Djelotvorni uzrok

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 38), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Prethodno: Presudbe o uzroku i posljedici

Obuhvata:

Uvod

Djelotvorni uzrok i njegove vrste

Napomene o vrstama činitelja

Volju i slobodu

Uvod

Jedna od najpoznatijih podjela uzroka, a možda i prvi put izrečena od strane Aristotela, jeste podjela na djelotvorni, krajnji, materijalni i formni uzrok, od kojih se prve dvije vrste nazivaju vanjskim uzrocima, a posljednje dvije unutarnjim uzrocima ili uzrocima konstitucije (‘elal-e qewām), a koji se s jednog stajališta nazivaju uzrocima štastva. Iz prethodnih lekcija biva jasno da primjena pojma uzrok na posljednje dvije vrste uključuje stanovitu površnost. Na kraju 31. lekcije ukazano je da su materijalni i formni uzroci upravo materija i forma tijela. Oni se u odnosu na složena tijela nazivaju materijalnim i formnim uzrocima, a u međusobnom odnosu nazivaju se materija i forma i prirodno su svojstveni materijalnim stvarima. Pošto ćemo kasnije[1] raspravljati o materiji i formi, odgodit ćemo raspravu o njima, a poglavlje o uzročnosti završit ćemo raspravom o djelotvornom i krajnjem uzroku.

Djelotvorni uzrok i njegove vrste

Pod djelotvornim uzrokom podrazumijeva se egzistent putem kojeg se drugi egzistent (posljedica) dovodi u postojanje i koji u općem smislu uključuje prirodne činitelje koji utječu na kretanja i transformacije tijela. Drevni filozofi su prepoznali dvije vrste radnji i utjecaja u svijetu. Jedna je voljna radnja, koju voljno vrše živi egzistenti koji posjeduju svijest i kod koje su smjer kretanja i druge osobine podređene volji činitelja, poput slobodnih radnji čovjeka koje se događaju u raznim formama. Druge su radnje i utjecaji egzistenata bez svijesti i bez volje koje su jednolike i bez razlika.

Oni su smatrali da svaka vrsta tjelesnih egzistenata posjeduje specifičnu prirodu koja po sebi ima naročite zahtjeve, uključujući svaki od četiri vrste elemenata (zemlju, vodu, zrak i vatru) za koje se smatralo da imaju zahtjev za svojom prirodnom lokacijom i specifičnim prirodnim kvalitetima, pa ukoliko bi, naprimjer, njihova lokacija bila promijenjena posredstvom nekog vanjskog faktora, njihova prirodna težnja bio bi pokret prema prvobitnoj lokaciji. Na ovaj način oni su pravdali pad kamena, lijevanje kiše i uzdizanje plamena vatre. Oni su prirodu smatrali izvorom kretanja.

Kasnije, shvaćajući činjenicu da se s vremena na vrijeme događaju kretanja i utjecaji na stvari koji su suprotni njihovim prirodnim sklonostima, kao kada se usljed puhanja vjetra prašina uzdiže prema nebu, ustanovljena je treća vrsta radnje nazvana prinudna radnja (fe‘l-e qasrī). Ovo se pripisivalo prinuđenoj prirodi prašine i vjerovalo se da se prašina, kao vrsta zemlje, uzdiže prema nebu prinudnom kretnjom, a da se vraća na zemlju prirodnom kretnjom. U ovim slučajevima oni su vjerovali da ovakva kretanja nikada ne mogu imati trajnost[2].

S druge strane, s obzirom na mogućnost da voljni činitelj bude prisiljen kretati se nasuprot svome vlastitom htijenju zbog dominacije nekog snažnijeg činitelja, postavljena je druga vrsta činidbe takozvanog prisilnog činitelja (fā‘el-e džabrī), koja je za voljnog činitelja poput prinudne radnje za prirodnog činitelja.

Islamski filozofi zamislili su se dublje nad pitanjem voljnih činitelja te su ih, na početku, podijelili u dvije vrste: činitelji po namjeri (fā‘el-e bil-qaṣd) i proviđajni činitelji (fā‘el-e bil-‘enāje). Osnova ove podjele bila je uviđanje razlike između voljnih činitelja, koji ponekad trebaju motivaciju koja je dodatak njihovoj bīti, poput čovjeka koji mora biti motiviran da bi se pokrenuo svojom voljom s jednog na drugo mjesto. Ovaj činitelj se naziva činitelj po namjeri. Ponekad voljni činitelj ne zahtijeva pojavu nikakve motivacije i naziva se proviđajni činitelj. Držalo se da činidba Uzvišenog Boga spada u drugu vrstu činitelja.

Kasnije su iluminacionisti s još većom preciznošću ustanovili drugu vrstu epistemskog i slobodnog činitelja (fā‘el-e ‘elmī wa eĥtijārī), činitelja čije detaljno znanje o njegovoj radnji jeste sama radnja, kao što je detaljno znanje (‘elm-e tafṣīlī) čovjeka o njegovim vlastitim umskim formama identično upravo samim tim formama, a činitelj prije njihova događanja nema detaljnog znanja o njima, već jedino posjeduje sažeto znanje (‘elm-e edžmālī) koje je identično bīti činitelja. Da bi se nešto zamislilo, nije neophodno prethodno zamisliti ono što se zamišlja, i ova činidba / aktivnost zove se činidba po saglasnosti (fā‘elijjat-e bil-ridā). Oni smatraju da Božanska činidba pripada ovoj vrsti.

Najzad je Mulla Sadra, nadahnut kur’anskom objavom i govorima gnostika, utvrdio da postoji druga vrsta epistemskog činitelja. U ovoj vrsti činidbe činitelj ima detaljno znanje o radnji u položaju svoje bīti, i upravo to detaljno znanje ima kao sažeto znanje o svojoj bīti. Navedeno se zove epifanijski činitelj (fā‘el-e bit-tadžallī). Smatra se da činidba Uzvišenog Boga pripada ovoj vrsti. Da bi uspostavio ovu vrstu djelovanja, on je koristio prednost načela svoje transcendentalne teozofije, naročito posebne stupnjevitosti i posjedovanja svih savršenstava od strane uzroka darovatelja bivanja u odnosu na vlastite posljedice.

Slično ovome, primjećujući da su ponekad dva međusobno vertikalna činitelja učinkoviti u vršenju radnje te da udaljeniji činitelj vrši djela putem bližeg činitelja, islamski filozofi uspostavili su drugu vrstu djelovanja zvanog potčinjeno djelovanje (fā‘elijjat-e bit-tasĥīr), koje može biti združeno s drugim vrstama djelovanja. Naprimjer, varenje hrane, koje se vrši posredstvom kapacitetā tijela, a koje je pod upravom i dominacijom duše, naziva se potčinjenom radnjom. Potom, na temelju načela transcendentalne teozofije, a s obzirom na činjenicu da svaki uzrok u odnosu spram vlastitog uzroka darovatelja bivanja jest sama veza, uspostavlja se jasniji primjer potčinjenog činitelja, pa se može dati postojanije filozofsko tumačenje o odnosu radnje s brojnim vertikalnim činiteljima, uključujući odnos slobodnih radnji čovjeka sa samim čovjekom i redom s višim izvorima i s Bogom Uzvišenim.

Na ovaj način, kako je kazao Mulla Hadi Sabzevari, činitelji se mogu podijeliti u osam vrsta: činitelj po prirodi (fā‘el-e bit-tab‘), činitelj po prinudni (fā‘el-e bil-qasr), činitelj po namjeri (fā‘el-e bil-qaṣd), činitelj po prisili (fā‘el-e bil-džabr), potčinjeni činitelj (fā‘el-e bil-tasĥīr), proviđajni činitelj (fā‘el-e bil-‘enāje), činitelj po saglasnosti / zadovoljstvu (fā‘el-e bil-ridā) i epifanijski činitelj (fā‘el-e bit-tadžallī).

Napomene o vrstama činitelja

1. Ono što su drevni filozofi kazali u vezi s prirodnim i prinudnim činiteljima ovisilo je o pozitivnim načelima antičkih fizičara, uključujući i teoriju o četirima elementima te njihovim sklonostima spram prirodne lokacije ili kvaliteta: vlažno, suho, toplo i hladno, za koju sada znamo da nije valjana. Ali, u svakom slučaju nema sumnje da tjelesni egzistenti utječu jedni na druge, kao i da pojava materijalnih fenomena ovisi o stjecanju specifičnih osnova i uvjeta. Dakle, za ozbiljenje tjelesnih posljedica neophodno je postojanje materijalnih povoda i uvjeta, što je bilo i ostalo valjano filozofsko pravilo. Međutim, određivanje specifičnih povoda i prirodnih činitelja za svaku konkretnu pojavu nije posao filozofije. Oni se moraju uspostaviti empirijskim metodama kroz razne prirodne nauke. Naprimjer, na temelju modernih naučnih teorija prostorno kretanje se može smatrati bītskim zahtjevom svjetlosti, a sile privlačenja i odbijanja mogu se protumačiti kao faktor prinudnih kretanja tijela. U ovom slučaju, prikladnije je pripisati radnju prinuđavajućoj sili, a prinuđeno tijelo smatrati tek onim na kojeg se djeluje, uprkos činjenici da se ono gramatički gledano može smatrati činiteljem, no znamo da filozofske presudbe nisu podređene pravilima gramatike.

2. Izraz prisila (džabr = determinacija), koji se koristi nasuprot slobodi (eĥtijār), nekada se vidi kao proturječnost slobodi i u ovom smislu primjenjuje se, također, na prirodne i prinudne činitelje, ali se ponekad dodjeljuje slučajevima koji su sposobni imati slobodu. Izraz prisiljen (madžbūr) primjenjuje se samo na slobodne činitelje, koji gube svoju vlastitu slobodu u specifičnim uvjetima pod utjecajem moćnijeg vanjskog faktora. Značenje činitelja po prisili je ovo posljednje značenje.

Treba primijetiti da gubljenje slobode ima različite razine. Naprimjer, radnja onoga koji je primoran da učini nešto pod prijetnjom može se protumačiti prisilnom. Slično ovome, za onoga ko je u specifičnim uvjetima primoran jesti strvinu kako bi preživio također se smatra da je učinio vrstu prisilne radnje. Ali, u slučaju primoravanja i bezizlaznih okolnosti sloboda nije u potpunosti zanegirana, nego je samo opseg slobode činitelja ograničeniji u odnosu na uvjete odsustva / nepostojanja (šarajat-e ‘adamī), to jest, u odnosu na uobičajene okolnosti. Jasno je da kada filozofi kažu činitelj po prisili, oni ne misle na ove slučajeve, nego misle na slučajeve u kojima se sloboda činitelja u potpunosti negira. Tako se može kazati da takvu radnju ustvari proizvodi onaj koji prisiljava, a njegov odnos s prisiljenom jedinkom je odnos pasivnosti, kao što je spomenuto u slučaju prinudne radnje.

3. Prije nego su islamski filozofi ustanovili različite vrste voljnih činitelja, uključujući proviđajnog činitelja, činitelja po saglasnosti i epifanijskog činitelja, zamišljano je da se slobodno djelovanje isključivo svodi na činitelje po namjeri. Zbog toga su neki teolozi radnje Uzvišenog Boga smatrali radnjama po namjeri. Čak i nakon što su islamski filozofi došli do stava da je Božije Biće slobodno od djelovanja ove vrste, koje podrazumijeva nedostatnosti i atribute kontingentnosti, neki teolozi su ih osudili kako poriču da je Gospodar slobodan. Istina je, međutim, da se najveća razina slobode svodi isključivo na svetu Božiju Bīt, a njene najniže razine postoje u činiteljima po namjeri. Da bismo objasnili ovu stvar, neophodno je dati stanovita pojašnjenja o volji i slobodi.

Volja i sloboda

Izrazi volja i sloboda imaju razne primjene koje se manje-više vežu jedna za drugu, ali zanemarivanje njihovih razlika dovodi do brkanja i nejasnoća. Iz ovog razloga prvo ćemo ukazati na slučajeve u kojima se svaki od njih koristi, a potom ćemo istražiti kojim vrstama činitelja oni odgovaraju.

Volja

1. Izraz volja (erāde) ima opće značenje koje je približno sinonimno s voljenjem i sviđanjem. U ovom se značenju također koristi s obzirom na Uzvišenog Boga, kao i u slučaju čovjeka kada se prepoznaje kao psihički kvalitet (suprotan odvratnosti). U ovom pogledu sličan je znanju, koje s jedne strane uključuje bītsko znanje Božanstva, a s druge strane uključuje stečeno znanje čovjeka koje se smatra jednim od psihičkih kvaliteta. Ako Bog da, u poglavlju o teologiji ovo će se dalje pojasniti. Treba primijetiti da je izraz Božija zakonodavna volja (erāde-je tašrī‘ī), koji pripada slobodnim radnjama drugog činitelja, također primjer volje u općem značenju.

2. Drugo značenje volje je odlučivanje da se izvrši neko djelo, a ovo ovisi o predodžbi / zamišljanju djela i potvrdi o nekoj koristi (uključujući užitak), i smatra se da je stvarna vrsna razlika životinje ono što se kreće svojom voljom, a također se smatra jednom od osobenosti činitelja po namjeri. Bilo je rasprava o zbilji volje te su mnogi filozofi smatrali da je ona od psihičkih kvaliteta i da je suprotna odvratnosti. Međutim, izgleda da je volja u ovom smislu radnja duše i da nema kontrarnosti, mada se, sa stanovitom mjerom površnosti, njenom suprotnošću može smatrati stanje nesigurnosti ili oklijevanja.

3. Specifičniji smisao volje dodjeljuje se racionalnim egzistentima, a to znači odluka koja rezultira iz razumskog davanja prednosti i u ovom smislu ne koristi se za životinje. U skladu s ovim značenjem, voljna radnja sinonimna je s planiranom radnjom, a suprotna je nagonskoj radnji i radnji iz čistog užitka.

Sloboda

1. Izraz sloboda (eĥtijār) također ima opće značenje koje je suprotno čistoj prisili, a to znači da svjestan činitelj izvršava djelo na osnovi vlastitog htijenja bez prisile od strane drugog činitelja.

2. Drugo značenje slobode je da činitelj ima dvije vrste uzajamno kontrarnih / sukobljenih sklonosti te daje prednost jednoj u odnosu na drugu. U ovom značenju sloboda je ekvivalentna selekciji i izboru te biva kriterijem za dužnost, nagradu i kaznu.

3. Treće značenje je izbor djela na osnovi unutarnje sklonosti činitelja, a druga osoba nikada ne može načiniti nikakav pritisak na njegovo izvršenje. Suprotno je primoranoj radnji koja se vrši pod nečijim pritiskom i prijetnjom.

4. Četvrto značenje je da izbor djela nije pod utjecajem ograničenosti sredstava ili tjesnaca u kojem se činitelj nalazi. Ono je suprotno djelu u bezizlaznoj situaciji koje se izvršava pod utjecajem takvih ograničenja. U skladu s ovim značenjem, neko ko je u vrijeme gladi primoran jesti strvinu da bi preživio ne djeluje slobodno, pa čak i ako se u nekom drugom smislu može nazvati slobodnim.

Sada ćemo, s obzirom na različita značenja volje i slobode, pregledati vrste percipirajućih činitelja (fā‘el-e edrākī).

Međutim, činitelj po namjeri može se smatrati činiteljem koji posjeduje sva tri značenja volje, jer mu se njegovo djelo sviđa, odlučio je da ga uradi odlukom koja je donesena na osnovi razumskog davanja prednosti. Prema tome, samo skupina namjeravanih radnji koje se čine iz čistog uživanja shodno trećem značenju neće biti voljnim. Činitelj po namjeri može, također, imati slobodu u sva četiri smisla, mada postoje neki oblici namjeravanog djela koji se ne mogu smatrati slobodnim u drugom, trećem ili četvrtom smislu. Međutim, sva ona će biti slobodna u prvom smislu. Naprimjer, čovjek nema sklonost da prestane disanje, pa ono nije slobodno u drugom smislu. Primorano djelo neće biti slobodno u trećem smislu. Jedenje strvine u vrijeme gladi nije slobodno u četvrtom smislu. Premda su sve ove radnje slobodne u prvom smislu, jer ovdje nije slučaj da je sloboda činitelja potpuno zanegirana.

Što se tiče proviđajnog činitelja, činitelja po saglasnosti i epifanijskog činitelja, oni će se smatrati voljnim jedino u prvom smislu, jer ovi činitelji nemaju potrebe da misle ili odlučuju. Isto tako, oni se smatraju slobodnim u prvom, trećem i četvrtom smislu zato što svoja djela ne izvršavaju pod prisilom ili pritiskom vanjskih faktora i uvjeta. Jedino se u drugom smislu ovi činitelji ne mogu smatrati slobodnim, jer za njih nije neophodno da biraju između kontrarnih / sukobljenih motivacija. U međuvremenu je postalo jasno da su volja u prvom smislu i sloboda u prvom smislu uvijek ekvivalentni s obzirom na njihove slučajeve, to jest, ekvivalentni su po obuhvatnosti slučajeva. U drugom i trećem smislu volja je specifičnija od slobode u prvom, trećem i četvrtom smislu, jer se ne primjenjuje na slučajeve proviđajnog činitelja, činitelja po saglasnosti i na epifanijskog činitelja, suprotno slobodi u navedenim značenjima koja je primjenjiva na sve ove slučajeve. Na ovaj način postaje jasno da poricanje volje u drugom i trećem smislu u odnosu na Uzvišenog Boga, ili na potpuno nematerijalne stvari, ne znači poricanje slobode takvih činitelja.

Također je jasno da se volja, u smislu odluke da se izvrši djelo, može smatrati slobodnom radnjom, iako nije vrstom radnje po namjeri i ne prethodi joj druga volja ili odluka. Možda se i činidba duše u odnosu na volju može smatrati vrstom epifanijske činidbe.

Najzad, dobija se zaključak da su najveće razine slobode specifične isključivo Uzvišenom Bogu, jer On nije samo slobodan od utjecaja vanjskog faktora, već je slobodan i od kontrarnih / sukobljavajućih unutarnjih sklonosti. Potom je razina slobode potpuno nematerijalnih stvari, jer su one jedino potčinjene Božijoj volji, ali na njih se ne vrši nikakva vrsta pritiska, nisu izložene unutarnjim kontrarnostima / sukobima, niti dominaciji jedne sklonosti nad drugim. Međutim, duše koje pripadaju materiji, poput čovjeka, imaju najnižu razinu slobode i njihove se volje manje-više mogu oblikovati pod utjecajem vanjskih i unutarnjih faktora. Istovremeno, sve njihove slobodne radnje nisu iste razine. Tako je, naprimjer, čovjekova sloboda u stvaranju umskih formi (što predstavlja svojevrsnu radnju po saglasnosti) mnogo slobodnija i savršenija nego njegova sloboda da vrši fizička djela (koja su radnje po namjeri) jer su ova potonja u potrebi za uvjetima koji su neslobodni.

Nastavak: Krajnji uzrok

Sažetak

1. Prirodni činitelj jeste činitelj čije je djelovanje zahtjev njegove prirode i on u tom odnosu nema svijesti ni volje.

2. Prinudni činitelj jeste činitelj koji nema svijesti niti volje u odnosu na svoj čin, a njegov čin je suprotan njegovoj prirodnoj sklonosti.

3. Činitelj po namjeri jeste činitelj koji svoj čin obavlja voljom, kojoj prethodi predodžba i potvrda o kakvoj koristi.

4. Prisilni činitelj je činitelj koji posjeduje svijest i volju, ali svoj čin obavlja bez vlastite volje pod prisilom drugog činitelja.

5. Proviđajni činitelj jeste činitelj koji posjeduje svijest, ali nema potrebe za motivom koji bi bio dodatak njegovoj bīti.

6. Činitelj po saglasnosti je činitelj čije činjenje jeste identično detaljnom znanju, a prije njega je posjedovao samo sažeto znanje o njemu, to jest, o detaljnom znanju.

7. Epifanijski činitelj je činitelj koji u položaju vlastite bīti ima detaljno znanje o činu.

8. Potčinjeni činitelj jeste činitelj čija je činidba na vertikali činidbe višeg činitelja.

9. Da se zaključiti da ono što se naziva činiteljem po prinudi i prisili ustvari i nisu činitelji nego su oni ono na šta se djeluje i njih se tek u gramatičkom smislu može ubrojati u činitelje.

10. Prije nego su, posredstvom islamskih filozofa, uspostavljeni proviđajni činitelj, činitelj po saglasnosti i epifanijski činitelj, smatrano je kako je slobodni činitelj ograničen samo na činitelja po namjeri, te se stoga mislilo da uspostava slobode za Boga Svevišnjeg također iziskuje volju i motiv koji su dodatak Njegovoj Bīti.

11. U svom općem značenju volja je sinonim s voljenjem i sviđanjem i ima različite primjere.

12. Drugo značenje volje jeste odlučivanje, odnosno namjeravanje, čemu prethodi predodžba i potvrda o nekoj koristi.

13. Spomenuto je i treće značenje volje i ono podrazumijeva odluku proisteklu iz razumskog davanja prednosti, što je osobitost racionalnog bića.

14. Općenito značenje pojma sloboda podrazumijeva svjesnog činitelja koji neko djelo obavlja na osnovi vlastitog htijenja i bez prisile onog koji prisiljava.

15. Drugi smisao slobode jeste biranje jedne od dvije vrste međusobno kontrarnih težnji, treće značenje je suprotno primoranoj radnji, dok je četvrto značenje oprečno djelu u bezizlaznoj situaciji.

16. Činjenje po namjeri je u sva tri prva značenja voljno, a samo neka od namjeravanih djelovanja, u trećem značenju, nisu voljna.

17. Također, sve namjeravane radnje, u prvom značenju, jesu slobodne, dok neke od onih u prvom, drugom i trećem značenju nisu slobodne.

18. Proviđajne radnje, radnje po saglasnosti i epifanijske radnje po prvom su značenju volje te po prvom, trećem i četvrtom značenju slobode, voljne i slobodne.

19. Volja u smislu odlučivanja jeste slobodna radnja, iako joj ne prethodi druga volja ili odluka.

20. Sloboda ima svoje razine, a njena najviša razina pripada Svevišnjem Bogu, potom slijedi razina potpuno nematerijalnih stvari, dok su na njenoj najnižoj razini duše koje pripadaju materiji. Istodobno, slobodne radnje čovjeka također su, u pogledu razine slobode, različite.

---