Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 46), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.
Prethodno: Nastavak o vrstama supstanca (intelektualna i imaginalna supstanca)
Obuhvata:
Gledišta filozofa o materiji i formi
Argument aristotelovske teorije
Kritika
Gledišta filozofa o materiji i formi
Do sada smo vodili raspravu o tri vrste nematerijalne supstance i o jednoj vrsti materijalne supstance te je dokazano njihovo postojanje. Međutim, ranije smo prenijeli da su sljedbenici peripatetika tjelesnu supstancu držali sastavljenom od dvije druge supstance, materije i forme, gdje prethodna biva aspektom potencijalnosti tijela, a potonja aspektom aktuelnosti tijela. U nastavku će ova teorija biti razmotrena.
Prije svega, treba napomenuti da je materija, u smislu podloge za pojavu novog egzistenta i onog što poprima aktuelnost, prihvaćena od približno svih filozofa, kao, naprimjer, kada se za vodu kaže da je materijom pare, za zemlju da je materijom biljaka i životinja, a za zrnevlje i koštice da su materijom svojih biljaka. Egzistent koji je materijom za druge egzistente, ali koji se sam ne javlja iz neke prijašnje materije, za koji se u stručnom smislu kaže da ima originalnu egzistenciju (wodžūd-e ebdā‘ī) i koji nema potrebu za materijalnim uzrokom, zove se materijom materije (māddat ul-mawādd) ili prvotnom tvari (hajūlā-je ūlā). Razlika u stavovima aristotelovaca i drugih jeste u tome je li prvotna tvar supstanca koja posjeduje aktuelnost i koja se može smatrati vrstom tjelesne supstance, ili je čista potencijalnost bez ikakve vrste aktuelnosti čija je jedina osobina sposobnost poprimanja tjelesnih formi. Stav aristotelovaca je potonji i on je prihvaćen od strane većine islamskih filozofa, uključujući Farabija, Ibn Sinaa i Mir Damada. U mnogim slučajevima Mulla Sadra slijedio je istu liniju, ali izgleda da je u nekim slučajevima hajūlā nazivao nepostojećom stvari (amr-e ‘adamī), a u nekim slučajevima se na nju pozivao kao na sjenu koju intelekt uzima u obzir za tjelesne egzistente, ali koja nema stvarnu egzistenciju, jer se pojam sjena apstrahira iz slabije osvijetljenosti i nema egzistenciju izvan egzistencije svjetla.[1] Neki učenjaci ne smatraju ispravnim pripisivanje navedenog stava Aristotelu.[2]
Pod pretpostavkom postojanja prvotne tvari kao supstance kojoj nedostaje aktuelnost, čini se neprikladno smatrati sve, materiju i formu, uz tijelo, vrstama supstanci. Vjerovatno bi bilo bolje ako se materija i forma smatraju dvjema vrstama materijalne supstance, uz objašnjenje da je prvotna materija neodvojiva od tjelesne forme, i da se njihova združena složenost naziva tijelom. Glavni problem je da supstancijalna egzistencija, koja je po sebi bez bilo koje vrste aktuelnosti, ne može biti uspostavljena, a izgleda da je o ovom problemu ispravan stav Šejh ul-Išraka, Allame Tusija i drugih islamskih filozofa koji su porekli postojanje ovakve vrste supstance.
Uz odbacivanje prvotne tvari kao supstance bez ikakvog aktueliteta, ne ostavlja se nimalo prostora za uspostavu egzistencije druge vrste supstance koja je prvom formom prvotne tvari i ono što joj daruje aktuelnost jer, prema ovom stavu koji se pripisuje platonistima, prva materija je supstanca koja posjeduje aktuelnost, ali koja nije sastavljena od materije i forme. Međutim, najviše se može reći da se nove forme u njoj događaju sukcesivno ili zajedno (motanāwabban jā modžtama‘an), tako da se u njoj javlja specifična elementarna forma, s čijim uklanjanjem se ona zamjenjuje drugom elementarnom formom. No, elementarna forma dolazi u postojanje zajedno s mineralnom formom ili biljnom formom, a sve se zajedno utjelovljuju u supstancu tijela, to jest, njihovi dijelovi precizno odgovaraju jedan drugome, ali kroz sve ove preobrazbe tijelo uvijek ostaje supstanca koja posjeduje aktuelnost, iako su nekih filozofi poricali da su nove forme supstance. Ovi filozofi ih jedino prihvataju kao akcidente tijela.[3]
Uz poricanje tvari (hajūlā) bez aktueliteta i prihvatanje vrsnih formi kao tipova supstance, tjelesna supstanca može se podijeliti na dvije općenite vrste: prva je supstanca koja ne treba mjesto utjelovljenja (mahall) u koje bi se utjelovila (hulūl) i ovo je isto što i tijelo; druga je supstanca koja treba drugu supstancu kako bi se u njoj utjelovila ili, stručnim jezikom rečeno, kako bi se u nju utisnula, a ove supstance su vrsne forme, kao što su elementarne, mineralne i biljne forme. Međutim, poricanjem da su ove vrste formi supstance, tjelesna i materijalna supstanca bit će isključivo svedena na tijela.
Argument aristotelovske teorije
Aristotelovci, koji su vjerovali u prvotnu tvar kao supstancu bez aktueliteta, za svoj stav ponudili su dva argumenata koji su izvorno vrlo bliski jedan drugome. Jedan od njih naziva se dokaz iz potencijalnosti i aktuelnosti (borhān-e qowwe wa fe‘l), a drugi dokaz iz spajanja i razdvajanja (borhān-e waṣl wa faṣl). Oni se sažeto mogu predstaviti na sljedeći način.
U tijelima postoje promjene, koje su vrsta spajanja i razdvajanja, supstancijalne i akcidentalne pretvorbe. Naprimjer, kontinuirano i monolitno tijelo može se pretvoriti u dva razdvojena tijela, voda se pretvara u paru, sjeme u stablo. Bez sumnje, ove različite preobrazbe ne događaju se na način da prvi egzistent potpuno iščezne i da jedan ili više egzistenata dolazi u postojanje iz čistog ništavila. Sigurno je da nešto od prijašnjeg egzistenta ostaje u kasnijem egzistentu. Međutim, ono što ostaje nije forma i aktuelnost prethodnog egzistenta; zato je neizbježno postojanje druge supstance među njima koja čuva ontološku vezu između njih. Ona po sebi ne zahtijeva nikakvu aktuelnost i, iz ovog razloga, poprima različite vrste aktuelnosti. Na taj način uspostavljeno je postojanje supstance koja nema aktuelnosti i koju karakterizira prihvatanje formi, a filozofskim rječnikom naziva se čista potencijalnost.
Drugim riječima, svaki tjelesni egzistent posjeduje dva različita aspekta: jedan je aspekt aktuelnosti i posjedovanja (fe‘lijjat wa wādžedijjat), a drugi je aspekt potencijalnosti i lišenosti (qowwe wa fākedijjat) u odnosu na buduće aktuelnosti. Ova dva aspekta razlikuju se jedan od drugog pa je tako svaki tjelesni egzistent sastavljen od dvije različite objektivne stvari. A pošto je nemoguće da je egzistencija supstance sastavljena od dva akcidenta, ili od supstance i akcidenta, ona je neizbježno sastavljena od dva supstancijalna dijela, od kojih je jedan aspekt aktuelnosti, a drugi aspekt potencijalnosti.
Ovaj argument također se može iznijeti u sljedećoj formi, ili se može smatrati drugim argumentom. Za svako tijelo moguća je pretvorba u drugu vrstu tijela, poput pretvorbe jednog elementa u drugi, ili pretvorbe jednog ili više elemenata u minerale, biljke ili životinje (potencijalnost i aktuelnost). Isto tako, sva tijela imaju mogućnost pretvorbe u dva ili više drugih tijela iste vrste (spajanja i razdvajanja). Ova mogućnost preinake i promjene jeste vrstom kvaliteta koji se naziva pripravnosni kvalitet (kejfijjat-e este‘dādī) ili pripravnosna mogućnost (emkān-e este‘dādī). Ovo prihvata jakost i slabost, savršenstvo i nedostatnost, kao što je pripravnost embrija za pretvorbu u egzistent koji posjeduje duh veća od pripravnosti spermatozoida.
Ovaj akcident (to jest, pripravnosni kvalitet) potrebuje supstancijalni subjekt, ali se njegov subjekt ne može smatrati supstancom koja posjeduje aktuelnost, jer bi onda ova supstanca trebala imati mogućnost za pojavu takvog kvaliteta, a pretpostavljena mogućnost bit će drugi kvalitet kojem prethodi treća mogućnost, i tako u beskonačnost. Navedeno iziskuje da se za pretvorbu bilo kojeg egzistenta u drugi i pojavu svake nove supstance ili akcidenta mora dogoditi beskonačno mnogo akcidenata od kojih svaki ima vremenski prioritet u odnosu na drugi! Zato je neizbježno da nositelje ovih akcidenata moramo smatrati supstancom koja je u sebi sama potencijalnost, mogućnost i pripravnost i koja uopće nema nikakvu vrstu aktuelnosti.
Kritika
Navedeni argumenti nisu dovoljno čvrsti i svi su manje ili više diskutabilni. Međutim, pošto svi oni kruže oko pojma pretvorba najbolje ga je na početku ukratko objasniti, iako će se o ovome detaljnije raspravljati u problemu promjene i kretanja.[4]
Pretvorba i pretvaranje može se zamisliti u mnogim oblicima. Od onih koji su relevantni za ovu raspravu najvažniji su sljedeći:
1. Akcidentalna pretvorba, poput promjene boje jabuke od zelene do žute i od žute do crvene.
Treba primijetiti da je, prema filozofima poput Šejh ul-Išraka, pretvorba vrsta upravo ovog oblika, jer oni smatraju da su vrsne forme akcidenti. Osim toga, prema modernim fizičarima, pretvorba vode u paru i obrnuto jeste vrstom približavanja i udaljavanja molekula, a ne vrstom supstancijalne promjene.
2. Pojava neke nove supstancijalne forme u materiji, poput pojave biljne forme u zemlji, prema stavu aristotelovaca koji vrsne forme smatraju supstancama.
3. Nestanak neke nastajuće supstancijalne forme iz materije, poput pretvorbe biljke u zemlju, prema aristotelovcima.
4. Nestanak prethodne supstancijalne forme i pojava druge supstancijalne forme, poput pretvorbe elementa u drugi element, prema aristotelovcima.
5. Početak pripadanja i vezivanja nematerijalne supstance materiji, bez bivanja utjelovljenom u njoj (jer je utjelovljenje karakteristika materije), kao kad duša pripadne i veže se s tijelom.
6. Prestanak spomenutog pripadanja, poput smrti životinje ili čovjeka.
Obraćajući pažnju na ovu diobu, slabost prvog argumenta postaje jasna, jer ako se pretvorba veže za akcidente tijela, tjelesna supstanca bit će očuvana u svom aktuelitetu i neće biti potrebno pretpostaviti supstancu bez aktueliteta. Isto tako, ako je pretvorba od vrste početka ili prekida pripadanja duše tijelu (peti i šesti oblik), supstanca tijela ostaje u svom vlastitom aktuelitetu. Također, u drugom i trećem slučaju u kojima se nove supstancijalne forme utjelovljuju u tijelo, ili iz njega nestaju, prethodna supstanca je očuvana. Jedino u četvrtom slučaju nema mjesta takvom zamišljanju, jer s nestankom prijašnje forme ne ostaje supstanca koja posjeduje aktuelnost, pa je zajednička stvar među njima supstanca koja je lišena aktuelnosti.
Prisjetimo li se da, prema filozofima, tjelesna forma nipošto ne propada i ne nestaje, te ako je egzistencija prvotne tvari također uspostavljena, ona će onda opstati zajedno s opstankom tjelesne forme (bez obzira na supstancijalno kretanje, o čemu će se raspravljati na prikladnom mjestu). Imajući na umu ovu tačku, može se postaviti pitanje: koji bi racionalan prigovor bio ako se tijela smatraju prostim supstancama (to jest, da nisu sastavljena od materije i forme) u koje se druge forme utjelovljuju ili iz kojih one nestaju?
Moguće je drugo objašnjenje smatrati odgovorom na ovo pitanje, to jest, tijelo sa svojim vlastitim aktuelitetom ne može prihvatiti novu formu, nego mora posjedovati drugi dio čija je bītska osobina prihvatanje i koji po sebi ne zahtijeva aktuelnost.
Drugo objašnjenje zasniva se na pogledu da aspekti potencijalnosti i aktuelnosti jesu dva opredmećena aspekta, od kojih svaki ima specifične objektivne uzore. Pošto se za egzistenciju tijela ne može smatrati da je sastavljena od dva akcidenta, ili od jedne supstance i jednoga akcidenta, neizbježno se mora smatrati sastavljenom od dvije supstance s obzirom na ova dva aspekta.
Kao prvo, ovaj pogled je diskutabilan, jer pojmovi aktuelnost i potencijalnost, poput drugih osnovnih filozofskih pojmova, jesu sekundarne filozofske inteligibilije, koje um apstrahira uz posebnu pozornost.[5] Drugim riječima, kada razmatramo dvije tjelesne stvari, od kojih jedna ne posjeduje drugu (kao što sjeme stabla ne posjeduje plodove stabla), ali je može posjedovati, onda se pojam potencijalnosti i prihvatanja pripisuje prvom egzistentu, a kada dođe u posjed druge, pojam aktuelnosti apstrahira se iz nje. Tako da su ovi pojmovi apstrahirani pojmovi koji se dobiju uporedbom dvije stvari i nemaju opredmećene uzore. Ne postoji razlog da se aspekti potencijalnosti i prihvatanja smatraju opredmećenim stvarima na osnovi kojih se može uspostaviti egzistencija supstance, ili čak akcidenta, čije je štastvo potencijalnost i prihvatanje. Isto kao što ni uspostava uzročne veze među egzistentima ne zahtijeva postojanje egzistenta čije je štastvo uzrok neke posljedice. Ovo je drugi primjer miješanja primarnih i sekundarnih inteligibilija.
Može se zaključiti da, kada se tjelesna supstanca uporedi s drugom supstancom ili akcidentom koji je sposoban utjeloviti se u nju, naziva se potencijalnom u odnosu na to utjelovljenje, ali ovo ne znači da posjeduje objektivni dio nazvan potencijalnost.
Kao drugo, druga premisa je diskutabilna, jer je objektivnu egzistenciju tijela (ne njegovo štastvo) moguće smatrati sastavljenom od supstance i brojnih akcidenata. Naročito prema stavovima onih koji akcidente smatraju aspektima i razinama egzistencije supstance. Pa se, uz pretpostavku da svaki od ova dva aspekta, potencijalnost i aktuelnost, posjeduje objektivni uzor, uzorom aspekta aktuelnosti može smatrati tjelesna supstanca, a uzorom aspekta potencijalnosti jedan od njenih akcidenata.
Treće objašnjenje, također, ima dvije osnovne premise. Prva je da pripravnosna mogućnost jeste vrstom objektivnog akcidenta i štastveni je pojam. Druga je da akcidentiranje ovog akcidenta treba potencijalnost i prethodnu mogućnost i stoga, da bi se izbjegao beskonačni niz, treba postaviti supstancu koja je upravo ta potencijalnost, mogućnost i pripravnost.
Ovo objašnjenje, također, nije ispravno jer, kao prvo, pripravnosna mogućnost apstrahirani je pojam, koji ne može imati opredmećene uzore. Naprimjer, reći da sjeme stabla ima pripravnosnu mogućnost pretvorbe u stablo znači da sjeme stabla posjeduje pripravnosnu mogućnost promjene u stablo i ako su voda i toplota i ostali neophodni uvjeti osigurani, ono će se postepeno razviti i pojavit će se korijen, listovi i grane. Dakle, ono što je opredmećeno jeste sjeme, voda, toplota i sl., ali ne postoji dodatna opredmećena stvar po imenu pripravnosna mogućnost i zbog toga se ona ne može smatrati vrstom objektivnog akcidenta.
Drugo, uz pretpostavku da je pripravnosna mogućnost opredmećeni kvalitet, prva pripravnosna mogućnost mogla bi se smatrati posljedicom tjelesne supstance. Na ovaj se način beskonačni niz može zaobići bez potrebe za postavljanjem supstancijalne potencijalnosti (tvari bez aktuelnosti).
Ovaj stav ima druge probleme koji neće biti spominjani kako bi se izbjeglo otezanje rasprave. Jedino ćemo napomenuti da bivanje egzistentom odgovara bivanju aktuelnim, čak je ovo dvoje uistinu jednako. Zato izgleda da je pretpostavka egzistenta kojem nedostaje aktuelnost u osnovi neispravna pretpostavka. Pretpostavka da tvar poprima aktuelnost jedino u sjeni forme nije dosljedna njenoj bītskoj osobini koja je neimanje aktuelnosti i bivanje čistom potencijalnošću.
Može se reći da je čista potencijalnost tvari nalik bītskoj mogućnosti svakog štastva, koja je od njega neodvojiva, ali koja, istodobno, u sjeni svog uzroka postaje nužno po drugome.
No, mora se primijetiti da bītska kontingentnost štastva jeste čisto razumski atribut, koji nema objektivnih uzora, jer je samo štastvo obzirnosna stvar. Ali, u slučaju tvari, pretpostavljeno je da je ona objektivna supstanca čija je egzistencija čista potencijalnost. Vjerovatno je iz ovog razloga Mulla Sadra prvotnu tvar nazvao razumskom i nepostojećom stvari. (Obrati pažnju!)
Nastavak: Akcidenti
Sažetak
1. Osnovna razlika između teorije aristotelovaca i ostalih jeste ta što su oni prvotnu tvar smatrali lišenom svake vrste aktuelnosti, za razliku od drugih koji su i materiji materije pripisivali aktuelnost – aktuelnost koja opstaje kroz proces preobrazbi.
2. Nijekanjem aristotelovske tvari niječe se i tjelesna forma kao specifična vrsta supstance.
3. Među filozofima poznato je da vrsne forme (one koje nisu duše) jesu materijalne supstance koje se utjelovljuju u drugim supstancama. Dakle, njihovi dijelovi precizno odgovaraju jedni drugima. Međutim, Šejh ul-Išrak, slijedeći stare filozofe, smatrao ih je akcidentima.
4. Shodno poricanju aristotelovske tvari, ako se vrsne forme ubroje među akcidente, tjelesna i materijalna supstanca bit će svedene na tijelo, a ukoliko bi vrsne forme bile supstance koje se utjelovljuju u tijelo, tjelesna supstanca bi se dijelila na dvije vrste: jedna je supstanca koja se ne utjelovljuje u drugoj supstanci – a to je tijelo, dok je druga supstanca koja ima supstancijalno mjesto utjelovljenja – a to je forma.
5. Prvo obrazloženje za uspostavu tvari bez aktueliteta jeste da u procesu preobrazbi, koje se događaju u tijelima i tokom kojih nestaje prethodni aktuelitet, među njima mora postojati zajednička supstanca koja sama nema aktueliteta. Jer, pretpostavka je kako je prethodnog aktueliteta nestalo i ukoliko ne bi bilo takve supstance, to bi impliciralo da prethodni egzistent sasvim nestane i da iz čistog ništavila nastane novi egzistent koji nema nikakve stvarne veze s prethodnim!
6. Ako bi preobrazba tjelesa bila, ustvari, preobrazba njihovog akcidenta, ili od početka i prekida pripadanja duše tijelu, ili nastanka ili nestanka nove forme, u svim ovim pretpostavljenim slučajevima prethodna supstanca opstaje sa svojim aktuelitetom. Međutim, ukoliko to bude od pretvorbi jednog elementa u drugi element, ostaje mjesta zamišljanju da je prethodni aktuelitet nestao. Ali, i u ovom slučaju, shodno vjerovanju filozofa, aktuelitet tijelo opstaje, pa neće, dakle, biti potrebe za pretpostavljanjem supstance bez aktueliteta.
7. Drugo obrazloženje jeste da tijelo sa svojim aktuelitetom ne može prihvatiti novi aktuelitet, jer aspekt aktuelnosti jeste aspekt prisustva i imanja, a aspekt prihvatanja i primanja jeste aspekt potencijalnosti i lišenosti. Ova dva aspekta su različita, pa naspram svakog mora postojati specifična supstanca.
8. Ni ovo objašnjenje nije potpuno, jer aspekt potencijalnosti, prihvatanja i lišenosti jeste razumska a ne izvanjska stvar. Takav umski atribut nužno ne implicira neku opredmećenu i izvanjsku stvar. Uz određenu dozu degradacije aspekt aktuelnosti može se smatrati upravo tjelesnom supstancom, a aspekt potencijalnosti i prihvatanja jednim od njenih akcidencija.
9. Treće objašnjenje jeste da svakom novom aktuelitetu prethodi pripravnosna mogućnost, koja se ubraja u neku od vrsta kategorije kvaliteta, a aktueliziranje tog akcidenta opet iziskuje prethodnu potencijalnost i mogućnost. Zato, da bismo izbjegli beskonačni niz, moramo uspostaviti supstancu čiji bi bītski aspekt bio puka potencijalnost i pripravnost.
10. Odgovor glasi da je pripravnosna mogućnost apstarahirani pojam, a ne vanjski akcident, a pod pretpostavkom da jest neka opredmećena stvar, mogli bismo je smatrati posljedicom tjelesne supstance, na način da njeno pojavljivanje nema potrebe za drugim opredmećenim akcidentom pod imenom prethodna pripravnosna mogućnost.
11. U osnovi, pretpostavka postojanja bića bez aktueliteta je kao pretpostavka postojanja bića bez bītka, što se ne čini razumnim. Pa ako neko kaže da tvar zbilja poprima aktuelitet u sjeni forme, te općenito neće biti bez aktueliteta ili, drugim riječima, formu smatra posrednikom u uspostavljanju a ne posrednikom u akcidentiranju, taj je zanemario onaj bītski aspekt tvari (da je ona čista potencijalnost).
12. Ako se potencijalnost za tvar uzme kao mogućnost za štastvo koje se od njega nikada ne odvaja, ali koje isto tako u sjeni svog uzroka postaje nositeljem atributa nužno po drugom, to bi neizostavno impliciralo da tvar jest obzirnosna stvar ili, kako reče Mulla Sadra, nepostojeća stvar a ne opredmećeno stvarno biće.
[1] Vidi: Asfār, sv. 5, str. 146, i Mabda‘ wa Ma‘ād, str. 265.
[2] Vidi: Abū al-Barakāt, Mu‘tabar, sv. 3, str. 200.
[3] Vidi: Mutāharāt, str. 88, i H{ikmet ul-Išrāq, str. 284.
[4] Vidi 51. lekciju.
[5] Vidi 52. lekciju.