Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani
Najznačajniji korak u etapama razvoja islamske etike je upravo ovaj korak u kojem se ulaže napor da se objedine razum, Knjiga, Sunnet, teorija i praksa. U ovoj metodi ispred ostalih je Mulla Hadi Naraki, koji ju je primijenio u knjizi “Džami‘ al-sa‘adat”. U uvodu knjige ističe sveobuhvatnost svoje metode: “Sakupio sam u ovoj knjizi sažetak onoga što stoji u istinskom Šerijatu, dodajući i ono što su donijeli arifi i filozofi o putu koji predstavlja sreću tragalaca i ushićenje srca onih koji žude.”[1]
Na početku knjige govori o čovjekovoj duši, njenim moćima i nagonima, povezujući svaku moralnu vrlinu s nekom od moći duša, a svaki moralni porok dovodi u vezu s nagonima. On aristotelovskom metodom objašnjava rodove vrlina i poroka i na poseban način pojašnjava vrste, klase i jedinke svakog od njih. Na taj način pristupio je predstavljanju svake moralne vrline i poroka. Koristeći se ajetima i predajama te moralnim islamskim podukama, on ih podrobno objašnjava, navodeći načine pristupa i liječenja svakog poroka na filozofski, naučan i praktičan način, a u nekim slučajevima, zbog određenih povoda, pristupa savjetovanju i upućivanju, što je samo po sebi veoma vrijedan i obuhvatan posao.
Kritički osvrt na djelo “Džami‘ al-sa‘adat”
Prvi prigovor: Struktura i okvir raspravljanja u ovoj knjizi preuzeti su iz Aristotelove metode, a glavni važni prigovor upućen Aristotelovoj metodi je taj što joj se može dati naziv etičko bez potpore nastanka i proživljenja.
Drugi prigovor: Ponuđeni poredak utemeljen na Aristotelovoj metodi nije sveobuhvatan, pa da obuhvata pojedinačni, društveni i božanski moral, dok je islamski moralni sistem sveobuhvatan i sadrži sve ljudske dimenzije i odnose. Islamski moralni sistem ne bavi se samo odnosom čovjeka sa drugima, već se u njemu sveobuhvatno i potpuno razrađuju odnosi čovjeka sa samim sobom, sa Bogom, sa drugima, sa prirodom. Čitanjem ove knjige, ovaj nedostatak postaje sasvim očigledan.
Treći prigovor: Sljedeći prigovor koji se može uputiti ovoj metodi tiče se mjerila moralnosti djela, jer je kod Narakija mjerilo moralnosti djela samo razum, a činjenica je da svako djelo koje vodi u smjeru čovjekovog savršenstva može biti mjerilo moralnog djelovanja.
Naravno da se Naraki potrudio da korištenjem određenog broja ajeta i predaja uspostavi sklad između Aristotelovih i islamskih temelja. Ipak, kada je riječ o primjeni, u tome nije imao uspjeha, jer takva struktura nije mogla ponuditi odgovore na sve moralne potrebe čovjeka. Istovremeno se potrudio da metodu razmatranja etičkih tema izgradi na temelju sveobuhvatne metode, u smislu da se u svojim raspravama koristi ajetima, predajama i određenim brojem racionalnih argumenata, pored toga što je upućivao i na irfanske činjenice. Stiče se dojam da nas ova metoda – ako u knjigama koje su pisane na polju islamske etike budu nadoknađeni ovi nedostaci, ako kodifikacija i podjela rasprava u poglavljima bude urađena jednom logičkom metodom te ako se u obzir uzme sveobuhvatnost čovjekovih odnosa – može usmjeriti ka sveobuhvatnom moralnom sistemu utemeljenom na Objavi i razumu.
[1] Džami‘ al-sa‘adat, sv. 1, str. 2.