Psihologija Ibn Sinaa

Psihologija Ibn Sināa u suštini je peripatetička, jer on pokušava da sposobnosti duše opiše terminima koji su potpuno slični terminima Aristotela i njegovih aleksandrijskih komentatora, posebno Aleksandra Afrodizijskog i Timeja. Psihologija u peripatetičkoj filozofiji vezana je za pokretačku i životvornu snagu koja postoji kod članova tri carstva, životinjskog, biljnog i carstva minerala i na taj način spada pod pojam prirodne filozofije ili filozofije o prirodi. Kao što posredstvom intelekata i dušâ dolazi do descedencije četiri elementa iz Nužnog Bića, isto tako postoji jedna postepena ascedencija, a to je ascedentni luk egzistencije koji se javlja kao rezultat miješanja četiri elementa u još savršenijim proporcijama.[1] Pošto se elementi jedan s drugim miješaju u još čišće kombinacije, vegetativna, animalna i najzad racionalna duša bivaju im pridodane ad extra i to putem veze sa svjetskom dušom. U stvari, svaka od ovih duša može se smatrati kao snaga svjetske duše koja u posebnom trenutku kada su uslovi za to pogodni, ulazi na pozornicu svjetske drame, a to biva onda kada su elementi tako kombinovani da tu snagu „privlače” prema sebi.

Dok su tri carstva jedno s drugim povezana kao stepenice jednog stepeništa, a da među njima ne manjka nijedna spona, biljno carstvo počiva iznad carstva minerala, a životinjsko iznad biljnog. Osim toga najuzvišeniji član iz carstva minerala ima potpunu sličnost sa najnižim članom biljnog carstva i na isti način najuzvišenija biljka slična je i bliska najnižoj životinji. Sljedstveno tome, članovi bilo kog carstva posjeduju sve sposobnosti i moći drugog carstva koje se u lancu egzistencije nalazi ispod njih. Biljka pored sposobnosti i moći vegetativne duše, a sposobnost se sastoji od uzimanja hrane, rastenja i reprodukcije, posjeduje i „sposobnost” minerala. I životinja, pored sposobnosti i moći animalne duše, posjeduje sposobnosti minerala i biljaka. Sposobnosti animalne duše sastoje se od sposobnosti kretanja. Sposobnost kretanja u sebi sadrži, s jedne strane, snagu žudnje i želje koja vodi u požudu ili gnjev i pokretanja tijela, a s druge strane snagu, sposobnost poimanja koja se sastoji od pet unutrašnjih i pet vanjskih čula.[2] Unutrašnja čula su zajednička čula (sensus communis), a to su: sposobnost predočenja ili zamišljanja formi, sposobnost senzitivne imaginacije, sposobnost mišljenja, sposobnost zadržavanja (retencija) i sposobnost pamćenja i sjećanja. Držeći se tradicije Galena Ibn Sina locira ove sposobnosti u različite dijelove mozga. Što se tiče pet vanjskih čula, ona se sastoje od čula dodira, mirisa, ukusa, sluha i vida, koja su kod nižih, manje savršenijih životinja nesavršena, a samo su kod čovjeka i savršenijih životinjskih vrsta potpuno usavršena.

S čovjekom na pozornicu stupa nova sposobnost univerzalne Duše koju Ibn Sina naziva racionalnom ili ljudskom dušom. Ova duša posjeduje dvije sposobnosti, praktičnu i teoretsku sposobnost koje se dodaju sposobnostima vegetativne i animalne duše. Praktična sposobnost je izvor svih pokreta tijela i čovjek pomoću nje upravlja svojim praktičnim životom. Teoretska sposobnost ljudske duše je ono što čovjeka odlikuje od životinje. Slijedeći El-Kindija i El-Farabija Ibn Sina dijeli teoretske sposobnosti ljudske duše ili intelekta na četiri stepena ili stanja. Najniži stepen je intellectus materialis (materijalni intelekt) koji je materijalna snaga i sposobnost za sticanje znanja i posjeduju ga svi pojedinci ljudskog roda. Nakon toga, pošto čovjek stekne osnovne principe saznanja i ovlada ispravnim mišljenjem dospijeva do stepena intellectus in habitu (intelekt sposobnosti), i ako napreduje još jedan korak i postane sposoban da sam dospijeva do saznanja i da sam pokreće svoju vlastitu intelektualnu aktivnost, dostiže stepen intellectus in actu (djelatni intelekt). Najzad, najviši stepen do koga čovjek može da dospije, ne uzimajući u obzir poslanike, koji zahvaljujući potpunom savršenstvu svoje prirode, uživaju posebni status, jeste intellectus adept ili acquisitus, na kojem se ostvaruje egzistencija univerzuma kroz čovjeka i na kojem čovjek postaje uzorak inteligibilnog svijeta. Iznad svih stupnjeva intelekta nalazi se univerzalni ili aktivni intelekt. Iluminacijom se iz ovog intelekta dobiva svako saznanje i sa ovim se intelektom ljudski intelekt, na svom najvišem stupnju, sjedinjuje.

Iako Ibn Sina u svojoj klasifikaciji sposobnosti ljudske duše slijedi peripatetike, ne slaže se sa njima zbog toga što on insistira na tome da su individualne duše besmrtne, nepokvarljive i da su nematerijalne supstancije, kao i zbog toga što smatra da je duša, dok se nalazi u okovima osjetila, u degradiranom položaju. On u svojoj ezoteričnoj filozofiji kao i u nekim svojim divnim pjesmama više puta govori o prvobitnom nebeskom staništu duše i o tome da se još jedanput treba sjetiti njenog uzvišenog božanskog boravišta. U ovim djelima on prestaje da bude peripatetički filozof koji je teoretski zainteresovan za sposobnosti duše i kao platonisti i kasnije iluminacionisti, postaje spiritualni ljekar koji nastoji da izliječi dušu od bolesti zaborava i nemarnosti i da je izbavi iz žalosnog ovozemaljskog stanja. Ovaj interes i ovaj aspekt Ibn Sināove psihologije najbolje su ilustrovani u njegovoj dobro poznatoj Odi duši (El-qasîde el-‘ajnijje) koja se završava sljedećim stihovima:

Zašto je sa uzvišenog i časnog položaja

spuštena u najnižu tminu perigeja

Ako ju je Allah zbog neke mudrosti dolje spustio,

mudrost ta ostala je skrivena i od najsmjernijeg

i najpronicljivijeg mudraca.

Ako je spuštanje bilo neophodno

da bi saznala ono što nije znala,

vrijeme joj tako put presiječe

da je, i ne zasjavši, zapala.

Kao munja bijaše koja sijevne nad zemljom

i izgubi se kao da nije ni zasjala.[3]

---