Dijalektički materijalizam i kritika dijalektičkog materijalizma

Mehanički i dijalektički materijalizam

Materijalizam ima različite ogranke, od kojih svaki na poseban način tumači nastanak Objektivnog svijeta i pojava u njemu. Na početku modernog doba, materijalisti – oslanjajući se na Newtonove zakone fizike – objašnjavaju pojave u svijetu na osnovu mehaničkog kretanja, u smislu da svaki pokret smatraju posljedicom neke posebne pokretačke sile izvana, koja se unosi u pokrenuto tijelo; drugim riječima, oni svijet zamišljaju kao ogromni mehanizam u kojem se pokretačka sila prenosi sa djelića na djelić, što cijeli mehanizam dovodi u pokret.

Ova hipoteza, poznata kao mehanički materijalizam, imala je svojih slabih strana, koje su kritizirali oni koji se s njom nisu slagali. Između ostalog, kaže sa da ukoliko je pokret posljedica vanjske sile, u tom slučaju se za pokret pramaterije ili primarne materije mora uzeti u obzir izvanjska sila koja djeluje na nju, a iz toga proizlazi prihvatanje nadmaterijalnog bića, koje je u najmanju ruku uzrok prvog pokreta u materijalnom svijetu.

Zatim se, također, prigovara da se samo postepena promjena položaja dijelova jednog tijela (hareketi vad‘i)[1] i promjena mjesta mogu objasniti mehaničkom silom, a sve pojave Objektivnog svijeta ne možemo ograničiti na promjenu mjesta, tako da neizbježno moramo prihvatiti postojanje drugih činilaca i uzroka za druge pojave.

Nemogućnost sljedbenika mehaničkog materijalizma da odgovore na ove primjedbe dovela je do toga da se upute u traženje nekog drugog činioca koji potiče promjene u Objektivnom svijetu, te da neka kretanja definiraju kao dinamična i da na taj način zamisle neku vrstu automatskog kretanja materije.

Između ostalog, osnivači škole dijalektičkog materijalizma, Marx i Engels, korištenjem pojmova Hegelove filozofije, za osnovni činilac kretanja određuju unutrašnja protivrječja kod materijalnih pojava (kontinuuma i diskontinuuma, postojanje i nepostojanje na jednom mjestu…) i uz prihvatanje načela vječnosti i nestvorenosti materije, svestranog pokreta te međusobnog uticaja materijalnih pojava, oni iznose tri postulata da bi objasnili svoje hipoteze:

– zakon prožimanja suprotnosti,

– zakon prelaska kvantiteta u kvalitet,

– zakon negacije negacije, ili napretka prirode.

Sada ćemo dati kraće objašnjenje ova tri spomenuta zakona, a nakon toga ćemo se usredsrijediti na njihovu kritiku.

Zakon prožimanja suprotnosti

Dijalektički materijalizam zastupa mišljenje da je svaka pojava sastavljena iz dvije suprotnosti (teze i antiteze). Njihova suprotnost je povod kretanja i promjena u pojavi, da bi prevladavala antiteza i došlo do nove pojave, koja je njihova sinteza. Naprimjer, jaje u sebi sadrži zametak, koji postepeno raste vareći u sebi hranljive sastojke, da bi nakon toga nastalo pile, koje je njihova sinteza.

Pozitivna i negativna naelektriziranost primjer je suprotnosti u fizikalnim pojavama, kao što su sabiranje i oduzimanje suprotnosti u početnoj matematici, a diferencijal i integral suprotnosti u visokoj matematici.

Ovaj zakon je u opticaju i u društvenim i povijesnim pojavama. Tako u kapitalističkim društvima radnička klasa, koja predstavlja antitezu kapitalističkoj klasi, raste i postepeno dostiže prevlast nad njom i stvara se socijalističko i komunističko društvo kao njihova sinteza.

Kritika

Za početak treba biti svjestan činjenice da niko ne poriče takvu vrstu veze dva materijalna bića u kojoj jedno od njih slabi drugo, pa ga čak i uništava, poput primjera vode i vatre.

Međutim, kao prvo, ova pojava nije univerzalna i ne može se smatrati sveobuhvatnom pojavom u svijetu, usljed toga što se mogu naći stotine i hiljade suprotnih primjera.

Drugo, postojanje takve suprotnosti između nekih materijalnih pojava nema veze sa suprotnostima i protivrječjima koji se u klasičnoj logici i metafizičkoj filozofiji ubrajaju u nemoguće, a ono što se smatra nemogućim jeste spajanje dvije suprotne ili protivrječne stvari u jednoj tački ili u jednom subjektu, a u spomenutim primjerima nije riječ o jednom subjektu. Prođimo se smiješnih primjera koje navode marksisti u vezi sa društvenim suprotnostima, poput objedinjavanja sabiranja i oduzimanja ili diferencijala i integrala, ili pak ispraznih proricanja u vezi s radničkom vlašću u kapitalističkim državama.

Treće, ukoliko svaka pojava bude sastavljena od dvije suprotnosti, u tom slučaju za svaku komponentu, tezu i antitezu, treba uzeti u obzir drugačiji sastav, zbog toga što je svaka od njih pojava i u skladu sa spomenutim mora biti sastavljena od dvije suprotnosti, a kao rezultat toga svaka ograničena pojava bit će sastavljena od bezbroj spojeva suprotnosti.

Što se tiče stava da je unutrašnja suprotnost uzeta za činilac kretanja, čime se želi nadoknaditi slabost mehaničkog materijalizma, najblaži prigovor bio bi da ne postoji nijedan naučni argument za takvo šta. Pored toga, postojanje mehaničkih pokreta koji nastaju posredstvom vanjske sile ni u kojem slučaju ne može se poreći, osim ako i kretanje fudbalske lopte budemo smatrali posljedicom unutrašnje suprotnosti u lopti, a ne posljedicom udarca fudbalerove noge.

Diskontinuirane varijacije, mutacije

S obzirom na okolnost da su sve promjene u svijetu postepene i ne dešavaju se u jednoj ravni, te u velikom broju slučajeva tako nastaje nova pojava koja nema sličnosti sa prethodnom pojavom, pa kao takva ne može biti smatrana nastavkom kretanja i prethodnih promjena, marksisti se služe novim zakonom nazvanim “mutacija” ili prelazak kvantitativnih promjena u promjene kvaliteta. Na taj način pretpostavljaju da kvantitativne promjene, kada stignu do posebne tačke, bivaju povod nastajanja kvalitativnih i vrsnih promjena, kao što se voda, kada temperatura naraste na određenu tačku, pretvara u paru, ili kako svaki metal ima svoju posebnu tačku taljenja, kada se pretvara u tekućinu. Isto tako, kada u društvu porastu razlike i suprotnosti, te kada dostignu određenu tačku, nastaju revolucije.

Kritika

Prvo, ni u jednom slučaju kvantitet se ne preobražava u kvalitet. Uglavnom se radi o tome da je nastanak neke posebne pojave uvjetovan postojanjem određenog kvantiteta. Naprimjer, određena temperatura u vodi se ne pretvara u paru, već se voda pretvara u paru, pod uvjetom da temperatura vode dosegne određeni stepen.

Drugo, nije neophodno da se potrebni kvantitet pojavi pod uticajem postepenog rasta prethodnih kvantiteta, već je moguće da pod uticajem opadanja prethodnog kvantiteta dođe do pojave potrebnog kvantiteta, kao pri pretvaranju pare u vodu, što je uvjetovano opadanjem temperature.

Treće, kvalitativne promjene ne dešavaju se odjednom i iznenada, već se u velikom broju slučajeva dešavaju postepeno, poput topljenja voska i stakla.

U skladu s tim, može se prihvatiti neophodnost posebnog kvantiteta za nastajanje određenih prirodnih pojava, a ne preobražaj kvantiteta u kvalitet, niti neophodnost postepenog rasta kvantiteta, niti općenitost ovog uvjeta za sve vrsne i kvantitativne promjene. Dakle, ne postoji sveobuhvatni zakon mutacije ili prelaska iz kvantitativnog preobražaja u kvalitativnu promjenu.

Zakon negacije negacije

Pod ovim zakonom, koji se nekada naziva zakonom usavršavanja oprečnosti ili zakonom prirodnog odabira, misli se na tok sveobuhvatnih dijalektičkih promjena u kojima se teza uvijek posredstvom antiteze negira, a antiteza se negira sintezom. Biljka negira sjeme, a ona biva negirana novim sjemenjem. Zametak u jajetu negira jaje, a on biva negiran ptićem. Međutim, svaka nova pojava je savršenija od stare. Drugim riječima, dijalektičko kretanje je uvijek uspinjuće i ide prema savršenstvu. Važnost ovog načela nalazi se upravo u činjenici koja ukazuje na smjer kojim ide hod promjena, potvrđujući njegovo uspinjanje i usavršavanje.

Kritika

Nema sumnje da se u svakoj promjeni gube prethodno stanje i položaj, a nastaju novo stanje i novi položaj. Ukoliko načelo negacije negacije prihvatimo u ovakvom značenju, u tom slučaju ono nije ništa drugo doli objašnjenje onoga što je neodvojivo od promjena. Ali, s obzirom na objašnjenje koje daju uz ovo načelo, smatrajući ga pojašnjenjem smjera kretanja i pojašnjenjem toga da je ono usavršavajuće, moramo reći da nije prihvatljivo to da svako usavršavajuće kretanje i promjena u svijetu znače da je svako novo biće obavezno savršenije od njemu prethodećeg bića. Da li uranij, koji se zračenjem troši i pretvara u olovo, postaje savršeniji? Da li voda koja se pretvara u paru postaje savršenija, ili pak para koja se pretvara u vodu? Dakle, može se prihvatiti da samo neka od prirodnih bića postaju savršenija pod uticajem kretanja i promjene. U skladu s tim, ni usavršavanje se ne može prihvatiti kao općenit zakon za sve pojave u svijetu.

Na kraju, podsjećam da kada bi ovi zakoni i načela bili dokazani kao opći prirodni zakoni koji vladaju cijelim Objektivnim svijetom, onda bi kao i zakoni dokazani u prirodnim znanostima mogli svjedočiti samo o kakvoći postanka pojava. Međutim, postojanje univerzalnih i postojanih zakona u svijetu ne znači da nema potrebe za Stvoriteljem, Onim Koji daje egzistenciju. Kao što je već u prethodnim cjelinama naglašeno, zbog toga što su materija i materijalne pojave moguće postojeća bića, obavezno im je potrebno nužno biće.

---