Čovjek u Miskawayhovom mišljenju – čovjekove odlike i njegovo savršenstvo

Preuzeto iz drugog sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš

Prethodno: Čovjek u Miskawayhovom mišljenju – položaj čovjeka, duša i tijelo, moći duše

Miskawayh objašnjavajući ove tri vrste moći spominje i čovjekove odlike koje možemo svesti na sljedeće: volja, društvenost, ljubav prema sebi, uzimanje i davanje.

     1. Volja

Djela i ustaljena svojstva čovjeka,o kojima ovisi njegova vrlina i čovječnost, slijede čovjekovu volju, a raspravu o tome nazivamo praktična mudrost. Čovjek čini ono što želi zahvaljujući razmišljanju i ova odlika ga odvaja od drugih životinja. Što god se u svom odabiru više oslanja na razum i promišljanje, misli mu budu tačnije a odabir ljepši te bude potpuniji u pogledu čovječnosti.[1]

Miskawayh smatra da su savršenstvo i sreća čovjeka mogući pod okriljem volje i tvrdi: “Postojanje čovjekove supstance ovisi o njegovom Stvoritelju, ali je uljepšavanje ove supstance prepušteno čovjeku i ovisi o njegovoj volji.”[2]

Stoga na drugom mjestu čovjekovu slobodu izbora predstavlja izvorom njegove vrline i poročnosti, sreće i nesreće te poručuje: “Gledaj na koji položaj postavljaš svoju dušu i na kojem boravištu – od onih koja je Bog za stvorenja odredio – voliš biti. Bez sumnje, ovaj posao je prepušten tebi i vraća se tvojoj slobodi izbora. Dakle, ako želiš spasti na nivo životinja, zasigurno ćeš biti jedan od njih, a ako se želiš spustiti u boravište divljaka ili biti na stupnjevima meleka, onda budi jedan od njih.”[3]

a) činilac, koji je nekad blizak, poput graditelja koji gradi zgradu, a nekad dalek, kao arhitekta koji je projektirao zgradu;

b) materija kojom se radi, poput građevinskog materijala;

c) cilj zbog kojeg se vrši gradnja, kao što je stanovanje i zaštita sebe od toplote i hladnoće;

d) forma u umu činitelja koju želi načiniti u vanjskom svijetu.

Svakako da se čovjekova volja odnosi samo na poslove koji su mogući. Neke stvari, kao što su spoljašnji izgled, bivanje čovjeka visokim ili niskim i nemoguće ili nužne stvari izvan su dometa čovjekove volje. Za pojavu čina, poput izgradnje jedne zgrade, potrebno je sljedeće:

Ukoliko čovjek svoja djela posmatra iz jednog ugla, moguće je da se opredijeli za vjerovanje u prisilu ili apsolutnu slobodu, ali ukoliko obrati pažnju na sve ove činioce i povode koji učestvuju u pojavi nekog čina, onda će shvatiti neistinitost ovih dvaju mišljenja, i prisile i apsolutne slobode, te tajnu “stava između dvaju stavova” (amr bayna-l-amrayn).[4]

Miskawayh, slijedeći mudrace, i život i smrt dijeli na dvije vrste, prirodne i voljne. Pod prirodnim životom misli se na stvari kao što su hrana i spolni užitak, za čijim ostvarivanjem se čovjek trudi na Ovom svijetu, a voljnim životom cilja se na vječni opstanak duše sa stvarnim znanjima koja je stekla i njeno oslobađanje od neznanja. Voljnom smrću, također, misli se na usmrćivanje sklonosti i neobraćanje pažnje na njih, a prirodnom smrću se misli na odvajanje duše od tijela.[5]

     2. Društvenost

Čovjek je po prirodi društven. Nasuprot životinjama, koje pod utjecajem instinkta i po prirodi stvaranja mogu same opstajati, čovjek mora živjeti u društvu sa drugim ljudima i potpomagati se s njima. Čovjek je okružen mnoštvom malih i velikih potreba i sam bez društva i potpomaganja ne može ih osigurati. Neke od ovih potreba, kao što su hrana, odjeća i boravište, neophodne su za sam život, dok neke druge služe za bolji, lagodniji i slađi život. Stoga je čovjek obdaren blagodati razuma da bi uz potpomaganje mogao stvari oko sebe koristiti da bi bolje živio. Suprotno tome, životinje su stvorene takve da mogu same živjeti i sebe očuvati od opasnosti. One svoju hranu pronalaze instinktivno, njihova tjelesna pokrivka ih čuva od toplote i hladnoće, a alatima koje prirodno posjeduju štite se od svojih neprijatelja.[6]

Ne samo da je udovoljavanje čovjekovim potrebama moguće u okviru potpomaganja, već ni procvat talenata i čovjekovih vrlina nije moguć bez prisustva i saradnje i potpomaganja u ljudskom društvu. Učvršćivanje vrlina u čovjekovoj duši, a također i očitovanje te procvat tih vrlina moguće je saradnjom, druženjem, razmjenom i različitim oblicima veza i potpomaganja sa drugim jedinkama društva, a bez toga ustaljena svojstva i moći čovjeka propadaju. Kako je moguće da se neko osamljivanjem i udaljavanjem od ljudi ukrasi svojstvima kao što su hrabrost, pravednost i čednost?[7]

Osim toga, riječ insan (čovjek) izvedena je iz korijena uns (prisnost), a ne iz korijena nisyan (zaborav). Prema tome, prisnost i ljubav prema drugim ljudima dio je čovjekove prirode. Društveni bonton i običaji, kao i vjerski odgoj, potiču pojedince ka ovoj prisnosti i ljubavi te je njeguju i odgajaju. Dnevni namazi u džematu, veliko sedmično okupljanje na džuma-namazu, prisustvo na velikom godišnjem okupljanju – hadžu i često naglašavanje važnosti okupljanja, jedinstva i dobrohotnosti primjeri su iz vjerskog odgoja.[8]

Oslanjajući se na gore iznesene činjenice, koje u potpunosti rasvjetljavaju neophodnost potpomaganja među ljudskim jedinkama, Miskawayh pojašnjava nastanak ljudskih društava: “Budući da je potpomaganje neophodnost a udruživanje različitih jedinki radi opstanka jedne jedinke prirodna stvar, nužno je da ljudi postanu društveni, tj. da osnuju društvo i izvrše podjelu poslova i zanimanja kako bi se posredstvom odnosa svih ljudi ova željena stvar – opstanak i život – mogla ostvariti na najbolji mogući način.”[9]

Ljudi se međusobno razlikuju i njihove potrebe nisu jednoobrazne. Ova različitost za njih je dobra zato što je čovjek po prirodi društven. Dakle, ukoliko bi ljudi imali jednoobrazne potrebe, društvo i civilizacija bi nestali jer različitost ljudi u djelovanju i to što svako od njih ima specifične sposobnosti i predmete interesa stvara jedan univerzalni poredak i oblikuje društvo. Drugim riječima, ove razlike i razmimoilaženja predstavljaju razlike kada ih posmatramo partikularno, a inače, kada posmatramo kao cjelinu i u jednom univerzalnom poretku, ne postoji ništa drugo osim usklađenosti, povezanosti i jedinstva.

     3. Uzimanje i davanje

Miskawayh u odgovoru na jedno od pitanja koja mu je postavio Abu Hayyan Tawhidi spominje (druge) dvije moći duše, i to “moć uzimanja” i “moć davanja”, ali budući da on na više mjesta jasno ističe da ljudi imaju samo tri moći (strast, srdžba i razum), ovo dvoje možemo posmatrati kao dvije karakteristike čovjeka koje pripadaju njegovoj biti. Na osnovu prve karakteristike, koja ima pasivni aspekt, čovjek je željan saznavanja i priskrbljivanja vijesti i spoznaja. U djetinjstvu voli da čuje bajke i legende, a kada odraste, želja mu je spoznati zbilju. Čovjekova duša je privržena svome specifičnom savršenstvu – spoznaji zbilja. Po drugoj karakteristici, koja ima aktivni aspekt, čovjek želi obavijestiti druge o svojim spoznajama i saznanjima. Ova unutrašnja želja za bivanjem obaviještenim i za obavještavanjem potiče čovjeka na obznanjivanje tajni. U prenošenju vijesti i znanja budućim generacijama ona odigrava važnu ulogu.[10]

Ove dvije odlike čovjeka, ljubav prema obznanjivanju i saznavanju, u djelima ranijih mislilaca poput Jahiza predstavljene su pod nazivom ljubav prema obavještavanju i obaviještenosti.[11] Dakako da snaga i slabost ovih dviju odlika nisu jednake kod svih pojedinaca. Kod nekih od njih preovladava dobro učenje, slušanje i primanje informacija, a kod drugih dobro podučavanje, govorništvo i informiranje.[12]

     4. Ljubav prema sebi (hubbu nafs)

Ljubav prema sebi jedna je od čovjekovih odlika po biti. Zbog nje čovjek sebe vidi lijepim, bez nedostataka i grešaka. Ljubav prema sebi uzrokuje da čovjek skriva svoje nedostatke i loše strane a otkriva svoje lijepe i dobre strane, kao i da pripisuje sebi ljepote koje ne posjeduje. Čovjek je zbog ljubavi prema sebi radostan kada ga hvale, a tužan i srdit kada bude kuđen. Upravo zato nastoji se osvetiti onome ko je o njemu loše govorio.[13]

Različitost ljudi

Stvorenja na Ovom svijetu, neživa bića, biljke i životinje različiti su jedni od drugih. Postoje razlike i između tvorevina koje pripadaju jednoj vrsti, poput mača; neki mačevi su oštri, a neki tupi. I među životinjama se sve vrste međusobno razlikuju, a i životinje koje pripadaju istoj vrsti također se međusobno razlikuju. Naprimjer, arapski konj se dosta razlikuje od drugih konja. U svemu ovome međusobna različitost ljudi je veća od različitosti pripadnika ijedne vrste, iako naziv čovjek odgovara svim ljudskim jedinkama.[14]

Miskawayh u vezi sa ovim pitanjem pored tjelesnih i spoljašnjih razlika među pojedincima ukazuje i na njihovu različitost u talentima, sklonostima, znanju i moralu. On vjeruje da svi pojedinci nisu jednaki sa aspekta talenta i sposobnosti, a razlikuju se i njihove sklonosti i privrženosti. Jedan čovjek se okreće zanatu štavljenja kože, a drugi medicini; jedan iskazuje interes za obrađivanje kože mrtve životinje, a drugi za liječenje časnog dragulja kakav je čovjek. Neki se opredjeljuju za nauke koje zahtijevaju snažnu imaginaciju, neki drugi okreću se naukama koje zahtijevaju zaključivanje i misao, a treća skupina ide za naukom koja zahtijeva jaku memoriju. Ovo proizlazi iz različitosti ljudi u imaginaciji, mišljenju i snazi memorije, iz prirodnih uzroka, uzvišenih uticaja i, na kraju, iz Božijeg htijenja. Isto tako, jedna od ovih razlika je različitost ljudi u primanju vrlina tako da se ljudi u pogledu primanja vrlina nalaze na različitim stupnjevima.[15]

On korijene i uzroke različitosti ljudi vidi u moćima, odlikama po biti, temperamentu i u okolini u kojoj se čovjek razvija.

Dominacija nekih moći kod nekih pojedinaca čini ih različitim od drugih. Naprimjer, dominacija moći strasti uzrokuje da se osoba okrene sakupljanju imetka i bogatstva, a dominacija moći srdžbe nagoni čovjeka da teži ka položaju i ugledu. I odlike po biti, kao što su uzimanje i davanje – o kojima smo prethodno govorili – čine ljude različitim. Nekada čovjekom ovladava odlika uzimanja i kao rezultat čovjek stječe jaku želju za savladavanjem nauka i obaviještenošću o tajnama drugih, a nekada ovladava odlika davanja, pod utjecajem koje osoba postane veoma privržena educiranju drugih i obznanjivanju tajni.[16]

Različitost temperamenata još je jedan od činilaca koji dovode do različitosti. Vlasnici toplog temperamenta ne vole samoću i skloni su društvu i povezanosti sa drugima. Nasuprot njima, posjednici hladnog temperamenta više vole osamu, odvajanje i udaljenost od društva. Topli i suhi temperamenti iziskuju žestinu i hrabrost, a hladni temperament biva povod ovladavanja straha i lukavstva. Čak i kod životinja različitost svojstava lava i lisice proizlazi iz različitosti temperamenata tih dviju životinja.[17]

Životna sredina utječe na pojavu sklonosti, a potiče i razvoj talenata. Prema tome, različitost životnih sredina uzrokuje različitost po pitanju ovoga. Naprimjer, osobe koje žive u nomadskim društvima, daleko od kulture i civilizacije, iskazuju bolju sposobnost obavljanja fizičkih poslova, dok stanovnici gradova i izgrađenih mjesta raspolažu većom moći poimanja i inteligencije te su uspješniji u usvajanju i razvijanju znanja i vještina.[18]

Savršenstvo čovjeka

Čovjek ima svoje specifično savršenstvo koje se treba pojasniti oslanjajući se na moći, odlike i na razne dimenzije njegove ličnosti. Miskawayh, kao i prijašnji filozofi, zastupa stav da se čovjekovo savršenstvo ostvaruje kroz dva aspekta, spoznaju i djelo. Na osnovu toga, on vjeruje da su Božiji poslanici, a.s., poslani da bi ljude obrazovali, očistili i pozivali ka znanju.

“Znanstveno (spekulativno) savršenstvo” (kamali ‘ilmi) jeste to da čovjek spozna stvorenja bilo da su materijalna ili nematerijalna i da postane obaviješten o njihovim zbiljama počevši od tjelesa, preko prirode pa do djelatnog uma – koji je prvo Božije stvorenje – u mjeri kao da je postao obaviješten o nutrini svijeta. E tada će se uspinjati na veći stupanj od meleka i postići će Božanska znanja. Sâmo ovo savršenstvo posjeduje stupnjeve. Čovjekovo usavršavajuće putovanje iz aspekta znanstvenog i spekulativnog usavršavanja počinje spoznajom osjetilnih stvari a postepeno završava spoznajom inteligibilija. Sama spoznaja inteligibilija također posjeduje stupnjeve. Koliko god čovjek bude bliži spoznaji nematerijalnih i časnijih zbilja, savršenstvo mu u toj mjeri biva veće, sve dok ne postigne spoznaju Prvog Uzroka, tj. Boga, i ne shvati da su sva bića u potrebi za Njim, a On neovisan o njima. Na ovom usavršavajućem putovanju otvaraju se čovjekove duhovne oči i shvata začudnost mudrosti. Kada se na tom položaju osvrne na svijet ispod, postiže se duhovni užitak i spašava od boli i uznemirenosti.

“Praktično savršenstvo” (kamali ‘amali) je to da čovjek, nakon što razlikuje dobro od lošeg, djeluje po onome što je dobro a udaljava se od svega što je loše; da svoje moći, ustaljena svojstva i moral uredi onako kako to Bog želi – prvo da sa zemlje svoje duše očisti prljavštine i onda da tu posadi sadnice vrlina kako bi dale plod koji se naziva praktična vrlina.

Miskawayh ljude u odnosu na blizinu Božiju vidi na četirima stupnjevima: oni koji čvrsto vjeruju (muqinan), dobročinitelji (muhsinan), dobri (abrar) i oni koji su uspjeli (faizan). “Oni koji čvrsto vjeruju” postigli su prvi stupanj i položaj blizine. Oni su posjednici mudrosti i najbolji učenjaci. “Dobročinitelji” su osobe koje prakticiraju sve što znaju. “Dobri” su istinski namjesnici Božiji u pogledu popravljanja Njegovih robova i društva, a “oni koji su uspjeli”, oni su najbolji ljudi, ljudi koji su u Božanskoj ljubavi postigli stupanj iskrenosti (ikhlas). Na ovom položaju čovjek biva blizak Bogu. Za stvorenje ne postoji veći položaj i postaja od ovog.[19]

Savršeni čovjek u znanstvenim i praktičnim savršenstvima – dakle čovjek koji je obaviješten o zbiljama svijeta postojanja i posjednik svih ustaljenih svojstava i moralnih vrlina – mjesto je obasjano zrakama nebeskog carstva, on je manifestacija znanja i moći Božije, posrednik Božanske dobrote između viših i nižih svjetova i putnik ka izvoru Biti. Po Miskawayhovom vjerovanju, ovakav čovjek ili je savršeni mudrac koji prima nadahnuća i uzvišene pomoći, ili je potpomognuti poslanik kojem se na razne načine objavljuje.[20]

Nastavak: Spoznaja u Miskawayhovom pogledu

---