemlja otcijepljeni dio Sunca nastao prilikom sudara s drugom zvijezdom, u tom slučaju moramo pretpostaviti i prisustvo namjere koja je imala učešće u tom slučaju, čime je htjela postići poseban cilj, tj. nastajanje živih formi, zatim životinja i na kraju čovjeka kao glavnog cilja zemal­jskih stvorenja. Prema teoriji o nastanku života u kojoj pret­postavljamo da je nastao jedan idealan trenutak gdje su svi uvjeti, ma­terijalni i hemijski, išli naruku nastanku života, također vjeru­jemo kako je život ustvari odlika materije, a ne nekih esencijalnih i do­datnih akcija uz već postojeće materijalne. Takvo okupljanje svih pot­rebnih uvjeta na jednom mjestu nije moguće opravdati teorijom puke slučajnosti. Morrison na 145. stranici svoje knjige piše sljedeće:

“Nije moguće da se svi potrebni uvjeti za nastanak i nastavak živ­ota pojave na nekoj zvijezdi ili planeti u jednom trenutku samo na osnovu puke slučajnosti.”

U istoj knjizi u trećem poglavlju pod naslovom “Gasovi koje udišemo” na samom kraju čitamo:

“Kisik, vodik i ugljik, bilo pojedinačno, bilo u međusobnom jedin­jenju, ubrajaju se u osnovne činioce živih bića. Drugim ri­ječima, temelj života na Zemlji oslonjen je na ove elemente. U mil­ion pretpostavki ne postoji nijedna koja kaže da je bilo moguće da se na jednoj planeti u isto vrijeme pojave ovi elementi, i to u omjeru po­godnom i dovoljnom za život. Naučnim putem ne može se objas­niti tajna prirode, a ako bismo i htjeli reći kako je sva ova har­monija i sklad nastala slučajno, tada bismo naveli tvrdnju koja je su­protstavljena matematičkoj logici.”

Jasno je da se svako objašnjavanje pojave života na planeti Zem­lji putem slučajnosti protivi zdravom razumu.

Na temelju današnjih naučnih saznanja može se vidjeti da je kori­jen iz kojega se pojavio životni oblik flore i faune isti, odnosno jedan je. Postojala je jedna ćelija koja je doživjela diobu na dvije različite ćelije – od kojih je jedna životinjska, a jedna biljna. Pogleda­jmo da li je na osnovu takvih stavova moguće objasniti i opravdati diobu ćelije tako što ćemo reći da se slučajno desila, posebno uzimajući u obzir činjenicu koja nam govori o međusobnoj pot­rebitosti ovih dviju novonastalih ćelija, ili smo pak prinuđeni prihva­titi da je i ova dioba bila potaknuta namjerom.

Na pedeset i sedmoj stranici svoje knjige Morrison kaže:

“Na samom početku javljanja života na planeti Zemlji zbio se veoma čudan događaj koji je imao značajan učinak na život zemal­jskih bića. Jedna od ćelija dobila je izvanrednu moć. Mogla je, koris­teći Sunčevu svjetlost u sebi, sagorijevati jedan dio hemijskih ele­menata i na taj način osigurati hranu za sebe i ostale ćelije. Po­tomci jedne od ovakvih primarnih ćelija hrane se opskrbom koju su do­bivali od ćelije matice. Zatim su doživjeli transformaciju u životin­jsku vrstu, dok su potomci druge ćelije, koji su se preobrazili u biljke, osnovali vegetaciju na Zemlji kojom se danas hrane svi njeni stanovnici. Zar je moguće vjerovati da je pukom slučajnošću jedna ćelija postala izvorom faune, a druga maticom flore?”

Veoma je interesantno da se biljke i životinje, koje su kasnije nastale diobom one prve ćelije, međusobno nadopunjuju i ovise jedna o drugoj. Jedna, bez bilo koje druge, ne bi mogla nastaviti svoj život. U Tajni čovjekovog stvaranja, na trideset i prvoj stranici ob­jašnjava se da životinje imaju potrebu za kisikom, a biljke za uglji­kom. Životinje udišu kisik, a oslobađaju ugljen dioksid, dok bil­jke udišu ugljen dioksid, a oslobađaju kisik. List biljke igra ulogu čovjekovih pluća. Pod Sunčevim zrakama i toplotom koju apsorbira, tj. fotosintezom vrši razlaganje ugljen dioksida na ugljik i kisik, da bi zatim kisik oslobađao, a ugljik zadržavao u sebi. Zatim na tride­set i drugoj stranici spomenutog navoda Morrison piše sljedeće:

“Sve biljke, džungle, grmlje i alge, i općenito cijela vegetacija ima istu osnovnu konstrukciju koja je sastavljena od jedinjenja vode i ugljika. Životinje oslobađaju ugljik, a biljke kisik. Ako bi ovaj proces, prisutan u živim bićima, bio obustavljen, to bi značilo da će bilje utrošiti cjelokupan ugljik, a životinje kisik, a kada bi ravnoteža bila poremećena, obje bi vrste nestale velikom brzinom.”

Sljedeća zadivljujuća pojava u svijetu živih bića, koja se ni u ko­jem slučaju ne može objasniti pukom slučajnošću, i koja postoji od samog nastanka životne forme jeste pojava muškog i ženskog spola, koji su neophodni za reprodukciju vrste. Organi za razmnožavanje, bilo u fauni ili u flori, bez obzira jesu li kod ženke ili mužjaka, do te mjere su zadivljujući da jednostavno nije moguće reći kako u njihovom nastanku nije postojao određeni cilj, tj. da nisu stvoreni s namjerom reprodukcije.

Ukoliko bismo prešli i preko toga, pa počeli proučavati ostale živ­otinjske i biljne organe u njihovim različitim dijelovima, bili bismo toliko zadivljeni da nas ni čitanje knjige od više hiljada stranica, pune tačnih i preciznih informacija nikada do te mjere ne bi moglo ushititi kao što to čini stvoreni svijet koji, kada posma­tramo i divimo mu se, od nas mami priznanje o apsolutnoj moći i uz­višenoj mudrosti Stvoriteljevoj. Sadi u sljedećim stihovima kaže:

Stvoreno sve, duši, od Boga je za znanje,

duša nema pa nema u Boga priznanje.

Grafiti žića brojnih na duvaru, kao da idu,

nikada da pomisliš da to je grafit na zidu.

Jedno kratko vrijeme u Evropi je bila prisutna misao da bi flora i fauna tek u slučaju da su odjednom nastale bile svjedoci uzvišene mud­rosti Stvoritelja svijeta. Međutim, ukoliko se ovaj dugotrajni proces dogodio postepeno, onda ipak postoji mogućnost da odre­đenim brojem povezanih slučajnosti rezultira onim što imamo danas. Nakon pojave darvinizma, za određeni broj učenjaka bilo je to dovoljno opravdanje za pretpostavku o slučajnom nastanku živ­ota na Zemlji.

Sigurno da principi koje biolozi spominju u vezi sa evolucijom nisu dovoljni da bi opravdali dokaze o nastanku života. Nemoguće je bez prisustva namjere i svrsishodnosti objasniti i opravdati život na Zemlji. Darvinistički oslonac je prirodni odabir i opstanak jačeg. Riječ je o jednoj vrsti prirodnog odabira u životnoj borbi u kojoj samo oni što su adaptiraniji na uvjete koji vladaju u životnom oko­lišu imaju više izgleda za opstanak.

Sada se postavlja sljedeće pitanje: Da li one stvari koje se sma­traju neophodnim i korisnim za živa bića, a koje u samom početku nastaju sasvim slučajno, mogu opstati i ustrajati i nakon prirodnog od­abira kroz koji prođu? Ispitivanja o stanjima živih oblika egzisten­cije pokazuju prisustvo jedne tajanstvene, svjesne i svrsishodne sile koja u bićima proizvodi stanja koja odgovoraju uvjetima što vladaju okolišem.

Ako bi sve promjene koje se dešavaju na tijelu bića bile kao kožica kod nekih ptica, mogli bismo reći da je riječ o slučajnoj okol­nosti koja se pokazala korisnom za plovljenje po vodi, i kao takva, korisna, počela se prenositi sa generacije na generaciju (što ge­netika ne prihvata). Međutim, neki od potrebnih i korisnih organa na živim bićima su do te mjere kompleksni i zahtjevni da samo onda kada su sve potrebne sastavnice oformljene mogu funkcionirati. Kao primjer možemo navesti organ vida – oko. Kako da u ovim sluča­jevima kažemo da su se slučajne promjene, koje su nastale na or­ganizmima, pokazale korisnim za opstanak i kao takve zadržale i usavršile u evoluciji. U knjizi Tajna čovjekovog stvaranja, na sedamde­set i šestoj stranici, nakon objašnjenja u vezi sa neobičnom građom očiju, kaže se: “Sva ta čudna građa, počev od zjenice do tetiva, konusa i živacamora u jednom trenutku biti cjelovita, jer uko­liko bi jedan od ovih kompliciranih dijelova bio nepotpun, oko ne bi moglo vidjeti. Imajući takvu činjenicu u vidu, nije moguće pret­postaviti da su se svi činioci sami po sebi skupili i da je svaki od njih sam sebe podesio i pripremio u najboljem mogućem obliku koji odgovara svim ostalim dijelovimate tako oko učinio funkcional­nim?”

Druga pojava koja izaziva čuđenje jesu ćelije od kojih je tijelo sastavljeno. Broj ćelija u jednom organizmu dostiže brojku od neko­liko milijardi – što je broj veći od ukupnog broja današnjeg stanov­ništva na svijetu. Osim što su sve ćelije nastale od jednog korijena, svaka skupina ima svoj poseban zadatak koji obavlja i uzima posebnu hranu za sebe. Svaka ćelija različitih organa jednoga ti­jela, kao što su ćelije kostiju, mesa, noktiju, kose, očiju, zuba i sl., uzima sebi upravo onu vrstu hrane koja odgovara njenoj funkciji u or­ganizmu. Ćelije imaju neobičnu moć adaptacije prilagođavajući se na taj način uvjetima i potrebama.

U knjizi Tajna čovjekovog stvaranja čitamo sljedeće: “Ćelije neizbježno prilagođavaju svoj izgled i formu pa čak i svoju osnovnu pri­rodu zahtjevima i potrebama okoliša u kojem žive i čiji su dio. Svaka ćelija koja nastaje u organizmima živih bića mora se pripre­miti da nekada poprimi oblik mesa, nekada kože, nekada da bude sastavni dio zuba, nekada mora prihvatiti da bude suza oka, a neki put mora biti nos ili uho. U tom slučaju svaka ćelija mora biti spremna odigrati ulogu koja joj se daje na izvršenje.”

Nije moguće nabrojati sva čudesa sklada i uzajamne povez­anosti u stvorenom svijetu. Posvuda možemo vidjeti samo sklad i pri­lagođenost, ali i prisutnost namjere i volje Svevišnjega u stvoren­jima.

U istoj knjizi na četvrtoj stranici piše: “Jasni dokazi, koji su poka­zali da se čovjek vremenom prilagodio prirodi, bivaju nadopun­jeni stavom da je i priroda također na svoj način sebe pri­lagodila čovjeku.”

Zatim autor na sto četrdeset i osmoj stranici piše: “Kada uz­memo u obzir veličinu Zemlje i njen položaj te pritom zanemarimo zadivljujuća prilagođavanja koja su se dogodila da bi se stvorio povol­jan teren za nastanak života, i ako pretpostavimo da se te adap­tacije moraju dogoditi na temelju slučajnosti i sretnih okol­nosti, neke od njih imale bi izgleda da se dogode u omjeru vjerovat­noće od jedan naprema milion, a sve skupno jedan naprema neko­liko milijardi. Usljed toga, nije moguće zastupati mišljenje da su Zem­lja, uvjeti na njoj i život nastali igrom slučaja. Čudnije od adapti­ranja čovjeka na prirodu jeste adaptiranje prirode na čovjeka.”

2. Uputa

Tragovi čije se prisustvo primjećuje u živim bićima, a što i jeste dokaz prisustva jedne vrste namjere i programa, upravo svjedoče o uputi i usmjerenosti. Svako biće pored precizne unutarnje građe or­ganizma posjeduje i jednu unutarnju tajnovitu snagu pomoću koje pre­poznaje budući put. Drugim riječima, bića koja su u pogledu svoje vanjske građe slijepa, ipak ih u takvom stanju vodi neka tajno­vita snaga. Ovu tajnovitu snagu treba tražiti izvan tjelesne konstruk­cije. Što se pak tiče pitanja vezanih za nju, kao što su: kakvo joj je štastvo; da li je u bićima ili u potpunosti izvan njih; ili je riječ o ne­koj snažnoj privlačnoj sili koju filozofi objašnjavaju poticajem poput onoga između voljenog i zaljubljenog – to su veoma zahtjevna pitanja koja svjedoče prisustvo upravljačke sile koja ima vlast nad svim bićima.

Ovaj dokaz nije dokaz sklada, koji se tiče materijalnih i tjelesnih konstrukcija. Jedan tehnički aparat, kao što je sahat, automo­bil ili fabrika tekstila, koja također imaju svoju konstrukciju, sastavljen je od dijelova, od kojih je svaki napravljen za posebnu funk­ciju, te je prema tome njime postignuta određena namjera. Među­tim, ni sahat, ni automobil, ni fabrika tekstila, a ni bilo koja druga tehnička jedinica nema onu posebnu snagu upute u sebi. Iz­među njih i njihovog cilja nema posebne tajnovite veze koja bi ih auto­matski navodila do cilja, nasuprot prirodnim jedinkama koje tu snagu posjeduju u sebi.

Uputa stvari može se odvijati na dva načina. Jedan se tiče unu­trašnje konstrukcije. Tako je moguće da konstrukcija jedne stvari bude toliko složena da sama automatski obavlja posao za koji je nam­jenjena bez i najmanjeg odstupanja. Jedna letjelica može biti napravljena tako da krajnje precizno obavlja svoj let u toku kojeg može obavljati i druge predviđene poslove kao što je slikanje zemljine površine ili obavljanje raznih vrsta komunikacije. Tehnologija je do te mjere uznapredovala da mašine zauzimaju mjesto čovjekove inteligencije. Džepni kalkulator precizno obavlja sve matematičke radnje. Automobil se oprema navodećim sistemima koji ga vode do željenog mjesta, a pored toga opremljen je elek­tronikom koja precizno vodi računa o pređenoj udaljenosti, potrošnji goriva, stanju motora, količini ulja itd. Radari nas obavješta­vaju o opasnosti koja tek treba nastupiti. Jedan jed­nostavni kompas veoma pouzdano određuje strane svijeta. Ovakva pre­ciznost posla tiče se tehnoloških proizvoda koji, da bi funkcion­irali na željeni način, zahtijevaju posebnu preciznost i tačnost prilikom sastavljanja komponenti od kojih su izgrađeni. Bez ikakve sum­nje precizno sklapanje odgovarajućih komponenti za rezultat će imati tačnu funkciju. Ovakva vrsta upute potiče iz prošlosti i zavisi od umijeća izvršnog uzroka. Naime, sastavljanjem posebnih kompo­nenti koje imaju svoje posebne hemijske i fizičke osobine nastaje odre­đena sprava ili zdanje u kojem sastavni dijelovi moraju funkcion­irati ako su sastavljeni na način da jedni drugima odgova­raju tako da mogu vršiti funkciju za koju su namijenjeni.

Druga vrsta upute, koja se svjedoči u stvarima, jeste ona uputa za koju nije dovoljna prošlost i izvršni uzrok, tj. materijalna kom­paktnost. Ova vrsta upute svjedoči nam o tajnoj vezi između stvari i nji­hove budućnosti, tj. o svrsishodnom uzroku i jednoj vrsti težnje ka cilju.

Pokreti i funkcije jedne stvari koji zavise od njene konstrukcije mogu se predvidjeti. Dakle, dovoljno je poznavanje fizičke konstruk­cije i unutarnjeg sastava određene stvari da bi se predvidjeli poslovi koje će ta stvar obavljati. Uvidom u način na koji je jedna sprava sastavljena te znajući koje su sve komponente ušle u njen sastav i kakve su njihove radne osobine, sve dok ta sprava funkcionira u prirod­nim uvjetima, moguće je predvidjeti kako će i šta će obavljati. Vidimo da je ova vrsta upute neodvojiva od sastava sprave.

No ako je riječ o nečemu što ne mora obavljati posebnu funk­ciju, tada određena stvar “bira” pravac koji je vodi do cilja. Ovdje je riječ o drugoj vrsti upute. Dakle, razlozi i prednosti prve upute kriju se u činiocima vezanim za prošlost i izvršni uzrok, dok su kod druge vrste upute razlozi i prednost vezani za svrsishodni uzrok i budućnost. U prvoj vrsti upute stvar svoju određenost i neophodnost crpi iz subjekta, a u drugoj vrsti upute iz svrhe, bez obzira što sa filozof­ske tačke posmatranja između vršioca i svrhe nema odva­janja.

Sada ćemo vidjeti na koji način možemo dokazati da ova vrsta upute postoji u svim bićima ili samo u nekim od bića.

Za početak poslužit ćemo se određenim kur'anskim ajetima. Zasigurno je Kur'an prva knjiga koja je povukla liniju razdvajanja iz­među unutrašnjeg sklada stvari i njihove upute i predstavila ih kao dva odvojena dokaza. Dakle, implicitno je dokazao da se uputa bića i stvari ne sadrži samo u njihovoj unutarnjoj konstrukciji i vanjskoj građi. U suri Ta-ha u pedesetom ajetu prenesene su Musaove a.s. ri­ječi:

قَالَ رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga uputio.

U drugom i trećem ajetu sure El-A'la kaže se:

الَّذِي خَلَقَ فَسَوَّى وَالَّذِي قَدَّرَ فَهَدَى

Koji sve stvara i čini skladnim, i Koji sve s mjerom odre­đuje i upu­ćuje.

وَأَوْحَى فِي كُلِّ سَمَاء أَمْرَهَا

U vezi sa uputom mrtve prirode kaže se: I odredio šta će se u sva­kom nebu nalaziti. (Fussilet, 12)

وَالنَّجْمُ وَالشَّجَرُ يَسْجُدَانِ

U vezi sa florom kaže se: I trava i drveće sedždu čine. (Er-Rahman, 6)

وَأَوْحَى رَبُّكَ إِلَى النَّحْلِ

A za predstavnike faune kaže se sljedeće: Gospodar tvoj pčelu je nadah­nuo. (En-Nahl, 68)

فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

U vezi sa čovjekom kaže: Pa mu (nefsu) put dobra i put zla shvatl­jivim učinio. (Eš-Šems, 8)

وَأَوْحَيْنَا إِلَيْهِمْ فِعْلَ الْخَيْرَاتِ

Također se kaže: I objavismo im da čine dobra djela. (El-En­bija, 73)

وَمَا كَانَ لِبَشَرٍ أَن يُكَلِّمَهُ اللَّهُ إِلَّا وَحْيًا أَوْ مِن وَرَاء حِجَابٍ

U vezi sa poslaničkim obilježjima u Kur'anu se kaže: Nijed­nom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jed­nom od triju načina: nadahnućem, ili iza zastora… (Eš-Šura, 51)

فَأَوْحَىإِلَى عَبْدِهِ مَا أَوْحَى

A u vezi sa posljednjim Poslanikom Allah kaže: I objavio robu Nje­govu ono što je objavio. (En-Nedžm, 10)

Pogledajmo na koji način i na osnovu kojih argumenata možemo dokazati ovakvu vrstu upute u bićima.

Način dokazivanja je putem stvaralaštva i izuma. Gdje god postoji neka vrsta stvaralaštva, to je dovoljan dokaz prisustva druge vrste upute. Iz prve vrste upute neophodno proizlazi programirani rad, međutim, stvaralaštvo i izumi ne mogu biti posljedica sastava i materijalne konstrukcije, niti su dio predviđenih poteza i funkcija. Stva­ralaštvo ukazuje na povezanost sa budućnošću, kao i na neposto­janje potpune veze sa prošlošću.

Kalkulator može s obzirom na svoj sastav i način izrade vršiti one matematičke radnje za koje je i namijenjen, ali nikada nije sposo­ban izmisliti neko novo matematičko pravilo. Aparat za prevođenje može vršiti svoj zadatak, ali nikada neće početi is­pravljati greške u tekstu. Potvrda i pobijanje ovakve vrste upute u mrtvoj prirodi je do određene mjere suočena sa teškoćom. S druge strane, u bićima koja imaju život u njegovom terminološkom zna­čenju, a to su biljke, životinje i ljudi, dokazivanje ove upute nije teško. Nećemo ulaziti u raspravu o mrtvoj prirodi. Možemo reći da je najopćenitija sila koja djeluje u mrtvoj prirodi sila gravitacije, no šta je to sila gravitacije, tj. privlačenja? Da li je sila privlačenja suštin­ska karakteristika objekata kao što je i posjedovanje dimenzija i ostalih neophodnih geometrijskih obilježja koja su neodvojiva od ob­jekata, ili je riječ o nečemu što je dato toj vrsti postojećih ob­jekata gdje je moguće, naprimjer, da objekti dođu u stanje kada bi ih sila koja uređuje pokrete u njima napustila ili jednostavno nestala? U vezi sa ovim pitanjem ne može se dati ni pozitivan ni negati­van odgovor, međutim, Newton, naučnik koji je otkrio silu gravi­tacije, u vezi sa njom kaže: “Znam toliko da u njima postoji sila koja ih međusobno privlači do određene udaljenosti, nazvat ćemo je sila gravitacije, ali ne znam šta joj je zbilja.”

Kada je riječ o živim bićima, može se reći sljedeće: U vezi sa funk­cijom njihovih ćelija primjećuje se nekoliko vrsta stvaralačkog rada za koje nije dovoljno opravdanje tehničke izrade i obavljanje pred­viđenih funkcija. Ovdje ili moramo povjerovati u mogućnost da one u sebi imaju određeni nivo svijesti i razumijevanja do kojeg čovjek niti je stigao niti će ikada stići, ili moramo vjerovati da ih neka tajanstvena sila direktno upućuje u poprimanje novih formi, bez prisustva razuma i svijesti. Posve je sigurno da jedna ćelija, bez ob­zira da li je životinjska ili biljna, u sebi nema nešto što bi bilo slično razumu da bi pomoću toga mogla misliti, shvatati ili učiti, niti slijedi sistem poput ljudskog sistema. Dakle, preostaju nam dvije mogućnosti: da je tehnički sastav stvarima dovoljan za uputu, ili da ih upućuje tajanstvena sila.

Izvanrednih djela, koja se ubrajaju u izume i stvaralaštvo ćelija u kojima tehnički sastav nije dovoljan kao opravdanje za uputu, ima više vrsta:

1. moć adaptiranja na uvjete i mijenjanja lične prirode;
2. raspodjela rada i prihvatanje obaveza;
3. autoreprodukcija oštećenog dijela ili njegova nova reproduk­cija;
4. otkrivanje ličnih potreba bez posredovanja poučavanja i po­dučavanja.

Ranije smo površno govorili o zapanjujućoj moći prilagođa­vanja i privikavanja ćelija na različite uvjete, kao što je bilo riječi i o raspodjeli rada i prihvatanju obaveza, bez obzira što sve one potiču iz jednog korijena. Sada ćemo objasniti treću i četvrtu oso­binu ćelija.

Životna snaga je na ćilimu svakodnevnice iscrtala hiljade raznobo­jnih oblika najljepšeg cvijeća, drveća, ptica, četveronožaca i ostalih živih formi. Konstrukcija primarne ćelije nije dovoljna za posti­zanje ove životne raznobojnosti. U knjizi Tajna čovjekovog stva­ranja na pedeset devetoj i šezdesetoj stranici piše: “Materija funk­cionira samo na principu sopstvenih zakona. Atomi i elektroni sli­jede zakone vezane za silu gravitacije, hemijske akcije i reakcije, utje­caje elektriciteta. Materija nema svoju silu izumljenja, već je život taj koji svojim kistom svakog trenutka crta nove oblike i forme na platnu postojećeg. Bez života široko zemljino prostranstvo bilo bi samo jedna velika beživotna pustinja i mrtvo beskorisno more.”

Pored svega toga, u svakom živom biću do određenih granica postoji moć tjelesne obnove. Ova je moć različita u različitim bi­ćima. U knjizi Tajna čovjekovog stvaranja na stotinu šestoj stranici stoji: “Mnogo životinjskih vrsta poput raka, kada god kliješta ili dio ti­jela budu odvojena od njihovog tijela, ćelije koje su vezane za taj dio odmah šalju vijest o gubitku i počinju sa procesom regener­iranja. Kada ovaj proces bude završen, novonastale ćelije automat­ski prestaju raditi kao da shvataju da je proces dovršen i da nema pot­rebe za daljim radom. Ukoliko bi jednu od spužvastih životinja, koje predstavljaju morske organizme, rasjekli na dvije polovine, svaka bi polovina za sebe počela sa regeneracijom tako da bi ubrzo predstavljala dvije odvojene cjeline. Odsiječete li glisti glavu, ona će sebi izraditi novu. Mi posjedujemo sredstva kojima možemo inicirati ćelije da stupe u pomoć izlječenju tijela, ali da li ćemo ikada dočekati da nam se ispuni san i da hirurzi budu sposobni stvoriti nove ćelije, naprimjer novog mesnatog tkiva, kostiju, nokata i novih ganglija?”

Kada je riječ o četvrtoj vrsti, moramo se pozabaviti fitretskim nadahnućima životinja. Životinje obično vrše jedan broj postupaka sa kojima se ranije nikada nisu sretale, niti su ih naučile. Kada uz­memo u obzir činjenicu da se naučeno ne prenosi genetskom vezom, dakle naslijeđem, važnost ove teme postaje jasnija. Jedan od tih poslova je pravljenje gnijezda i jazbina. U Tajni čovjekovog stva­ranja, na sto petoj stranici piše sljedeće: “Ako bismo pile odvojili iz gnijezda i odgajali ga na drugom mjestu, onoga trenutka kada sazri po­čet će sa izgradnjom gnijezda istom tehnikom kojom to njegovi ro­ditelji čine.”

U vezi sa insektom amophilom piše da on lovi crva kojem u jednom predjelu leđa ubrizgava paralizirajući otrov tako da ga ne ubije već samo do mjere da ostane nepokretan i bez refleksa i da mu meso ne tru­hne. Zatim na odgovarajućem dijelu tijela leže svoja jaja, a sam će, prije negoli mu potomci dođu na svijet, uginuti. Mladunci se hrane ukusnim i svježim mesom sve dok ne ojačaju. Čudno je da mla­dunci koji nisu sreli svoju majku kada odrastu i postignu zrelost za polaganje jaja ponavljaju isti ovaj postupak kojim se poslužila nji­hova majka sa istom preciznošću i bez najmanje greške. A pošto po­tomci nikada ne upoznaju svoje roditelje, ne postoji mogućnost da su to naučili od njih.

U istoj knjizi na osamdeset prvoj stranici čitamo: “Kada ova vrsta životinje dostigne zrelost, bez obzira u kojoj rijeci svijeta da se nalazi, ona kreće prema jednoj lokaciji koja se nalazi na jugu ostrva Bermuda da bi na tom mjestu u dubinama okeana položila svoja jaja i upravo tu i uginula. Jegulje koje su stigle iz Evrope prešle su hil­jade milja da bi stigle do ovoga mjesta. Njihovi mladunci, koji ne­maju nikakvoga znanja o svijetu na koji su upravo došli, već vide samo ogromno vodeno prostranstvo, upućuju se prema svojoj do­movini u Evropi, da bi nakon ogromne udaljenosti i borbe sa mor­skim strujama i ostalim smetnjama stigli upravo u onu rijeku ili uvalu odakle su im roditelji došli. Ovo funkcionira tako da jegulja ima na svim mjestima svijeta u velikom broju. Isti mladunci, nakon što odrastu i razviju se u odrasla bića u svojim vodama, kada za to nastupi pogodan trenutak, ponavljaju proces putovanja rukovođeni ta­jnom neodvojivom rukom ka ostrvima Bermuda, nastavljajući lanac reprodukcije ispočetka. Odakle potiče ovaj osjećaj za orijentaci­jom i sposobnosti povratka u domovinu? Nikada do sada nije u evropskim vodama viđena jegulja sa američke obale, kao što do sada nije ulovljena evropska jegulja na američkoj obali. Da bi ev­ropske jegulje imale dovoljno vremena da stignu do željenog cilja i da bi mogle preći tako veliku udaljenost, one imaju potrebu za odras­tanjem koje traje jednu godinu pa i više.”

U vezi sa pčelama, mravima i termitima ispisane su brojne knjige koje treba pročitati da bi se čovjek upoznao sa začudnim svije­tom upute. Ne navodimo te primjere da ne bismo odveć oduljili ovu temu.

Nastanak svijeta

Treći način na koji se stvoreni svijet i živa bića mogu proučavati jeste kroz prizmu stvaranja Ovoga svijeta. Riječ je o veoma op­sežnoj temi o kojoj ćemo govoriti nešto kasnije.

Put razuma ili put dokaza i filozofije

Bez obzira što je od svih puteva najteži, ipak je sa jednog stano­višta potpuniji od ostalih. Svaki od spomenutih puteva (srčani, naučni, racionalni), sa jednog aspekta posmatrano, imaju svoje pred­nosti. Sa individualnog stanovišta najpotpuniji je put srca i fitreta. Dakle, za svakog pojedinca najbolji, najučinkovitiji jeste put srca za stizanje do Boga. Kao što je već rečeno, linija koja odvaja put arifa od puta filozofa je upravo ova tačka. Arifi su uvjereni da srce i njegove fitretske osjećaje treba ojačati i razviti i da treba uklo­niti prepreke sa njegovog puta da bi se mogla ostvariti spoznaja os­vjedočenjem. Međutim, filozofi i teolozi žele do Boga stići putem ra­zuma i dokazivanja. Jasno je da ova dva puta nisu primjer dviju nespojivosti. Neki od velikana imali su i racionalna i srčana put­ovanja. Po vjerovanju Mulla Sadre neophodno je da racionalno i srčano putovanje budu međusobno združeni.

U svakom slučaju, sa ličnog stanovišta potpuniji je put srca, ali on je individualan, što znači da ne može koristiti kao nauk kojim bi se mogle poslužiti mase. Dakle, čovjek koji ide tim putem stječe znanja i opažanja, ali ne može druge obavijestiti o onome šta on zna i shvata, nasuprot nauci i filozofiji gdje se putem poučavanja i učenja sva lična ostvarenja mogu prenijeti drugim ljudima. Put prou­čavanja stvorenog osjetima i naukom jednostavniji je, jasniji i pristupačniji svakom te je stoga bolji od ostalih. Korištenje ovim meto­dom ne zahtijeva ni čisto srce, ni uzvišena stanja, ni apstraktan ra­zum potkovan dokazima i znanjem o principima dokaziranja. Među­tim, ovaj nas put dovodi samo do prve razine, dakle samo nam daje do znanja da je priroda pod upravom izvanmaterijalne sile, što ni u kom slučaju nije dovoljno za spoznaju Boga. Prema tome, prou­čavanjem stvorenoga svijeta najviši domet koji možemo oče­kivati je da steknemo uvjerenje da postoji sila, koja je svjesna, znana i mudra, i koja upravlja prirodom. Ali da li je ta sila Bog, od­nosno nužno biće, ili je i sama nastala i stvorena rukom neke više sile? Egzaktne nauke su nemoćne dati potvrdan ili odričan odgovor na ovo pitanje. Ako pretpostavimo da je stvaralac Ovoga svijeta i sam stvoren, onda moramo vjerovati da se taj lanac ipak mora završiti na nekom ko opstoji o svojoj biti i nije stvoren, što zalazi u oblast filozofije gdje ovaj stav treba biti dokazan ili opovrgnut. Prou­čavanjem prirode ne stječe se mogućnost davanja odgovora na ovakva pitanja. Kada je u pitanju znanje o Bogu, nije važno samo doka­zati da je svijet pod kontrolom nužnog bića, već se mora doka­zati da li je ono jedno ili brojno. Dokaz da je On jedan sam po sebi nije dovoljan, već čovjek ima potrebu dokazati veliki broj činjenica u vezi sa Bogom: da je On apsolutno Dobro, apsolutni Bitak, apso­lutno Savršenstvo, apsolutni Znalac, Svemoćan, kao i Njegove atrib­ute Biti i stotine drugih pitanja koja nije moguće dokazati putem prou­čavanja empirijskih nauka i posmatranja živih bića. Ukoliko bi sva ova pitanja – nužnost, jedinost, znanje, moć, uzvišena mudrost, vječno dobro – izbacili iz ove teme, to bi značilo da smo Boga predsta­vili kao jednu nejasnu tezu koja u sebi ima hiljade nerješivih pi­tanja. Teologija sa svojim pitanjima jedino razumom i filozofijom može postati pozitivna nauka kao što su psihologija i botanika naprim­jer. Kako je samo pogrešno tvrditi da proučavanje svijeta čovjeka spašava, a zamršeni i teški filozofski metod u istom smislu sma­trati nepotrebnim! A da bi potvrdili svoje riječi i da bi ih prika­zali logičnim, neki kažu da Kur'an poziva samo na proučavanje i pos­matranje stvorenja kada je u pitanju teološko pregnuće. Takvi zabo­ravljaju da kur'anski poziv na proučavanje prirode i stvorenja predstavlja samo jedan od metoda koji je najbolji za običan narod da bi mogao shvatiti da postoji sila koja je svjesna i koja upravlja Ovim svijetom. Sa stanovišta običnog puka pitanja kao što su: kakva stanja ima ta sila koja upravlja, da li je i ona stvorena, ako nije stvorena kakva je i koliko se razlikuje od nas, uopće nisu ak­tuelna zbog toga što njegova moć poimanja nije na razini na kojoj bi ta pitanja mogao shvatiti. Ipak, činjenica što um običnih ljudi ne može shvatiti pitanja takve prirode nije razlog da ona uopće ne postoje. Kada ovakva pitanja već budu postavljena, jedino filozofija može dati odgovor na njih.

Pored toga, već smo vidjeli da dva dokaza – harmonije i upute – bez ob­zira što rezultiraju uvjerenjem, ipak logički ne mogu pobijati moguć­nost slučajnosti. Najviše što u tom smislu mogu učiniti je da tu mogućnost svedu na matematičku razinu jedan naspram broja koji naš um ne može pojmiti.

Sa filozofskog stanovišta, za dokaz su potrebne premise koje su nužne, stalne i univerzalne. Filozofska i matematička pravila su iz grupe zakona u kojima nema mjesta ni najmanjoj mogućnosti za opreč­nost. Činjenica vrijedna pažnje je da Kur'an Časni tragove i stvorenja naziva znakovima (ajat), a pažnju koja se tim putem stječe na­ziva podsjećanjem (tezekkur). Kur'an Časni želi proučavanje i pos­matranje svijeta učiniti sredstvom osvješćenja i buđenja fitreta; dakle, Kur'an je proučavanje stvorenja potvrdio metodom srca i fitreta. Cilj ovoga apeliranja je osvješćenje i podsjećanje, a ne dokaziranje i dokazivanje.

Veoma značajno pitanje je da li postoji nauka koja bi mogla dati odgovor na pitanja u vezi sa Bogom i metafizikom, a koja su pot­rebna čovjeku.

Nemojmo uzimati u obzir irfan i suluk, koji je toliko vezan za prak­tičnu primjenu i djelo radi postizanja savršenstva da se prije može reći da je u pitanju praksa, a ne nauka, a usto već smo rekli da ono što arif shvati nije moguće drugima prenijeti i naučiti ih tome, jer riječ je o doživljavanju, a ne o slušanju. Proučavanje svi­jeta kao što je rečeno ni u kojem slučaju nije moćno dati odgovore na pitanja u vezi sa Bogom zato što je moć ovoga puta samo da dokaže kako ovim svijetom upravlja sila koja je svjesna, moćna i ima volju, ali kakvo stanje ima ta sila, da li je nužno postojeća, o sebi opstojna, ili je, pak, i ona stvorena nekom drugom silom, i ako je tako, kojom silom i na koji način, te da li sve okončava silom o sebi opstojnom ili ne, da li je ona jedna ili ih ima više, da li je prosta ili složena, odakle je nastala, je li vječna, da li apsolutno sve zna i da li je svemoćna, da li je daleko ili je blizu svojih stvorenja, da li su njena stvorenja u vezi sa njom slobodna ili prisiljena, da li ona ima direktan upliv u dešavanja ili pak indirektno putem sred­stava, odnosno da li ima svoje pomagače. Ova i ovima slična pi­tanja moraju se razmotriti i dok ne bude na njih dat ispravan odgo­vor, pitanje Boga i metafizike ostat će obavijeno velom tajne.

S druge strane vidimo da Kur'an ne šuti u vezi sa ovim pitan­jima, već je i o njima i o drugim njima sličnim pitan­jima izrekao svoj stav. Pitamo se zbog čega, osim ako nije radi njihova rješavanja i shvatanja. Kur'an o Bogu i metafizici između ostalog kaže:

لَيْسَ كَمِثْلِهِ شَيْءٌ

Niko nije kao On! (Eš-Šura, 11)

وَلِلّهِ الْمَثَلُ الأَعْلَىَ

A Allah ima najuzvišeniji primjer. (En-Nahl, 60)

وَلِلّهِ الأَسْمَاء الْحُسْنَى

Allah ima najljepša imena. (El-A'raf, 180)

الْمَلِكُ الْقُدُّوسُ السَّلَامُ الْمُؤْمِنُ الْمُهَيْمِنُ الْعَزِيزُ الْجَبَّارُ الْمُتَكَبِّرُ

Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji sva­koga osigu­rava, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Uz­višeni, Gordi. (El-Hašr, 23)

فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللّهِ

Kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahovo lice. (El-Bekara, 115) 

الْوَاحِدُ الْقَهَّارُ

Jedan i Svemoćan. (Er-Ra’d, 16)

الْحَيُّ الْقَيُّومُ

Živi i Vječni! (El-Bekara, 255)

هُوَ اللَّهُ أَحَدٌ

On je Allah – jedan! (El-Ihlas, 1)

اللَّهُ الصَّمَدُ

Allah je Utočište svakom! (El-Ihlas, 2)

لَمْ يَلِدْ وَلَمْ يُولَدْ

Nije rodio i rođen nije. (El-Ihlas, 3)

وَلَمْ يَكُن لَّهُ كُفُوًا أَحَدٌ

I niko Mu ravan nije! (El-Ihlas, 4)

هُوَ الْأَوَّلُ وَالْآخِرُ

On je Prvi i Posljednji.(El-Hadid, 3)

وَالظَّاهِرُ وَالْبَاطِنُ

Vanjski i Unutarnji. (El-Hadid, 3)

وَهُوَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ

On zna sve! (El-Hadid, 3)

وَاللّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

Allah je kadar sve. (El-Bekara, 284)

مَا أَصَابَ مِن مُّصِيبَةٍ فِي الْأَرْضِ وَلَا فِي أَنفُسِكُمْ إِلَّا فِي كِتَابٍ مِّن قَبْلِ أَن نَّبْرَأَهَا

Nema nevolje koja se desi na Zemlji i koja se dogodi vama, a da nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi. (El-Hadid, 22)

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga

يَمْحُو اللّهُ مَا يَشَاء وَيُثْبِتُ وَعِندَهُ أُمُّ الْكِتَابِ

Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno. (El-Hidžr, 21)

Allah dokida šta hoće, a ostavlja šta hoće; u Njega je glavna Knjiga. (Er-Ra'd, 39)

وَعِندَهُ مَفَاتِحُ الْغَيْبِ لاَ يَعْلَمُهَا إِلاَّ هُوَ وَيَعْلَمُ مَا فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ وَمَا تَسْقُطُ مِن وَرَقَةٍ إِلاَّ يَعْلَمُهَا وَلاَ حَبَّةٍ فِي ظُلُمَاتِ الأَرْضِ وَلاَ رَطْبٍ وَلاَ يَابِسٍ إِلاَّ فِي كِتَابٍ مُّبِينٍ

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jed­ini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne op­adne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zem­lje niti ičeg svježeg nitiičeg suhog, ničeg što nije u jas­noj Knjizi. (El-En'am, 159)

فَالْمُقَسِّمَاتِ أَمْرًا

I (tako Mi) onih koji naredbe provode. (Ez-Zarijat, 4)

فَالْمُدَبِّرَاتِ أَمْرًا

I rukovodioci stvarima. (En-Nazi’at, 5)

قُلْ نَزَّلَهُ رُوحُ الْقُدُسِ

Reci: “Spušta ga Sveti duh (Džebrail).” (En-Nahl, 102)

الرُّوحُ مِنْ أَمْرِ رَبِّي

Reci: “Duša, to je stvar moga Gospodara.” قُلِ (El-Isra’, 85)

نَزَلَ بِهِ الرُّوحُ الْأَمِينُ عَلَى قَلْبِكَ

Donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje. (Eš-Šu'ara, 193, 194)

وَهُوَ اللّهُ فِي السَّمَاوَاتِ وَفِي الأَرْضِ

On je Allah na Nebesima i na Zemlji. (El-En’am,3)

وَلَم يَكُن لَّهُ شَرِيكٌ فِي الْمُلْكِ

I koji u vlasti nema ortaka; (El-Isra’, 111)

وَلَمْ يَكُن لَّهُ وَلِيٌّ مِّنَ الذُّلَّ

 I kome ne treba zaštitinik zbog nemoći. (El-Isra’, 111)

Postoji veliki broj drugih ajeta što govore o stvarima koje se ne mogu shvatiti putem proučavanja prirode i stvorenja. Postoje dvije mo­gućnosti vezane za ove stvari: ili ih moramo prihvatiti kao nerazrješive nejasnoće i pretpostaviti da Kur’an njihovim spominjan­jem nije imao nikakve namjere osim nerazumljivim ri­ječima zbuniti ljude koji su dužni naslijepo prihvatiti ih i slijediti, ili moramo prihvatiti da postoji nauka čiji je zadatak rješavanje upravo ovih pitanja.

Sasvim je sigurno da je Kur’an Časni ova pitanja obrazložio u vidu lekcija s ciljem njihovog suštinskog shvatanja. Zbog toga s jedne strane nudi ova pitanja, a s druge traži i poziva na razmišl­janje o kur’anskim ajetima.

أَفَلَا يَتَدَبَّرُونَ الْقُرْآنَ أَمْ عَلَى قُلُوبٍ أَقْفَالُهَا

Zar neće razmisliti o Kur’anu, ili su im na srcima ka­tanci! (Mu­hammed, 24)

كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ مُبَارَكٌ لِّيَدَّبَّرُوا آيَاتِهِ وَلِيَتَذَكَّرَ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ

Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o znakovima njenim razmislili i da bi oni koji su razumom ob­dareni pouku primili. (Sad, 29)

Neki primjeri u Kur’anu posebno ukazuju na čiste racionalne dokaze, naprimjer:

لَوْ كَانَ فِيهِمَا آلِهَةٌ إِلَّا اللَّهُ لَفَسَدَتَا

Da na njima (Nebesima i Zemlji) ima bogova sem Al­laha, raspala bi se. (El-Enbija, 22)

Riječi vjerskih predvodnika obiluju ovakvom vrstom dokaza. U islamskom svijetu, posebno kod šiija, nastala je jedna veoma bogata i plodna teologija metafizike. Osnovni uzrok njenog nastajanja jesu pi­tanja koja je Kur’an spomenuo i naredio da se o njima razmišlja i umuje. Ova pitanja objasnili su imami, posebno Zapovjednik pra­vovjernih, Ali ibn Ebi-Talib a.s. u svojim govorima, sastancima, časo­vima, dovama, šaptanjima, zahvaljujući čemu sada imamo ne­procjenjivo vrijedno blago u rukama, bez obzira što mu nismo ni svjesni vrijednosti.

Filozofski dokazi u različitim oblicima

Sa filozofskog stanovišta prvo treba biti dokazana nužnost bitka, a tek zatim jedinost, elementarnost, znanje, moć i ostali atributi. Sada ćemo ukazati na dokazne metode nužnosti Božijeg bitka, a pi­tanje Božijih atributa bit će razrađeno u sklopu knjige.

Filozofi su iznijeli veliki broj argumenata radi dokazivanja nužnosti. Neki od njih temelje se na neispravnom krugu i beskra­jnom lancu, a drugi ne. Kad bismo htjeli sve filozofske dokaze o nužnosti bitka svrstati u skupine, mogli bismo ih podijeliti na cjeline koje ćemo nazvati Aristotelova, Ibn-Sinaova i Mulla Sadrina. Aristote­lov dokaz je dokaz o prvom pokretaču. Aristotel svom dokazu pristupa kao prirodnjak, a ne kao filozof. Dokaz prvog pokre­tača temelji se na pet principa:

a) pokret ima potrebu za prvim pokretačem,

b) pokretač i pokret su istovremeni, tj. među njima nema odvo­jenosti,

c) svaki pokretač je ili pokretan ili statičan,

d) svako tjelesno biće je promjenjivo i pokretno,

e) nemoguć je beskrajni lanac naizmjeničnosti ograničenih stvari.

Rezultat Aristotelovih postavki glasio bi: Lanac pokreta završava pokretačem koji nije pokretan.

Međutim, ovdje se ipak nije htjelo reći da pokret završava u prošlosti na pokretaču koji je nepokretan, nego da svaki pokret u vri­jeme pokreta ima svoga pokretača, koji ili je statičan, tj. metafizi­čan je ili je pak promjenjiv, tj. prirodan, koji je na koncu povezan sa metafizičkim pokretačem u vremenu pokreta.

U vezi sa nekim premisama moguće je pretpostaviti problem, posebno imajući u vidu novu fizičku teoriju o zakonu determinacije u pokretu. O ovoj temi govorili smo u trećem tomu Principa filo­zofije. S obzirom na činjenicu da ovaj dokaz, pod pretpostavkom nje­gove potpunosti, ne dokazuje nužnost bitka, već jedino što doka­zuje jeste metafizika, tj. izvanmaterijalni svijet, suzdržavamo se od nje­govog podrobnijeg objašnjenja. Ovaj dokaz pripada skupini dokaza utemeljenih na principu nemogućnosti vječnog uzročnog lanca.

Ibn-Sinaov dokaz je veoma poznat. Sam on smatra ga jednim od najjačih dokaza, a mi ćemo ga kasnije objasniti.

Mulla Sadrin dokaz poznat je pod nazivom dokaz siddikina, tj. isk­renih, a utemeljen je na principu počelnosti bitka i jedinosti zbilje bitka (wahdete haqiqate wujud). Njega ćemo također objasniti u dijelu teksta koji slijedi. Napominjemo da se on ne oslanja na negi­ranje beskonačnog lanca uzroka.

U polemikama o uzroku i posljedici veliki broj dokaza ustanovljen je na principu negiranja i nemogućnosti beskonačnog lanca uzroka i nemogućeg kruga. Naročito u islamskom periodu dokazi su na različite načine temeljeni na ovom principu. Dokazi nemo­gućnosti beskonačnog lanca uzročnosti automatski su upotri­jebljeni u dokazivanju nužnog bitka pod nazivom dokaz dokaza (de­lile delil), tj. dokaz koji potvrđuje jednu od premisa drugoga dokaza. Jedan od dokaza koji može biti i dokaz o nemogućnosti besko­načnog lanca uzročnosti, a može i direktno, bez prethodnog pot­vrđivanja nemogućnosti beskonačnog lanca dokazati nužno biće, je dokaz koji je ustanovljen kretanjem od nužnosti, odnosno meto­dom (الشيئ ما لم يجب لم يوجد): “Nešto ne nastaje dok ne postane nužno.” Hadže Nasiruddin Tusi u Tadžridu ovaj metod koristi da bi dokazao nemogućnost beskonačnog lanca uzročnosti, koji smo mi na poseban način objasnili u drugom tomu Principa filozofije, no Mulla Sadra u trećem tomu Asfara isti ovaj metod direktno koristi za dokazivanje nužnosti bitka, bez potrebe da prije toga dokaže nemo­gućnost beskonačnosti lanca uzročnosti; već prenosi kratku Farabijevu rečenicu i tvrdi da je i Farabi njom želio preći isti taj put.

Drugim riječima, ukoliko pretpostavimo lanac uzroka – bez ob­zira bio on vječan ili konačan – među čijim činiocima ne bi bilo nužnog bitka po svojoj biti, ni lanac u cijelosti, niti ijedan od njego­vih činilaca, ne bi našao nužnost, a pošto ne bi pronašli nužnost, ne bi pronašli ni bitak, tj. postojanje, zbog toga što svaka posljedica, kada pronađe nužnost, ona (sa stanovišta razine a ne vremena) pronalazi i bitak u kojem nema nikakve mogućnosti nebitka (عدم), ili, drugačije rečeno, sva su vrata nebitka pred njim zatvorena. Ako pretpostavimo da je bitak neke stvari uvjetovan hiljadu i jednim uvje­tom, a nepostojanjem bilo kojeg od njih ta stvar ne bi mogla posto­jati, potrebno je da bez izuzetka svaki do posljednjeg uvjeta postoji. Ako uzmemo u obzir svaki činilac lanca uzročnosti ili cjelovit lanac, vidjet ćemo da nema nužnosti bitka zato što je jasno da svaka jedinka tog lanca, zbog toga što je kontingentna, po svojoj biti ne može iznuditi nužnost samoj sebi niti zatvoriti vrata nebicima koji se nje tiču. Njen uzrok je isti zbog toga što je ispravno da ako pret­postavimo da su jedinke toga lanca ili cio lanac (koji se sastoji od jedinki) postojeći, i posljedica će biti nužna i kao takva dobiti svoj bitak. Međutim, pretpostavka je da i njeni uzroci također imaju mo­gućnost nebitka, a opcija nebitka za posljedicu važi zbog nebitka njenog uzroka, kao što je mogućnost nebitka ovog uzroka aktuelna zbog aktuelnosti nebitka njegovoga uzroka, i tako do beskonačnosti. Dakle, na ovaj način bilo koju posljedicu da uzmemo u obzir, njen ne­bitak je u opciji zbog nebitka svih uzroka koji joj prethode. Ili drugim riječima, ovoj posljedici, tj. njenoj mogućnosti nebitka, prethodi cio lanac mogućnosti nebitaka njenih uzroka. Znači, cio lanac je na razini mogućnosti, a ne na razini nužnosti, i dok ne stigne do razine nužnosti, neće ni postati. Jedino postojanjem nužnog bitka u lancu uzroka zatvara se mogućnost nebitka svim kontin­gentima. S obzirom na činjenicu da je Kreacija postojeća, dakle nužna je, a zato što je nužna, na čelu lanca uzročnosti nalazi se nužni bitak i iz njene biti potekla je nužnost postojanja svim kontin­gentima.

Kao što smo već, u drugom tomu Principa filozofije, rekli da ako u lancu uzroka koji bi bio sastavljen samo od kontingenata uzmemo u obzir jednu od posljedica (naprimjer A) i upitamo je kako je nastala i kako to da nije nepostojeća, čut ćemo odgovor: zato što je njen uzrok (naprimjer B) bio postojeći. Jasno je da pod pret­postavkom postojanja bitka B i bitak A dobiva svoju nužnost. Zapi­tamo li se nadalje zašto A nije nepostojeće zbog eventualnog neposto­janja B, čut ćemo sljedeći odgovor: zato što postoji C koji je uz­rok za B. Ako bismo isto pitanje ponovili za C, čuli bismo sličan odgovor. Ukoliko bismo pitanje formulirali na način da njime obuhva­timo cijeli lanac uzroka, pa kažemo zašto cio svijet nije neposto­jeći, kakva nužnost postoji u odnosu na nebitak cijeloga svi­jeta, na ovo pitanje, koje se odnosi na lanac čije jedinke pred­stavljaju striktno kontingenti, ne bismo čuli odgovor. Dakle, ne postoji nešto zbog čega bi nebitak sišao sa scene u pogledu cijeloga lanca, što bi svakako uzrokovalo nastankom svega iz ničega.

Drugim riječima, ako prvo pretpostavimo postojanje nekog uz­roka upravo sa stanovišta njegova postojanja, vidimo nužnim posto­janje i njegove posljedice, ali to je pogrešan način pristupa ovom pi­tanju. Ako pak pogledamo retrospektivno lanac uzročnosti te želimo vidjeti odakle je i na koji način pronašao svoju nužnost i taj uz­rok i njegov uzrok i svi uzroci dok ih ima, vidjet ćemo da nas to ni­kuda ne vodi. U principu, ovakve nužnosti nigdje neće biti. Uvijek će biti prisutna mogućnost nebitka za sve njih, a to nam daje do znanja da sve jedinke lanca, i A i B i C i ostale, koliko god da ih ima, imaju mogućnost nebitka zahvaljujući svim prethodnim uzro­cima i nijedan od njih, sve dok lanac zamišljamo praznim od nužnog bitka, neće steći razinu nužnosti, što znači da ne moraju postojati, ali budući da već postoje – i nužni bitak postoji.

Ovaj dokaz je veoma jasan, a nastao je tako što je donesen iz jed­nog od ustrojstava bitka zato što je egzistirajući, ili drugim ri­ječima, ustrojstva uzročnosti i posljedičnosti, a ono što čini njegovu strukturu jeste neophodnost i nužnost.

Može se uspostaviti i drugi dokaz u kojem bi se poslužili drugim pojmom i propisom bitka također vezanim za kauzalnost. Pojam o ko­jem je riječ jeste (تقدم) – prethođenje. Farabi se poslužio ovim doka­zom radi dokazivanja nemogućnosti vječnog posljedičnog lanca, a on je zasigurno koristan i u dokazivanju nužnosti bitka.

Ukratko, dokaz nam govori da uzrok ima prethođenje bitka u od­nosu na posljedicu (nije riječ o vremenskom prethođenju). Posl­jedica, bez obzira što je istovremena sa uzrokom i što, iz ovog ugla pos­matrano, prethođenje i potonjost ne postoji, ipak je zauzela raz­inu nakon svoga uzroka i uvjetovana je postojanjem uzroka, nasu­prot uzroku, čiji bitak nije uvjetovan postojanjem posljedice. Dakle, tačno je za posljedicu reći: “Dok uzrok ne nastane, neće nastati ni posljedica”, međutim, o uzroku nije tačno reći: “Dok ne nastane posl­jedica, neće nastati ni uzrok.” Riječ “dok” prenosi uvje­tovanost.

Pogledajte sljedeći primjer:

Pretpostavimo da se skupina ljudi sprema učiniti nešto, naprim­jer napasti neprijatelja. Međutim, nijedan član te skupine nije spre­man učiniti prvi korak, niti su spremni zajedno krenuti u napad. Kome god od njih da priđemo, reći će: “Dok neko ne napadne, neću ni ja.” Ne možemo naći nijednoga koji bi bez uvjeta pošao u napad. Da li je moguće da u ovakvom stanju dođe do napada? Sigurno da nije, zbog toga što je napad uvjetovan napadom nekog drugog. Ne postoji neuvjetovani napad, a kada uvjetovani napadi obrazuju lanac, napad se neće aktuelizirati sve dok se ne javi uvjet, što rezul­tira time da neće doći ni do kakvog napada.

Ukoliko zamislimo beskonačni lanac uzroka i posljedica u kojem su sve karike kontingentno postojeće, tj. svaka posljedica i svaki uz­rok u sadašnjem vremenu, bez izuzetka, kažu: “Dok nema mog uz­roka, nema ni mene!”, što znači da su svi istovremeno uvjetovani uvje­tom koji ne postoji – to će značiti da nijedan od njih neće posto­jati.

Sa druge strane vidimo da u objektivnom svijetu postoje bića i to nam je najbolji pokazatelj da u njemu neizbježno postoji nužno biće samo po sebi (بالذات), ničim uvjetovano, koje je uzrokovalo nji­hovo postojanje.

U fusnotama ćemo, kada budemo davali objašnjenja, obrazložiti i dokaze kojima su se služili Ibn-Sina i Mulla Sadra.

Stvoreni svijet ima Stvoritelja

Ovo je upravo ona teorija o kojoj smo u prethodnom poglavlju rekli sljedeće: “Rasprava i znatiželja u pitanju njenog dokazivanja ili pobijanja spada u fitrijate, tj. elemente čovjekove primordijalne na­ravi, i ne samo čovjekove, već svakog svjesnog bića koje ima znanje o zakonu kauzaliteta i koje svijet vidi cjelovitim.” Također smo rekli sljedeće: “Većina materijalista nije uspjela ili nije htjela shvatiti značenje ove teorije onakvom kakva ona jeste.”[11]

Postojeća udaljenost i rascijepljenost u razumijevanju ove te­orije između onih koji je nastoje dokazati i onih koji je nastoje poreći ne može se naći ni u jednom drugom spekulativnom pitanju. Još više začuđuje različitost koja se javlja u komentiranju ovoga pi­tanja sa stanovišta koje je uvijek i svima jasno (uzrok nastajanja objek­tivnog svijeta).

Jednostavan komentar ovog problema mogli bismo predočiti kroz sljedeće pitanje: Da li objektivni svijet, s pretpostavkom da svaki njegov dio, koji je kao što smo objasnili i posljedica, čiji je uz­rok u drugim djelovima, sa stanovišta cjeline sastavljene od tih di­jelova ima potrebu za vanjskim uzrokom ili ne? Prodiranje u tajnu ovog pitanja lakše je za čovjeka koji se bavi teškim pitanjima bitka zbog toga što će ovaj mislilac vidjeti da se zbilja svakog dijela Univer­zuma drži egzistencije koja nije njegova. Egzistiranje i zbilja nisu zamislivi bez nezavisnosti i samoodrživosti. Tada sasvim pri­rodno dolazi do pitanja: Zar nije u pitanju stabilna i postojana zbilja na koju se oslanjaju sve prolazne zbilje svijeta?[12]

 

Jedno poređenje

Zamislite da opušteni i svjesni lebdite u slobodnom prostoru i pos­matrate Ovaj svijet pun života i pokreta. Gledate sve njegove doline i bregove, sve zabiti i ravni, iznutra i izvana, veliko i malo, besk­rajno prostranstvo, zapanjujuće galaksije, grupe sazvježđa, blješteća sunca, svijetle zvijezde i prirodne satelite.

Priđimo i pogledajmo malo pobliže Zemlju i njene plavetne hori­zonte, guste džungle, nemirne okeane, široke pustinje, živa bića i njihovu unutarnju građu, životne relacije i razmišljanja o njemu, ele­mente i sastave, zbijene atome i bezbrojne molekule, individualne i zajedničke akcije i njihov zapanjujući napredak. Sve što vidite u ovom originalnom svijetu i čije vas gledanje zapanjuje i dovodi do ushićenja, sve to pohranite u svoje srce.

Iznenada dolazite sebi i postaje vam jasno da to što gledate vid­ite u ogledalu, a ne onako kako ste zamišljali, direktno.[13]

Kakvo će biti vaše stanje nakon ove pretpostavljene situacije?Svakako da će sve ono što ste vidjeli i upamtili biti promijenjeno, ali ne na način da će svi opažaji i pojmovi biti proglašeni lažnim, pogrešnim ili nestvarnim, već uz očuvanje svih opaženih aktivnosti i aspekata dejstvom iznenadne, druge pretpostavke vaši će opažaji izgubiti onu primarno pretpostavljenu samoopstojnost i nezavisnost bitka. Svaki od vaših opažaja u početku je imao egzistentnu nezavis­nost, pod čijim okriljem je vršio svoje aktivnosti, međutim, nakon “ot­režnjenja” i shvatanja stvarnosti, svi raspršeni slobodni bici akumu­lirali su se u jednu tačku (ogledalo), s tim da ništa nije izgubl­jeno ni od nezavisnosti ni od aktivnosti.

Poređenje i objašnjenje

Želimo vidjeti koje je objašnjenje, bilo ono logično ili demonstra­tivno, uvjerljivije i koje će potvrditi da egzistencijalna slo­boda dijelova kreacije koji se nalaze pred našim očima nema stanje ogledala (prethodni primjer). Jamčenjem kojeg dokaza možemo negirati ovu pretpostavku i reći da egzistencijalna sloboda, koja se opaža u kreaciji (ne osnova egzistencije), nije od nečeg što mi ne vidimo, već svaka jedinka ima svoju vlastitu slobodu? Ovakve se greške svakodnevno dešavaju. Zar mi ljudi nismo bili oni koji su hil­jadama godina živjeli u zabludi da se nalaze na mirnoj, nepokret­noj Zemlji, okruženoj plavim nebeskim svodom, okićenim zvijez­dama u noći koje osvjetljavaju put?!

Kako to da smo se iznenada osvijestili i shvatili da nasuprot očekivan­jima i vjerovanju nismo čak nijednog trenutka u stanju miro­vanja, već da svakodnevno prelazimo hiljade i hiljade kilo­metara? Godišnje kretanje Zemlje iznosi stotine miliona kilometara. U isto vrijeme, ono što sada gledamo u vanjskom svijetu isto je kao i ono što su gledali ljudi hiljadu godina prije nas (vrijeme u kojem su pretpostavljali da mirujemo). Svijet se u svom formalnom obliku uopće nije promijenio. Zemlja danas ista je onoj Zemlji čiji se pok­ret nije uočavao, kao što se i sada ne primjećuje ljudskim osjetilima. Nebo je također isto i iste su zvijezde čiji bi sjaj noću krasio nebo, a dnevna svjetlost noćnu nadjačavala. Svakom čitaocu bit će jasno da se ove dvije prilike razlikuju zbog toga što je greška stanovnika Zem­lje matematičkim putem otklonjena, ali greška poricanja Krea­tora nije. Ipak, nije naodmet napomenuti da se spomenuto pore­đenje i primjer tiče učinjene ili moguće greške za koju nemamo dokaz da bi je mogli negirati, a ne greške u kojoj su obje verzije racion­alne, osjetilne ili pak različitih kvaliteta. Čovjek ne treba u vezi sa pretpostavkom za koju nema suprotan dokaz pokazati tvrdogla­vost, pokušati je negirati pod svaku cijenu ili biti osor poput neznalice. Dakle, uzevši u obzir data objašnjenja potpuno je is­pravno pitati: Da li je zbilja ovoga prolaznog svijeta (s tim da os­nov zbilje nikada neće nestati) i svih njegovih dijelova njegova, ili je realnost svih elemenata vlasništvo druge zbilje koja je nezavisna i od koje sve drugo zavisi?

Teolozi na ovo pitanje daju pozitivan odgovor i potvrđuju posto­janje takvog izvora za kreaciju, kao što je upućenima poznato da su za takve tvrdnje podastrli veliki broj dokaza. Međutim, s obzirom na re­čeno, mi se zadovoljavamo dvama sljedećim objašnjenjima.

 

Prvo objašnjenje

Zbilja egzistencije, u čiju postojanost nemamo nikakve sumnje, pot­puno isključuje negaciju i nestanak. Drugim riječima, zbilja egzis­tencije bez ikakvih uvjeta jeste zbilja egzistencije i neće prestati biti to što jeste ni pod kakvim uvjetima, a zbog toga što posto­jeći svijet i svaki njegov dio prihvata negaciju, to znači da upravo poput te stvarnosti nije neporeciva,[14] već s tom stvarnošću ima svoju stvarnost, a bez nje nema egzistenciju i ništavna je. Među­tim, nije to u smislu da stvarnost bude jednaka sa stvarima, ili da prodre u njih, ili da dijelovi stvarnosti budu odvojeni i pripojeni stvarima, već je ona poput svjetla pomoću kojeg mračne stvari bivaju osvijetljene, a bez nje tamne, premda ni to poređenje nije u stanju predočiti potpunu istinu. Drugim riječima, ona je sāma stvar­nost a svijet i dijelovi sa njom su realni, dok ih bez nje nema.

 

Zaključak

Kreacija i njeni činioci u nezavisnosti svoga egzistiranja i bivanja zbiljnim oslanjaju se na stvarnost koja je sama po sebi zbil­jna.

Drugo objašnjenje

Površnim pogledom dolazimo do iste konstatacije do koje ćemo stići i naučnom znatiželjom: uvidjet ćemo da su dijelovi Kreacije među­sobno egzistentno povezani.[15]

To je veza koja nije aktuelna samo u jednoj posebnoj skupini činilaca Kreacije, već bez obzira do koje mjere bila vršena detaljna ispitivanja i u kojoj oblasti da se obavljaju, ova će nam povezanost postajati sve uočljivija, jasnija i postojanija. Čak i oni što su pribje­gli zakonu podložnosti sredini kako bi izbjegli potvrđivanje svrsishod­nosti postojanja, nisu uspjeli umaći potvrđivanju među­sobne povezanosti dijelova Kreacije.

Dakako, ova povezanost nije fiktivna niti umišljena, već je riječ o zbiljski postojećoj vezi, odvojenoj i neovisnoj od našeg uma, usl­jed čega je Kreacija sa svojim dijelovima jedna objektivna cjelina čije je postojanje promjenjivo tako što ona nakon nebitka prihvata postojanje. Usljed toga, bez obzira kojim putem i načinom prou­čavanja da priđemo promjenama u svijetu, na koncu ćemo stići do op­ćeg pokreta (rotaciono i prostorno kretanje ili transsupstancion­alno kretanje), a pokret, kao što smo o tome već govorili, predstav­lja egzistenciju nakon nebitka, i bitak u okrilju nebitka. Saobrazno kauzalnom zakonu svako nastalo biće ima potrebu za uzrokom posto­janja. Ukoliko zamislimo da su dijelovi Kreacije ili jedna skupina njenih dijelova nepromjenjivi, ipak nećemo moći izbjeći neo­phodnost uzroka za njihovo postojanje. Pravilo u kojem se nepo­bitno dokazuje da svako kontingentno biće, pa makar bilo i nepromjen­jivo, zahtijeva uzrok dokazali smo u prethodnim to­movima knjige.

 

Zaključak

Uzrok egzistentnosti Kreacije nalazi se izvan nje.

 

Objašnjenje

Prvo: Potrebno je znati da je rezultat ovih dvaju dokaza isti zato što prvi dokaz potvrđuje neuvjetovanu zbilju bićima Ovoga svijeta[16], a to je upravo apsolutni uzrok (bez uvjeta) potvrđen drugim doka­zom o posljedicama Kreacije.

S obzirom na to da je posljedica biće čiji bitak nastaje pod odre­đenim uvjetima (koji obrazuju uzrok njegovom bitku), dakle, apso­lutni, tj. neuvjetovani uzrok je apsolutna, neuvjetovana zbilja, a posl­jedica je ustvari uvjetovana zbilja.

Drugo: Potrebno je znati da objašnjenje dvaju dokaza, iako u sebi sa­drži filozofske termine, istovremeno je veoma jednostavno i ra­zumljivo. Čovjek katkad, vidjevši nečiju smrt ili nestanak nečega, kaže: “Da je držao vlastiti bitak u svojoj ruci, ne bi ga nikada ispus­tio.” Sve što na Ovom svijetu vidimo ima isto ovo stanje, tj. ne uprav­lja svojom egzistentnošću, a očigledno je da ne upravlja ni tuđim egzistencijama. Dakle, izvjesno je da postoji samoegzistira­jući bitak u čijoj ruci egzistiraju ostala bića.

 

Napomena

Materijalisti su u proteklim raspravama naveli veliki broj neu­temljenih stavova na koje smo odgovorili u prijašnjim traktatima. Ako bismo analizirali njihove riječi, postalo bi nam jasno da se one te­melje na pogrešnom razumijevanju određenih premisa.

1. Skupina koja je zanemarila međusobnu povezanost dijelova Kreacije kaže: “Kreacija je skup različitih dijelova od kojih svaki zasebno ima svoj materijalni uzrok. Ovaj lanac uzroka je besk­onačan.” Međutim, zaboravili su da je Svijet, kao što je već re­čeno, stvorena cjelina koja ima potrebu za uzrokom.

2. Skupina koja je očuvala međusobnu povezanost dijelova zabo­ravila je da iz te povezanosti proizlazi realni objektivni bi­tak, pa između ostalog kažu: “Potreba za uzrokom koju svaka po­java ima zadovoljava se drugom pojavom. Potreba jajeta zado­voljena je kokoškom, a potreba kokoške jajetom (…), tako da ne postoji pot­reba za uzrokom izvan Kreacije.” Međutim, nisu naglasili tačku – a možda to nisu ni htjeli – da Kreacija sa sveukupno prisutnom povez­anošću svojih dijelova predstavlja jednu potrebitu cjelinu. Njenoj pot­rebi može biti odgovoreno samo nečim izvana.

3.  Postoje oni što nisu uočili općeniti pokret (kružni ili supstan­cijalni), kao što nisu dovoljno dobro razumjeli ni filozofsku te­oriju o nužnosti prevage potrebne kontingentnom biću da bi mo­glo biti postojeće. Između ostalog, oni kažu: “Materija Kreacije je vječna i nema potrebu za uzrokom da bi bila postojeća, a forme, struk­tura i specifičnosti materije oslanjaju se na ma­teriju, a ne na neki drugi uzrok.” Oni nisu obaviješteni o rezul­tatu teorije općeg pok­reta. Svaka materija, nastala kao rezultat kom­presije ogromne ko­ličine energije (na temelju općenitog fizikal­nog pokreta), ne može ni u kojem slučaju biti vječna. Tako­đer, ukoliko materija bude jed­naka s pokretom, ne može se naz­vati postojanom i trajnom. Štaviše, materija koja ima samo mo­gućnost miješanja i posebnih oblika ne može samo uz pomoć po­tencijala aktuelizirati oblik i strukturu. Naprimjer, pamuk koji ima mogućnost da bude odjeća ne postaje od­jeća usljed sušte mo­gućnosti, tako da se pamuk ne može obući, već su potrebne ruke, tkaonica, krojačnica itd.

4. Skupina koja zbog nepoznavanja razlike između akcije i prihvatanja negira izvršni, tj. djelujući uzrok, a zadovoljava se ma­terijalnim uzrokom kaže: “Tačno je da Kreacija ima potrebu za uzro­kom, ali njen uzrok je materija koja miješanjem i sinte­zom u različ­itim uvjetima stvara širok spektar pojava.”

Oni, kao što je već objašnjeno, ne prave razliku između djelovanja i padanja pod utjecaj. Djelovanje znači davati od svog bitka, dok padanje pod utjecaj znači uzimati od tuđega bitka. Na os­novu ovih značenja utjecati može samo onaj koji može pružiti efekat ut­jecaja, a pasti pod utjecaj može samo onaj koji tog efekta nije imao. Svakako da je jasno kako nemanje ne može biti posjedovanje. Usljed toga, materija koja ima moguć­nost i potencijal neke stvari ne može sebi dati aktuelnost te stvari koje zapravo nema.

Tačno je da aktuelnosti do kojih materija dolazi nastaju različ­itim miješanjima i za to potrebnim uvjetima. Međutim, da li je sama mo­gućnost miješanja u materiji dovoljna za njeno aktualiziranje? Da li su potencijalni uvjeti isto što i aktualizirani uvjeti? Da li aktual­iziranost sinteze i pogodnih uvjeta, koji spadaju u pokret, ima pot­rebu za pokretačem (što je jedna vrsta djelujućeg uzroka) kada znamo da nema pokreta bez pokretača?

Oni prije svega dokazuju trajni pokret u materiji kada kažu: “Bezbro­jno mnoštvo čestica se u sferi združilo obrazujući na taj način Univerzum.” Nakon što su slučajno kreirali Univerzum, kažu: “To nije slučajnost, a uzrok, tj. materijalni uzrok je postojan.” Gdje god vide jasan djelujući uzrok, nazivaju ga uvjetom i ne pridaju mu pre­više pažnje. Ipak, znano je da se mijenjanjem imena zbilja stvari ne mijenja, kao što se ni filozofske rasprave ne obaraju praznim teori­jama koje je nemoguće dokazati.

Kako da predočimo Boga?

Mi se svakodnevno u materijalnom životu suočavamo sa posl­jedicama koje su ograničene tjelesnim, vremenskim i prostornim kvalifi­kacijama. Nije moguće da naša čula i imaginacija percipiraju i shvate biće koje nije uvjetovano zato što je velika razlika između ma­terije i Apsoluta. Zahvaljujući tome, mi ne možemo običnom pažn­jom pojmiti apsolutno, neuvjetovano biće.[17]

Međutim, u isto vrijeme ne treba pomisliti kako mi uvjetovano (مقيد) predočavamo bez apsolutnog, jer je svaki uvjetovani skup neko­liko apsolutnih koji su usljed bliskosti i koincidencije uvjetovali jedni druge i na taj način izašli iz apsolutnosti. Niski bijeli čovjek jeste kvalifikacija sastavljena iz triju apsolutnosti. To znači da smo pre­dočili apsolutno, ali među uvjetima.

Kada čujemo nešto apsolutno, zbog naviknutosti uma mi to u ra­zumu predočavamo pomoću bliskih kvalifikacija, kao kada bi jed­nom neobaviještenom čovjeku iz zabačenog sela rekli kako daleko na sjeveru postoji ogroman grad koji se naziva New York. U njego­vom umu nastala bi vizija ogromnog naselja u kojem on živi samo što je stotinu puta veća i kvantitetom i kvalitetom. Međutim, da bismo popravili njegovu viziju, kažemo da taj grad jeste naselje, ali ne kao što je njegovo.

 

Zaključak

Iz datog objašnjenja postalo je jasno da pojmovnu apsolutnost uvi­jek održavamo uz negaciju. Potreba za negacijom, kada je u pi­tanju Bog, veća je od potrebe za svim ostalim pojmovima ove vrste. Jer sve što potvrđujemo u vezi sa Bogom (od Biti pa do atributa) bit će apsolutno zbog toga što uvjetovanost podrazumijeva posljedič­nost, a apsolutnost se mora zadržati negacijom. Kažemo Bog postoji, ali ne kao drugi egzistenti. Bog postoji, zna, moćan je, živ je, ali ne kao druga bića, ne kao drugi znalci, kao druge moći i kao drugi životi. Božiji atributi su također apsolutni i održavamo ih negaci­jom, kao što je slučaj i kod Biti. Sada trebamo pogledati kako se mogu dokazati ovi atributi.

S perzijskog preveo: Ertan Basarik