Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani

Ono što se može shvatiti iz zbira djela Allame Tabatabaija jeste činjenica da on etiku smatra vještinom u kojoj se raspravlja o postojanim duhovnim svojstvima, svojstvima koja se tiču čovjekovih vegetativnih, animalnih (životinjskih) i ljudskih moći. On raspravlja s ciljem da povuče liniju razdvajanja između njihovih vrlina i poroka. Razjasnio je koje je postojano svojstvo dobro i vrlina te izvor savršenstva, a koje je loše te se ubraja u poročna svojstva i povod je njegove manjkavosti, kako bi se čovjek, nakon njihovog raspoznavanja, mogao ukrasiti vrlinama i udaljiti od poroka, te kako bi, kao posljedica toga, činio dobra djela koja iziskuje njegova nutrina pa postao predmet pohvala u ljudskom društvu te svoju naučnu i praktičnu sreću doveo do savršenstva. U vezi s ovim on kaže: “Nauka o etici je vještina koja raspravlja o postojanim duhovnim svojstvima koja pripadaju čovjekovim vegetativnim, životinjskim i ljudskim moćima, razdvajajući vrline ovih moći od njihovih poroka, kako bi čovjek usavršio svoju naučnu sreću ukrašavajući se i odlikujući se njima i kako bi on činio ona djela koja privlače pohvalu u ljudskom društvu.”[1]

On u definiciji ćudi, tumačeći časni ajet: “…Jer ti, zaista, imaš veličanstvenu ćud”[2], piše: “Ćud je čovjekovo postojano duhovno svojstvo iz kojeg djela s lahkoćom proističu i ona se dijeli na vrline, koje su pohvalne, poput čednosti ili hrabrosti, te poroke, koji su pokuđeni, poput zlobe i kukavičluka, ali kada se upotrebljava u svakodnevnom govoru, misli se na lijepo ponašanje.”[3]

U ovoj definiciji nalazi se nekoliko preciznih zapažanja, a to su:

a) Moral čine upravo one postojane egzistencijalne osobine, osobine po biti i nepromjenjive osobine čovjeka, bilo da su postojane osobine znanja i spoznaje ili ponašanja i djela, čiji su korijeni u zbilji čovjekovog bitka, a koje se pojavljuju postepeno, teško nestaju, a možda i ne mogu nestati.

b) Sva objektivna i izvanjska čovjekova djela i ponašanja izviru iz postojanih svojstava i duševnih kvaliteta, koji grade i čine ličnost, jer su djela očitovanje stanja i ličnosti čovjeka. Časni Kur'an na mnogim mjestima o ovome govori:

وَلَتَعْرِ‌فَنَّهُمْ فِى لَحْنِ الْقَوْلِ

“Ali, ti ćeš ih poznati po načinu govora njihova.”[4]

يُعْرَ‌فُ الْمُجْرِ‌مُونَ بِسِيمَاهُمْ

“A grješnici će se po biljezima svojim poznati.”[5]

سِيمَاهُمْ فِى وُجُوهِهِم مِّنْ أَثَرِ‌ السُّجُودِ

“Na licima su im znaci, od padanja licem na tlo.”[6]

Ovo samo po sebi objašnjava činjenicu da je vanjski izgled čovjeka odraz njegove nutrine i pitanje otjelovljenja djela na Onom svijetu, čak i viđenja svakog i najmanjeg učinjenog djela, te sjedinjenosti djela, onoga ko ga čini i proizvoda tog djela (ma‘mul) veoma je važno pravilo u objašnjavanju morala, moralnih pojmova i propozicija. Moral je veoma dobar teren za racionalno i objektivno dokazivanje ovih propozicija, koje pripadaju teologiji i religijskim uvjerenjima, prema kojima će čovjek u “danu kada se tajne objelodane”[7] vidjeti sebe i posvetiti se posmatranju jastva, izgrađenog njegovom moralnošću ili egzistencijalnim postojanim osobinama, i, kako to Kur'an časni lijepo u obliku formule, u obliku univerzalnog afirmativnog suda: “Reci: ‘Svako postupa po svom načinu’”[8], kazuje: onaj koji stiže do duhovnog osvjedočenja i otkrovenja vidi a priori demonstracijom nutrinu djela, dok onaj ko stiže do čistog racionalnog promišljanja a posteriori demonstracijom vidi dokaz i postavlja ga kao odraz nutrine, po kojem su djela (vanjština) svjedoci i manifestacija nutrine. U svakom slučaju, povezanost nutrine i vanjštine moguće je shvatiti na dva načina.

c) Postojana svojstva čovjekovog bića ili su dobra, tj. vrline, ili loša, tj. poroci. Zbog toga su ljudi ili dobri ili loši te imaju ili suptilnu i produhovljenu dušu ili šejtansku i lošu dušu, tako da bez razmišljanja sva njihova djela izviru iz biti njihovoga bitka.

d) Stav Allame u definiciji morala sličan je definicijama po kojima moral pripada kategoriji ustaljenih duhovnih svojstava i unutrašnjim stanjima.

e) Ovaj stav nije oprečan onome što je Allame rekao u raspravi o racionalnom dobru i zlu.[9]


[1] Tabatabai, Sejjid Muhammed Husejn, Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 1, str. 370.

[2] Al-Qalam, 4.

[3] Al-Mizan, sv. 19, str. 33.

[4] Muhammad, 30.

[5] Al-Rahman, 41.

[6] Al-Fath, 29.

[7] Al-Tariq, 9.

[8] Al-Isra’, 84.

[9] Kada bude riječi o dobru i zlu, o ovome ćemo govoriti opsežnije.