Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani
Prihvatanje ili neprihvatanje promjenjivosti morala veoma je značajno u etičkim i odgojnim raspravama. Ukoliko neko pretpostavi da čovjekov moral ni u kojem slučaju nije podložan promjeni te da ne postoji nikakav slobodni izbor u odgoju ili moralnoj izmjeni, onda je sve ono što su dosad rekli etičari nesuvislo i uzaludno, i ne samo da će biti nesuvisla etika, već će uzaludni i nesuvisli biti svi odgojni programi vjerovjesnika, nebeske Knjige, kazneni zakoni, preventivne kazne (ta‘zirat) i društveni propisi koji postoje radi poticanja dobrih, a ukora loših. Međutim, istina je da se prema metodi razumnih ljudi Svijeta – na čelu s Božijim vjerovjesnicima, poslanim od Uzvišenog Boga da bi uputili čovječanstvo – u aksiome ubraja prihvatanje promjenjivosti vrijednosnih i etičkih osobina, tako da je u poznatoj predaji od časnog Poslanika, s.a.v.a., preneseno:
إِنَّمَا بُعِثْتُ لِأُتَمِّمَ مَكَارِمَ الْأَخْلَاقِ
“Zaista sam poslan da usavršim plemenite ćudi.”[1]
Drugom prilikom je rekao:
بُعِثْتُ بِمَكَارِمِ الْأَخْلَاقِ وَ مَحَاسِنِهَا
“Poslan sam zarad lijepih ćudi i moralnih vrlina.”[2]
إِنَّمَا بُعِثْتُ لِأُتَمِّمَ حُسْنَ الْأَخْلَاق
“Zaista sam poslan da usavršim lijepe ćudi.”[3]
U riječima hazreti Alija, a.s., nalazimo i sljedeće:
لَوْ كُنَّا لَا نَرْجُو جَنَّةً وَ لَا نَخْشَى نَارًا وَ لَا ثَوَابًا وَ لَا عِقَابًا لَكَانَ يَنْبَغِي لَنَا أَنْ نَطْلُبَ مَكَارِمَ الْأَخْلَاقِ فَإِنَّهَا مِمَّا تَدُلُّ عَلَى سَبِيلِ النَّجَاحِ
“Kada se ne bismo nadali Džennetu ili bojali Vatre i kada ne bismo očekivali nagradu ili kaznu, dostojno bi bilo da tražimo plemenite ćudi, jer one zbilja upućuju na put uspjeha.”[4]
Od časnog Poslanika, s.a.v.a., prenosi se:
جَعَلَ اللهُ سُبْحَانَهُ مَكَارِمَ الْأَخْلَاقِ صِلَةً بَيْنَهُ وَ بَيْنَ عِبَادِهِ فَحَسْبُ أَحَدِكُمْ أَنْ يَتَمَسَّكَ بِخُلُقٍ مُتَّصِلٍ بِاللهِ
“Uzvišeni Allah je plemenite ćudi učinio vezom između Sebe i Svojih robova. Zato, dovoljno je svakom od vas da se drži morala koji će ga povezati sa Allahom.”[5]
Postoje brojne rasprave u vezi s promjenjivošću ili nepromjenjivošću morala te prihvatanjem i nestankom moralnih osobina kod čovjeka. Neki, poput stoika, smatraju da je čovjek po prirodi dobar i vjeruju da su svi ljudi po prirodi i naravi stvoreni kao dobri.[6] I Gazali pripada ovoj skupini. Uvjeren je da je čovjekova suština srodna svijetu meleka, što znači da je stvoren čist i dobar, a ako neko ima loša svojstva, on ostaje lišen saputništva meleka u Nebeskom svijetu (‘aleme melekut) i zbog toga duhovnim vježbanjem i borbom treba stići do tevhida, a to je položaj: Nema božanstva osim Allaha. U tom stanju on se ne posvećuje ničemu osim pokoravanju Gospodaru i traženju od Njega te stiže do zbilje Istine.[7]
Nasuprot spomenutima, neki vjeruju da je čovjek po prirodi zao te istovremeno smatraju mogućim da obrazovanjem i odgojem postane dobar, a drugi, poput Galena (129–200.), neke ljude smatraju po prirodi dobrima, a neke lošima, dok za ostale drže da mogu biti i jedno i drugo,[8] što je slično onome što se prenosi od Radijuddina Nejšaburija – da je dobar moral ostavština hazreti Adema, a.s., onima koji imaju lijepu narav, a da je loš moral ostavština šejtana zlim ljudima.[9]
Neki opet, poput Aristotela, vjeruju da plemenite ćudi zavise od odgoja i obrazovanja te da ništa u vezi s ćudi nije prirodno, već je prihvatanje obrazovanja čovjekova prirodna težnja, kao što je težnja vatre da daje plamen uvis ili kamena da, kada je bačen, teži ka zemlji.
Arifi također vjeruju da je moral nešto što se stiče te lijepe ćudi smatraju ostvarivim putem obrazovanja i odgoja, zbog čega ne drže ispravnim mišljenje da se čovjek rađa sa dobrom ili lošom naravi. Autor knjige “Faraidu al-suluk”, arif iz sedmog stoljeća, naglašava ovu činjenicu.[10] Većina sufija također, poput njega, vjeruje u to da se moral stiče, tako da se uz program i duhovno putovanje mogu postići plemenite ćudi te određena ćud učiniti vlastitim postojanim svojstvom. Među onima koji zastupaju stav o stečenosti morala mogu se navesti osobe kao što su Abu al-Qasim Kušejri,[11] Gazali,[12] ‘Ajnu-l-Qudat Hamedani (ubijen 525. g. po H.)[13] i Suhravardi.[14]
[1] Kanz al-‘ummal, sv. 3, str. 16, predaja 52175.
[2] Bihar al-anvar, sv. 66, str. 405.
[3] Isto; Kanz al-‘ummal, predaja 5218.
[4] Mustadrak al-vasail, sv. 2, str. 238, staro izdanje.
[5] Tanbih al-havatir, str. 362.
[6] Tusi, Hadže Nasiruddin, Ahlake Naseri, str. 102. i 103.
[7] Gazali, Muhammed, Kimjaje sa'adet, str. 436.
[8] Nišaburi, Radijuddin, Mekarim al-ahlaq, str. 231.
[9] Tusi, Hadže Nasiruddin, Ahlake Naseri, str. 103–105.
[10] Feraid al-suluk, str. 574.
[11] Kušejri, Ebu-l-Kasim, Resaleje Kušejrije, str. 107.
[12] Gazali, Muhammed, Kimjaje sa‘adet, str. 432.
[13] Hamedani, ‘Ajnu-l-Kudat, Tamhidat, str. 495.
[14] Suhravardi, Ebu Hafs Omer, ‘Avarif al-ma‘arif, str. 246.