Djela Ibn Sinaa (Bibliografija Avicene)

Prevod: Nermin Hodžić

Ibn Sina je i pored prilično burnog i događajima zgusnutog života, bio vrijedan i nadasve plodan mislilac i autor. Ono što je ostalo od njegovih, što kraćih što opsežnijih pisanih djela, govori o veoma aktivnom i dinamičnom umu, koji, čini se, ni pod kakvim uvjetima, čak onim najtežim i najnepodnošljivijim, nije prestajao kreativno djelovati. Bio je nadaleko poznat po svojoj vanrednoj darovitosti u učenju i zapamćivanju onoga što bi slušao ili čitao. Kako smo već spomenuli, čak i on sam u svojoj autobiografiji govori o svojoj čudesnoj sposobnosti učenja u ranoj mladosti. Njegov učenik, Džozdžani, navodi kako je u vrijeme dok je u tajnosti boravio u kući Abu Galiba Attara, od njega zatražio da dovrši djelo “Šifa”. Ibn Sina tada nije raspolagao nikakvim pisani  izvorima, ali je uspijevao dnevno pisati po pedeset listova, sve dok nije završio poglavlja iz prirodoslovlja i metafizike, te prvi dio logike.[1] Džozdžani na drugom mjestu u biografiji svoga učitelja piše: “S njim sam proveo dvadeset i pet godina i nikada nisam vidio da bi knjigu koja bi mu došla u ruke pročitao od početka do kraja, već bi je samo listao zadržavajući se na težim i nejasnijim dionicama, i onim dijelovima koji su oslikavali konkretno mišljenje autora o određenom pitanju, kako bi na taj način što prije razaznao  stupanj njegove učenosti i znanja.”[2]

Zahvaljujući katalog kojeg je sačinio Jahja Mahdavi danas smo u prilici vrlo lahko doći do podataka o Ibn Sininim pisanim djelima, kako onim čija je autentičnost dokazana, tako i onim koja se pripisuju Ibn Sini, ali je njihova vjerodostojnost upitna[3]. Ovaj popis obuhvata 131 naslov autentičnih Ibn Sininih djela, te 111 naslova djela koja se njemu pripisuju ili djela koja se nalaze među onih 131, ali se spominju i pod drugim naslovom. Mi ćemo ovdje spomenuti samo ona djela koja su već štampana i prevedena na druge jezike:

1. Al-Šifa, spada u najznačajnija Ibn Sinina filozofska djela. Poglavlja “Metafizika” i “Prirodoslovlje”, po prvi put su doživjela litografsko izdanje u Tehranu 1886. god., a “Logika” i sva ostala poglavlja ove knjige štampana su u Kairu, u periodu od  1952. do 1983. godine, povodom obilježavan ja hiljadu godina od Ibn Sinaovog rođenja. Na ovome projektu radilo je niz istraživača, pod nadzorom Ibrahima Madkura. Dio o “logičkom dokazu” (Burhan) iz poglavlja “Logika”, odvojeno je objavio i Abdurahman Badavi, također u Kairu, 1954. godine, a 1966. je štampano i njegovo drugo izdanje. Arapski tekst i francuski prevod poglavlja o psihologiji (Kitab al-Nafs) objavio je u dva sveska Jan Bakuš, u Pragu, 1956. godine, a samo arapski tekst ovog poglavlja objavio je i Fazlu Rahman na Oxfordu. Stari latinski prijevod ovoga djela po prvi put je štampano 1508. godine u Veneciji, da bi kritičko izdanje ovoga prijevoda, u dva toma  objavila Simone Van Riet u Louvianu (Švicarska), 1968. i 1973. godine, pod naslovom Latinski Ibn Sina, knjiga o duši. Prolegomenu ovome izdanju posvećenu Ibn Sinim mišljenjima iz psihologije, napisao je Verebke.[4] Novo kritičko izdanje latinskog prevoda poglavlja “Metafizika” iz ovog djela štampala je također Simone Van Riet, u dva sveska, uz Verbekeov uvod, 1977. i 1980. godine, u Louvianu.[5]

2. Al-Nedžat predstavlja neku vrstu sažetka prethodno spomenutog djela ubraja se u najvažnije Ibn Sinine knjige, jer jezgrovito i sažetu nudi uvid u njegovo filozofsko mišljenje. Prvo štampano izdanje ovoga djela objavio je Muhijjuddin Sabri Al Kurdi 1913. godine u Kairu, a drugo izdanje objavljeno je 1938. godine. Osim toga, Muhamed Taki Danešpažuh objavio je ovo djelo 1975. godine u Tehranu. Poglavlje “Metafizika” ove knjige u latinskom  prevodu objavio je Nimetullah Karam u Rimu, 1926. godine.[6] Fazlur Rahman je u Londonu, 1952. i 1981. godine objavio engleski prevod poglavlja “Psihologija” iz ovoga djela pod naslovom “Ibn Sinina psihologija.”[7]

3. Al-Išarat wa tanbihat je čini se Ibn Sinina posljednja knjiga i smatra se njegovim najistaknutijim djelom, to posebno zbog izuzetno lijepe i stilski dotjerane arapske proze. Ova knjiga prvi put je štampana 1892. godine u Lidenu, zahvaljujući naporu kojeg je poduzeo J. Forget. U periodu od 1960. do 1975. godine ovo djelo je, uz komentar Hadže Naisruddina Tusija, u tri toma (četiri poglavlja) objavio u Kairu Sulejman Dunja. Francuski prevod poznate avicenistkinje Anne Marie Goichon, objavljen je u parizu 1951. godine.[8]

4. Kitab Al-Esnaf je veoma opsežno Ibn Sinino djelo, koje je, kako sam kaže u svojoj autobiografiji, obuhvata skoro 28 hiljada pitanja. Jedini rukopisni primjerak odnijela je vojska Mesuda Gaznavija prilikom napada na Isfahan. Ibn Sina je, kako sam kaže, namjeravao, ukoliko mu se ukaže prilika, ponovo napisati ovu knjigu, ali izgleda da u tome nije uspio. Dio ove knjige pronašao je Adburahman Badavi i objavio ju je u  hrestomatiji pod imenom “Arastu ‘inde al-Arab” (Arapski Aristotel) (Prvo izdanje, Kairo, 1947., drugo izdanje, Kuvajt, 1978.)[9]. U ovoj hrestomatiji nalazi se i Ibn Sinin komentar Dvanaeste knjige Aristotelove Metafizike[10], kao i njegov komentar pojedinih dijelova pseudo-Aristotelove Teologije[11], dijelovi  Ibn Sinine knjige Kitab al-Mubahisat[12], te njegove glose na marginama Aristotelove knjige o duši.[13]

5. Mantiq al-Mašriqiyyin (Logika istočnjaka). Ova knjiga je svoje prvo štampano izdanje doživjela 1910. godine u Kairu, a drugo 1982. godine u Bejrutu.

6. Risala al-adhaviyya fi amri al Mi'ad (Poslanica odjutrenja u pitanju Proživljenja), Sulejman Dunja, Kairo, 1954.

7. ‘Uyun al hikmah (vrela mudrosti), Abdurrahman Badavi, Kairo, 1954. i Kuvajt, 1978.

8. Tis'ah risa'il fi al hikmah wa al tabii'at (Deset poslanica o mudrosti i prirodoslovlju), Kairo, 1908. Ovo izdanje obuhvata sljedeće traktate: Risala fi al-hudud, risalah fi-aqsam al-‘ulum al-‘aqliyyah, risalah fi isbat al-nubuwwat, risala al-neyruziyyah, Fi tabii'at min ‘uyun al-hikmah, Fi al-adžram al-‘uluwwiyyah, Fi al-quwwa al-insaniyya wa idrakatiha, Fi al-‘ahd, Fi ‘ilm al-ahlaq.

1. * Anne Marie Goichon je 1959. godine, također priredila studiju o ovoj poslanici i zajedno s francuskim prevodom njenog teksta objavila je u Parizu.[16]

10. Fi ma'ani Kitab Ritorika (O značenjima knjige Retorika), priredio M. S. Selim, Kairo, 1950.

11. Risala fi al-Aksir (Poslanica o eliksiru), priredio Ahmed Ateš, Istanbul, 1953.

12. Risala fi ma'rifa al-nafs al-natiqa wa ahvaliha (Poslanica o stanjima racionalne duše i njezinim stanjima), Kairo, 1934. Latinski prevod ovog traktata sačinio je Andreas Alpagus 1546. godine. Ovaj prevod štampan je u Veneciji. Tekst ovog traktata sa njemačkim prevodom objavio je S. Landauer pod naslovom “Ibn Sinina psihologija” u Časopisu njemačkog udruženja orijentalista (ZDMG), br. 29, 1868. godine.[17] Engleski prevod ovog teksta pod naslovom “Kompendijum o duši” objavio je A. A. Van Dyck 1906. godine u Veroni.[18]

Al Ta'liqat, objavljeno zahvaljujuči Abdurrahmanu Badaviju, u Kairu, 1972. godine.

13. Al Qanun fi al-Tibb, čuveno Ibn Sinino djelo iz medicine, čiji je arapski izvornik prvi put štampan u Rimu, 1593. godine, a zatim 1290. h.g. u Kairu, 1294. h.g. u Bulaku, te 1308/9. h.g. i 1324. h.g. u Laknehu. Latinski prevod Al-Qanuna sačinio je u dvanaestom stoljeću Đerard od Kremone (Gerardus Cremonensis). Ovaj prevod doživio je niz izdanja u Italiji: Milano, 1473., Padova, 1476.; Venecija, 1482., 1591. i 1708. godine.

14. Al Nukat wa al-Fawa'id je malo poznat Ibn Sinin traktat, čiji se rukopisni primjerak čuva u Fejzullah biblioteci u Istanbulu, pod brojem 1217. Tekst obuhvata sažetak rasprava iz oblasti metafizike, prirodoslovlja i logike, te podsjeća na Al-Nedžat i Al-Išarat. Unatoč svojoj kratkoći i sažetosti riječ je o nadasve vrijednom štivu. Peti odjeljak iz drugog poglavlja “Prirodoslovlja” objavio je u “Ibn Sininoj spomenici” Wilhelm Kutsch[19], najavljujući i da će ostatak prirodoslovlja, te metafiziku i logiku uskoro objaviti P. Wernst.

15. Al-Mabda wa Al-Mi'ad, objavio Abdullah Norani u Teheranu, 1984. godine.

Ibn Sinina djela na perzijskom

Ibn Sina je napisao i nekoliko djela na perzijskom jeziku, a najznačajnije i najpoznatije je svakako Daneshnameye ‘Alayi, knjiga koju je napisao za ‘Alau Devle Kakuyea, na njegov zahtjev. U knjizi Nezahetnameye ‘Alayi nalazimo  zanimljiv navod: “Čuh da negdašnji gospodar ‘Alau Devle, Bog njegovu dušu posvetio, …zatraži od Hadže Reisa Abu ‘Ali Sine: Da bijaše ti prvo nauke perzijskim jezikom napisao, mogao bih i ja ih doznati. Tako na zapovijed njegovu sačini Ibn Sina Daneshnameye'Alayi, a kad bi gotova i kad mu je pokloni, ovaj ništa ne mogaše shvatiti.”[20] Dva poglavlja, logiku i metafiziku iz ovoga djela objavio je 1936. u Teheranu Ahmed Horasani, da bi kasnije u povodu obilježavanja jednog milenija od rođenja Ibn Sine, 1952. godine u Teheranu Mohammad Mo'in objavio  metafiziku, a Seyyed Mohammad Mishkat prirodoslovlje. Francuski prevod prirodoslovlja i matematike objavili su 1955. i 1956. godine u Parizu, Mohammad Ashena i Anri Mase.[21] Poglavlje o metafizici  uz glose i vlastiti komentar preveo je na engleski jezik Mohammad Moravvedž. Ovaj prevod objavljen je u Njujorku 1973. godine.[22]

Ovdje treba spomenuti tekst Ragshenasi (Angiologija), kojeg je objavio Mohammad Miškat 1951. godine.  Poglavlje matematika iz  spomenute  Daneshnameye ‘Alayi objavio je Modžeteba Minavi 1952. godine u Teheranu. Osim toga, Dželaluddin Homayi je 1952. godine u Teheranu objavio još dva Ibn Sinina djela na perzijskom jeziku, Kanazu al-mu'azzamin i Džarre saqil.

---