Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 53), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013
Prethodno: Potencijalno i aktuelno
Obuhvata:
Podudaranje potencijalnosti i aktuelnosti u slučajevima promjene
Beskonačni niz materijalnih događaja
Pravilo nužnosti prioritetnosti materije materijalnim događajima
Vremenski nastanak materijalnog svijeta
Podudaranje potencijalnosti i aktuelnosti u slučajevima promjene
Obraćajući pažnju na pojmove potencijalnost i aktuelnost, jasna su tri uvjeta neophodna za njihovo apstrahiranje.
1. Dvije egzistencije koje se međusobno upoređuju. Zato se ništavnost ne može smatrati primjerom potencijalnosti ili aktuelnosti.
2. Jedan od dva egzistenta mora imati vremenski prioritet nad drugim kako bi bio nositeljem atributa potencijalnost. Zato dva istodobna egzistenta ne mogu biti međusobno potencijalnim i aktuelnim.
3. Potencijalni egzistent ili barem njegov dio mora opstati u aktuelnom egzistentu. Zato se egzistent koji je potpuno iščezao ne može smatrati potencijalnim u odnosu na naredni egzistent.
Imajući na umu ove tri tačke jasno je da prvi od spomenutih oblika promjena[1] nije preinaka iz potencijalnosti u aktuelnost, jer je prethodni položaj ništavnost, dok se potencijalnost treba apstrahirati iz egzistencije.
Isto tako, drugi oblik promjene nema veze s potencijalnošću i aktuelnošću jer je naredni položaj ništavnost, a aktuelnost se ne može apstrahirati iz ništavnosti.
U trećem obliku promjene premda jedan egzistent zamjenjuje drugi, pošto među njima nema zajedničkog faktora, jedan se ne može smatrati potencijalnim u odnosu na drugi.
U četvrtom obliku, prethodni egzistent je u cijelosti potencijalan u odnosu na naredni egzistent i opstaje u njemu, pa je aktuelni egzistent savršeniji od potencijalnog egzistenta.
U petom obliku aktuelni egzistent je nedostatniji od potencijalnog egzistenta, jer samo dio prethodnog egzistenta opstaje i ništa mu nije dodano.
U šestom obliku bivanje savršenijim, nedostatnijim ili jednakim u savršenstvu aktuelnog egzistenta u poređenju s potencijalnim egzistentom ovisi o tome je li dio koji zamjenjuje uništeni dio u svojoj ontološkoj razini od njega savršeniji, nedostatniji ili jednako savršen.
Međutim, u sedmoj vrsti potencijalnost i aktuelnost jesu početak i svršetak kretanja i to kretanje je postepeno napredovanje od potencijalnosti ka aktuelnosti. U kontekstu kretanja aktuelni dijelovi i ne postoje, e da bi neki mogli biti smatrani potencijalnim u odnosu na druge. No, s obzirom na činjenicu da je kretanje protegnuta stvar, a sve što ima protezanje može se beskonačno izdijeliti na dijelove, njegovi potencijalni dijelovi mogu se razmatrati u smislu u kojem se, naprimjer, jedno kretanje podijeli na dvije polovine na način da se pojavi karakteristična središnja tačka, a količina svakog od ta dva dijela kretanja bila bi jednaka jednoj polovini količine cjelokupnog kretanja. Ovdje naročito treba obratiti pažnju na činjenicu da je promatranje potencijalne egzistencije na ovaj način, to jest, kao dijelova kretanja, različito od onog kada se potencijalnost prethodnog dijela promatra s obzirom na naredni dio.
Ista stvar vrijedi za trinaesti oblik, odnosno akcidentalno kretanje, ali se obično izrazi aktuelno i potencijalno primjenjuju na supstancijalne egzistente, čak i ako se potencijalnost kao pripravnosni kvalitet (kajf-e este‘dādī) smatra vrstom akcidenta.
Međutim, oblici osam, devet i deset mogu se smatrati nalik obliku jedan, dva i tri, s razlikom da se u oblicima osam, devet i deset supstancijalni subjekti mogu smatrati potencijalnim u odnosu na prihvatanje atribucije akcidenata.
Na isti način oblici jedanaest i dvanaest, kao i četrnaest i petnaest, mogu se smatrati nalik oblicima četiri i pet.
Da se zaključiti da se za sve oblike promjene, izuzev prva tri, mijenjajuće[2] može smatrati potencijalnim, a promijenjeno[3] aktuelnim. Zaista se stav onih koji poriču postojanje ova tri oblika vraća na to da oni promjenu smatraju jednakom izlasku aktuelnosti iz potencijalnosti. Zato je ovaj problem neophodno istražiti kako bi se vidjelo mogu li se ili ne naći primjeri za tri navedene pretpostavke.
Beskonačni niz materijalnih događaja
U jeziku filozofa dobro je poznato da materija i trajanje prethode svakoj materijalnoj pojavi. Opći zahtjev ovog pravila je da se pojava materijalnog egzistenta iz čiste ništavnosti smatra nemogućom. U skladu s ovim poreći će se treći i petnaesti oblik od pretpostavljenih oblika promjene. Pošto se za prvotnu tvar smatralo da posjeduje beskonačnu potencijalnost, oni su držali da je beskonačno nizanje događaja koji se pružaju u beskraj moguće, a njegovo dešavanje dokazivali su na osnovi izlijevanja apsolutne Božije milosti i odsustva “škrtosti” u višim izvorima, što nužno iziskuje poricanje drugog oblika promjene.
S druge strane, teolozi i neki drugi filozofi, poput Mir Damada, drže da materijalni svijet ima vremenski početak. Kako bi odbacili hipotezu beskonačnosti lanca događaja koji se pruža iz bespočetnosti (azal), oni su se oslonili na argument neispravnosti beskonačnog niza. Isto tako, navedena tvrdnja koristi se kako bi se dokazao vremenski kraj materijalnog svijeta. Prema tome, ovaj problem povezan je s problemom vremenskog nastanka (hudūş) i pravječnosti (qidam), iako među njima nema uzajamne implikacije, tako da je moguće držati da svijet ima vremensku pravječnost, dok se istovremeno drži da za materijalne egzistente nije nemogućim pojavljivanje bez prijašnje materije. Također je moguće podržavati beskrajnost (abadijjat) materijalnog svijeta, bez smatranja nemogućim da materijalne pojave budu potpuno uništene, postavljajući beskonačni lanac događaja od bespočetnosti do beskraja na osnovi trajne Božije darežljivosti.
Sada ćemo razmotriti prvo istraženo pravilo “nužnosti prioritetnosti materije svakoj materijalnoj pojavi”[4], a onda ćemo ukazati na problem vremenske pravječnosti i nastanka svijeta.
Pravilo nužnosti prioritetnosti materije materijalnim događajima
Prije je rečeno da se na osnovi nebrojenih opažanja razne pretvorbe događaju u materijalnom svijetu i da nove pojave zamjenjuju prijašnje, tako da se među njima ustanovljavaju veze potencijalnosti i aktuelnosti. Međutim, potpuna indukcija u odnosu na sve materijalne događaje nije moguća jer nijedno ljudsko biće ne postoji od početka svijeta i niko nije doživio kraj svijeta. Situacija nije takva da neko može otkriti definitivan uzrok prioritetnosti materije iz promatranih slučajeva i ovo pravilo smatrati empirijskim. Zato su filozofi dali racionalan argument za uspostavu ovog pravila, čije je pojašnjenje u nastavku.
Prije postajanja egzistentom svaka materijalna pojava ima mogućnost za postojanje. Kada ova mogućnost ne bi postojala, pretpostavljena pojava bila bi ili nužnom ili nemogućom egzistencijom. Pošto mogućnost jedne stvari nije supstancijalna, neizbježno mora postojati supstanca koja je nositeljem atributa mogućnost, a ona se naziva materijom. Iz toga slijedi nužnost prioritetnosti materije svakoj materijalnoj pojavi.
Međutim, u ovom objašnjenju postoji nekoliko spornih aspekata.
1. Za svaku materijalnu pojavu pretpostavljeno je prethodno vrijeme za koje se uspostavlja mogućnost postojanja pretpostavljene pojave, dok je vrijeme jedna od dimenzija materijalne egzistencije i nema odvojenu egzistenciju od egzistencije materijalnog egzistenta. Ako bi niz događaja imao vremenski početak, onda ne bi bilo vremena koje bi mu prethodilo.
2. Nijekanjem da materijalna pojava može biti nužne ili nemoguće egzistencije uspostavlja se njena kontingentnost i to je bītska kontingentnost (emkān-e źātī) koja se apstrahira iz štastva stvari. Ona nije nešto opredmećeno što bi moglo nositi predikaciju, to jest, što bi moglo biti subjektom predikacije mogućnosti.
3. U 48. lekciji dokazano je da je pripravnosna mogućnost također nešto apstrahirano iz osiguravanja uvjeta prisustva i odsustva prije događanja pojave. Međutim, za prvu materijalnu pojavu ne mogu se razmatrati prethodni uvjeti, a u raspravi o uzroku i posljedici pokazano je da se materijalni povodi i uvjeti mogu uspostaviti jedino iskustvom, a mi nemamo dovoljno iskustva za uspostavu nužnosti prethodnih uvjeta za sve pojave.
Vremenski nastanak materijalnog svijeta
Problem vremenskog nastanka materijalnog svijeta jedan je od kontroverznijih problema u filozofiji koji je uvijek bio temom sukoba i rasprava. Ovo su naročito nastojali dokazati motakallemīni, a smatrali su da rješenje problema nužno proizlazi iz bivanja posljedicom. Kao što je nagoviješteno u raspravi o uzroku i posljedici, oni su nastanak (hudūş) smatrali kriterijem potrebe za uzrokom.
S druge strane, većina filozofa vjerovala je u vremensku pravječnost materijalnog svijeta, a dali su i razloge svog vlastitog gledišta, uključujući oslanjanje na spomenuto pravilo čija je neadekvatnost postala jasna.
Drugi argument koji oni daju zasniva se na bespočetnosti izlijevanja Božije milosti i odsustvu “škrtosti” u višim izvorima. Međutim, ovaj argument dat će rezultat jedino u slučaju da se dokaže mogućnost bespočetnosti svijeta i da njegovo događanje ovisi o izlijevanju Božije milosti. Zato su oni koji vjeruju u vremenski nastanak svijeta pokušali dokazati nemogućnost bespočetnosti (azalijjat) svijeta, a probali su odbaciti mogućnost beskonačnog nizanja događaja koji se pružaju u bespočetnost pomoću neispravnosti beskonačne regresije / niza (tasalsol).
No, filozofi prihvataju dokaz nemogućnosti beskonačnog niza jedino u slučaju u kojem karike lanca postoje zajedno / združeno i ako među njima postoji stvarni slijed (tarattob). Zbog toga oni dopuštaju beskrajnost uzastopnih događaja i isključuju istodobne događaje koji nisu u stvarnom slijedu, a shodno dokazima nemogućnosti beskonačnog niza.
Uz prihvatanje ova dva uvjeta Mir Damad smatra da je sakupljenost / združenost uzastopnih događaja u nadvremenskoj posudi vječnosti dovoljna za valjanost dokaza beskonačnog niza. Zato je on odbacio beskonačnost lanca događaja koji se pružaju iz bespočetnosti. No, ako je vječna sakupljenost karika lanca dovoljna, onda se također može zanijekati i beskonačnost lanca događaja koji se pružaju u beskraj, to jest, vječno u budućnost (abad).
Međutim, glavna tačka je spornost dokaza za opovrgavanje beskonačnog niza s karikama koje nisu stvarni uzroci, ali ovo nije prilika za njihovo daljnje proučavanje. Zato je jako teško postaviti dokaz bilo za mogućnost ili nemogućnost beskonačnog nizanja događaja, bilo da se pružaju iz bespočetnosti ili beskraja.
Može se zaključiti da izlijevanje Božije milosti ne zahtijeva nikakvu vrstu ograničenja; međutim, biti obuhvaćen izlijevanjem Božije milosti ovisi o sposobnosti i mogućnosti njenog prihvatanja. Vjerovatno materijalni svijet nema mogućnost za prihvatanje bespočetnog i beskrajnog izlijevanja. No, isto kao što filozofi ne smatraju ograničenost zapremine svijeta nespojivom sa širinom izlijevanja Božije milosti, njegova se vremenska ograničenost ne smije smatrati nespojivom s trajnošću izlijevanja Božije milosti.
Ustvari, mi ne nalazimo racionalan dokaz kako vremenskoj tako ni prostornoj ograničenosti svijeta, niti smo pronašli onaj za odsustvo vremenske i prostorne ograničenosti. Iz tog razloga ovaj problem smještamo u sudnicu vjerovatne mogućnosti[5] sve dok ne dobijemo definitivan razlog koji će davati prednost jednoj strani u odnosu na drugu.
Nastavak: Nastajanje i propadanje
Sažetak
1. Apstrahiranje pojmova potencijalnost i aktuelnost ima tri uvjeta: postojanje dva egzistenta, vremenski prioritet jednog u odnosu na drugi i opstanak prethodnog egzistenta ili njegovog dijela za vrijeme narednog egzistenta.
2. Prvi i drugi oblik od navedenih petnaest oblika promjene ne zadovoljava prvi uvjet, dok treći oblik ne zadovoljava treći uvjet. Stoga ove oblike nije moguće smatrati izlaskom aktuelnosti iz potencijalnosti.
3. U ostalim oblicima promjene moguće je mijenjajuće nazvati potencijalnim a promijenjeno aktuelnim.
4. Na temelju pravila “nužnosti prioritetnosti materije svakoj materijalnoj pojavi” prvi i treći oblik se odbacuju, a zahtjev beskonačnosti lanca događaja koji se pružaju u beskraj niječe drugi oblik.
5. Za navedeno pravilo navodi se sljedeća argumentacija: prije ozbiljenja bilo koje pojave, ona posjeduje mogućnost ozbiljenja, a ova mogućnost neophodno ima svog nositelja koji se zove materija. Prema tome, ovim se uspostavlja nužnost prioritetnosti materije svakoj materijalnoj pojavi.
6. Moguće je dati nekoliko prigovora na ovaj argument: prvo, ukoliko pretpostavimo vremenski početak lanca vremenskih događaja, tada ne postoji vrijeme prije prve pojave kako bi se za nju mogla uspostaviti mogućnost. Drugo, nijekanjem nužnosti i nemogućnosti egzistencije uspostavlja se bītska kontingentnost, što je obzirnosna stvar i nešto što nema potrebu za nositeljem vlastite predikacije. Treće, pripravnosna mogućnost također se apstrahira iz prethodnih uvjeta, a nužnost prethodnih uvjeta za prvu pretpostavljenu pojavu nije uspostavljena.
7. S obzirom da teolozi vremenski nastanak drže mjerilom posljedičnosti, oni smatraju da svijet ima vremenski početak; međutim, to polazište nije ispravno.
8. Oni koji vjeruju u vremensku pravječnost s jedne strane se oslanjaju na pravilo “nužnosti prioritetnosti materije svakoj materijalnoj pojavi”, a, s druge strane, smatraju da je zahtjev trajnog izlijevanja Božije milosti beskonačnost događaja od bespočetnosti do beskraja.
9. Nedostatnost spomenutog pravila je jasna. A što se tiče drugog argumenta, njegova ispravnost ovisi o mogućnosti bespočetnosti i beskonačnosti svijeta. I moguće je da iz njega nužno slijedi ograničenost vremena, kao što se i ograničenost dimenzija smatra nužnom, a to nije u koliziji s trajnim izlijevanjem Božije milosti.
10. Oni koji vjeruju u vremenski nastanak negiraju mogućnost bespočetnosti svijeta pozivajući se na neispravnost beskonačnog niza.
11. Filozofi su u odgovoru rekli: jedan od uvjeta valjanosti spomenutih dokaza jeste sakupljenost / združenost svih karika lanaca, što se ne može ostvariti kod uzastopnih pojava.
12. Mir Damad je smatrao da je za valjanost navedenih dokaza dovoljna sakupljenost u posudi vječnosti.
13. Međutim, ukoliko je sakupljenost u posudi vječnosti dovoljna, onda se, također, niječe beskrajnost svijeta.
14. Suština je u tome da su dokazi beskonačnog niza oborivi, izuzev kod stvarnih uzroka.
15. Zaključak je da ne posjedujemo racionalni dokaz o ograničenosti ili neograničenosti materijalnog svijeta u pogledu vremena i prostora.
[1] Vidi 51. lekciju.
[2] Mmutaġajjir = ono što se mijenja.
[3] Mutaġajjirun ilajh = ono u što se mijenja.
[4] Perz: Luzūm taqaddum-e mādde bar har padide’ māddī.
[5] Aluzija na savjet Ibn Sinaa na kraju njegovog djela Išārāt, gdje se kaže: “Pazite se da vas vaša žustrina i odbojnost spram prostaka ne učini da poreknete sve, jer ovo je ishitrenost i slabost. Vaše snažno odbacivanje onoga čija vam jasnoća još nije očigledna nije ništa manje pogrešna od čvrstog uvjerenja u ono čija očiglednost nije u vašim rukama. Radije se trebate držati linije suzdržane presude – čak i ako ste uzbuđeni poricanjem onoga što vašim slušanjem raspoznajete istinitim – sve dok vam njegova nemogućnost nije dokazanom. Zato je prikladno da ovakve stvari smjestite u sudnicu mogućnosti, osim ako za to imate čvrst dokaz.” Vidi: Šams Inati, Ibn Sīnā end mysticism (London: Kegaa Paul International, 1996), str. 107. (op. prev. engl.)