Prevod: Safvet-beg Bašagić
1. I po nebu i po Zemlji moje oko lijeta, da pronađe stvar najljepšu Ovoga svijeta; ne imade na nebesim nijedne zvijezde, a na Zemlji, kô što si ti, nijednog cvijeta.
2. Ovaj vrč je u ljubavi proživio poput mene i uzdis'o za kosama jedne, njemu mile žene; a na vratu ovog vrča taj je držak bio ruka, kom je dragi dragu drž'o, cjelivajuć’ usne njene.
3. Meni vrijeme brige nikad ne zadava, ko imade ručak, što da večerava? Ko pečenje dobiva iz kuhinje ljubavi, može i bez večere da mirno prospava.
4. Ljubav je uvod knjizi više znanosti, ljubav je prva strofa pjesme mladosti; ti, koji nemaš pojma o čuvstvu ljubavi, znaj da je ljubav izvor – ljudske radosti.
5. Niko nije zavirio – otkad Ovaj svijet posta – za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta! Sedamdeset i dva ljeta danju-noću ja razmišljam, ali ništa ne doznadoh, neriješena tajna osta!
6. Kakve nosi događaje ova noć – ne pitaj, za sve ono što dolazi pa će proć’ – ne pitaj! Ti ovaj čas upotrebi kao dobru zgodu: što je prošlo, ne spominji, što će doć’ – ne pitaj!
7. Kad jednom na Zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet, kad nam se izgubi trag i glas – svijet će biti svijet; i prije nego smo bili mi – svijet je bio svijet, i nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet.
8. Recimo da si se nauživ'o svijeta – šta onda? I svjetsku tajnu pročit'o sa cvijeta – šta onda? Recimo, sto ljeta živio si sretno – i još da ćeš živjeti sto ljeta – šta onda?
9. Jučer vidjeh na pazaru jednoga lončara, kako zemlju bez milosti gn'ječi i udara; zemlja će mu: “Nemoj tako udarati jako – ono što si ja sam bila – u vremena stara!”
10. Unišao sam u tvornicu gdje bardake grade, oko kola šegrti se skupili pa rade: jedan uze carsku glavu i prosjačku nogu, pa bardaku kao grlić i kô držak dade!
11. Nemoj tako bahato gaziti po cvijeću, i oholo gledati na prolaznu sreću; možda je to cvijeće od praha djevojke, kojoj su se divili kao sveum'jeću!
12. Na kraljevskom dvoru – sada bez krova – kome jedan narod v'jekove robova, na dvoru, koga pjesnici slaviše s tisuću stihova – danas buhće sova! 13. “Hoću”, “neću” – može u glavu sinuti budali; mudar će lahko se dovinuti, da smo mi karika na vječnome lancu: možemo ga tresti, al’ ne raskinuti!
14. Na nebesim’ ima zvijezda i Bik se naziva, a na drugom biku vele da Zemlja počiva; otvor’ oči pa pogledaj: kol'ko magaradi među dvama bikovima živi i uživa!
15. Da tajnu života naš razum shvati, mog'o bi nam nešto o smrti kazati; kad danas pri sebi o tom ništa ne znaš, kako ćeš, kada budeš izvan sebe, znati?
16. Nebesa, koja nas u brige bacaju, dok što ne rastvore, ništa ne stvaraju! Oni koji nisu još na svijet došli, ne bi došli, šta mi trpimo da znaju!
17. Na putu razuma – samo razum slijedi, pokraj dobrog druga – hrđava ne gledi! Ako hoćeš da se dopaneš svjetini – Sve joj daji, od nje ti ništa ne štedi!
18. O, kako bi bilo lijepo da znamo – da imade mjesto i da gremo tamo, okle poslije više hiljada godina da kô biljke opet iz zemlje klijamo!
19. Što se ovo vrijeme s neljudima brati, dok s hiljadu briga meni život krati? Teško mi je srcu kô pupoljku ruže, kad u bašči svijeta hoće da procvati.
20. Za zastor tajne nema nikom puta, kô kuša za nj proći, taj uzalud luta! O tom se nadugo i široko priča, a zemlja sve jednog po jednoga guta!
21. O srce, od vremena ne očekuj dara, ni promjena neće ti donijeti čara! Ako tražiš lijek, povećaćeš jade: kô od lijeka zdravlje čeka, taj se vara!
22. Budi ves'o, jer su brige bez kraja kô more, po nebu se od zvijezda nove grupe tvore; sa ciglama načinjenim od tvoga tijela za buduće velikaše valja pravit dvore.
23. Ko je vrijedan moga društva, dušu ću mu dati, i s njime ću – dičeći se – usporedo stati; želiš znati šta je pak'o na Ovome svijetu: pakao je nečovjeka kô druga imati!
24. Tjelesa, koja se po plavom nebu roje, iz kojih mudraci buduće zgode kroje, ne mogu kazat ništa, ne daj da te obmanu: jedna se besvjesno kreću, druga se čude i stoje.
25. Jedni su za slavom težeć’ na visoko mjesto stali, drugi s’ opet na hurije i na rajske bašče dali; kada zastor podigne se, onda će se istom znati, kako su od tvoga sela daleko, daleko pali!
26. Sretan ti je onaj čovjek što u svijetu nema glasa, što ne nosi odijelo ni od vune ni atlasa! Kao Simurg uzdiže se na obadva svijeta, on, ko Hajjam, kroz pustinju nasilu ne kasa.
27. Uzalud se ljudi među sobom glože, Ti Si, Koji meni put pokazat može. Kaži mi ga! Druge ja slijedit neću, jer su svi prolazni, a Ti vječan, Bože!
28. Jedna kaplja plače što iz mora seli, more joj se smije i ovako veli: “Uistinu svi smo božanska stvorenja, sve nas od cjeline samo tačka dijeli!”
29. Iako se s pobožnošću ne razmećem ja, iako me svako kô grešnika zna, moja nada na Tvojoj se Svemilosti grije, jer rekao nikad nisam Jedan da su dva.
30. Gdje je Raj, na kom se naš svećenik blaži, A gdje li je Pak'o, s kojim nas on straši? Kad upitah pira, s posmijehom mi reče: “I jedno i drugo – ti u sebi traži!”
31. Vjeru od bezvjerja samo časak dijeli, spoznaju od dvojbe isto tako – veli mudrac; zato dobro taj časak cijeni – za me časak traje naš život cijeli!
32. Od vode i blata mene Si sazdao – šta ću ja? Ovo sukno i atlas, sve Si Ti otkao – šta ću ja? I dobro i zlo što od mene dođe, besvjesno dođe, sve Si Ti na mome čelu napisao – šta ću ja?
33. O Ti, Koji svačije tajne misli znadeš, Koji svakom u muci Tvoju pomoć dadeš, Bože, primi ispriku i pokoru moju, ako zehru milosti za mene imadeš!