Ezoterička filozofija Ibn Sinaa

Prije završetka ove kratke studije o Ibn Sināu treba razmotriti još jedan aspekt njegovog svestranog genija. Pred kraj života učitelj islamskih peripatetičara napisao je raspravu pod naslovom Mantiq el-mašriqijjin (Logika istočnjaka) koja je u stvari uvod u jedno opširnije djelo.[1] U ovoj knjizi on piše da su njegova poznata djela iz peripatetičke filozofije, kao što su Eš-Šifâ’ i Nedžât, samo površne rasprave koje su napisane za širi krug ljudi, a poslije toga najavljuje da treba da izloži istočnjačku filozofiju za koju smatra da pripada elitnom društvenom sloju i koju on u stvari naziva naukom elite. Nažalost, nastavak ove knjige nije sačuvan pa se ne može tačno odrediti na šta je Ibn Sina mislio kada tako govori u ovom zapanjujućem predgovoru.

Ipak ako sagledamo cjelokupan pisani opus Ibn Sināa, vidjećemo da u njemu ima nekih djela koja se u osnovi razlikuju od njegovih peripatetičkih spisa što ukazuje na postojanje nekih dijelova velike rasprave koju on najavljuje u predgovoru svoje Istočnjačke filozofije. U ovu grupu spisa, pored Logike istočnjaka, spadaju tri posljednja dijela njegovog posljednjeg djela Išârât we-et-tenbîhât gdje je on dao najbolje formulacije mnogih osnovnih sufijskih doktrina, zatim njegovo djelo Risala fi el-‘išq u kojoj primjenjuje sufijsku terminologiju i navodi neke svoje stihove i svečane govore i najzad tri vizionarska recitala ili pričanja i to: Hajj ibn Jaqzan, Risala et-tajr i Salaman we Absal.[2] Izučavanjem ovih djela mogu se shvatiti neke istaknute crte Ibn Sināove ezoterične filozofije. Posebno u njegovim vizionarskim pričama Istok svojim simboličkim značenjem predstavlja svijet svjetlosti ili svijet čistih formi, a Zapad simbolizuje svijet sjena ili materije. Ljudska duša je zatvorena u tminu materije i mora se osloboditi da bi dospjela u svijet svjetlosti odakle je pala, descendirala. Međutim, da bi ostvarila ovaj teški pothvat i spasila se iz „zapadnog” progonstva ona mora naći vodiča koji će je orijentisati i voditi dok je na ovom svijetu i najzad je dovesti do njenog konačnog spasenja.

U takvoj perspektivi kosmos za mistika i upućenog postaje neposredno iskustvo i prestaje biti teoretska formulacija. Kosmos razgovara sa mistikom ili sa upućenim jezikom simbola i prenosi mu poruku od najvećeg značaja, poruku koja se tiče života i smrti i koja se odnosi na konačnu sreću njegove duše. Na ovaj način kosmos se interiorizira, a apstraktni, racionalistički jezik peripatetičkih filozofa se transformira u konkretni, simbolički jezik. Mistik uči od svog vodiča, učitelja (kojeg mnogi kasniji ši'itski pisci identifikuju kao Alija ibn Ebi Taliba ili Mehdija) kakva je struktura kosmičkog kriptuma (tajnog prostranstva) i kakve mu opasnosti predstoje na putu ako želi da nastavi putovanje kroz taj kriptum, i dalje iznad njega. Poslije toga, mistik prihvata suočenja sa opasnošću i nastavlja svoje putovanje kroz kosmičke planine i doline dok konačno ne izađe iz svijeta formalnog manifestovanja i na kraju se susreće sa smrću koja predstavlja rađanje u drugi, spiritualni život i koja svjedoči o tome da se ovaj spiritualni proces i uspon više neće dogoditi u suprotnom smjeru. Onaj ko je napustio zatvor kosmosa više neće biti zatočen u njega. U ovim spisima u kojima je univerzum predstavljen lijepim jezikom koji vrlo često ima visoke poetske kvalitete Ibn Sina se mnogo oslanja na ulogu meleka kao vodičâ ljudi i kao snaga koje pokreću i usmjeravaju univerzum. Angeologija je u stvari bitna grana istočnjačke filozofije kod Ibn Sināa, kao što je kod iluminacionista, čiji su pogledi veoma bliski ovom aspektu Ibn Sināove filozofije, centralni dio filozofije. Nebesa su puna meleka različitih stepena koji se identifikuju sa inteligencijama i dušama. Isto tako ljudski intelekt u traganju za ostvarenjem svog duhovnog uzdizanja biva iluminiran, prosvjećen pomoću meleka na taj način što mu melek postaje lični vodič, tj. preuzima ulogu svetog Bernarda i Beatrice iz Božanstvene komedije. Ibn Sina ne negira načela peripatetičke filozofije, ali ih interpretira na drugi način, tako da racionalistički univerzum aristotelovaca kod njega biva transformiran u jednu kosmičku bogomolju u kojoj svaki simbol stvarno i neposredno pripada čovjeku i igra određenu ulogu u njegovom duhovnom uzdizanju i dospijevanju do istine. Na ovaj način Ibn Sina je dospio do istočnjačke filozofije koja je, premda nije bila ozbiljnije interpretirana od strane zapadnih komentatora Ibn Sināa, u islamskom svijetu imala veliku važnost i bila uvod za nastanak iluminacionističke teosofije koja je ubrzo, stoljeće i po poslije Ibn Sināa, inaugurisana posredstvom Suhrawardija.