Protivnici nematerijalnosti duše mogu se podijeliti u nekoliko glavnih skupina, u skladu sa njihovim pristupom ovoj temi:
1. Znanstvenici materijalisti;
2. Apologete, vjerski učenjaci sa sklonošću ka kelamu;
3. Tradicionalisti ili sljedbenici hadisa.
Materijalisti tvrde da je današnja nauka uznapredovala do te mjere da je za svaku pojavu i svojstvo tijela otkrila njihove uzroke, tako da nije ostala niti jedna pojava i svojstvo za koje bi se moglo reći da je od nečega nematerijalnog po imenu duša jer nije u skladu sa zakonima materije, što opet znači da je duša nematerijalna. Oni svoju tvrdnju potkrjepljuju sljedećim dokazima:
1. Mreža nerava je rasprostranjena cijelim tijelom.
2. Njihova zadaća je registriranje i preuzimanje svih opažanja tijela, organa tijela i njegovih osjetila, kao i prenošenje percepcija ka centru nervnog sistema. Ovo registriranje i prenošenje se odvija velikom brzinom.
3. Ovaj centar čini dio mozga koji je jedna kompaktna cjelina, tako da se njegovi dijelovi ne razlikuju. Ako jedan dio njih otkaže, odmah ga zamjenjuje drugi i popunjava prazninu.
4. Ove promjene mi ne uočavamo zbog njihove brzine i suptilnosti, a ova jedinstvena cjelina koja postoji u tijelu nije ništa drugo do zbilja koju nazivamo duša.
5. Duša je stalno prisutna za nas i mi je nazivamo “ja”. Tačno je da mi osjećamo da duša nije naša glava i tijelo, ali ovaj osjećaj dvojnosti nije dokaz da je “ja” nešto drugo mimo tijela ili svojstava tjelesnog. Argument stalne prisutnosti “ja” je uzastopno pristizanje percepcija koje se dešavaju velikom brzinom i ne dozvoljava da zaboravimo na same sebe. Zaborav opet, onako kako je dokazano na drugom mjestu, predstavlja prestanak prenošenja percepcija od strane nerava ka centru, što ustvari nije ništa drugo nego smrt.
To što mi doživljavamo naše “ja” stalnim, postojanim, istovjetnim i jedinstvenim nije dokaz nematerijalnosti duše, jer duša nije postojana zbilja i podliježe materijalnim promjenama. A upravo naši osjećaji zapažaju na takav način. Naprimjer, vatrena lopta koja se vrti u zraku oblikuje sliku vatrenog kruga, a oči nam daju pogrešnu sliku, jer znamo da nam se zbog velike brzine samo pričinjava vatreni krug. Ili poput vode koja ulazi sa jedne strane bazena, a izlazi na drugu. Mi vodu u bazenu vidimo kao mirnu, a znamo da se ona zapravo kreće. Mislimo da gledamo stalno jednu te istu vodu, a znamo da se ona stalno mijenja i da nije ista. I u primjeru duše vrijedi isto načelo. Zbog brzine uzastopno nadolazećih percepija, s jedne, i njihove neprekidne povezanosti, s druge strane, nama se samo pričinjava da je to jedna prosta, jedinstvena zbilja.
Također, nematerijalnost duše koja je dokazivana putem unutarnjeg osvjedočenja, nije ustvari nematerijalna već je zbir i skup prirodnih odlika, u čemu učestvuju nervne percepcije koje su opet rezultat međusobnih reakcija između dijelova materije izvana i dijela nerava iznutra. Tako, jednoća koja se uočava kod duše nije istinska već zbirna.