Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 44), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.
Prethodno: Šta je vrijeme?
Obuhvata:
Teorije o vrstama supstanci
Tjelesnu supstancu
Psihičku supstancu
Dva dokaza nematerijalnosti duše
Teorije o vrstama supstanci
Među filozofima postoje razlike u mišljenjima o vrstama materijalnih i nematerijalnih supstanci. Peripatetici supstance dijele u četiri vrste:
1. Intelektualna supstanca (džouhar-e ‘aqlānī) potpuno je nematerijalna, a pored toga što po sebi nema prostorne i vremenske dimenzije, ona ne pripada nijednom materijalnom i tjelesnom egzistentu. Mora se primijetiti da pripisivanje intelekta ovom egzistentu nema veze s intelektom / razumom u smislu moći koja percipira univerzalne pojmove, a primjena izraza intelekt na njih jeste vrstom višeznačnosti, kao što i učitelji etike ovaj izraz koriste opet u trećem značenju.
2. Psihička supstanca (džouhar-e nafsānī) po sebi je nematerijalna, ali pripada tijelu (tjelesnom egzistentu) i bez tijela ona ne može nastati, iako je moguće da nakon nastanka njena pripadnost tijelu može biti prekinuta i nakon smrti tijela ona može opstati.
3. Tjelesna supstanca (džouhar-e džesmānī) ima prostornu i vremensku dimenziju i njenu pojavnost osjećamo u formi akcidenata poput boja i oblik, dok njeno postojanje dokazujemo razumom. Peripatetici su svaku tjelesnu supstancu smatrali sastavljenom od dvije druge supstance po imenu materija i forma.
4. Materija ili tvar (mādde ili hajūlā), prema vjerovanju peripatetika, također je nejasna supstanca bez aktuelnosti. Ona egzistira u svim tijelima, uključujući nebeske sfere i elemente. Međutim, materija svake nebeske sfere uzima vlastitu specifičnu formu i zato, prema njihovom razmišljanju, nastajanje i propadanje (kawn i fesād), kao i cijepanje i srastanje (harq i eltijām), za njih nisu mogući. Međutim, elementarna materija uzima razne vrste formi (osim one nebeske sfere) i zato je svijet elemenata svijet preobrazbi i pretvorbi, nastajanja i propadanja.
5. Forma je aspekt aktuelnosti svakog tjelesnog egzistenta i izvorom je pojedinačnih učinaka svake materijalne vrste. Postoje razne vrste formi, a među njima je i tjelesna forma, koja egzistira u svim tjelesnim supstancama i neodvojiva je od tvari. Postoje druge forme koje se, također, sukcesivno skupa događaju s tjelesnom formom u različitim vrstama tjelesnih stvari i podložne su promjeni, pretvorbi, nastajanju i propadanju, poput elementarnih formi, mineralnih formi, biljnih i životinjskih formi.
S druge strane, Šejh Išrak porekao je postojanje tvari kao supstance bez aktuelnosti kao dijela tjelesne supstance. On drži da je tjelesna forma sama tjelesna supstanca, a prihvata ostale – elementarnu, mineralnu i biljnu formu – kao akcidente tjelesne supstance. Od pet vrsta supstanci, uspostavljenih od strane peripatetika, prihvatio je samo tri (intelektualnu, psihičku i tjelesnu supstancu), ali je, također, uspostavio još jednu vrstu egzistenata, posrednika između potpuno nematerijalnih i čisto materijalnih egzistenata po imenu nematerijalni obrisi (ašbāh-e modžarrad) ili lebdeće forme (ṣūr-e mu‘allaqe), koji su kasnije, u terminologiji skorašnjih filozofa, postale poznate kao imaginalne i berzahske (meşālī i barzaĥī) supstance.
Ranije je spomenuto da je Berkeley poricao postojanje tjelesnih supstanci, pa, prema tome, i materiju i materijalne forme. On je vjerovao da ono što percipiramo kao materijalne stvari jesu, ustvari, forme koje je Uzvišeni Bog doveo u postojanje u našem psihičkom svijetu i da su njihove zbilje upravo psihičke zbilje te da izvan duše ne postoji svijet zvani materijalni svijet.
Također je spomenuto da je Hume sumnjivom smatrao psihičku supstancu, te je obznanio da se definitivno mogu dokazati jedino psihičke pojave (akcidenti), jer su one jedine stvari koje se mogu direktno iskusiti.
Tjelesna supstanca
U 23. lekciji dokazano je postojanje materijalne zbilje i objašnjeno je da nije ispravno zamišljati postojanje materijalnog svijeta jedino u psihičkom svijetu u okrilju čovjekove percepcije, jer pomoću prisustvenog znanja čovjek pronalazi da on sam u postojanje ne dovodi osjetilne forme. Iz ovoga slijedi da je neizbježno prihvatiti da su one nastale uzrokom izvan njega (to jest, izvan čovjeka), koji na neki način ima svoj utjecaj na pojavu njegovih osjetilnih percepcija.
Hipoteza da je Bog Uzvišeni učinio pojavljivanje ovih perceptivnih formi u našoj duši bez posrednika – kao što je držao Berkeley – nije ispravna, jer su odnosi između nematerijalnog činitelja i svih duša i svih vremena i prostora jednaki. Prema tome, zbivanje specifičnih pojava u određenom vremenu bez posredstva pripremnih činitelja i stjecanja specifičnih vremenskih i prostornih uvjeta ne može se ni dogoditi, iako je cijeli svijet postojanja kreacija Boga Uzvišenog, i iako je On Jedini Koji daje bivanje egzistentima, što će biti objašnjeno na prikladnom mjestu. Osim toga, poricanjem postojanja materije ne ostaje prostora ni duši kao supstanci koja pripada materiji i tada bi se ona trebala smatrati intelektualnom supstancom i potpuno nematerijalnom stvari, dok potpuno nematerijalne stvari ne mogu biti nositeljima akcidenata ili trpjeti transformacije.
Može se zaključiti da je vjerovanje u materijalni svijet, pored toga što je spontano i u jednom smislu prirođeno, također zahtjev racionalnog dokaza.
O ovome su neki zapadni mislioci izjavili da ono što je od materijalnog svijeta dokazivo jesu jedino oni akcidenti koji mogu biti objektima osjetilnog iskustva, a da tjelesna supstanca nije dokaziva. Naprimjer, kada je jabuka objektom osjetilne percepcije, pomoću očiju mi vidimo njenu boju i oblik, nosom mirišemo njen miris, dodirom percipiramo njenu glatkoću i žvakanjem kušamo njen okus, ali ne postoji osjetilo pomoću kojeg percipiramo postojanje nečega nazvanog supstancom jabuke, što je uporištem njenih akcidenata i što je dodatak boji, obliku, mirisu, okusu i drugim stvarima poput njih.
U odgovoru na ovo mora se reći da, iako nemamo osjetila za percepciju supstance, samim razumom shvatamo da su objektivni egzistenti ili stanja i atributi za nešto drugo i trebaju subjekt koji će biti nositeljem atributa pa se onda zovu akcidentima, ili oni ne trebaju objektivnog subjekta i nositelja atributa i u tom slučaju se zovu supstancom. Otuda, ako je ono na što se osjetilna percepcija odnosi akcident, onda će on neizbježno trebati supstancijalni subjekt, a ako ne treba subjekt, onda će biti supstanca. U svakom slučaju, ne postoji racionalna alternativa prihvatanju tjelesne supstance. Međutim, druga stvar je određivanje objektivne supstance i akcidenata, što ovdje nemamo namjeru istraživati.
Psihička supstanca
U 13. lekciji naveli smo da prisustveno znanje o duši jeste identično egzistenciji same duše i da svaki čovjek posjeduje ovakvo znanje u većoj ili manjoj mjeri. Ali ovo znanje ima razine i u samom početku događa se njegova slabija razina, koja je srazmjerna slabosti egzistencije duše, te zato nije slučajem svjesnosti. Postepeno se o njoj pojavljuje slabija svjesnost, ali ne do mjere da on o njoj može imati jasnu umsku interpretaciju. Iz tog razloga on je brka sa svojim tijelom. Što je egzistencija duše savršenija i što je razina njene nematerijalnosti viša, razina njegove svijesti o njemu samom raste, dok ne pronađe s potpunom jasnoćom da je ona supstanca koja je nematerijalna i neovisna o tijelu. Međutim, ovakvo znanje neće priskrbiti niko osim onih koji napreduju kroz etape duhovnog usavršavanja. Zato većina ljudi treba dokaz kako bi stekla svjesno znanje o nematerijalnosti duše.
Postoje razni načini za dokazivanje nematerijalnosti duše, za čije bi ispitivanje trebala zasebna knjiga. Među njima postoje razlozi dobijeni iz snova, prizivanja duhova, hipnoze, kao i iz radova jogija, kerameta Božijih prijatelja i sličnih stvari. Neke od njihovih premisa ustanovljene su predajama za one koji nemaju direktnih informacija o ovim stvarima. Ustvari, ovakve vrste izvješća ponad su granice vjerodostojnosti.
Druga skupina razloga koristi premise koje se moraju dokazati u empirijskim naukama, naročito u empirijskoj psihologiji i biologiji, kao što su premise da se svi organi i ćelije tijela postepeno zamjenjuju, pa čak se i ćelije mozga mijenjaju pod utjecajem postepenog iščezavanja i prehrane novim materijalima, dok duša ima nepromjenjivu individualnu egzistenciju koja opstaje kroz niz godina, a svaki čovjek je svjestan svog individualnog jedinstva.
Čisto filozofski dokazi o nematerijalnosti duše također se dijele u dvije skupine: prva skupina dokaza jesu oni koji se dobijaju analizom običnog prisustvenog znanja; druga skupina dokaza prvo uspostavlja nematerijalnost psihičkih pojava poput percepcija, volje i ljubavi, a onda dokazuje nematerijalnost njihovog subjekta, to jest, duše. Pošto ćemo kasnije govoriti o nematerijalnosti duševnih kvaliteta, posebno o nematerijalnosti znanja i percepcija, ovdje ćemo se zadovoljiti nekim dokazima, koji direktno uspostavljaju nematerijalnost duše, to jest, dokazima iz prve skupine filozofskih dokaza.
Dva dokaza nematerijalnosti duše
1. Ibn Sina u svojoj knjizi Išārāt donosi dokaz za nematerijalnost duše koji se može ukratko predstaviti na sljedeći način. Ako se neko nalazi u okruženju u kojem njegova pažnja nije usmjerena na vanjske stvari, a položaj njegovog tijela je takav da ga on ne primjećuje, to jest, da ne osjeća glad, žeđ, hladnoću, vrućinu, bol niti bilo kakve druge nelagodnosti, pa čak je i vrijeme potpuno mirno tako da puhanje vjetra ne privlači njegovu pažnju, u ovakvim okolnostima ako pojedinac usmjeri svoju pažnju na sebe, to jest, na ono percipirajuće ja, tako da nema pažnju prema bilo čemu tjelesnom, on će naći svoju dušu, a neće naći nijedan svoj tjelesni organ. Ono što pronađe razlikuje se od onoga što nije našao, pa odatle slijedi da je duša različita od materijalnog tijela.
Ovaj dokaz, na način na koji je razmatran, omogućava umu da na ispravan način protumači prisustveno znanje o duši. Uvjeti koje je Ibn Sina naveo ustvari su uputa običnom čovjeku kako bi mogao usredsrijediti svoju pažnju tako da mu materijalni faktori ne odvlače pažnju na tijelo i stvari koje su povezane s njim. Ranije je nagoviješteno da su oni na naprednim postajama duhovnog usavršavanja potpuno u stanju usmjeriti svoju pažnju prema duši i motriti njenu zbilju, dok se običan čovjek mora pridržavati ovakvih uvjeta kako bi svoju pažnju do neke mjere odvratio od materijalnih stvari.
2. Drugi dokaz za nematerijalnost duše je da kada usmjerimo naročitu pažnju na vlastitu egzistenciju, to jest upravo na percipirajuće ja, vidimo da egzistencija ovog ja jeste prosta i nedjeljiva stvar. Naprimjer, ne može se podijeliti na dvije polovice ja, dok je najosnovnija osobina tijela djeljivost, što je objašnjeno u 41. lekciji. Međutim, ovakva karakteristika ne može se naći u duši, iako podređeno tijelu (to jest, podređeno podjeli tijela) ne može biti podijeljena. Prema tome, njena nematerijalnost je neizbježna. Najviše što se može kazati jeste da duša pripada tijelu i da prema njemu ima posebnu ontološku vezu, tako da utječe na tijelo, pošto se tijelo pokreće prema želji duše, i da tijelo utječe na dušu, pošto ona osjeća glad i žeđ, te da je duša pod utjecajem tijela i utječe na tijelo na mnoge druge načine o kojima se mora raspravljati u problemu odnosa duša-tijelo.
Nastavak: Nastavak rasprave o vrstama supstance
Sažetak
1. Peripatetici supstance dijele u pet vrsta: intelektualna supstanca, psihička supstanca, tjelesna supstanca, materija i forma.
2. Od nabrojanih vrsta iluminacionisti su prihvatili samo tri, ali su dokazali i drugu vrstu supstance koja je, i pored toga što ne pripada materiji, posrednik između potpuno nematerijalnih i čisto materijalnih supstanci, a koja je u rječniku kasnijih filozofa poznata kao imaginalna supstanca.
3. Berkeley je poricao tjelesnu supstancu, a Hume je bio skeptičan prema psihičkoj supstanci.
4. Uvjerenje u postojanje materijalne supstance jeste spontano i, u izvjesnom smislu, prirođeno, ali se njen dokaz može uspostaviti na sljedeći način: u ljudskoj duši događaju se pojave koje se spoznaju nepogrešivim prisustvenim znanjem te, shodno zakonu uzročnosti, moraju imati uzrok. Međutim, sama duša nije njihov uzrok budući da katkad nastaju suprotno njenoj težnji i volji. Potpuno nematerijalni egzistent također ne može biti njihov neposredni uzrok jer je odnos takvog egzistenta prema svim dušama, svim vremenima i prostorima jednak, a nešto takvo ne može biti neposrednim uzrokom pojave koja je nastajuća i transformabilna. Dakle, za ove pojave postoji uzrok izvan duše sposoban da ih mijenja. Ako je taj uzrok tjelesna supstanca, onda je tvrdnja dokazana, a ukoliko se radi o akcidentu, onda će trebati supstancijalni subjekt, pa ni na taj način neće biti umaknuća od postojanja tjelesne supstance.
5. Ukoliko materijalna supstanca (ljudsko tijelo, naprimjer) nema objektivno postojanje, ne bi postojala ni duša kao supstanca koja pripada materiji, te bi je trebalo smatrati intelektualnom supstancom, iako potpuno nematerijalne stvari ne mogu trpjeti transformacije.
6. Postojanje psihičke supstance (to jest, percipirajućeg ja) poima se prisustvenim znanjem, ali budući da to prisustveno znanje kod većine ljudi nije takvo da bi ga mogli dovoljno jasno tumačiti, za njih se nematerijalnost duše mora uspostaviti dokazom.
7. Argumenata o nematerijalnosti duše ima više vrsta:
a) Argumenti zasnovani na snovima, prizivanju duhova, hipnozi, kao i na čudima Božijih prijatelja i sličnim stvarima. Ovakvu vrstu premisa većini ljudi trebalo bi dokazivati posredstvom predaja.
b) Argumenti zasnovani na dostignućima empirijskih nauka.
c) Filozofski argumenti koji direktno uspostavljaju nematerijalnost duše.
d) Filozofski argumenti kod kojih se preko nematerijalnosti duševnih kvaliteta dokazuje nematerijalnost duše.
8. Među argumentima zasnovanim na naučnim premisama je i sljedeći: sve ćelije tijela se u toku nekoliko godina promijene, pa čak i ćelije mozga mijenjaju se pod utjecajem nestajanja i privlačenja hranjivih materija, no duša uvijek ima nepromjenjivo individualno jedinstvo i nije sklona preinakama, umanjenju ili uvećanju.
9. Ukoliko se čovjek, pod prikladnim uvjetima, usredsrijedi na svoju dušu, naći će svoju dušu, dok neće naći svoje tijelo. Dakle, izvjesno je da je duša različita od tijela.
10. Osnovna osobenost materijalnog egzistenta jeste njegova djeljivost, a nepostojanje takve osobenosti kod duše dokaz je njene nematerijalnosti.