Čovjek u Gazalijeovom mišljenju

Preuzeto iz trećeg sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš i Sedad Dizdarević 

Prethodno: Svijet u Gazalijevom mišljenju

Svaka filozofija, pored određivanja vlastitih osnova spoznaje egzistencije, Boga i svijeta mora, također, precizno odrediti i osnove spoznaje čovjeka. To je posebno neophodno u slučaju filozofije odgoja i obrazovanja, jer je čovjek u principu predmet odgoja i obrazovanja, a antropološki stavovi svake filozofije odgoja predstavljaju najosnovnije temelje te filozofije odgoja. To je stoga što definiranje i pojašnjavanje različitih pitanja odgoja poput: definicije, granice, mogućnosti, principa, ciljeva, stepena, činilaca, metoda itd., u svakom sistemu i filozofiji odgoja manje-više ovisi o načinu pristupa te filozofije i odgojnog sistema čovjeku. Osim toga, jedan od puteva prepoznavanja odgojnog protivrječja u svakoj filozofiji i odgojnom sistemu jeste precizno istraživanje njenih antropoloških temelja i stepena mogućnosti njihovog pridržavanja prilikom iscrtavanja, određivanja i ostvarivanja elemenata odgojnog sistema, od definiranja do metoda.

Prema tome, metodološka je nužnost da nakon ukazivanja na Gazalijeve stavove o egzistenciji, Bogu i svijetu ukažemo ukratko i na njegove stavove o čovjeku.

Od teoloških pravaca u islamskoj kulturi muteziliti su poklanjali potpunu pažnju antropologiji tako da se može reći da su oni prvi muslimanski teolozi koji su na jedan kvalitetan način iznijeli svoj antropološki pristup. Oni su se u kalufu[1] principa “obavezanosti” čovjeka bavili suštinom čovjeka iz perspektive razuma i vjere, tumačili su njegovo ponašanje, govorili su o njegovoj razumskoj i vjerskoj odgovornosti i obavezanosti u odnosu na djela, razmatrali su pitanje slobode i njenu vezu s ljudskim djelima te sve u svemu, oslanjajući se na spomenuti princip, pokušavali su iz različitih perspektiva posmatrati čovjeka.

Muteziliti se u svom tumačenju i spoznaji čovjeka oslanjaju na “obavezu” koja spada u kategoriju zakonodavstva, dok je po tom pitanju pogled eš'arija bio usmjeren na “dušu”, koja spada u kreacijsku kategoriju. Naravno, kada je riječ o potrebi i stepenu bavljenja pitanjima antropologije (duše) sljedbenici eš'arizma nisu bili jedinstveni te je prema tome historiju eš'arijskog pravca moguće podijeli u dva razdoblja, i to prije i poslije Gazalija. Eš'arije prije Gazalija se nisu mnogo bavili čovjekom i njegovom suštinom, već su se zadovoljavali kratkim i razbacanim natuknicama o duši.

Gazali je mnogo prije svojih eš'arijskih prethodnika govorio o duši i duhu i ovu raspravu učinio povodom za istraživanje čovjeka. On se najmanje u sedamnaest[2] svojih djela, ponekad kratko, a ponekad naširoko, bavi pitanjem duše i onoliko koliko je meni poznato on je prvi sljedbenik eš'arizma koji je napisao zasebno djelo[3] o duši, a nakon njega su ljudi poput Fahruddina Razija, koji je napisao djelo En-nefsu ve-r-ruhu ve šerhu kuvvahuma[4], nastavili su njegov posao.

Gazali je u svom tumačenju i spoznaji čovjeka, njegovog štastva, duše i njenih moći, razuma i njegovih dijelova, spoznaje ljudskih nagona i sklonosti, ponekad pod uticajem peripatetičara, a nekad opet naginje išraki filozofima, dok se nekad napaja učenjima iz vrela Kur'ana i Vjerovjesnika, tako da se može reći da je on u svom antropološkom pristupu mnogo više pod uticajem kulture koja nije kur'anska nego što je to slučaj u pitanju kosmologije, te svoj jezik i misli nije mogao udaljiti od uticaja grčke misli. Razlog leži u tome što je Gazali osjećao da postoji bliskost između islamskih i helenističkih učenja.

U ovom sažetku nije moguće predstaviti sva Gazalijeva mišljenja i nazore o čovjeku, međutim, onoliko koliko iziskuje ova knjiga razmotrit ćemo neka antropološka pitanja sa Gazalijevog stanovišta. Između ostalih, spomenut ćemo pitanja kao što su stvaranje čovjeka, štastvo čovjeka, duša i njene moći, jedinstvo duše, izvornost duše, vječnost duše, poželjni cilj duše, spoznaja.

Stvaranje čovjeka

Iz onoga što je rečeno o silaznom i uzlaznom toku stvaranja proizlazi da je Gazali cjelokupnu kreaciju smatrao uvodom i pripremom za stvaranje čovjeka, jer kada je stvaranje u svom silaznom toku doseglo fazu nastajanja i propadanja i kada je stvorena materija kao najniža egzistencija, taj tok je dosegao svoj završetak i počeo je uzlazni tok. Ovaj tok koji je bio usmjeren prema višim stvorenjima na kraju je stigao do čovjeka koji predstavlja prekretnicu u stvaranju.[5] Međutim, kako je čovjek stvoren?

Iščitavanjem Gazalijevih djela može se zaključiti da on nije istraživao pitanje stvaranja čovjeka onako i onoliko koliko bi trebalo i o ovoj temi se zadovoljio samo sa natuknicama. U svakom slučaju, on je pod uticajem kur'anskih ajeta ukazao na produktivno i reproduktivno stvaranje čovjeka.

Produktivno stvaranje– Gazali, govoreći o produktivnom stvaranju čovjeka, navodi da je čovjeka Bog prvo stvorio bez oca i majke. Drugim riječima, u produktivnom stvaranju čovjeka ni jedno stvorenje nije imalo nikakvu ulogu rađanja. Ova vrsta stvaranja nije bila uvjetovana postojanjem bilo kojeg drugog živog bića. Sam Bog, neposredno je čovjeka stvorio od zemlje, vode, vatre i vazduha.

Da bi potkrijepio ovo svoje stajalište i protumačio ulogu četiri već spomenuta osnovna elementa u stvaranju čovjeka, Gazali se poziva na Kur'an. On dodaje da je čovjek na početku bio zemlja:

خَلَقْنَاكُم مِّن تُرَابٍ

Mi vas stvaramo od zemlje.[6]

وَ جَعَلْنَا مِنَ الْمَاء كُلَّ شَيْءٍ حَيٍّ

I da mi od vode sve živo stvaramo.[7] Stoga je pomiješao zemlju i vodu te je nastala glina:

وَ لَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ مِن سُلَالَةٍ مِّن طِينٍ

Mi smo zaista čovjeka od biti zemlje stvorili.[8] Nakon toga ga je obasjavalo sunce dok se nije osušio i postao poput grnčarije:

خَلَقَ الْإِنسَانَ مِن صَلْصَالٍ كَالْفَخَّارِ

On je čovjeka od sušene ilovače, kao što je grnčarija, stvorio.[9] Jasno je da Sunce nije sijalo u vakuumu bez vazduha te da je vazduh prenosio svjetlost i toplotu Sunca na spomenuto blato.

Reproduktivno stvaranje– produktivno stvaranje čovjeka je početak njegovog stvaranja,[10] međutim, kontinuitet života ljudske vrste je tekao na drugi način, koji Gazali naziva reproduktivno stvaranje i o tome kaže: “Nakon produktivnog stvaranja čovjeka od strane Boga ljudska vrsta je opstala zahvaljujući reprodukciji i rađanju, jer u Kur'anu čitamo:

إِنَّا خَلَقْنَا الْإِنسَانَ مِن نُّطْفَةٍ

Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo.[11] Ovdje se pod stvaranjem misli na stvaranje reprodukcijom, čemu prethodi postojanje dva živa bića iste vrste i njihovo nastojanje da reprodukcijom osiguraju opstanak svoje vrste.[12]

Faze stvaranja čovjeka – stvaranje čovjeka, kako u produktivnom tako i reproduktivnom pogledu, ima dvije opće faze i to: oblikovanje i udahnjivanje duše. U Kur'anu se govori o obje faze, a Gazali ih spominje u svojim djelima.

1. Faza oblikovanja – oblikovanje je prva faza stvaranja čovjeka, a ona sama ima nekoliko stepena. U ovoj fazi Bog postepeno oblikuje ljudsko tijelo, sve dok na kraju ne postane uspravno i ispravno i u njemu se pojavljuje animalna duša koja proizlazi iz četiri osnovna elementa. Zdravlje i trajanje života čovjeka u njemu ovisi o optimalnoj uravnoteženosti ove duše.

Pojavljivanje ove duše u tijelu Gazali smatra posljednjom stepenicom u fazi oblikovanja čovjeka i uvjeren je da će animalna duša biti nosiljka i jahalica za metafizičku dušu čovjeka.[13]

Drugim riječima, pojavljivanje animalne duše u čovjeku – što predstavlja drugi izraz za pojavljivanje života u čovjeku – je ontološki uvjet za aktivnosti koje su vezane za fazu udahnuća metafizičke duše u čovjeka.

2. Faza udahnuća duše- To je druga faza stvaranja čovjeka. To je jednostavna faza u kojoj se kroz određena djela svojstvena ovoj fazi udahnjuje božanski duh u fizičko tijelo čovjeka. I tek ovim udahnjivanjem stvaranje dolazi do tačke preokreta i čovjek dobija nadmaterijalnu bit i potpuno različito savršenstvo u odnosu na druga stvorenja. Bog udahnjivanjem ove duše u zemljanu prirodu čovjeka mijenja njegovu suštinu i od komada zemlje pomiješane sa vodom stvara razumno biće, koje može da govori, piše i razumijeva. Daje mu sposobnost da može slušati izaslanike duhovnog svijeta, dokučiti nebesku poruku i postati jedino biće kom je Bog nakon Sebe naredio da mu se čini sedžda.

Prema tome, Bog produktivno i reproduktivno stvaranje čovjeka ostvaruje kroz dvije faze. Gazali smatra da je posljedica ove dvije faze pojavljivanje dvije vrste duša u čovjeku: animalne i transcendentalne duše. To je Gazali zaključio iz sljedeća dva[14] kur'anska ajeta[15]:

إِنِّي خَالِقٌ بَشَرً‌ا مِّن طِينٍ۝ فَإِذَا سَوَّيْتُهُ وَنَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّ‌وحِي فَقَعُوا لَهُ سَاجِدِينَ

Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i život u njega udahnem, vi mu se poklonite![16]

Štastvo čovjeka – Kao što je rečeno, Gazali je u najmanje sedamnaest svojih djela govorio o čovjeku, a posebno o duhu i duši, jer okosnicu njegovog rada u antropologiji čine filozofska i etička istraživanja.

U principu, prema Gazaliju za upoznavanje čovjeka nema drugog puta osim upoznavanja pitanja vezanih za njegovu dušu. Ovaj pristup čovjeku, koji dušu postavlja u centar razmatranja, Gazalija čini jednim od najaktivnijih i najdubljih istraživača-psihologa među muslimanima. S jedne strane, on se bavi dušom kao nematerijalnom supstancijom i božanskim dijelom čovjekovog bića, a s druge strane, zbog toga što upoznavanje duše i pitanja vezanih za nju predstavlja dobru osnovu za istraživanje ljudskih težnji, nagona i unutarnjih aktivnosti, kao i za upoznavanje čovjekovih akcija i reakcija. Njihovim upoznavanjem moguće je postići uravnoteženost i uzvišenost ljudskog razmišljanja, morala i ponašanja i čovjeka učiniti ispravnom i sređenom ličnošću.

Ovakva nastojanja da istraži ljudsku psihu od Gazalija su načinila jednog inovativnog istraživača. Tako da ga neki stručnjaci upravo zbog upotrebe originalnih metoda te brojnih analiza i objašnjenja psiholoških pojava i postupaka, čovjeka smatraju učenjakom bez premca[17] pa ga čak nazivaju i utemeljiteljem islamske psihologije.[18]

Svakako, Gazali je načinio veliki broj opsežnih istraživanja na polju upoznavanja čovjeka, duše i pitanja vezanih za dušu čija interpretacija i analiza nadilazi mogućnosti pisca ovih redova. Stoga ćemo se zadovoljiti samo predstavljanjem nekih njegovih stavova o čovjeku, posebno onih koji se odnose na dušu i spoznaju duše.

Nastavak: Duša u Gazalijevom mišljenju


[1] El-Mugni, Kadi Abdul Džabbar, 10/358.

[2] Gazalija je u najmanju ruku u slijedećim djelima govorio o duši, razumu i čovjeku: Ihjau ‘ulumi-d-din, Kimija-je se'adat, Miradžu-s-salikin, Revdatu-t-talibin, Miškatu-l-envar, El-mednunu bihi ala gajri ehlihi, El-mednunu-s-sagir, Minhadžu-l-‘abidin, Er-risaletu-l-ledunnijje, El-hikmetu fi mahlukatillahi azze ve dželle, Mekatibe farsi Gazali (Fadailu-l-enam min resaili-l-hudžeti-l-islam), El-munkizu mine-d-dalal, Mizanu-l-amel, Dževahiru-l-Kur'an, Ed-durretu-l-fahire, El-imla fi-l-iškalati-l-ihja, Mearidžu-l-Kuds fi medaridži ma‘rifeti-n-nefs.

[3] Misli se na knjigu Mearidžu-l-Kuds fi medaridži ma‘rifeti-n-nefs.

[4] Ova knjiga je štampa sa kritičkim izdanjem Muhammeda Sagira Hasana Masumija.

[5] El-mednunu bihi, Gazali, str. 99.

[6] Hadždž, 5.

[7] Enbija, 30.

[8] Mu'minun, 12.

[9] Rahman, 4.

[10] Miradž, Gazali, str. 63.

[11] Dehr, 2.

[12] El-mednunu bihi, str, 98-99; Miradž, str. 63-64. Zanimljivo je spomenuti da Ibn Sina u djelu Šifa’ tvrdi da su ljudska vrste i životinjske vrste nakon strašnih potopa uništene te da je čovjek ponovo stvoren putem produkcije. Šemsuddin Šahrzuri u knjizi Semeretu-š-šedžereti-l-Ilahijje pojašnjava na koji način je ovaj čovjek produkcijom nastao. On pojašnjava da je Adem kojem se pripisuje vrsta ljudi na svijet došao reprodukcijom, a da je Adem koji je nastao produkcijom živio nekoliko stoljeća prije njega. Pogledaj: Nemuzedžu-l-‘ulum, Dželaluddin Muhammed ibn Esed Davvani (Zabilježeno u Selasu resail, str. 301-302.)

[13] Kimija-jee se'adat, 1/87.

[14] Ibid, str. 71-72.

[15] Ibid, str. 71-72. Također, pogledaj: Revda, str. 35-36; El-mednunu-s-sagir, str. 117-119, 122-123.

[16] Sad, 71-72.

[17] Ravanšenasi az didgahe Gazali va danešmandane eslami, Abdulkerim Osman, prijevod Sejjid Muhammed Bakir Hudžeti, 2/21.

[18] Ibid, 1/25(Prema riječima Ahmeda Fuada Ehvanija, Et-terbijjetu fi-l-islam).