Odgojni ciljevi

Preuzeto iz trećeg sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš i Sedad Dizdarević

Prethodno: Općenito o odgojnim činiocima i Gazalijeva perspektiva

S obzirom da cilj predstavlja jedan od temelja organiziranog ljudskog ponašanja, kao i uređenih ljudskih akcija i reakcija filozofi, psiholozi, sociolozi, pedagozi i mnogi drugi, svaki u skladu sa opsegom spoznaje vlastite nauke, bavili su se ciljevima biheviorističkih pojava. Naprimjer, filozofi odgoja su veliki dio svojih promišljanja i djela posvetili istraživanju ciljeva odgoja i obrazovanja i dalje pristupili njihovom definiranju i pojašnjenju njihovog značaja, govorili su o suštini i prirodi ciljeva, ukazivali na kriterije odabira ciljeva, podsjećali na izvore i ishodišta prema kojima se određuju odgojni ciljevi, analizirali odlike ciljeva i podjelu ciljeva prema različitim aspektima i konačno, tumačili su odgojne ciljeve iz perspektive vlastite filozofije odgoja.

Stoga, potrebno je da u ovom poglavlju, prije nego što razmotrimo odgojne ciljeve iz Gazalijeve perspektive, ukažemo na neka od ovih pitanja, mada sažeto, kako bi na taj način stvorili bolje pretpostavke za samu raspravu.

Značaj i mjesto cilja u ljudskim postupcima

Načelno, racionalna dimenzija čovjeka zahtjeva da se prije bavljenja bilo kojim poslom što je moguće preciznije, jasnije i potpunije odredi cilj, kako bi u skladu sa postavljenim ciljem ili ciljevima pripremili metode, sredstva i djelotvorne činioce na putu stizanja do tog cilja i kako bi bili jasni njegov početak, tok i kraj. Ukoliko se čovjek posveti nekom poslu bez da posjeduje jasan i određen cilj, njegovo djelovanje će biti poput ispaljivanja strijele u mrak. Takvo djelo neizbježno ima i neki rezultat, međutim, budući da nema cilja okončat će se zbunjenošću, izgubljenošću, neznanjem i porazom.

Cilj predstavlja svršni (gai) pristup našem ponašanju i najjaču racionalnu dimenziju naših postupaka. Cilj je očitovanje ljudske volje i želje kao i neodvojivi dio ljudskih postupaka.

Značenje i suština cilja

U kojem god značenju da posmatramo cilj, on neizbježno posjeduje sljedeće elemente:

1. Cilj je nešto što se ostvaruje okončanjem činjenja djela. Prilikom tumačenja ovog elementa treba u obzir uzeti dvije stvari:

a) Samo djelo, s obzirom da je djelo, ne može i ne smije biti cilj.

b) Sve što je rezultat djela nužno ne mora biti i cilj. Odnosno, ono što se javlja kao učinak ljudskih postupaka, odnosno posljedica postupka, može se podijeliti na dvije vrste, na rezultat i cilj.

Rezultat

To je neizbježni učinak i plod, prirodna i determinirana posljedica (u filozofskom značenju) postupka. Rezultat obično ne posjeduje vrijednosnu i pravnu dimenziju i uglavnom ga nije moguće precizno predvidjeti i odrediti. Ostvarenje rezultata je izvan okvira volje i želje činitelja, koji ima slobodu izbora i ukoliko se osiguraju uslovi za ostvarenje rezultata, on će se i ostvariti. Naprimjer, čovjek koji u lađi prelazi s jedne strane rijeke na drugu može dobiti grč mišića, može mu zbog jačine sunčeve toplote izgorjeti koža, i zbog posljedica opekotina može oslabiti i ožednjeti, njegov alat i sredstva za rad mogu propasti ili biti oštećeni ili zbog posljedica kretanja lađe može doći do promjene na površini vode. Sve ovo i desetine drugih okolnosti i posebnosti koje neželjeno djeluju na osobu koja prevozi lađu ne mogu se nazvati ciljem. Ukoliko ne dođe do pojave jednog ili svih njih to samo po sebi neće uzrokovati osjećaj poraza i neuspjeha kod lađara.

Cilj

Za razliku od rezultata cilj predstavlja voljnu posljedicu i konačnicu akcija i reakcija koje je čovjek odabrao i čije ostvarenje ili neostvarenje predstavlja mjerilo i kriterij samog činitelja radnje. Neostvareni cilj podstiče činitelja da ponovo započne neki posao ili da ga stalno ponavlja, sve dok ne dođe do provođenja te željene i racionalne posljedice (cilja).

2. Između željenog cilja i postupka usmjerenog prema njemu postoji određeni odnos, tako da od svakog postupka ili svake metode nije moguće i ne treba očekivati ostvarenje bilo kojeg cilja. Prema tome, ukoliko se ne bude uvažavao odnos i sklad između želje i samog djela, neće doći do ostvarenja željenog i namjeravanog cilja.

3. Cilj motivira i podstiče činitelja. Upravo ta motivacija se preobražava u težnju i volju i podstiče činitelja da bira prikladna sredstva i metode za dostizanje cilja. Jasno je da sam motiv, želja i volja za djelovanjem ne predstavljaju cilj ili njegov dio.

Kretanje od motivacije do oblikovanja cilja i stizanje činitelja na prag djelovanja predstavlja veoma složen mentalno-psihološki proces, koji zahtijeva svjesnost i određeno iskustvo i ima najmanje dva nivoa:

a) Uzimanje u obzir prilika i stanja sredine, koja ima uticaj na proces ostvarivanja cilja, kako bi se na taj način osiguralo mjerilo za procjenjivanje razine međusobne reakcije poticaja, s jedne, i stanja i prilika sredine, s druge strane, i kako bi na taj način postalo jasno koliko i da li navedeno stanje i prilike pogoduju ostvarivanju cilja.

b) Upoznavanje sa sličnim iskustvima radi ispravnog predviđanja posljedica nekog posla. Upoznavanje sa prethodnim iskustvima mora biti očito kako bi se na taj način neka osoba upoznala sa suštinom stvari i mogla predvidjeti rezultate trenutnog iskustva, koje je u stanju ostvarenja i kako bi mogla izabrati prikladna sredstva i metode za postizanje cilja. Naprimjer, dijete vidi komad crvenog i užarenog uglja, međutim, ne može zamisliti kako uistinu izgleda kad se dotakne, stoga – bez mogućnosti da predvidi koje su posljedice toga – ima želju da ga dotakne. Zbilja doticanja crvenog i užarenog uglja nije skrivena u njegovoj boji i obliku, već u samom činu doticanja – što dijete ne može predvidjeti. Zbog toga je tok njegovog promišljanja od motivacije do praga djelovanja krnjav i na kraju će završiti time da će opeći ruku.

Cilj u filozofiji odgoja

Odgoj s obzirom na njegovu suštinu koja je “međusobno aktivno i pasivno djelovanje dva dinamična toka, uvjetovana principom, usmjerena ka cilju i koja iziskuje plan i program”, posigurno ne može biti bez cilja ili imati nejasne i neodređene ciljeve, jer u protivnom, odgajatelj ne bi znao šta želi i šta da radi i ono što bi radio ne bi nužno bilo u korist odgajanika. S druge strane, odgajanik bi bio izgubljen i izložen opasnosti da propadnu njegovi talenti. Pored toga, u takvom stanju i okolnostima odgajanik bi bio jedna vrsta predmeta na kojem odgajatelj metodom pokušaja i pogreške vrši eksperimente. Jasno je da rezultat takvog nastojanja šta god da bi bio, ne bi bio odgoj.

Zaključak je da je zbog same suštine odgoja i obrazovanja nemoguće da odgojni postupak koji nema cilja u isto vrijeme ima odgojnu suštinu. To je razlog zbog kojeg su sve filozofije odgoja posvetile velik prostor ciljevima odgoja i obrazovanja. Filozofija odgoja u islamu posvećuje veliku pažnju ovom pitanju, a stavovi velikih muslimanskih odgajatelja su za to najbolja potvrda.

Važnost i korist preciznog određivanja i definiranja ciljeva odgoja i obrazovanja

1. Cilj predstavlja polaznu tačku za bilo koju vrstu odgojnog djelovanja. Drugim riječima, cilj u odgoju je kao veliki vrh koji se vidi iz daljine i javlja se želja da se na njega uspne. To znači da svaki odgojni proces započinje uzimanjem u obzir njegovih ciljeva. Logički je nužno da postoji cilj kako bi se javila motivacija za kretanjem. Prema tome, određivanje cilja je osnovni uvjet za posjedovanje odgojnog sistema i programa. Drugim riječima, ukoliko postoje jasni i definirani izvori, principi, metode, činioci itd., ali nema cilja ili je taj cilj nejasan – nije moguće započeti odgojno djelovanje. Svaki odgojni sistem se očituje kroz svoje ciljeve.

2. Precizno određivanje i definiranje ciljeva rezultira osvjetljavanjem međusobnih veza između odgojnih ciljeva, sredstava, metoda i činilaca. Prema tome, cilj utiče na određivanje sredstava, metoda, principa itd.

Treba reći da drugi činioci, koji sudjeluju u odgojnom procesu, nisu ništa manje važni od odgojnih ciljeva i nije ih moguće odvojiti od predmeta i cilja odgoja, jer je uspostavljanje međuodnosa između ciljeva i drugih uticajnih kategorija u procesu odgoja jedna od najvažnijih stvari koje trebaju uzeti u obzir oni koji se bave odgojem.

Sljedeća stvar je to da što su sredstva, metode i druge stvari u većem skladu sa ciljevima i što se posvećuje veća pažnja suštini odabranih ciljeva, njihova funkcionalnost i primjenjivost će biti veće, a s druge strane – sredstva i ostali činioci koji sudjeluju u odgojnom procesu bez određivanja jasnog i definiranog cilja neće biti ništa drugo do obične stvari koje nemaju odgojnu suštinu i bez ciljeva će proces odgojnog djelovanja biti nepromišljen i neproduktivan.

3. Određivanje i definiranje cilja povezuje odgojne elemente i usmjerava njihove međusobne odnose u cilju ostvarivanja jedinstvene stvari. Također, odgoj je složen i višestruk proces te ga stoga nije moguće definirati i upoznati preko jednog ili nekoliko elemenata, već ga treba definirati uzevši u obzir sve činioce i elemente koji sudjeluju u njemu. Ono što ovaj općeniti i obuhvatni pogled čini mogućim jeste posmatranje odgojnog procesa iz perspektive odgojnih ciljeva.

Suština izloženog jeste da samo cilj može povezati različite elemente koji sudjeluju u odgojnom procesu i pokazati da su svi ovi razbacani dijelovi jedinstveni u ostvarivanju jedne stvari, a to je postizanje cilja. Cilj čak može i ukazati na nedjelotvorne i antiodgojne činioce i elemente, a također može pokazati do koje mjere svaka od sastavnica odgoja ima uticaj na provedbu odgojnog procesa i kakav joj je položaj u odnosu na druge stvari.

4. Zahvaljujući postojanju ciljeva moguće je vršiti provjeru i ispitivanje u odgojnom procesu i na taj način je moguće procijeniti napredak odgajanika, uspjeh odgajatelja i ispravnost odgojnog sistema, nastavnog i odgojnog programa. U slučaju pojave izostanka napretka odgajanika, slabosti odgajatelja na polju predavanja i odgajanja, nedostatnosti odgojnog sistema i programa, moguće je izvršiti nadoknadu. Drugim riječima, filozofija postojanja ispita i provjera u procesu odgoja i obrazovanja, iz ugla ontologije, ovisi o postojanju određenih i definiranih ciljeva unutar odgojno-obrazovnog sistema. S obzirom na važnost cilja u odgojno-obrazovnom sistemu, većina grešaka, neuređenosti pa čak i neuspjeha na polju obrazovanja i odgoja uzrokovana je nejasnoćom ciljeva i odabirom sredstava i metoda koji nisu u skladu sa tim ciljevima.

Neke od općih odlika odgojnih ciljeva

Odgojni cilj ima sljedeće odlike:

1. Potrebno ga je preuzeti iz glavnih izvora.

2. Treba biti sveobuhvatan. Ova sveobuhvatnost podrazumijeva sljedeće: sve faze ljudskog razvoja, sve fizičke i duhovne potrebe odgajanika, sve dimenzije razvoja (racionalne, moralne, emocionalne, umjetničke, društvene, ideološke…).

3. Potrebno je da posjeduje stepene, kako bi se ostvarivao kroz različite faze razvoja odgajanika. Cilj nije moguće ostvariti odjednom. Ostvarivanje ciljeva je postupan proces i treba biti u skladu sa postepenim razvojem odgajanika.

4. Cilj treba biti krajnje jasan i definiran, da bi ga bilo moguće shvatiti i predočiti sebi te na taj način procijeniti i ustanoviti mogućnost ili nemogućnost njegovog ostvarivanja.

5. Potrebno je odgovoriti na duhovne i fizičke potrebe odgajanika, kako bi odgajanik pokazao interes za njima.

6. Neophodno je da cilj bude ostvariv, makar i tokom dužeg vremenskog razdoblja, jer razumski nije moguće niti se smije pozivati odgajanika nečemu što nije ostvarivo.

7. Potrebno je da između ciljeva postoji sklad. To znači da se ciljevi međusobno ne dokidaju i da tokom ostvarivanja nisu međusobno suprotstavljeni. Pored toga, treba postojati sklad i slaganja između ciljeva s jedne, te principa, metoda i izvora s druge strane.

8. Cilj ne smije biti ograničen određenim vremenom ili prostorom.

9. Treba biti u skladu sa ljudskom prirodom, zadovoljavati čovjekove potrebe i razvijati njegove pripravnosti.

10. Treba odrediti i definirati odnos pojedinca i društva, a isto tako cilj treba biti takav da može upoznati pojedinca sa kulturnim naslijeđem (vjerovanja, vrijednosti, običaji i tradicija).

11. Potrebno je da zadovoljava trenutne potrebe pojedinca i društva i da rješava probleme.

12. Cilj treba biti prilagodljiv kako bi mogao napredovati sa vremenom.

13. Cilj treba usmjeravati učenika i odgajanika prema onome što je pogodno za izučavanje i upućivati na izbor odgovarajućih metoda i odabir prikladnih sredstava.

Ishodišta odgojnih ciljeva

Mnogo je učinjeno na polju istraživanja izvora i ishodišta ciljeva i po tom pitanju postoje različita mišljenja. Razlike se odnose kako na broj tih ishodišta, tako i na njihov prioritet, primarnost i sekundarnost. U nastavku ćemo navesti neka od ishodišta koja se obično spominju:

1. Neki su pokušali kao ishodište odgojnih ciljeva predstaviti historijsku analizu društvenih institucija. Po njihovom mišljenju, sama priroda društva je ishodište tih ciljeva.

2. Druga skupina smatra da odgojne ciljeve treba tražiti u naučnoj analizi savremenog života. Ova skupina prirodu svakog razdoblja smatra ishodištem odgojnih ciljeva.

3. Neki opet smatraju da se odgojni ciljevi mogu izdvojiti iz psiholoških principa koji vladaju ljudskom prirodom. Drugim riječima, ljudska priroda je ishodište odgojnih ciljeva.

Ovi izvori i ishodišta, sa svim svojim različitostima, pod uticajem su stvarnog stanja i prilika koje vladaju i čiji je rezultat učvršćivanje postojećih odgojnih ciljeva u trenutnom društvu, a ne govore mnogo o mogućim budućim ciljevima. Stoga, neki smatraju da bi se nadoknadio taj nedostatak odgojne ciljeve treba preuzeti iz ukupnih stavova društvene elite.

Pored gore navedenih, postoje i oni koji vjeru, potrebe zajednice, pojedinca i filozofiju odgoja smatraju ishodištem odgojnih ciljeva. Naprimjer, o vjeri kažu sljedeće: “Nije ispravno praviti se neupućenim u pitanje uloge vjere u stvaranju odgojnih ciljeva u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pa čak ni u nereligijskim društvima (zapad) i antireligijskim društvima (istok) nisu mogli zanemariti ovu ulogu vjere. Uzrok toga je skriven u jednoj antropološkoj zbilji, a to je da čovjek po svojoj prirodi teži religioznosti. Drugi uzrok toga odnosi se na filozofiju vrijednosti, jer obično vladajuće i žive vrijednosti u jednom društvu imaju korijene u religijskim vrijednostima.

Upoznavanje sa nekim odgojnim ciljevima

Kada je riječ o odgojnim ciljevima, o njima još uvijek ne postoji jedinstven stav. Osim toga, tokom vremena odgojni ciljevi su doživjeli preobražaj, a različitost i raznolikost kultura i civilizacija uticale su na raznolikost ciljeva. Također, djelotvorna su bila i neslaganja oko broja, stepena i razjašnjenja tih ciljeva. U svakom slučaju, izučavanjem povijesti odgoja u svijetu može se zaključiti da se odgojni ciljevi primitivnih zajednica, vremena filozofa koji su živjeli prije nove ere, srednjeg vijeka, ere prosvjetiteljstva i sadašnjeg vremena međusobno ne podudaraju, kao što međusobno ne nalikuju odgojni ciljevi drevnih Rimljana, Indijaca, Grka, Iranaca, Arapa, Kineza i Egipćana.

Svakako, ova različitost i raznolikost očituje se u stavovima pedagoga i filozofa odgoja, sljedećim redom:

1. Neki, poput Spencera, Rousseaua i Pestalozzija smatraju da je cilj odgoja izgradnja čovjeka koji je u svakom pogledu usavršen. Naravno, oni se ne slažu oko definiranja savršenog čovjeka.

2. Cilj odgoja po mišljenju druge skupine je odgajanje odanih građana. Ovo mišljenje dijele Platon, Aristotel i jedan broj savremenih teoretičara odgoja na zapadu.

3. Treći opet smatraju da je cilj odgoja razvijanje socijalne ličnosti djeteta. Emile Durkheim je pobornik ovog mišljenja.

4. Jedna skupina smatra da je cilj odgoja samoostvarenje i individualni razvoj. To je određena vrsta individualnog uobličavanja ličnosti putem razvoja želja, težnji i pripravnosti djece. John Stuart Mill prihvata ovo mišljenje.

5. Također, neki izgradnju moralne ličnosti čovjeka smatraju ciljem odgoja, poput Kanta koji kaže: “Moral je krajnja forma i krajnji cilj odgoja.” Herbart i Dewey brane ovo stanovište. Herbart s tim u vezi kaže: “Cilj odgoja je moralno usavršavanje.” Dewey, također, smatra da je krajnji cilj svakog odgojnog djelovanja moralni razvoj.

6. Neki odgajatelji smatraju da je cilj odgoja sticanje opskrbe i sredstava za život. Ovo je danas najzastupljenije mišljenje o odgojnim ciljevima, koje se ponekad prikriva i očituje u različitim oblicima.

7. Intelektualni razvoj i napredak se, također, spominju kao odgojni cilj.

8. Jedna skupina smatra da su odgojni cilj tjelesni razvoj i zdravlje.

Promišljanje, uvažavanje kulture, razvijanje kreativnosti, razvijanje osnovnih vještina, mirotvorstvo itd. također se spominju kao odgojni ciljevi.

Iz svega navedenog proizlazi da sekularni odgojni sistemi i filozofije uglavnom naglašavaju jednu ili više odgojnih dimenzija čovjeka, a zanemaruju ostale dimenzije. Naprimjer, ovo se može lijepo uočiti u filozofiji pragmatizma i odgojnom sistemu koji počiva na njemu, a koji je utemeljio John Dewey, zatim u filozofiji dijalektičkog materijalizma i njenoj novijoj manifestaciji marksizma, na primjeru njegovog slavnog teoretičara odgoja Makarenka.[1]

Odgojni ciljevi prema Gazaliju

Gazali s jednim aksiološkim pristupom ono što je vrijedno i poželjno dijeli na: poželjno po sebi; poželjno po sebi i po drugom; i na poželjno po drugom. Kao primjer navodi da je viđenje Boga poželjno samo po sebi, zdravlje je poželjno po sebi i po drugom, a bogatstvo je poželjno po drugom.[2]

Dobro je da ove Gazalijeve riječi uzmemo kao kriterij njegove podjele odgojnih ciljeva i da sa manjim odstupanjima, u skladu sa njegovim mišljenjem, odgojne ciljeve podijelimo na krajnji – koji je poželjan po sebi, srednji – koji je poželjan po sebi i po drugome i djelomični – koji je poželjan po drugome.

Krajnji cilj

Prema Gazalijevim riječima, pod krajnjim ciljem se misli, na cilj svih ciljeva i krajnju granicu svih želja.[3] Ljudski um ne može zamisliti ništa uzvišenije od njega, ustvari čovjekovo biće i nije sposobno za takvo što. Gazali ovaj cilj ne smatra odvojenim od cilja stvaranja čovjeka i cilja čovjekove duše[4] i smatra da takav cilj iziskuje čovjekova bit[5] te da je čovjek stvoren radi njega.[6] Za čovjeka nema većeg i čišćeg užitka od toga, a ovosvjetska[7] i onosvjetska[8] sreća čovjeka ovisi o njegovom ostvarenju.

Gazali smatra da odgoj – kao i duša – ima dva krajnja cilja, i to ovosvjetski i onosvjetski. Ovosvjetski cilj odgoja je u svom najopćenitijem značenju “znanje i sloboda”[9] ili “spoznaja i sloboda”,[10] a onosvjetski cilj je viđenje Uzvišenog Boga[11], o čemu smo govorili u drugom poglavlju te nema potrebe da to ponavljamo.

Treba reći da je jedna od odlika krajnjeg cilja ta da je on poput egzistencije postupna kategorija i da se njegovi primjeri razlikuju u pogledu jačine i slabosti, krnjavosti i savršenstva. Međutim, ispravno je da se za sve njih kaže da su ciljevi. Želimo reći da je potrebno da čovjek (odgajanik) – bez obzira do kojeg stepena krajnjeg cilja da stigne, teži višem od toga.

Kada je riječ o filozofskom tumačenju ove stavke treba reći da prema riječima Suhraverdija, ukoliko stignemo do ma'šuka (Voljenog) više ne ostaje mjesta za ljubav i nema više želje. Stoga dok ne stignemo do tog stepena u nama postoji želja, žar, zanos i nastojanje.[12] Po mom mišljenju, Gazali zbog toga kaže da stizanje do Boga i Njegovo viđenje ima bezbroj stepena i tokom višedecenijskog života nije moguće stići do krajnjeg cilja, odnosno, kako to kaže šejh Suhraverdi – ukoliko provedemo stotinu hiljada godina na putu duhovnog uspinjanja ostat će još stotinu hiljada godina koje treba preći.[13]

Ukoliko zanemarimo krajnji onosvjetski cilj odgoja, ovosvjetski krajnji cilj je, također, bezgraničan i ima veliki broj razina. Zar niste čuli da je naš Poslanik tokom svog duhovnog putovanja u noći Miradža posmatrao najveći Božiji ajet i da je upoznao duhovni svijet (melekut) svoga Gospodara te da se toliko uzdigao da je stigao do stepena blizu koliko dva luka ili bliže,[14] ali mu je i pored toga naređeno[15] da kaže: “Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!”[16]

Srednji ciljevi

Gazali preko odgoja želi ostvariti promjenu i učvrstiti spoznaju (znanje), stanje (osobine) i djelovanje (vladanje) kod odgajanika.[17] Ovu Gazalijevu podjelu je sa manjim izmjenama moguće uporediti sa klasifikacijom odgojnih ciljeva Bluma i njegovih saradnika, a za srednje ciljeve se može reći da obuhvataju spoznajne, emocionalne i bihevioralne ciljeve te na taj način protumačiti zbir srednjih ciljeva u obliku podskupa ovih triju ciljeva. Međutim, preći ću preko toga i zanemariti ovu podjelu i nakon kratkog ukazivanja na parcijalne ciljeve iz Gazalijeve perspektive protumačit ću neke od srednjih ciljeva, onako kako ih vidi Gazali.

Pojedinačni ciljevi

U ovu skupinu spada veoma velik i raznovrstan broj ciljeva. Iako su ovo parcijalni ciljevi, koji su poželjni po drugom, njihovo ostvarenje predstavlja uvjet za postizanje srednjih i krajnjih ciljeva. Čovjek ima potrebu za hljebom, kućom, odjećom, i jasno je da osiguravanje ovih stvari samo po sebi predstavlja posebnu priču.

Gazali u svojim raspravama ukazuje na ovu vrstu potreba (ciljeva) iz perspektive psihologije i sociologije, međutim ovdje se zbog ograničenosti prostora ne možemo baviti time.

1. Biološki ciljevi

Obuhvatnost odgojnog sistema, kakav su imali u vidu veliki muslimanski odgajatelji poput Gazalija zahtijeva da se sa tjelesnim odgojem djeteta počne u najmanju ruku od prvih dana njegovog rođenja. Ovaj stav naših odgajatelja slijedi kur'ansko i hadisko učenje o životu.

U Kur'anu stoji da je Bog čovjekovo tijelo stvorio u lijepom obliku, darovao mu skladnost i u njega udahnuo Svoga duha. Prema tome, ljudsko tijelo je, s jedne strane, neposredan proizvod Božijih ruku, što je samo po sebi velika čast, a s druge strane, upravo to zemaljsko tijelo predstavlja posudu i mjesto gdje je smješten božanski duh. Mudri Gospodar ni za jedno drugo stvorenje ne koristi ova dva izraza.

Gazali kaže: “U ajetu:

وَ لَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ مِن سُلَالَةٍ مِّن طِينٍ

Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili[18] i u ajetu:

فَإِذَا سَوَّيْتُهُ وَنَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِي فَقَعُواْ لَهُ سَاجِدِينَ

I kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite![19] Bog govori o postojanju tri kategorije i to tijela, duha i duše.”[20] Tačno je da je čovjekova zbilja njegova duša,[21] međutim između duše i tijela postoji instrumentalna veza. Srce (duša, duh) je stvoreno radi spoznaje Boga, a spoznaja Boga se ostvaruje putem spoznaje egzistencije, a svijet je moguće spoznati preko čula. Jasno je da postojanje i opstanak čula ovisi o tijelu. Prema tome, tijelo je alatka srca,[22] a duša postiže svoju puninu i savršenstvo samo u tijelu[23] i bez njega ne može postići cilj.

Gazali u nastavku dodaje: “Čovjek (duša) dok nije u tijelu i dok ne naseli Ovaj svijet ne može ni stići do Boga. Tijelo je, također, zahvaljujući duši poštovano i plemenito.”[24] Gazali čovjeku pripisuje četiri vrste vrlina, od kojih je jedna vrsta tjelesne prirode i to su: zdravlje, snaga, ljepota i dugovječnost. Prema tome, treba čuvati tijelo i pridržavati se onoga što je uvjet zdravlja, snage i očuvanja i trajnosti ljepote te ukloniti pretpostavke za bolest, slabost, ružnoću i smrt.[25]

Prema tome, ukoliko kažemo da Gazali poziva čuvanju i njegovanju tijela nećemo pretjerati. Gazali ovaj poziv smatra sukladnim stvaranju, jer su strast, srdžba i druge tjelesne moći u čovjeka položene na osnovu mudrosti. Ukoliko ne bi bilo njih, čovjek bi bio uništen. Gazali, uzimajući u obzir filozofiju postojanja tijela i fizičkih stvari u čovjeku, kaže: “Jedan broj ljudi je pogrešno razumio i zaključio da se pod borbom sa prohtjevima duše (mudžahedate nefs) misli na iskorjenjivanje ovih tjelesnih moći. Međutim, to sigurno nije tako, jer je naprimjer seksualna želja prirodna potreba čovjeka i uslov njegovog opstanka. Moral ne zahtjeva odbacivanje ovih tjelesnih moći, već ih želi uravnotežiti. Pročišćavanjem duše želimo ove ljudske moći po biti staviti pod nadzor razuma i ne dopustiti da ovladaju njime.[26]

Gazali smatra da razvoj, zdravlje i tjelesna snaga predstavljaju uvjet za ostvarenje robovanja Bogu, a zar čovjek nije stvoren radi robovanja Gospodaru?[27] Džinne i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.[28] On, također, smatra da je znanje cilj stvaranja.[29] U Gazalijevom odgojnom sistemu znanje i robovanje su na istom stepenu. Svakako, izučavanje znanja iziskuje tjelesnu snagu i zdravlje tijela. Pored toga, zdravlje predstavlja Božiju blagodat i jedan od temelja ljudske sreće.[30] Upravo zbog toga Gazali daje određene preporuke u vezi higijene, zdravlja i njegovanja tijela, a o nekima od njih ćemo govoriti u nastavku.

a) Čistoća i uljepšavanje

U Kur'anu čitamo da je čovjek stvoren u najboljem mogućem obliku:

لَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ فِي أَحْسَنِ تَقْوِيمٍ

Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem.[31] Jedan od primjera ovog uzvišenog stvaranja jeste ljudska ljepota. S druge strane, Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Bog je lijep i voli ljepotu.”[32]

U Kur'anu plemenitom stoji: O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite!

قُلْ مَنْ حَرَّ‌مَ زِينَةَ اللَّـهِ الَّتِي أَخْرَ‌جَ لِعِبَادِهِ وَالطَّيِّبَاتِ مِنَ الرِّ‌زْقِ

Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?”[33]

U ova dva ajeta je Ademovim sinovima (svim ljudima), čije tijelo je stvorio Bog, a koje je prebivalište duše i stvoreno u savršenom skladu, naređeno da se uljepšaju za namaz i da sebi ne zabranjuju ljepotu i ukrase, koji predstavljaju Božije blagodati. Kratko promišljanje o ova dva ajeta ukazuje da Plemeniti i Lijepi Bog od čovjeka traži da se prilikom obavljanja molitve uljepša i ukrasi, tako da se čini da su ljepota i ukrašavanje dio izvanjskih propisa obožavanja Boga.

Bez čistoće nije moguće postići uljepšavanje. U pravilu, uljepšavanje je jedan od proizvoda čistoće. Drugim riječima, uljepšavanje i čistoća su dva isprepletena svojstva i kao što Bog voli ljepotu, tako voli i čistoću.[34] Međutim, važnost i uloga čistoće u pojedinačnom i društvenom životu je daleko veća od uljepšavanja. Čistoća pored estetske dimenzije ima i zdravstvenu ulogu, i u islamu se veoma naglašava i preporučuje. Kao što je Poslanik islama, s.a.v.a., rekao: “Islam počiva na čistoći i čistoća je pola vjere.”[35]

Tumačeći ove riječi Gazali kaže: “Čistoća je veća polovina vjere, zato je Poslanik smatrao da vjera počiva na njoj.”[36] Gazali smatra da postoje četiri vrste čistoće, a između ostalih tu spada i čistoća tijela od svih prljavština. U poglavlju “Tajne čistoće” u knjizi Ihjau ‘ulumi-d-din[37] kao i u dijelu o čistoći u knjizi Kimija-je se'adet[38] Gazali podsjeća na pažnju i značaj koje islam pridaje čistoći i higijeni i govori o obrednom kupanju (gusl), abdestu, pranju zuba i drugim propisima higijene u islamu. Gazali obraća pažnju na sprječavanje pojave tjelesnih oštećenja. Naprimjer, kaže da ne treba čitati i pisati u vrijeme zalaska sunca zbog slabosti sunčeve svjetlosti, jer to može nanijeti ogromnu štetu očima. Bolje je u to vrijeme posvetiti se poučavanju i učenju putem slušanja.[39]

On, također, obraća pažnju na tjelesne potrebe čovjeka i smatra da je neophodno zadovoljiti ih u odgovarajućoj mjeri. Naprimjer, kaže: “Potrebno je tokom dvadeset i četiri sata spavati osam sati,[40] jer je san hrana duše.”[41] S druge strane, odvraća od prekomjernog spavanja i ističe da ne treba zaspati dok san ne ovlada čovjekom[42] te da se treba uzdržavati od prekomjernog noćnog bdijenja.[43] To je zbog toga što Gazali smatra da i tijelo ima sreću, a to je zdravlje[44] koje je jedan od uvjeta dostizanja onosvjetske sreće.[45]

Gazali u poglavlju “Duhovno vježbanje” u knjizi Ihjau ‘ulumi-d-din ukazuje na propise koji se tiču djeteta i jedenja hrane te kaže: “Nužno je da ne jede dok dobro ne ogladni,[46] da opere ruke i usta prije jela,[47] da prilikom jedenja ne pije puno vode,[48] kada počne jesti da ne prlja ruke i odjeću,[49] da prije nego što bude sit odustane od hrane[50] i da opere ruke i usta nakon jela.”[51]

b) Zdravlje i ishrana

Islam poziva na umjerenost u jelu i odvraća od pretjerivanja u tome:

و كُلُواْ وَاشْرَبُواْ وَ لاَ تُسْرِفُواْ إِنَّهُ لاَ يُحِبُّ الْمُسْرِفِينَ

I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.[52]

Gazali kaže da čovjeku najveću štetu nanosi strast za hranom. Adem i Hava su zbog slijeđenja ove strasti prognani iz Dženneta.[53] On smatra da je proždrljivost izvor drugih strasti i korijen bolesti[54] i ukazuje na koristi uzimanja manje količine hrane.[55] Savjetuje da se navečer jede manje.[56]

U Gazalijevom odgojnom sistemu nastoji se da dijete ne postane proždrljivac. On ističe da je prva odlika djeteta pohlepa i velika želja za hranom. Prema tome, treba ga poučiti propisima jela kako bi poštovalo pravila i propise, da ne bi postalo proždrljivo, da lijepo žvače, brzo ne jede, da ne uzima česte zalogaje i da se povremeno zadovolji jednostavnom i grubom hranom.[57]

c) Sport i igra

U svijetu islama igra predstavlja jedan od glavnih psiholoških i socioloških pojmova i ima veoma velik opseg te ukazuje na brojne i implicitne primjere.[58] Islam voli snagu i čilost. U Kur'anu se dobar vladar opisuje riječima kao što su znanje i moć.

U Kur'anu o Talutu možemo pročitati sljedeće:

إِنَّ اللهَ اصْطَفَاهُ عَلَيْكُمْ وَ زَادَهُ بَسْطَةً فِي الْعِلْمِ وَ الْجِسْمِ

“Allah je njega da vlada vama izabrao” – reče on – “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario.”[59]

Također, kada Šuajbova kćerka želi skrenuti očevu pažnju na Musaa, a.s., kaže:

قَالَتْ إِحْدَاهُمَا يَا أَبَتِ اسْتَأْجِرْهُ إِنَّ خَيْرَ مَنِ اسْتَأْجَرْتَ الْقَوِيُّ الْأَمِينُ

“O oče moj” – reče jedna od njih – “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.”[60]

Upravo da bi naglasio tu činjenicu, Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Bogu je draži i bolji snažan rob od slabog.”[61] i “Sretan je onaj čije tijelo je snažno.”[62] Među muslimanima je od davnina bila poznata poslovica: “Zdrav razum u zdravom tijelu.”

U tradiciji Božijeg poslanika je također moguće naći spominjanje sporta i igre. Ponekad se pojedini fikhski propisi o igri pozivaju upravo na neke od ovih napomena. Naprimjer, iz Belazurijevog djela Ensabu-l-ešraf[63] i Ibn Sa'dovog djela Tabekatu-l-kubra[64] saznajemo da je Božiji poslanik, s.a.v.a., vidio neke ljude kako se igraju i nije iskazao protivljenje. Također se navodi da je jedna skupina u Poslanikovom prisustvu plesala i igrala.[65]

Međutim, ne treba zanemariti da su negativan stav islama o igri (zabavi) i odvraćanje muslimana od bavljenja različitim njenim oblicima, kao i fikhski propisi o igrama u kojima se gubi i dobija, uticali na smanjenje pažnje muslimana prema sportu i igri, posebno na jedan ozbiljniji način kada je riječ o igrama u kojima se gubi i dobija.

Svakako, zabrana i ozbiljno odvraćanje islama od prepuštanja svemu što označava čiste ovosvjetske stvari nije uspjelo u potpunosti odvratiti muslimane od igre i sporta, jer moguće je unutar islamske kulture i civilizacije zapaziti određeni broj različitih igara i sportova. Ibn Sina u prvom tomu Kanuna spominje trideset vrsta sportova i igara.[66]

S druge strane, nasuprot zabrani o kojoj smo govorili, postojao je i motivirajući činilac za bavljenje sportom, a to je duh borbe na Božijom putu. Ovaj duh je u muslimanima stvorio snažan i božanski motiv za bavljenje sportom i uzrokovao je da u cilju jačanja i suprotstavljanja nevjernicima sport smatraju svetim i vrijednim.

Upravo na tragu takve filozofije muslimani su svakog petka nakon džume, između akšama i jacije na trgovima gradova održavali sportska takmičenja. Učili su streljaštvo, jahanje i plivanje, a ponekad su se bavili boksom i hrvanjem.[67] Održavali su natjecanja sa oružjem i učestvovali u konjičkim trkama.[68] Zašto da ne bude tako kada plemeniti Kur'an naređuje:

وَ أَعِدُّواْ لَهُم مَّا اسْتَطَعْتُم مِّن قُوَّةٍ وَ مِن رِّبَاطِ الْخَيْلِ

I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj.[69]

Veliki muslimanski odgajatelji slijedeći upravo ovu odgojnu politiku islama nikada nisu odvraćali mlade muslimane od igre i sporta, u značenju o kojem je bilo govora, pa su se sportom bavili čak i sredovječni ljudi i govorili o nužnosti toga. Oni su istraživali različite medicinske aspekte sporta i igre i naširoko govorili o pripremi za sport, o vrstama sporta i aktivnostima nakon bavljenja sportom, kao što su kupanje, masaža mišića i tome slično.[70] Mada je malo vjerovatno da su zvanično pozivali igrama, u principu su smatrali da je igra svojstvena djeci.

Neki istaknuti muslimanski odgajatelji su dječiju igru posmatrali iz perspektive psihologije razvoja i odgoja, što možemo vidjeti u Ibn Sininim, Miskevejhovim, Amirijevim i Gazalijevim djelima. Ibn Sina u svom Kanunu o dječijoj igri kaže sljedeće: “Kada se dijete probudi dobro je da se nakon kupanja igra neko vrijeme. Neka malo jede i potom neka se igra više nego što je to ranije radilo… Potrebno je postupno smanjiti igru i sport… U razdoblju od djetinjstva do adolescencije potrebno je umjereno se baviti sportom… Temelj zdravlja je sport.”[71]

Gazali ukazuje na nužnost i važnost igre i sporta za djecu i na to da oni proizlaze iz ljudske prirode. Da bi zaštitio dijete od slabosti i nemoći Gazali preporučuje da dijete danju ne spava, jer mu je dovoljno da spava noću, da se uzdržava od spavanja na mehkoj postelji kako bi njegovo tijelo bilo snažno i uvježbano i kako ne bi bilo osjetljivo, već da se može oduprijeti teškoćama. Gazali ističe da dijete treba određeno vrijeme tokom dana posvetiti igri.[72]

Još jedna zanimljivost u Gazalijevim odgojnim stavovima jeste to što kaže da se učenik treba igrati nakon škole. Kada je riječ o vrsti igre, kaže samo da igra treba biti lijepa, međutim upravo iz ovog aksiološkog uvjeta se može zaključiti da Gazali ne misli na skitanje ulicama i trgovima, koje uglavnom ima nepovoljan uticaj. On smatra da igra treba odagnati umor i zasićenost nastavom i zadacima te da ne smije biti naporna. Po Gazalijevom mišljenju, ukoliko odvratimo dijete od igre, posebno nakon škole i učenja, to će ostaviti nepovoljan uticaj na njegovo učenje. To znači da će učenje i škola djetetu teško pasti i da će razmišljati kako da pobjegne iz škole,[73] jer je igra za dijete ljepša i draža od škole ili bilo čega drugog.[74] Sveukupno Gazalijevo mišljenje o igri nalikuje mišljenju Anacharsisa[75] koji igru i sport smatra korisnim samo ukoliko povećavaju mogućnost i snagu čovjeka da se bavi ozbiljnijim stvarima. Igra ni u kom slučaju ne smije biti cilj, ona je sredstvo i metoda.[76]

Iz izloženog se može zaključiti da Gazali igru posmatra iz jedne psihološko-didaktičke perspektive i daje joj četiri važne uloge i posebnosti:

1. Na početku razvoja i kretanja djeteta u njemu se javlja poriv za igrom. Dijete uživa u igri i za njega se ništa ne može porediti sa igrom.

2. Igra i sport razvijaju tijelo i mišiće učenika. Prema tome, igra je nužna za prirodni razvoj učenika.

3. Igra i sport proizvode duhovnu radost i zadovoljstvo pojedinca. Ovaj osjećaj zadovoljstva pozitivno utiče na dječiju ličnost i uravnotežuje djetetovo ponašanje.

4. Igra, sport i radost olakšavaju proces usvajanja znanja i sprečavaju zamor učenika i njegovo neraspoloženje za učenje čime se učenje i škola čine prihvatljivim i privlačnim.

Ono što je imam Gazali rekao o igri i njenim odgojnim uticajima veoma je napredno i u skladu sa načelima psihologije razvoja djeteta, te danas izaziva ogromno zanimanje stručnjaka pedagoga. Najnovija iskustva i istraživanja pokazuju da je jedan od bitnih činilaca bježanja djece iz škole, neuspjeha ili opadanja kakvoće studiranja kod jednog dijela djece onemogućavanje da se u dovoljnoj mjeri izigraju.

Treba spomenuti da, iako su naši veliki muslimanski odgajatelji poput Miskevejha, Ibn Sine, Gazalija, Ibn Kajjim, a i drugih govorili o igri i njenim odgojnim vrijednostima, u povijesti islamskog odgoja nikada nije zapaženo da se ovoj kategoriji pridaje didaktički značaj.

2. Racionalizam

Kur'an u mnogobrojnim ajetima poziva ljude na razmišljanje, promišljanje, kontempliranje i misaono posmatranje:

أَفَلاَ تَتَفَكَّرُونَ

Zašto ne razmislite?[77]

أَفَلَا يَعْقِلُونَ

Zar se nećete opametiti?[78]

أَفَلَا يَنظُرُونَ

Pa zašto ne pogledaju?[79]

أَفَلَا يَتَدَبَّرُونَ

Zašto oni ne razmisle?[80]

أَفَلَمْ يَدَّبَّرُوا

Zašto oni ne razmisle?[81]

أَوَلَمْ يَتَفَكَّرُواْ

A zašto ne razmisle?[82]

لَّعَلَّكُمْ تَعْقِلُونَ

Da biste razumjeli…[83]

لَعَلَّكُمْ تَتَفَكَّرُونَ

Da biste razmislili… [84]

لِّقَوْمٍ يَعْقِلُونَ

Za one koji imaju pameti…[85] i tome slično.

Neki od kur'anskih ajeta kritiziraju one koji ne koriste svoj razum:

إِنَّ شَرَّ الدَّوَابِّ عِندَ اللهِ الصُّمُّ الْبُكْمُ الَّذِينَ لاَ يَعْقِلُونَ

Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da shvaćaju.[86]

Kur'an na drugom mjestu kao razlog pada čovjeka u Džehennem navodi zapostavljanje razuma:

وَ قَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ

I reći će: “Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!”[87]

Također, Ku'ran kori osobe koje slijepo slijede i oponašaju:

قَالُواْ بَلْ نَتَّبِعُ مَا أَلْفَيْنَا عَلَيْهِ آبَاءنَا أَوَلَوْ كَانَ آبَاؤُهُمْ لاَ يَعْقِلُونَ شَيْئًا وَ لاَ يَهْتَدُونَ

Oni odgovaraju: “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” – Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na Pravom putu bili?![88] te napominje da neracionalno slijeđenje i zapostavljanje promišljanja ima za posljedicu zabludu:

وَ قَالُوا رَبَّنَا إِنَّا أَطَعْنَا سَادَتَنَا وَ كُبَرَاءنَا فَأَضَلُّونَا السَّبِيلَا

I govorit će: “Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s Pravog puta odveli.[89]

U hadisima je mnogo ovakvih napomena o razmišljanju i njegovoj upućivačkoj i spoznajnoj vrijednosti.[90] Međutim, iščitavanjem Kur'ana i sunneta može se jasno zaključiti da islam ne poziva krajnjem racionalizmu i da se razum uvažava onoliko koliko iziskuje njegova priroda i suština. Nažalost, muslimanski narodi su se udaljili od ove uravnoteženosti i mjere. Muteziliti i filozofi racionalisti su pretjerali, tradicionalisti (ahbari) su razum proglasili nemoćnim i porekli njegovu ulogu kao sredstava i dokaza za razumijevanje vjere i zadovoljavali su se samo predajama te su hodili stazama ekstremizma. Oni nisu shvatili da između ekstremnog racionalizma i antiracionalizma postoji i jedna vrsta umjerenog racionalizma. Upravo je to onaj razum koji prihvata vjera i sam Bog. Razum i tradicija se međusobno nadopunjuju.

Ebu-l-Hasan Aš'eri je nastojao slijediti upravo ovaj srednji put, a kasnije su njegovi učenici uložili više truda na tom putu. Jedan od njih je i Gazali. Prema tome, Gazalijev aš'arizam, napad na filozofe, pobijanje i odbacivanje nekih njihovih učenja, kao i njegova metodička sumnja ni u kom slučaju ne označavaju odbacivanje logike, razmišljanja, razuma i promišljanja. Gazali je jedan od aš'arija koji je pokrenuo hermeneutički pristup (te'vil) tumačenja kur'anskih ajeta, pa čak i predaja, a to upravo pokazuje naklonost prema racionalnom razumijevanju objave i tradicije.

Gazali se više puta u svojim djelima bavio značenjem, vrijednošću, funkcionalnošću i vrstama razuma i veličao je razum, razumnu osobu i razumsko promišljanje.[91] Gazali u jednom svom racionalnom i hermeneutičkom promišljanju kaže: “Bog je razum nazvao svjetlošću:

اللهُ نُورُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ مَثَلُ نُورِهِ كَمِشْكَاةٍ

Allah je svjetlo Nebesa i Zemlje. Primjer Njegove svjetlosti je udubina u zidu…[92] Također, Bog znanje koje proizlazi iz razuma naziva dušom, objavom i životom:

وَ كَذَلِكَ أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ رُوحًا مِّنْ أَمْرِنَا

Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje.[93] i

أَوَ مَن كَانَ مَيْتًا فَأَحْيَيْنَاهُ وَجَعَلْنَا لَهُ نُورًا يَمْشِي بِهِ فِي النَّاسِ

Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće…[94]. Prema Gazaliju, kada Bog govori o svjetlu i tami, pod tim misli na znanje i neznanje:

يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّوُرِ

On ih izvodi iz tmina na svjetlo.[95]

Gazali smatra da je razum uzvišeni svijet čovječnosti[96] i kaže: “Prenosi se od Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: ‘Prva stvar koju je Bog stvorio bio je razum. Onda mu je rekao: Dođi – i on je došao! Rekao mu je: Idi – i on je otišao! Bog je potom rekao: Tako mi moje veličine i uzvišenosti nisam stvorio ništa bolje od tebe. Moja kazna i nagrada pripadaju tebi.’”[97] Potom dodaje: “Zašto da ne bude tako? Bog naređuje ili zabranjuje svojim robovima, a raspoznavanje toga dvoga ovisi o razumu. Kao što stoji u Kur'anu:

فَاتَّقُوا اللهَ يَا أُوْلِي الْأَلْبَابِ

Zato se Allaha bojte, o vi koji ste razumom obdareni,[98] a razumom obdareni su samo oni koji posjeduju razum.”[99] S obzirom da je tako, Gazali smatra da je razum Božija vaga na zemlji[100] i u nastavku kaže: “Razum je ogledalo koje odražava svako dobro i loše, a sve što je dobro proizlazi iz razmišljanja.[101] Onoga ko posjeduje razum – taj razum vodi ka nauci, onom ko ima znanja, ali nema razuma svi poslovi su naopaki, a ko ima potpuni razum i znanje ili je poslanik ili mudrac ili pak imam.[102]

Gazali smatra da dobro, lijepo, dostojanstvo, ugled i ispravnost ljudskih djela na oba svijeta dolazi od razuma:

Razum ljude uzdiže na mjesec,

Razum ljude čini važnim i uglednim,

Razum ljude čisti od grijeha,

Razum ljudima daje tron i krunu.

Dakle, razum je početak, sredina i kraj vjere.[103]

Po Gazalijevom mišljenju, zahvaljujući blagodati postojanja razuma čovjek je postao Božiji namjesnik[104] i zahvaljujući razumu čovjek se približava Bogu.[105] S obzirom na navedeno Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao hazreti Aliji, a.s.: “Kada vidiš da se neki Bogu približavaju dobročinstvom i lijepim djelima ti se Bogu približi svojim razumom.”[106]

Reče poslanik Aliji: O Alija

Ti lav Božiji, junak i srčan si

Ako drugi pokornost iskazuju

Radi približavanja Bogu neupitno

Ti bliskost traži razumom i dušom svojom (tajnom)

Ne kao oni svojim savršenstvom i dobročinstvom.

(Mevlana)

Gazali koristeći veoma neobično poređenje razum smatra duhovnim okom čovjeka[107] uz pomoć kojeg čovjek u treptaju oka prođe kroz Nebesa i Zemlju, prodire u dubine pojava i shvata tajne i duh svih stvari. Uz pomoć uma razumijeva filozofiju svih stvari i spoznaje od čega su stvorena stvorenja, kako su postala, zašto su stvorena, kakvo je njihovo jedinstvo i građa, na kojem stepenu postojanja su smještena, kakav im je odnos sa Stvoriteljem i drugim stvorenjima.[108] A zašto da ne bude tako? Bit razuma je primjer Božijeg svjetla, a primjer nikada nije bez sličnosti sa originalom mada nije jednak s njim.[109] Prema tome, razum je Božija manifestacija u čovjeku, najodabranije stvorenje,[110] lijepo drvo,[111] a to je upravo ona tajna za koju je Božiji poslanik, s.a.v.a. rekao:

ان الله خلق آدم علی صورته

“Zaista je Bog stvorio čovjeka prema Svome liku!”[112] Gazali u hvaljenju razuma ide dotle da duhovno osvjedočenje, duhovno poimanje i lična iskustva prihvata samo do granice razuma i svako unutarnje iskustvo, duhovno osvjedočenje i duhovno poimanje koje je suprotno razumu smatra neispravnim. Treba reći da inače duhovno poimanje, duhovno osvjedočenje i znanje darovano od Boga smatra valjanim i izvorima spoznaje.[113]

Gazali o djelotvornosti i spoznajnoj mogućnosti razuma kaže: “Mada je razum sudac koji nema sebi ravnoga niti zamjenika[114] i ni jedna zbilja od njega nije skrivena, on sam ima zastore koji umanjuju njegovu učinkovitost.”[115] (Ove zastore je pojasnio u trećem poglavlju knjige Miškatu-l-envar)[116] Prema tome, po Gazalijevom mišljenju razum poput ostalih stvorenja ima svoja ograničenja, a čovjek neće ostvariti spasenje samo uz pomoć razuma. Postoje stvari koje su neophodne za sretan život, ali ih razum ne može dokučiti.[117] Pored toga, Gazali spoznaju zbilje i razotkrivanje spoznaje putem racionalne argumentacije smatra mogućom, ali dodaje: “Samo mali broj ljudi može doseći te stepene intelektualne moći i često u stoljeću čak ni jedna osoba ne dosegne tu razinu razuma i dokazivanja da može uz pomoć razuma i samo oslanjanjem na njega spoznati zbilju i doći do istinske spoznaje.[118] Gazali smatra da je izlaz iz takvih okolnosti okretanje ka vjeri. On vjeruje da razum ne može biti upućen ni od čega drugog izuzev vjere, a vjeru može tumačiti samo razum. Razum je poput temelja, a vjera je poput građevine. Temelj bez građevine nema svrhe, a ni jedna građevina se ne može napraviti bez temelja.[119] Drugim riječima, razum je poput oka, a vjera je poput svjetlosti. Bez svjetlosti oko ne može ništa, kao što nema nikakve koristi od svjetlosti bez oka.[120] S tim u vezi Uzvišeni Bog je rekao:

قَدْ جَاءكُم مِّنَ اللهِ نُورٌ وَكِتَابٌ مُّبِينٌ. يَهْدِي بِهِ اللهُ مَنِ اتَّبَعَ رِضْوَانَهُ سُبُلَ السَّلاَمِ وَيُخْرِجُهُم مِّنِ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِهِ

A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.[121] Pojašnjavajući temu Gazali poredi razum sa svjetiljkom, a vjeru sa uljem i napominje da nema nikakve koristi od svjetiljke bez ulja niti od ulja bez svjetiljke.[122] Potom tvrdi da Uzvišeni Bog u ajetu:

اللَّـهُ نُورُ‌السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْ‌ضِ مَثَلُ نُورِ‌هِ كَمِشْكَاةٍ فِيهَا مِصْبَاحٌ الْمِصْبَاحُ فِي زُجَاجَةٍ الزُّجَاجَةُ كَأَنَّهَا كَوْكَبٌ دُرِّ‌يٌّ يُوقَدُ مِن شَجَرَ‌ةٍ مُّبَارَ‌كَةٍ زَيْتُونَةٍ لَّا شَرْ‌قِيَّةٍ وَلَا غَرْ‌بِيَّةٍ يَكَادُ زَيْتُهَا يُضِيءُ وَلَوْ لَمْ تَمْسَسْهُ نَارٌ‌نُّورٌ‌عَلَى نُورٍ‌

Allah je izvor svjetlosti Nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, ni istočnim ni zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću![123] govori upravo o toj temi.[124]

To znači da se ljepota postiže objedinjavanjem dva svjetla. Prvo je svjetlo razuma, a drugo je svjetlo vjere. Ona se ujedinjuju i postaju jedno svjetlo te upućuju stvorenja. Svako ko se ponaša poput čovjeka koji ima samo jedno oko i vidi samo jednu od te dvije svjetlosti, a drugu zanemaruje – bit će u zabludi.[125]

Oko istine oku fizičkom ukras je

To egzistencija “svjetlosti nad svjetlošću” je

Fizičko oko vuče ka zemlji,

Oko istine nosi ka visinama,

(Mevlana)

Prema tome, vjera je izvanjski razum, a razum je unutarnja vjera čovjeka i njih dvoje ne samo da se međusobno pomažu već su jedno.[126] U cilju potvrđivanja ovog učenja Gazali kaže: “S obzirom da je vjera naš izvanjski razum Bog je više puta u Kur'anu nevjernike nazvao onima koji ne koriste razum i sl., kao u ajetu:

صُمٌّ بُكْمٌ عُمْيٌ فَهُمْ لاَ يَعْقِلُونَ

Gluhi, nijemi i slijepi – oni ništa ne shvataju.[127] Također, u ajetu:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَ‌تَ اللَّـهِ الَّتِي فَطَرَ‌النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّـهِ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَـكِنَّ أَكْثَرَ‌النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna.[128] u kojem se opisuje razum. Iz toga proizlazi da je razum unutarnja vjera čovjeka.”[129]

Gazali većinu vjerskih znanosti smatra racionalnim, a većinu racionalnih vjerskim[130] i dodaje: “U principu, razum nazivaju vjerom zbog toga što to dvoje predstavlja jednu te istu stvar.[131] I prema riječima Božijeg poslanika, s.a.v.a., onaj koji nema razuma nema ni vjere.[132] Stoga je Uzvišeni Bog prvo rekao: Svjetlost nad svjetlošću,[133] pod čim se misli na svjetlo razuma i svjetlo vjere, a potom je rekao:

يَهْدِي اللهُ لِنُورِهِ مَن يَشَاءُ

Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće.[134] To znači da ta dva svjetla smatra jednim, pripisuje ih Sebi i naziva razlogom upute.

Na taj način Gazali pojašnjava da razum ne može bez svetih tekstova (Kur'an i predaje), a ni sveti tekstovi ne mogu bez razuma. Osoba koja se oslanja samo na svete tekstove je neznalica, a osoba koja se zadovoljava samo sa razumom i osjeća se neovisnim u odnosu na Kur'an i hadis je u zabludi. Prema tome, treba se koristiti i razumom i svetim tekstovima i ne treba pasti u zabludu da racionalne znanosti dokidaju vjerska znanja i da ih nije moguće objediniti. Takvo što proizlazi iz sljepila ljudske nutrine i nespoznavanja zbilje vjere i razuma,[135] jer Sam Uzvišeni Bog u Kur'anu razum i vjeru naziva dobrotom i milošću (od Sebe), te kaže da udaljavanje od njih vodi ka skretanju sa puta istine i slijeđenju šejtana:[136]

وَ لَوْلاَ فَضْلُ اللهِ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَتُهُ لاَتَّبَعْتُمُ الشَّيْطَانَ إِلاَّ قَلِيلًا

A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno šejtana slijedili.[137]

Iz svega izloženog proizlazi da Gazali pored sve odličnosti razuma njega ne smatra dovoljnim čovjeku i vjeruje da je neizbježno potrebna pomoć vjere i Božije milosti kako bi razum mogao čovjeka dovesti do sreće, jer u protivnom čovjek može sumnjati i u prvotne aksiome kao što je sam Gazali u jednom dijelu svog života zapao u takvu spoznajnu krizu i, kako to on kaže, spas mu je jedino bila svjetlost koju je Bog spustio na njegovo srce.[138]

Gazali smatra da je razum moguće razvijati, kao i ostale ljudske prirodne moći, a razvijanje razuma, što u stvari predstavlja interpretaciju odgoja, obrazovanja i učenja na način kako je to pojašnjeno u petom poglavlju, po njemu je stroga vjerska obaveza i dužnost svih.

Za razvijanje potencijala razuma Gazali pod uticajem Kur'ana poziva na razmišljanje. On razmišljanje smatra najčasnijim ibadetom, jer se u razmišljanju pored sjećanja na Boga nalaze još dvije stvari, a to su: povećanje spoznaje, stoga što je promišljanje ključ otkrovenja i spoznaje te povećanje ljubavi zbog toga što srce voli onoga u čiju veličinu vjeruje, a Božija veličina i veličanstvenost su dokučive samo preko spoznaje Njegovih svojstava i djela. Misao i promišljanje proizvode spoznaju, spoznaja donosi veličanje i pokornost, a iz veličanja se javlja ljubav.[139]

Gazali promišljanje o stvorenjima i promišljanje o samom sebi predstavlja kao predmet i temu za razmišljanje, a o ostvarenju unutarnje metode (samospoznaje) on je napisao djelo Mearidžu-l-Kuds fi medaridži ma‘rifeti-n-nefs. U djelu Kimija-jee se’adat i nekim drugim djelima, Gazali govori o samospoznaji i njenom značaju, navodi njene učinke i nastoji podstaći odgajanika na razmišljanje i promišljanje o sebi.[140] Kada je riječ o promišljanju o stvorenjima, pored napomena u djelima kao što su Kimija i Ihja napisao je djelo El-hikmetu fi mahlukatillahi azze ve dželle[141]da bi ono služilo kao dostupno odgojno sredstvo onima koji “putuju” po prostranstvima postojanja. Gazali u toj knjizi – u skladu sa naukom onog doba – govori o filozofiji postojanja i kreacionim suptilnostima jednog broja stvorenja, između ostalih i čovjeka.

Gazali smatra da je izučavanje nauke i mudrosti nužno za intelektualni odgoj ljudi, a kao vodič učiteljima i učenicima u knjizi Ihjau ‘ulumi-d-din posvećuje jedno poglavlje pod naslovom El-ilm i tu govori o nauci, propisima poučavanja i učenja. On, također, poziva ispravnom promišljanju, izučavanju i učenju metoda logičkog razmišljanja putem proučavanja formalne logike. Za proširivanje i produbljivanje logičkog razmišljanja napisao je knjige Miheku-n-nazar i Mi'jaru-l-ilm, a u cilju pozivanja razumnih ljudi izučavanju kur'anske logike napisao je jedno veoma inovativno djelo pod naslovom El-kistasu-l-mustekim i u njemu na temelju Kur'ana navodi i tumači pet kriterija i to: veliku uravnoteženost, srednju uravnoteženost, malu uravnoteženost, nužnu povezanost i uzajamnu odbojnost.

3. Uzvišenost znanja i iskustva

Obrazovanje je osnovna gradivna materija svake kulture i civilizacije, kao i jedna od odlika svake kulture i civilizacije te filozofije i sistema obrazovanja koji pripadaju tim kulturama i civilizacijama. Tako je moguće na temelju filozofije obrazovanja i obrazovnog sistema vrednovati kulture i izvršiti aksiološku podjelu.

Nebeske religije imaju korijen u objavi, a objava je jedna vrsta božanskog podučavanja Božijih poslanika. Prema tome, temelj vjere počiva na obrazovanju i u principu svaka božanska vjera počinje sa obrazovanjem. Međutim, početak islama je drugačiji, što možemo tumačiti na sljedeći način: Pored velikog značaja i položaja koji islam pridaje bismili, Bog razgovor sa Svojim Poslanikom ne započinje riječima “bismillahi” već “Ikre!” (Uči!). U ovom početku postoji još jedna suptilnost: Mudri Bog Svom Poslaniku nije rekao: “Reci, slušaj, ponovi, razumi i shvati”, već je rekao: “Čitaj!”, a potom govori o Gospodaru, stvaranju, plemenitosti, poučavanju, peru, čovjeku i onome što nije znao.

اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ .خَلَقَ الْإِنسَانَ مِنْ عَلَقٍ. اقْرَأْ وَ رَبُّكَ الْأَكْرَمُ. الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ. عَلَّمَ الْإِنسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ

Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.[142]

Na temelju ovog teksta Kur'ana islam je započeo sa riječju: “Čitaj!” i to je prva zapovijed Uzvišenog Allaha Svom Poslaniku, s.a.v.a., tako da se čini da je čitanje prva obaveza muslimana. Upravo zbog toga je Muhammed, s.a.v.a., traženje znanja učinio obavezom za muslimane:

طلب العلم فریضة علی کل مسلم و مسلمة

“Traženje znanja je obaveza za svakog muslimana i muslimanku.”[143] i rekao da za sticanje i izučavanje znanja ne postoje nikakve granice.

اطلبوا العلم ولو بالصین

“Tražite znanje, pa makar i u Kini!”[144] Ukazujući na konstantu obrazovanja, islam ne poznaje vremenska ograničenja za odgoj i obrazovanje:

اطلبوا العلم من المهد الی اللحد

“Tražite znanje od kolijevke do groba!”[145]

Islam ne poznaje granice za izučavanje nauka i na temelju ove filozofije koliko god da čovjek usvoji znanja, nije usvojio više od kapi mora.

وَمَا أُوتِيتُم مِّن الْعِلْمِ إِلاَّ قَلِيلًا

A vama je dato samo malo znanja.[146]

فَوْقَ كُلِّ ذِي عِلْمٍ عَلِيمٌ

A nad svakim znalcem ima veći znalac.[147]

Od jačeg ima jači i dokle tako,

Do Boga jer Njemu se sve vraća.

(Mevlana)

Bez obzira što je Poslanik, s.a.v.a., išao na Miradž i što je stigao na stepen “blizu koliko dva luka ili bliže” (قَابَ قَوْسَيْنِ أَوْ أَدْنَى) i što je sam rekao:

تنام عینای و لا ینام قلبی

“Moje oči spavaju, ali moje srce ne spava.”[148] njemu je ipak naređeno da kaže:

رَبِّ زِدْنِي عِلْمًا

Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi![149], a to je zbog toga što u islamskom svjetonazoru znanje ima stupnjevitu suštinu. Stoga je znanje uvijek “izgubljeno dobro vjernika”[150] i nije dopušteno muslimanu da zanemari to izgubljeno. Iz perspektive islama poželjno je da svaki musliman bude učen ili da se poučava,[151] jer su samo učeni i oni koji se poučavaju na dobru.[152]

Svakako su nauka, učenje i poučavanje glavni uzrok opstanka i suština islamskog života i bez njih od islama ništa ne bi ostalo.[153]

Veliki muslimanski učenjaci su od davnina iskazivali posebnu pažnju ovoj važnoj stvari i upravo ta posebna pažnja je dovela do nastanka islamske kulture i civilizacije, a između ostalog i islamskih nauka. Između primjera koji pokazuju ozbiljnu pažnju muslimanskih učenjaka prema nauci, učenju i poučavanju jeste činjenica da se u svim knjigama koje obrađuju predaje Božijeg poslanika, s.a.v.a., i vjerskih prvaka, a.s., kako šiijskim tako i sunitskim, nalaze veoma opširna poglavlje o nauci, učenju i poučavanju tako da se ove kategorije spominju u većini islamskih etičkih djela. Nije prošlo više od dva stoljeća od pojave islama kada je na zapadu islamskog svijeta Muhammed ibn Sahnun (umro 256.h.g.) napisao zasebno djelo o obrazovanju muslimanske djece.

Nastavak: Gazalijevi didaktički stavovi

---