Gazalijev život

Preuzeto iz trećeg sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran

Prevod: Lutfi Akbaš i Sedad Dizdarević

Gazali je četvrti od šest velikih genija iz Tusa[1] i jedan od rijetkih velikana koji je čitav svoj život posvetio vjerskim znanostima i četrdeset godina života[2] istraživao dubine islamskog nauka bruseći dragulje spoznaje, kako bi stigao do toga da su njegove misli i riječi daleko iznad razumijevanja velikog broja umnih ljudi.[3]

Jedno vrijeme je zbog pokvarenih prijatelja bio izabrao loš put i slijedio vlastite strasti,[4] međutim, zahvaljujući Božijoj milosti izašao je na Pravi put. S obzirom da je srcem progledao i vidio i ono što jest i ono što je prikaz[5] svijet je vidio u njegovoj pravoj zbilji i sve je odbacio.[6]

Bez sumnje, on ne samo da je jedan od najistaknutijih učenjaka[7] već i jedan od najistaknutijih velikana islamskog svijeta[8], koji je od njegovog vremena pa sve do danas uspijevao mislioce okupirati svojim originalnim idejama, znanstvenom odvažnošću i obnoviteljskim pokretom, a njegovo znanstveno naslijeđe predstavlja izvor nadahnuća akademskoj i intelektualnoj eliti, kako jučer tako i danas.[9]

Zahvaljujući blistavom razumu, prodornoj spoznaji, kritičkom umu, dinamičnoj misli,[10] uzvišenom stremljenju i višegodišnjem trudu postao je istaknut u većini znanosti svoga doba. Njegova budna duša i kritički duh nisu podnosili zastranjivanja, površne misli vjerskih pravnika,[11] naklonost muslimanskih filozofa prema filozofiji antičkih Grka,[12] okoštalost i isključivost teologa,[13] novotarije i laži sufija,[14] materijalizam i licemjerje vaiza,[15] tiraniju i griješenje vladara[16] te je stoga ustao i napao ih kako bi sačuvao svetost vjere, nauke, učenjaka, arifa i filozofa i uklonio hrđu nemara, prašinu novotarija, “surmu helenizma”[17] i prezrenost materijalizma. On je uistinu u svoje vrijeme bio slavuj koji je uzdigao oboreni bajrak vjerskih znanosti te “isaovskim iscjeliteljstvom” oživio vjerske znanosti i s “musaovskom bijelom rukom” učinio očiglednim znakove čvrste i pouzdane spoznaje.[18]

Gazali nije živio dugo, ali njegovo duhovno vrelo zemzem trajno teče, a njegova zalaganja za vjeru, spoznaju i moral od njega su načinila “Božijeg čovjeka”,[19] “dokaz islama”,[20] “predvodnika svih predvodnika vjere”[21], te prema Rumijevim riječima “učenjaka svih učenjaka”[22] i “onog koga slijede svi ljudi”[23].

Iz Gazalijevog života (450-505. H.l./1058-1111)

Vrijednost putovanja kroz život povijesnih velikana je u tome što na neki način živimo život koji traje od početka do danas i pri tome sudjelujemo u životu drugih i koristimo se njihovim iskustvima.[24]

Gazalijeva biografija, posebno njena posljednja četvrtina, puna je privlačnih i poučnih zgoda, međutim, s obzirom da nismo u prilici ovdje detaljno navesti njegovu biografiju prinuđeni smo da je se ovlaš dotaknemo i da idemo dalje.

Muhammed, Gazalijev otac, bio je tkalac beskućnik, majstor za izradu užadi i živio je u Taberanu kod Tusa. Ovaj zanat izrade užadi[25] je naslijedio od svojih predaka. Bio je neuk, tako da nije posjedovao nikakvo znanje ili spoznaju, ali se družio sa učenjacima i sufijama.

Među tkalcima je bio poznat neki fakih (Ebu Hamid Ahmed Gazali Kebir) i oni koji su posjećivali njegov mezar vjerovali su da se tu ispunjavaju želje.[26] Muhammed je želio da oživi uspomenu na to ime i njegov položaj, pa kada mu je Bog darovao sina dao mu je ime Muhammed i nadimak Ebu Hamid. Malo kasnije dobio je i drugog sina, kojem je dao ime Ahmed i nadimak Ebu-l-Futuh.

Muhammed, tkalac užadi (gazzal), gajio je veliku želju da mu se sinovi školuju, međutim, nije bilo suđeno da živi toliko da bi poslao sinove u mekteb. Kada je shvatio da mu je kraj blizu, sinove je zajedno sa svojom neznatnom ušteđevinom povjerio prijatelju sufiji (Ebu Hamidu Ahmedu ibn Muhammedu Radkaniju) i izričito mu je oporučio da njihovom odgoju i obrazovanju posveti posebnu pažnju.[27]

Prijatelj sufija se čvrsto držao dogovora te je u odgoj i obrazovanje djece uložio veliki trud. Očeva ušteđevina nije dugo trajala. Radkani je i sam bio siromašan te je izlaz iz novonastale situacije vidio u slanju djece u školu. Savjetovao im je da se posvete vjerskim znanostima, što su oni i prihvatili. Na taj način je započelo Gazalijevo zvanično školovanje.

Ebu Hamid je neko vrijeme učio u Tusu, da bi kasnije otišao u Džurdžan i prisustvovao predavanjima Ebu-l-Kasima Ismailija. Na kraju se ponovo vratio u Tus. Na povratku su drumski razbojnici napali njegovu karavanu i orobili sve što se moglo naći. Između ostalog, uzeli su i torbicu u kojoj su se nalazile Gazalijeve bilješke. Kada je Gazali vidio da će izgubiti sve što je nekoliko godina sakupljao, jadikujući je otišao kod vođe razbojnika i rekao mu da mu njegova torbica neće nimalo koristiti. Razbojnik mu je vratio torbicu i tom prilikom rekao: “Kakva je to nauka koju je moguće ukrasti?” Gazali je iz tog događaja naučio da je znanje koje se nije ustalilo u čovjekovom umu poput bogatstva i može da iščezne ako bilješke budu ukradene. Kada se vratio u Tus, ostao je u njemu tri godine i tokom tog vremena je učio i učestvovao u raspravama, a one bilješke je ponavljao i duboko urezao u svoju svijest.[28]

U to vrijeme su predavanja imamu-l-haremejn Džuvejnija bila na glasu. Gazali u Tusu i Džurdžanu više nije mogao naći učitelja kod kojeg bi učio te je otišao u Nišabur da bi učio kod Džuvejnija. Zahvaljujući znanju koje je stekao u Tusu i Džurdžanu Gazali na Džuvejnijevim časovima nije napredovao, već je briljirao. Veoma brzo je postao mudžtehid pa je čak prestigao i svog učitelja. Kada je Džuvejni vidio njegovo djelo El-Manhulu min ta‘liki-l-usul rekao je: “Živa si me u grob strpao, nisi mogao čekati da umrem!” Na taj način je priznao Gazalijevu nadmoćnost u odnosu na sebe.[29]

Kada je Džuvejni preselio na Drugi svijet, Gazali među savremenicima nije imao sebi ravnog, tako da je postao najistaknutiji profesor u Horasanu. Nišabur više nije bio mjesto za njega, zbog toga što su zavidnici spletkarili protiv njega. Nemajući drugog izbora, otišao je u vojnu bazu seldžučkog vladara Melik-šaha u blizini Nišabura i stavio se na uslugu veziru Nizamu-l-Mulk. Tu je postigao veoma visok položaj i glas o njemu se raširio svuda.[30] Prema njegovim vlastitim riječima[31] ovo razdoblje predstavlja najmanje blagoslovljene godine njegovog života. Kakvu vrijednost ima aristokratsko okruženje, povrh toga još uprljano samohvalom učenjaka i fanatičnošću različitih pravaca? U svakom slučaju, to je vrijeme kada ga je Nizamu-l-Mulk nazvao “ukrasom vjere” i “čašću predvodnika” i na kraju ga je postavio za profesora u medresi Nizamiji.[32]

Status predavača u Nizamiji je oduvijek bila teško dostižna želja svih učenjaka obmanjenih Ovim svijetom. Neki od njih su radi toga mnogo putovali, trpjeli poniženja i umirali s ovom neostvarenom željom.[33] Neki su tražili pomoć od naroda[34], a drugi su opet davali velike sume novca.[35] Šta je Gazali učinio da bi vodu okrenuo na svoj mlin?

Služenje abasidskom dvoru i vlasti seldžučkih Turaka, suprotstavljanje Karamitima i nipodaštavanje ismailitskih fedaina (boraca) nisu zasluge koje se mogu zanemariti. Zatim, sam čin dolaska u Nizamiju predstavljao je jednu vrstu bajraktarstva u redovima Nizamu-l-Mulkove protivbatinijske fanatične vojske u službi jednog pravca.

Svakako, Gazali je u Bagdad ušao s takvom raskoši i sjajem i rekli bi da ništa nije znao o Poslanikovoj tradiciji. Naprimjer, neki očevici su tvrdili da su njegova odjeća i jahalica prilikom ulaska u Bagdad koštale 500 zlatnika.[36]

Gazali u Bagdadu nije samo predavao. Izdavao je fetve, pisao knjige i učestvovao u raspravama. Nadgledao je aktivnosti u Nizamiji, posjećivao dvor i štitio je interese halife u raznim događajima.[37] Priključivao se sijelima gdje je održavan zikr, posjećivao tekije i družio se sa sufijama. Držao je govore i vazio.

Gazali je živio u velikom blagostanju i uživao veliku slavu. Međutim, nije prošlo mnogo, a on se počeo osjećati otuđenim. Jedna vrsta nedoumice i poricanja kao da mu je postepeno otvarala oči kojima vidi zbilju. Cijeli život je posvetio traganju za istinom, ali je sada shvatio šta je izvor razmimoilaženja po pitanju spoznaje istine i njenog odvajanja od neistine.[38] Sebi je govorio: “Trebam upoznati zbilju znanja i istinsko znanje.”[39]

Morao je krenuti od početka. Krenuo je u potragu za znanjem u koje nije moguće sumnjati, ali malo-pomalo zapao je u valove sumnje i smetenosti te ga je obuzeo sofizam.[40] Ova rušilačka zbrka, koja mu je razarala sva dotadašnja saznanja i gradila nove spoznaje, harala je u njemu oko dva mjeseca[41] sve dok svjetlo istine nije obasjalo njegovo srce i dok nije našao spoznaju za kojom je tragao.[42]

U potrazi za rješenjem metodičke sumnje došao je do zaključka da postoje četiri skupine tragalaca za istinom i njihova učenja je veoma studiozno i kritički iščitavao. Krenuo je od teologije (kelam), preko batinizma i filozofije, da bi se nakon trogodišnjeg nastojanja i istraživanja usmjerio ka tesavvufu. Dobro ga je ispitao, dosegao njegovu suštinu i shvatio je da je tesavvuf znanje, djelovanje i dar[43] te vođenje duše ka obožavanju i predavanje srca Božijem gospodarenju.[44] Osjećao je da je put do Boga preko tesavvufa kraći, jer sufije užitak vjere praktično kušaju.[45]

Gazali se polahko približavao dobi od četrdeset godina, međutim, još uvijek je žedan stajao nadnesen nad “muljem” i nemajući nikakve vijesti o “čistoj vodi” spoznaje uporno je ponavljao svoje greške. Kada se priključio sufijama, saznao je da je temelj svega bogobojaznost;[46] te je tragao unutar sebe, ali nije ništa našao što bi nagovještavalo bogobojaznost. Sam sebe je korio zbog pasivnosti. Iznenada je došla vijest da je Nizamu-l-Mulk mrtav. Ni s kim nije sklopljen ugovor o dužini njegovog života.[47] Nakon toga Gazali je donio čvrstu odluku i počeo se boriti protiv sebe. Kada je dobro promislio, ustanovio je da su čak i njegovo poučavanje i znanje ukaljani i da zaudaraju na Dunjaluk.[48] Veoma dobro je znao da je uvjet spasenja oslobađanje od robovanja vlastitim svojstvima,[49] te odsustvo želje za uzdizanjem i izbjegavanje pokvarenosti. Bio je prinuđen da se odvoji od onoga što je posjedovao. Ljubav prema imetku, položaju, ženi i djeci mu to nisu dozvoljavali.[50] Izlaz je bio u napuštanju Bagdada, međutim, nije to mogao učiniti i oko šest mjeseci bio je ni na nebu ni na zemlji.[51]

Gazalijeva kriza bogobojaznosti je u mjesecu redžebu 488.g. po Hidžri doživjela vrhunac. Ebu Hamid posta bezvoljan, izgubljen i presta govoriti. Malo-pomalo, njegovim tijelom je ovladao nekakav psihički pritisak. Razbolio se i imao je probavnih tegoba. Liječnici su bili nemoćni, nisu mogli da ga izliječe, jer je bolest bila psihička, a ne tjelesna. Bilo je neophodno razriješiti tajnu kako bi nestalo unutarnje tuge.[52] Gazali je vjerovao da je čovjek rob svega onoga za što je vezan.[53] To ga je ponukalo da bezvoljan, rastrojen i smeten podigne ruke potrebe Onome koji nikakve potrebe nema.[54] Uslišano mu je i postalo mu je sasvim lahko da napusti sve izuzev Allaha.[55] Zatim, jednim potezom je otjerao diva strasti, izuo obuću dunjaluka s nogu srca, odvojio srce od želja, položaja, prijatelja i domovine te krenuo u potragu za zbiljom riječi La ilahe illallah.[56]

U mjesecu zu-l-kadeu 488. H. odbacio je sve što je imao, osim onoga što mu je bilo potrebno za put i opskrbu njegove porodice.[57] Predavanje u Nizamiji je prepustio bratu Ahmedu.[58] Napustio je Bagdad i nepravednike. Pod izgovorom da ide na Hadždž, s prijateljima se zaputio u Šam (Sirija).[59]

U Damasku je znanje oživio iscjeliteljstvom djelovanja, izabrao je osamu, prekinuo razgovore, posvetio se samokontroli, uronio u more otkrovenja, promišljao o proteklim danima, žalio za propalim životom, brusio kamen predvorja srca blistavim dijamantom, čistotom zikra očistio srce, moral oslobodio poroka te učinio iskreno pokajanje nakon kojeg nema povratka prijašnjem stanju.[60]

Nakon dvije godine otišao je u Bejtu-l-mukaddis.[61] Postepeno, stablo njegovog duhovnog treninga i borbe je počelo davati plodove, vrata spoznaje su mu se otvorila, a uz pomoć srčanog vida vidio je ono što je nevidljivo, spoznao je tajne, doživio duhovna osvjedočenja i stanja koja nije moguće opisati.[62]

Na mezaru hazreti Ibrahima se zavjetovao i obavezao da neće otići ni kod jednog vladara, da neće raspravljati niti uzimati novac od bilo kojeg sultana.[63] Nakon toga, u njemu se pojavila želja da obavi Hadždž i posjeti Resulullaha, te je otišao u Hidžaz.[64] Kada je završio sa hodočašćem, poželio je svoju porodicu i vratio se u Bagdad,[65] u koji više nije želio da se vrati.[66] Ovo putovanje je bilo potpuno drugačije od njegovog prethodnog putovanja u Bagdad. Kada je došao u grad, nije bio u punom sjaju kao prošli put, a odjeća koju je nosio nije vrijedila više od petnaest para.[67] Odbacio je loš karakter i nije gledao obične ljude s prezirom.[68]

Gazali se nakon deset godina odvojenosti, tačnije 499. H. vratio u Nišabur. Hidžretske 501. sultan Sandžar mu je uputio pismo kojim ga je pozvao kod sebe i od njega tražio da u Tusu ili Nišaburu preuzme katedru. Gazali je došao u Mešhed i poštujući zavjet koji je dao na mezaru hazreti Ibrahima nije otišao u vojni centar. Uputio je pismo u kojem je odbio da prihvati ponudu. Počeo je da kritizira sultana i da govori o njegovoj nepravdi.[69]

Kada je Melik-šah pročitao njegovo pismo rekao je: “Moram ga vidjeti!”[70] Na kraju, Gazali je otišao u vojni centar i na Sandžarovo pitanje da li ima kakve potrebe odgovorio je: “Dvije su vrste potreba: jedno su opće, a drugo posebne potrebe. Opće potrebe su da se smiluješ narodu Tusa kojeg su zulum i sudbina poharali, raštrkali i uništili i čiju je ljetinu hladnoća i suša desetkovala… leđa i vrat vjernika su povijeni zbog nevolja i nedaće gladi, pa šta bi bilo da se sa vratova tvojih jahalica svuku zlatne ogrlice i lanci? Kada je riječ o posebnim potrebama… Oslobodi me predavanja u Tusu i Nišaburu kako bih se posvetio samom sebi u tekiji, jer ovo vrijeme ne podnosi moje riječi. Ves-selam!”[71]

Hidžretske 504. iz Bagdada je stigla zapovijed da se hitno spakira i spremi za Nizamiju. Gazali se nije povinovao i u pismu je napisao: “Vrijeme je oproštajnog rastanka, a ne putovanja u Irak. Šta ako dođem u Bagdad i smrt me zatekne? Zar ne treba razmišljati o sudbini škole? Danas tako učinite! Ves-selam !”[72]

Gazali nije prekršio svoj zavjet, sve do jutra, u ponedjeljak 14. džumade-l-uhra 505. H. kada je uzeo abdest, klanjao namaz i zatražio da mu donesu ćefine, što su i učinili. Uzeo ih je, poljubio, stavio na lice i rekao: “Čuo sam i pokoravam se dolasku meleka!” Tad se okrenuo prema kibli i umirio[73] se te na prijateljevo pitanje o oporuci rekao: “Ihlas (iskrenost).” To je ponavljao sve dok nije stiglo naređenje Gospodara.[74] On je zemlju predao zemlji, a čisto odnio u nebesa.[75] Na taj način je zatvorena knjiga života obnovitelja islama na početku šestog hidžretskog stoljeća,[76] a njegovo tijelo je pokopano u Taberanu kod Tusa.[77]

Za više informacija o Gazaliju pogledajte: Farar az madrese, Abdulhusejn Zarrinkub; Gazalinama, Dželaluddin Homai; Gazali dar Bagdad, Edvard Tomas, prijevod Zebihullah Mensuri; Predgovor Husejna Hedjudžama Gazalijevom djelu i prijevod Ihjau ‘ulumi-d-dina; Ebu Hamid el-Gazali fi-z-zikri-l-mi'evijjeti li miladihi, Kairo, 1962; Gazali, Juhanna Kumejr; Siretu-l-Gazali ve akvalu-l-mutekaddimin fihi, Abdulkerim Osman, Damask; Predgovor djelu Ittihafu se‘adeti-l-muttekin bi šerhi esrari ihjai ‘ulumi-d-din Murtede Zubejdija, Bejrut; El-Gazali ve lemehatu ani-l-hajati-l-fikrijjeti-l-islamijjeti, Behauddin Rejjan; El-Gazali, Taha Abdulbaki Surur; El-Gazali, Ahmed Ferid er-Rufai, Kairo; El-fejlesufu-l-Gazali i'adetu takvimin li munhani tetavvuri-r-ruhi, Abdulemir el-I'sam; Predgovor Gazalijevim djelima Abdurahmana Bedevija; El-Gazali, Tejsiru Šejhi-l-erd; El-Gazali, El-Barun Karadifo, prijevod Adil Zuajtir; Hudždžetu-l-islam El-imamu-l-Gazali, Me'mun Garib; Hudždžetu-l-islam El-imamu-l-Gazali, Hamza en-Nešreti i drugi; El-imamu-l-Gazali bejne medihijjihi ve nakidijjihi, Jusuf Kardavi; El-Gazali, Muhammed Ebhi; El-Gazali, Emin Husejn; Fi suhbeti-l-Gazali, Ebu Bekir Abdurrezak; Eš-šejhu-l-Gazali kema areftuhu: Rihletu nisfi karn; Simaje gazali az manzare mohalefan ve movafekan, Jusuf Kardavi, prijevod Farzad Mirzai; El-imamu-l-Gazali: Dirasetun ve tahlilun, Semih Atif ez-Zejn; Et-terbijjetu vs-sijasetu inde Ebi Hamid el-Gazali; Ahmed Arefat El-Kadi; Predgovor djelu El-hakikatu fi nazari-l-Gazali, Sulejman Dunja; I'tirafatu-l-Gazali, Abdu-d-daim Ebu-l-Ata el-Bukra; El-Gazali, Mustafa Galib; Ebu Hamid el-Gazali, Muhammed Sadik Ardžun.

Ghazali, la raison et le miracle, Pariz, Maisonneuve. Larose, eveecle concours de L'Unseco, 1987.XXV+196p. Arif Tamir, El-Gazali – Falsafazi waddin, Rijad, el-Rayyes Books, London, 1987, W. Montgomery Watt, The Raith and practice of Gazhali, London, 1953. Boyges, M., Essai De Chronilogie Des Oeuvres de la Al Ghazali, M. Allard, Beirot, 1959, Wensinck, A.J., La Panse de Ghazali, Pariz, 1940.

Nastavak: Gazalijeva djela

---