Broj djela Ibn Sināa, računajući razne rasprave i studije, premašuje cifru od 250. Njegova djela odnose se na skoro sve što je bilo poznato u srednjem vijeku.[1] Veći dio njegovih djela napisan je na arapskom jeziku, a samo neka na perzijskom kao što je npr. djelo Danišname-i alâi (Knjiga znanja posvećena Alauddevletu) koje se smatra prvim djelom iz filozofije pisano novim perzijskim jezikom.[2] Ibn Sināov stil pisanja na arapskom jeziku u prvim njegovim djelima je dosta težak i neuglađen. Tek poslije dužeg življenja u Isfahanu gdje je pod pritiskom kritike književnih stručnjaka intenzivno izučavao književni arapski jezik, njegov stil pisanja na arapskom jeziku postao je uglađeniji i savršeniji. Djela koja je pisao poslije toga vremena, posebno djelo Išârât we-t-tenbihât (Knjiga direktiva i upozorenja), potvrđuju taj napredak i promjenu u stilu.
U filozofska djela Ibn Sināa spadaju: njegovo remek djelo iz peripatetičke filozofije Eš-Šifâ (Knjiga izlječenja), na latinskom jeziku poznato kao Suficientia. To je najopširnije djelo koje je ikada napisao jedan autor.[3] Zatim djelo Nedžât (Knjiga o spasenju). Ovo djelo je, u stvari, kratki sadržaj djela Eš-Šifa. Tu je i Ujun el-hikme (Izvori mudrosti) i njegovo posljednje i možda najslavnije djelo El-Išarat we et-tenbihat (Knjiga direktiva i upozorenja). Osim ovih djela on je napisao veliki broj rasprava iz logike, psihologije, kosmologije i metafizike.[4] U njegova ezoterična djela u kojima je prikazana njegova istočna filozofija kao najvažnija mogu se spomenuli: Risala fi el-‘išq (Rasprava o ljubavi), trilogija Hajj ibn Jaqzân (Živi sin budnoga), Risala et-tajr (Rasprava o ptici) i Salaman we Absal (Salaman i Absal), tri posljednja poglavlja u djelu Išarata we-et-tenbihat (Knjiga direktiva i upozorenja) i najzad djelo Mantiq el-mašriqijjin (Logika istočnjaka) koje je, u stvari, dio jednog većeg djela još uvijek nepoznatog.[5]
I u egzaktnim naukama Ibn Sina je napisao više rasprava o problemima iz fizike, meteorologije i sl. Isto tako napisao je neke dijelove koji su ušli u veća djela, posebno u djelo Eš-Šifa, u kojima se lijepo mogu vidjeti njegova učenja iz zoologije, geologije i botanike isto kao i iz psihologije. Ova se njegova učenja iz egzaktnih nauka u peripatetičkoj školi smatraju ogrankom fizike ili naturalne filozofije nasuprot učenjima kasnijih škola kao što je npr. škola išraq (škola prosvjetljenja). Što se pak tiče medicine, Ibn Sina je napisao svoje poznato djelo El-Qanûn ili Canon. To je djelo koje je možda najviše imalo uticaja u istoriji medicine i koje se još i danas izučava na Istoku.[6] Zatim je napisao studiju El-Urdûze fi t-tibb (Pjesma o medicini), u kojoj je u stihu izložio principe islamske medicine, što je bilo vrlo pogodno za pamćenje, i još poveći broj rasprava na arapskom i perzijskom jeziku o različitim bolestima i lijekovima.
Pored ovih filozofskih radova iz egzaktnih nauka, Ibn Sina je napisao i nekoliko poema na arapskom i perzijskom jeziku među kojima je najpoznatija El-Qaside el-‘ajnijje (Oda duši).[7] Zatim je napisao nekoliko vjerskih djela u kojima se ne raspravlja samo o pojedinim vjerskim temama kao što su npr. objašnjenje problema o sudbini, fatalnosti i slobodi volje, nego među tim raspravama ima i komentara nekoliko sura iz Kur'ana. Ova posljednja kategorija radova Ibn Sināa ima posebnu važnost, jer u ovim komentarima Ibn Sina je nastojao da uspostavi pomirenje između razuma i revelacije što su prije njega činili El-Kindi, El-Farabi i Ihwan es-safa (Braća čistoće), poslije njega Suhrawardi, da bi konačno takvi pokušaji urodili plodom u radovima Mîr Dâmâda i Mulla Sadrāa. Ova djela još više uvećavaju ionako veliki i višestruki naučni opus Ibn Sināa i naglašavaju bogatu zbirku njegovih djela u kojima se ogleda široki dijapazon njegovih interesovanja, od opservacionih pa čak i eksperimentalnih nauka do ontologije, od matematike do gnoze i od logike do komentara časne Knjige.
[1] Najpotpunije bibliografije o Ibn Sinau su one koje su napravili Jahja Mehdavi i G. C. Anawati, spomenute naprijed u bilješci br. 38.
[2] Ovo djelo su preveli na francuski jezik M. Achena i H. Masse pod naslovom Le Livre de science u dva toma (Paris, 1955-1958).
[3] Potrebno je izdati kompletan tekst djela Eš-Šifa’ na arapskom jeziku. Litografsko izdanje Metafizike i Fizike – dijelova djela Eš-Šifa’ – izašlo je u Teheranu 1303. g. po hidžri, a kompletno izdanje se upravo štampa u Kairu pod nadzorom Ibrahima Medkura i do sada su izašli dijelovi o logici i neki svesci koji se odnose na matematiku i metafiziku. Neki dijelovi Eš-Šifa'a su također, prevedeni na evropske jezike, kao npr. dio o psihologiji, preveo J. Bakoš (Prag, 1956) i dio o muzici, preveo Baron d'Erlanger pod naslovom La Musique arabe II, od 105. strana pa dalje. Već više godina M. D'Alverny priprema kritičko izdanje prevoda djela Ibn Sinaa na latinski jezik koji će uskoro početi izlaziti u jednoj seriji posvećenoj latinskom avicenizmu.
[4] Mnoge od ovih rasprava govore o individualnim problemima o kojima se već raspravljalo u opširnijim pregledima, ali u nekim drugim kao u Risaletu ‘l-adhawije (Rasprava o danu proživljenja) u kojoj se govori o eshatološkim pitanjima i u glosama o Aristotelovoj Teologiji raspravlja se o bitnim problemima, konačno na način na koji se ne raspravlja o tim problemima u drugim djelima.
[5] Pogledati, S. H. Nasr, citirano djelo u bilješci br. 31., dio 11. str. 1 i dalje.
[6] Prva knjiga djela Qanon prevedena je na engleski jezik uz interesantna poređenja sa kasnijim medicinskim idejama. Ovaj prevod i poređenja napisao je savremeni kanadski ljekar O. Gruner pod naslovom A. Treatise on the Canon of Medicine, incorporating a translation of the First Book (London, 1930).
[7] Ovu poemu komentarisalo je nekoliko pisaca poslije Ibn Sinaa, između ostalih Davud Antaki i Sejjid Šerif Džurdžâni, a i nekoliko puta je prevođena na evropske jezike. Pogledati prevod A. J. Arebiya u knjizi Wickensa Avicenna… str. 28.