Izvori Mulla Sadraovih učenja

Kratak osvrt na djela i poslanice Mulla Sadraa Širazija ukazuje na velik uvid koji je on imao u izvore podataka. Pročitao je mnogo knjiga i upoznao se s mislima i stajalištima velikih učenjaka. Potom ih je oštroumno podvrgnuo kritici i tako je Asfar, koji se smatra njegovom najvažnijom knjigom, postao zbirka koja obuhvata stavove naučnika i mislilaca.

Važno je napomenuti da se mi u potrazi za odgovorom na pitanje kako je nastala ličnost poput Sadraa i na koji način je sazdao novi filozofski sistem ne možemo zadovoljiti samo izvorima koje je koristio Sadra. On jeste imao pristup mnogim knjigama i proučavao ih je s naročitom pažnjom, ali to je samo jedan od uzroka nastanka ovako velike ličnosti kao što je Mulla Sadra. Posjedovanje oštroumnosti i potpune pripravnosti, bliskost sa kur'anskim ajetima i predajama bezgrješnih Imama, kao i duhovne vježbe i duga osama – posebno u Komu – imat će za posljedicu pojavu mnogih čistih bisera misli kod Mulla Sadraa. U svakom slučaju, osvrnut ćemo se na neke pisane izvore koje je koristio ovaj mudrac.

1. Kur'an i hadis

Sadra je bio vrlo blizak Kur'anu i predajama Poslanika islama, s.a.v.a., te Ehli-bejta, a.s. Ovo potvrđuju i njegova brojna tumačenja kur'anskih sura i ajeta, štampana u osam svezaka, kao i njegovo tumačenje zbirke Usulu-l-Kafi, koja predstavlja jednu od najpouzdanijih knjiga hadisa kod šiija.

U svojoj mudrosti objavu smatra jednim od neophodnih uvjeta za stizanje do zbilje i cijeni da razum koji se ne koristi objavom na kraju biva pogođen protivrječnostima.[1]

Ukratko, najviše se usmjeravao na vjerske tekstove i stalno je u sebi sagledavao kur'anske ajete i predaje od Imama, a.s. Prema podacima kojima raspolažemo,[2] ovaj mudrac samo u Asfaru u raznim prilikama tumači i raspravlja o više od hiljadu ajeta iz Kur'ana časnog i više od dvije stotine hadisa.

2. Sufijske i gnostičke knjige

Sadraova filozofija predstavlja filozofiju mira i pomirenja među misticima i filozofima. Upravo zbog toga nije mogla zanemariti mistična opažanja gnostika. Posebno u raspravama o duši i Budućem svijetu Mulla Sadra je bio pod uticajem misli gnostika. U Asfaru iznosi stavove dvadesetak mistika od kojih ćemo nabrojati samo neke: Džunejd Bagdadi, Dželaludin Rumi, Abu Said Abu-l-Hajr, Bajezid Bistami, Hadže Abdullah Ensari i Šejh Mahmud Šabestari. Njegovu pažnju najviše od svih privlačio je Muhjiddin ibn Arebi, kojeg spominje s velikim poštovanjem i o čijim gledištima raspravlja u pedesetak navrata.[3]

3. Filozofske knjige

Prema riječima samog Mulla Sadraa, on je od prvih dana svoje mladosti počeo sa izučavanjem i čitanjem filozofskih knjiga. Filozofske knjige koje su plijenile Mulla Sadraovu pažnju možemo podijeliti u tri opća dijela.

1. drevne filozofske knjige (prije pojave islama)
2. knjige peripatetičke filozofije
3. knjige iluminacijske filozofije
4. Teološke knjige

Mulla Sadra u svojim knjigama više puta je iznosio stajališta drevnih filozofa, a posebno onih grčkih. U filozofiji navodi imena osam grčkih, među njima i nekoliko miletskih filozofa,[4] i njih spominje kao apsolutne mudrace, temelje i očeve mudrosti, a druge smatra onima koji su se napojili sa izvora ovih osam ličnosti. Ističe kako je razlog stizanja ovih mudraca do tako visokih položaja bilo to što su svjetlo mudrosti dobivali iz svjetlosne niše vjerovjesništva.[5]

Jedna od knjiga koje su posebno zanimale Sadraa je Teologija. U ono vrijeme vjerovalo se da ova knjiga pripada prvom učitelju Aristotelu, a poslije se ispostavilo da je ona Plotinova. Valja napomenuti kako se misao Plotina, iako se nije spomenulo njegovo ime, razmatrala u djelima Sadraa.

Djela Ibn Sinaa, kao prvaka peripatetičke filozofije, u islamskoj vjerskoj školi uvijek su bila predmetom obraćanja Mulla Sadraa. On Ibn Sinaa predstavlja kao najvećeg filozofa islamskog razdoblja[6] te hvali oštrinu i suptilnost njegova uma.[7] I pored toga, bio je uvjeren da je Ibn Sina bio nemoćan da shvati neke zbilje, jer je, po Mulla Sadraovom vjerovanju, korištenje duhovnim poimanjem, koje se postiže zahvaljujući dugotrajnim duhovnim vježbama, uvjet za razumijevanje suptilnih rasprava.[8]

Možemo ustvrditi kako je među svim učenjacima Ibn Sina naviše zaokupljao Sadraov um budući da je njegovo ime otprilike tri stotine puta spomenuto u Asfaru,[9] dok se imena drugih mudraca ni upola toliko ne spominju.

Od drugih peripatetika koji su bili zanimljivi Mulla Sadrau možemo spomenuti Bahmen'jara i Mir Damada, Sadraova učitelja.

Izvori vezani za iluminacijsku filozofiju također su zavređivali pažnju Mulla Sadraa i o njima se govori kao o važnim i nadasve uticajnim izvorima na misao Mulla Sadraa. Njegove margine na komentar djela Hikmetu-l-Išraq najbolji su pokazatelj činjenice da je Sadra sa velikom pažnjom čitao ovo filozofsko djelo. Pored toga, možemo reći da je naš mudrac od svojih prvih dana naučnog života proučavao iluminacijsku filozofiju, jer je, kao što smo ranije govorili, škola u Širazu u vrijeme prisustva tada mladog Sadraa sadržavala iluminacijske misli.

Stavovi Suhravardija, prvaka muslimanskih iluminacijskih mudraca, oko sedamdeset puta se spominju u raspravama u Asfaru.

4. Teološke knjige

Teolozi (mutekellimun) su osobe koje, držeći se prihvaćenih i općepoznatih sudova i oslanjajući se na razumsku i šerijatsku prosudbu o dobrom i lošem, postavljaju temelje vjerskog učenja,[10] nasuprot filozofima, koji se oslanjaju samo na čvrste argumente. Iz rečenog proizlazi da misao teologa nije po ukusu filozofa, premda je baš višestoljetno neslaganje između filozofije i teologije pridonijelo njihovom obostranom razvijanju i riješilo je mnoge njihove teškoće. Sadra, također, kao teozof nije bio zadovoljan mnogim gledištima i uvjerenjima teologa. Doima se neophodnim da u vezi s teologijom iznesemo dvije napomene:

a) Premda su teolozi u dokazivanju i potvrđivanju svojih vjerovanja koristili i dokaze koji nisu sto posto pouzdani, od 7 stoljeća po Hidžri, znači od vremena Hadže Nasiruddina Tusija, teologija poprima odlike filozofije i teolozi se trude da više koriste čvrste argumente i filozofske zakone.[11]

b) U mnogim raspravama teolog je radi objašnjenja i odbrane vjerskih učenja prisiljen da koristi i neke druge, nefilozofske metode. Iako ovo nije po volji filozofima, zadovoljava većinu sagovornika, tj. one koji nisu filozofi i bježe od složenih filozofskih pojmova i razumskih argumentacija.[12]

I pored ovoga, Sadra nije zanemario proučavanje njihovih djela i u svojim raspravama posvetio je znatnu pažnju njihovim mišljenjima i pristupima, te je uvjerenja ličnosti poput Šejha Mufida, Sejjida Murtezaa, Ebu-l-Hasana Aš‘arija, Kazija Abduldžabbara, Džubba‘ija, skupine Ihvanu-s-safa i drugih podvrgnuo analizi i kritici.

---