Za pitanje nematerijalnosti duše postoje i drugi prigovori, o kojima se opširno raspravlja u filozofskim knjigama. Ali ono što se može navesti kao njihova osnovna odlika jeste da su svi prigovori posljedica nedovoljnog razumijevanja dokaza o nematerijalnosti duše i nepostojanja istrajnosti u njihovom promišljanju.
Allame Tabatabai kao dokaze za nematerijalnost duše navodi sljedeće:
1. Kod čovjeka je stalno prisutno saznanje o duši, što znači da on nikad ne zaboravlja svoje “ja”, za razliku od dijelova svoga tijela, pa čak i samoga tijela. Prisutnost stalnog opažanja i svijesti o svome “ja”, s jedne, i zaborav tijela, s druge strane, dokaz su različitosti duše i tijela.
2. Nepotpadanje duše pod zakone materije. Tijelom i svim njegovim organima vladaju zakoni materije, za razliku od duše koja im nije podložna, što je dokaz nematerijalnosti duše.
3. Postojanost i nepromjenljivost prošlosti i sadašnjosti duše. Čovjek, kada pogleda u svoju prošlost, uviđa da se ono što naziva “ja” nije nimalo promijenilo u odnosu na sadašnjost, što kod materijalnih stvari nikako nije moguće.
4. Elementarna jednostavnost duše, za razliku od tijela. Ako se uporedi slika percepcije o duši i tijelu, uvidjet ćemo da je značenje “ja” prosto i ne može se podijeliti niti raščlaniti, za razliku od tijela, kojim vladaju zakoni materije. Dakle, duša nije isto što i tijelo.
5. Čista jednoća duše. Svako uviđa i potpuno mu je jasno da je on jedna jedinstvena cjelina, da nije neko drugi i da nema dva dijela već je jedna jedina zbilja.
Iz zbira iznesenih dokaza postala je očita i definicija duše preko njenih osobina i odlika: duša čovjeka je jedinstvena supstanca, postojana i nepromjenljiva, čije je zbilje čovjek stalno svjestan i ni na trenutak je ne zaboravlja.
Rezime dokaza postojanja duše
1. Dokaz jednosti
Duša ima različite moći i zadaće koje se sve zajedno pripisuju jednoj stvari, odnosno onome što nazivamo “ja”. Ja sam čuo. Ja sam vidio. Ja sam pješačio. U ovim i hiljadama drugih radnji čovjek pri njihovom opisivanju uzima u obzir samo jednu zbilju. To znači da u njegovom biću postoji jedna zbilja koja obuhvata sve ove moći i radnje, a koja se naziva duša.[1]
2. Samosvijest
Ni jedan čovjek koji posjeduje zdrave perceptivne moći ne zaboravlja sebe, pa čak ni prilikom njihove zaokupiranosti, bilo da se one zanimaju spoljnjom prirodom, kao kod čovjeka u pijanom stanju, ili da su unutrašnje prirode, kao kod čovjeka u snu. Ovo je samo po sebi dokaz postojanja duše.[2]
3. Dokaz postojanosti
Tijelo se stalno mijenja, bilo da se uvećava, bilo da mu se nešto umanjuje. Također, ono je sinteza dijelova i organa koji su podložni promjeni. U fiziologiji je dokazano da u čovjeku nakon dvadeset godina nije ostalo ništa od onoga što je bilo u početku. Međutim, tokom ovog razdoblja svjestan je i potvrđuje da mu je bit ostala nepromijenjena. Ovo je dokaz da u čovjeku postoji zbilja različita od promjenljivog tijela i njegovih organa. To ne može biti ništa drugo nego njegova duša.
4. Dokaz prirode
Kada se analizira kretanje, ono ima samo dva oblika:
a. Prinudno kretanje, odnosno kretanje koje nije započeto vlastitom voljom, već je potaknuto izvana.
b. Kretanje voljom, koje opet ima dva oblika: nekad je usklađeno sa prirodom, kao što je padanje tijela odozgo prema dolje, a nekad nije tako, kao što je u primjeru hodanja čovjeka po zemlji ili leta ptice u zraku, jer tijelo kao tijelo iziskuje mirovanje. Ni jedno kretanje koje je suprotno zahtjevima prirode ne može biti pobuđeno nekim posebnim oblikom tijela ili samim tijelom. Zato njegov pokretač treba biti izvan tijela, a to nije ništa drugo nego duša. Dakle, duša je izvor radnji koje se dešavaju voljom i koje nisu uvijek istovjetne.[3]