Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani
Jedna skupina vjeruje da su neke moralne osobine podložne promjeni, a da druge nisu. U objašnjenju je rečeno da urođena i fitretska svojstva ne podliježu promjenama, dok su svojstva kojima su činioci izvanjski podložna promjenama.[1]
Pobornici ovog mišljenja vjeruju da je jedan dio ili veći dio morala podložan promjeni zato što je, prvo, ta promjena u ljudima opipljiva i očita, drugo, osnivanje političkih sistema i nebeskih vjerozakona bez toga bi bilo nesuvislo i neispravno, i treće, podložnost promjeni je prihvaćena kod mnogih životinja, kao kada divlja životinja postaje pitoma, nemiran konj ukroćen ili kada se divlji pas izdresira i koristi za čuvanje, pa kako onda da čovjek, koji ima bolje odlike, ne može prihvatiti moralni odgoj? Međutim, to da neke ćudi ne podliježu promjenama – a riječ je o malom broju – također je očito i opipljivo, a ta vrsta ćudi nije u vezi sa obavezama, kao one vrste ćudi koje pripadaju čovjekovom razumu, poput bistrine, pamćenja, intelektualnosti i sl. Stoga se ljudi u pogledu ukrašenosti ovom vrstom ćudi ili njenom uskraćenošću razlikuju: neki brzo i s lahkoćom, a neki sporo i s mukom ukrašavaju sebe ovakvim svojstvima. Upravo zbog toga, ukoliko pogledamo sve ljude, ne možemo naći dvije istovjetne osobe, pa čak ni po izgledu lica ne možemo naći da su dvije osobe iste.
Naraki, u prilog svome mišljenju o različitosti u sposobnostima, upućuje na predaju od časnog Poslanika, s.a.v.a.:
اعْمَلُوا فَكُلٌّ مُيَسَّرٌ لِمَا خُلِقَ لَهُ
“Djelujte, jer svako je spreman za ono za šta je stvoren.”
Također, kako bi potvrdio svoj stav, navodi da je Aristotel rekao: “Moguće je da loši ljudi odgojem postanu dobri, ali to nije općenito. Zaista, nekada se kod nekih pojedinaca postigne učinak potpunog nestanka lošeg morala, kod nekih se loš moral samo umanji, a nekad se kod nekih ne postigne nikakav učinak.”[2]
Kao što se da primijetiti, za ovaj stav nije iznesen dokaz, već se samo pozvalo na čulno osvjedočenje i iskustvo. Ipak, stiče se dojam da ono što je naveo ne samo da ne potvrđuje njegov stav već potvrđuje stav o promjenjivosti morala, jer je srž rečenog u tome da su ljudi različiti po pitanju ukrašavanja svojstvima u zavisnosti od svojih sposobnosti i inteligentnosti, zbog čega je to za neke lahko, a za neke teško, što je tačno, međutim to nema nikakve veze sa dokazivanjem tvrdnje kako neke od ćudi nisu promjenjive. Jedini zaključak do kojeg se može doći iz nekih izraza poput onoga što se navodi od Aristotela jeste da je promjena nekih svojstava teška, što ne dokazuje nemogućnost promjene.
Za ovo mišljenje nema nijednog argumenta, jer ovakva vrsta podjele i razlike između svojstava nije dokaziva. Kakav argument iznijeti za tvrdnju da prirodna i fitretska svojstva i moral nisu promjenjivi, dok je ona vrsta svojstava na koju utiču vanjski činioci promjenjiva? A pod pretpostavkom da se takva promjena u takvoj vrsti svojstava prihvati, koji je argument za to da su fitretska svojstva nepromjenjiva? Kako to da se prirodna stanja životinja mogu mijenjati, a da se čovjekova ćud ne može mijenjati? I kako to da obrazovanje i odgoj ne mogu do te mjere biti korjeniti da unesu promjenu u dubinama čovjekovog bića?[3]
Potrebno je napomenuti da neki smatraju da je Platon prihvatio upravo ovo mišljenje u vezi s promjenjivošću i nepromjenjivošću morala i možda je Mulla Mahdi Naraki, razumjevši to na taj način, prihvatio ovo mišljenje. Stoga je primjereno sada navesti stav Farabija, koji objašnjava jednu od etičkih tema u kojoj se razilaze Aristotel i Platon. Naime, neki vjeruju kako među ovom dvojicom velikih naučnih autoriteta postoji neslaganje. Aristotelovo mišljenje je da se moral ubraja u red onih navika koje su promjenjive, dok Platon vjeruje da postoje dvije vrste morala: prirodni i stečeni, te da je prirodni nepromjenjiv.[4]
Farabi u vezi s pomirenjem ovih dvaju stanovišta kaže: “Aristotel ova pitanja iskazuje u jednom djelu, a ja sam u komentaru pisao podrobno objašnjenje toga, rekavši, prvo, da to djelo govori o građanskim zakonima, a ne o etici, to jest razmatra pravna pitanja, a ne etička, i drugo, mišljenje Aristotela u tom djelu u vezi je sa univerzalnim i općim pitanjima, a ne s partikularijama.”[5]
U vezi sa ovim stavom treba obratiti pažnju na nekoliko stvari:
1. Ako su ova dva Aristotelova obraćanja prenesena na ovakav način, sasvim je jasno da su u međusobnom skladu, jer Aristotel kaže da je moral u potpunosti promjenjiv, a Platon kaže da je dio morala koji se stiče promjenjiv, dok je drugi dio, koji je prirodni, nepromjenjiv.[6] Ustvari, tema promjenjivosti ili nepromjenjivosti morala vraća se na to da li je čovjekov moral po biti ili po akcidenciji. Ako je po biti, neće biti promjenjiv, a ako je po akcidenciji, sklon je promjeni. Međutim, iz onoga što se prenosi od Platona ne može se shvatiti da je promjenjivost morala nemoguća, već se stiče dojam, kako su to neki velikani kazali,[7] da je stav Platona taj da je promjena urođenog morala teško ostvariva, a i u našim religijskim govorima također nalazimo:
رَدُّ الْمُعْتَادِ عَنْ عَادَتِهِ كَالْمُعْجِزِ
“Odvraćanje čovjeka od navike je ravno nadnaravnom djelu”[8], dakle da je veoma teško, ali ne i nemoguće. Isto tako, u predaji stoji da ukoliko vam kažu da su pomjerili planinu s mjesta, vjerujte, ali ukoliko kažu da se nečiji moral izmijenio, nemojte vjerovati, jer će se taj vratiti onome što je godinama navikao činiti. Sasvim sigurno da ovim riječima Poslanik, s.a.v.a., ne želi kazati kako je nemoguće promijeniti moral, već želi ukazati na to da je čovjeku koji godinama čini nešto – to postalo navika i sada, kada je jedan dio svog života posvetio izmjeni tog morala, to mu je veoma teško izvesti, jer je najbolje vrijeme za promjenu morala mladost, prilika koja se treba cijeniti, iskoristiti i čiju vrijednost treba u potpunosti sačuvati.[9] Dakle, Platon poput Aristotela iznosi stav da je moguće, mada veoma teško, promijeniti moral.
2. Platon pod prirodnim oblikom, uz ono što je već objašnjeno, ne podrazumijeva prirodni već proizvedeni oblik, koji on navodi kao primjer, kako bi to približio umu. Dakle, čovjekova duša, sa svakom odlikom s kojom se zbliži, priprema preduvjete za neko drugo svojstvo, a to sljedeće svojstvo, nakon što određeno vrijeme “proboravi” u duši, postaje priroda i preduvjet za sljedeći prirodni oblik.[10] Dakle, ne može se Platon dovesti u vezu s vjerovanjem da je promjena oblika u duši nemoguća. On kaže da promjena oblika i jedinki nije jednaka, već je kod nekoga teška, a kod nekoga lahka. I Aristotel vjeruje da nije jednaka izmjena svih ćudi, jer se čovjek koji se navikao na neku ćud razlikuje od onoga koji se na nju nije navikao. Prema tome, oba filozofa se načelno slažu sa stavom o mogućnosti promjene, kao i u razlikama između moralnih razina, što znači da među njima nema razlike u mišljenju.
[1] Naraki, Mahdi, Džami‘ al-sa‘adat, sv. 1, str. 27.
[2] Isto.
[3] Makarem Širazi, Naser, Ahlak dar Kor'an, sv. 1, str. 33.
[4] Al-Džam‘ bajna ra'jaj al-hakimajn, str. 95.
[5] Isto.
[6] Džavadi Amoli, Abdullah, Tefsire mouzuije Kor'ane kerim, sv. 10; Mabadije ahlak dar Kur'an, str. 83.
[7] Isto, str. 84.
[8] Bihar al-anvar, sv. 75, str. 30, predaja 374.
[9] Džami‘ al-sa‘adat, sv. 1, str. 24. Neki ovu predaju koriste kao dokaz nemogućnosti promjene morala, no ona može biti uzeta i kao tradicionalni dokaz promjenjivosti morala. Ono što se iz ove predaje može shvatiti jeste da je teško promijeniti moral koji je postao navika. Međutim, istovremeno, svaka navika može biti izmijenjena u željenom smjeru ustrajnošću, vježbom i odricanjem.
[10] Džavadi Amoli, Abdullah, Tefsire mouzuije Kor'ane kerim, sv. 10, str. 85.