Đulistan: Četvrto poglavlje – O korisitma šutnje

Hikaja (1)

Jednom prijatelju sam rekao: „Odabrao sam uzdržavanje od razgovora zato što u riječima ima dobroga i lošega, a u oči neprijatelja upada samo ono loše.“ Ovaj će na to: „Neprijatelj je veći kad vidi ono što je dobro.“

Hikaja (2)

Neki trgovac izgubi oko hiljadu zlatnika pa reče sinu: „Nemoj nikome o ovome ništa pričati.“ Sin odgovori: „Oče, to je tvoja naredba, neću kazivati, ali reci mi kakva je korist od skrivanja?“ Otac će: „Da se nesreća ne bi udvostručila – najprije gubitak novca, a onda zluradost susjeda.“

Hikaja (3)

Jedan pametni mladić dostigao je savršenstvo u naukama, ali je po prirodi bio plašljiv, i kad god bi sjedio u društvu učenih, ne bi ni otvorio usta da nešto kaže.

Jednog dana otac mu reče: „Sinko, reci i ti ono što znaš.“ Sin odgovori: „Plašim se da me ko ne upita ono što ne znam, pa ću se zastidjeti.“

Hikaja (4)

Nekom uglednom učenjaku dogodi se da vodi raspravu s jednim bezvjercem, i ni sa kakvim dokazima nije mogao izaći na kraj. Odustade od dalje rasprave i ode. Neko primijeti: „Ti, sa tolikim znanjem i obrazovanjem, nisi mogao ubijediti jednog bezvjerca.“ Učenjak će: „Moje znanje je Kur'an, Muhammedove riječi i riječi šejhova. On ništa od toga ne vjeruje, niti šta sluša, niti uvažava. Zašto da ja onda slušam njegovo nevjerovanje!?“

Hikaja (5)

Galen[1]vidje kako je glupak uhvatio za vrat nekog učenjaka i s njim grubo postupao, pa povika: „Da je on učen, njegovi postupci prema neznalici nikada ne bi do ovoga doveli.”

Hikaja (6)

Sahban-i Vaila[2]su priznavali za govornika i stilistu kome nema ravna zato što je pred mnoštvom ljudi držao govor a da nijednu riječ nije dva puta upotrijebio, niti ponovio. Ako je i ponavljao misao, kazivao ju je drugim riječima. To je jedno od svojstava carskih nedima.

Hikaja (7)

Čuo sam kako neki mudrac govori: „Niko tako ne iskazuje svoju neukost i neodgoj kao onaj ko upada u riječ i počinje priču dok drugi, koji govori, nije završio.“

Hikaja (8)

Nekoliko Mahmudovih robova upitaše Hasana Mejmendija[3]: „Šta ti je sultan rekao o tom i tom poslu?“ Hasan odgovori: „To neće ostati tajnom za vas.“ Oni će na to: „Ono što tebi kaže neće reći ovakvima kao što smo mi.“ Hasan će: „Zato što je uvjeren da neću nikome kazati! Uostalom, zašto me pitate?“

Hikaja (9)

Kupujući jednom kuću, nisam se mogao odlučiti, kolebao sam se. Jedan zao Jevrejin mi reče: „Ja sam jedan od vlasnika te kuće. Mene pitaj kakve su uistinu njene vrijednosti. Kupi, nema nikakvih mana.“ Odgovorih: „Osim što si joj ti susjed.“

Hikaja (10)

Neki pjesnik ode pred starješinu razbojnika i izrecitova mu hvalospjev. Harambaša naredi da mu skinu odjeću i istjeraju ga iz naselja. Bijednik je išao go po studeni, a onda ga napadoše psi. Htjede da uzme kamen da otjera pse, ali je zemlja bila poleđena i nije mogao da ga odlijepi. Onda reče: „Kako su podli ljudi, pse pustili, a kamenje svezali!“ Harambaša je sve to posmatrao s terase, čuo šta govori pa se nasmijao: „Učenjače, zatraži nešto od mene!“ A on će: „Tražim svoju odjeću ako bi mi je htio pokloniti. Više volim da odem nego tvoje darove.“

Harambaša se smilova na njega, vrati mu njegovu odjeću, još mu dade bundu i nešto novaca.

[…]