Đulistan: Povod pisanja djela

Jedne noći razmišljao sam o minulim danima i žalio za uludo provedenim životom; zidove kućice srca bušio sam dijamantom suza i govorio ove stihove, koji su bili slika moga stanja:

Nakon što sam razmišljao o ovome, zaključio sam da je najbolje da se povučem u mir i osamu, da napustim prijatelje, da prečistim knjigu od praznih riječi te da od sada ne govorim uprazno.

Jedan od mojih prijatelja, koji mi je bivao saputnik u palankinu i školski drug, dođe mi, po starom običaju, u posjetu. Iako se silno trudio da me razonodi i razveseli, nisam odgovarao ni dizao glavu s koljena pobožnosti. Uvrijeđen, pogleda me i reče:

Neki od mojih bliskih drugova razjasni suštinu ovoga događaja: „On je čvrsto odlučio da ostatak života provede u pobožnosti i šutnji. I ti, ako možeš, budi pametan i kreni putem uzdržljivosti i umjerenosti!“ On prozbori: „Kunem se veličinom Svevišnjega i našim prijateljstvom, neću ni daha dahnuti, ni koraka kročiti, dok ne krene razgovor po ustaljenom redu i od davnina zavedenom običaju. Jer, vrijeđati prijatelje je neukost i neučtivost; nije teško prekršiti zakletvu, ali se to protivi razboru i ispravnom rezonovanju; ne slaže se sa rasuđivanjem pametnih ljudi da Alijin mač stoji u koricama i Sadijev jezik za zubima.”

Ukratko, nisam imao snage da se uzdržim od razgovora, niti sam smatrao da je ljudski prekinuti razgovor s njim, jer bio je dobar drug i iskren prijatelj.

Ipak smo počeli razgovor i pošli u šetnju izvan grada. Bješe proljeće, hladnoća popustila i nastupili dani carstva cvijeća.

Dogodilo se da smo prenoćili u vrtu jednoga prijatelja. Bješe to lijepo mjesto, puno cvijeća. Drveće u zagrljaju, zemlja kao prekrivena sitnim mozaikom, a grozdovi vinograda vise poput zviježda Plejada.

Ujutro, kada je želja za povratkom domu navladala uživanje i radost, vidio sam kako se moj prijatelj spremio za povratak i nabrao pun skut ruža, bosiljka i zumbula. Rekoh mu: „Kao što znaš, cvijeće iz vrta nije dugovječno, vrijeme ružičnjaka je varljivo i mudraci vele: „Što god nije trajno, ne zaslužuje da se voli i da se čovjek za to srcem veže.” „A gdje je izlaz?”, upita on. Odgovorih: „Da bih razonodio gledaoce i obradovao prisutne, mogu napisati Gulistan, čijim listovima ne može naškoditi okrutna ruka jesenjeg vjetra, a tok vremena ne može njegovo radosno proljeće preobratiti u sjetnu jesen.

Kad sam izrekao ove riječi, on istrese cvjetove iz krila, objesi mi se o skut i uzviknu: „Plemeniti, kad si obećao ispuni obećanje!” Tog istog dana bila je napisana jedna glava: „O pravilima ponašanja i vođenju razgovora”, i to u takvom obliku da je mogla dobro doći govornicima, a i spisateljima – da ih nauči ljepoti stila. Kratko rečeno, ružama iz vrta još nije bilo prošlo vrijeme cvjetanja, a Gulistan je bio završen. A ipak, biće završen tek onda kad bude s odobravanjem primljen na dvoru cara zaštitnika svijeta, sjene i odbljeska božanske milosti, bogatstva vremena, oslonca mira i sigurnosti, ljubimca neba, pobjednika nad neprijateljima, desnice pobjedonosnog carstva, svjetionika prečiste vjere, ljepote čovječanstva, ponosa islama, Sa'da sina atabega velikoga, moćnoga cara careva, vladara naroda, pokrovitelja arapskih i nearapskih vladara, sultana na kopnu i moru, nasljednika Sulejmanova carstva, Muzafferuddina Ebu Bekra ibn Sa'da ibn Zengija – neka im Allah učini sreću dugotrajnom, neka im udvostruči ugled, neka učini da im kraj bude srećan i kada ga on pročita pogledom carske milosti.

Međutim, mlada nevjesta moje misli nema ljepote i stoga ne podiže glavu niti odvaja pogled od nogu zbog zbunjenosti i stida, i neće zablistati u društvu ljudi čistoga srca sve dok ne bude ukrašena nakitom blagonaklonosti i lijepog prijema velikog emira, učenoga, pravednoga, pobjedonosnoga, oslonca carskog prijestolja, savjetnika u poslovima države, utočišta siromaha, pribježišta putnika-namjernika, učitelja učenih, prijatelja pobožnih, ponosa naroda Farsa, desnice carstva, gospodara odabranih, carskog dvorjanina, ponosa države i vjere, oslonca islama i muslimana, stuba vladara i sultana – Ebu Bekra ibn Ebu Nasra – da mu Allah produži život, da mu ugled podigne, da mu nagrade umnoži – koga hvale veliki ljudi, na sve strane, kod koga su se sabrala sva plemenita svojstva.

Svakom od ostalih robova i povjerljivih osoba data je određena dužnost. Ako bilo ko od njih bude nemaran i lijen u ispunjavanju dužnosti, dolazi na odgovornost i biva kažnjen. Međutim, derviška je dužnost da zahvaljuju velikim ljudima na njihovim dobročinstvima, da ih lijepim spominju i blagoslove, a bolje je da se taj dug ispunjava u njihovoj odsutnosti nego kad su prisutni jer ono prvo je daleko od licemjerja i biće brže uslišano, a ovo drugo je ulagivanje i dodvoravanje.

Moji propusti i odstupanja u služenju na carskom dvoru objašnjavaju se na slijedeći način. Jedna grupa indijskih mudraca raspravljala je jednom o vrlinama Buzurdžimihra.[1]Na koncu su mu kao jedinu manu našli to što je spor u govoru, to jest, mnogo oteže i slušalac mora dugo da čeka dok on nešto kaže. Čuo to Buzurdžimihr pa reče: „Bolje je razmišljati šta da kažem nego se kajati za ono što sam rekao.”

Posebno, ako bih se odvažio nizati riječi pred uglednicima njegova carskog veličanstva – neka su proslavljene njegove pobjede čiji je dvor stjecište učenjaka i centar visokoobrazovanih, napravio bih veliku drskost, nedostojno bih se ponio prema njegovom veličanstvu; jer kremen na bazaru dragulja ne vrijedi ni koliko zrno ječma; svjetlo lampe na suncu se ne primjećuje; visoka munara u podnožju planine Elvend izgleda veoma niska.

Ja umijem praviti umjetne cvjetove, ali ne u ružičnjaku; prodajem ljepotu, ali ne u Ken'anu. Pitali Lukmana: „Od koga si se naučio mudrosti?” On odgovori: „Od slijepih, koji, dok ne opipaju tle, ne stavljaju na njega nogu.” „Razmisli najprije kako ćeš izaći, pa onda uđi!” „Ispitaj najprije muškost, pa onda se ženi!”

Ipak, uzdajući se u blagorodna svojstva velikih ljudi, koji zatvaraju oči od mana i nedostataka potčinjenih i ne razotkrivaju greške običnih ljudi, sakupili smo u ovoj knjizi nekoliko kraćih kazivanja o neobičnim događajima, zatim poslovice i stihove, predanja i životopise bivših careva, uloživši u to jedan dio svog života. Eto, to je povod pisanju Đulistana – a pomoć je od Allaha!

Kad se pažljivo pogleda raspored ove knjige i njenih poglavlja, mislimo da je korisno da u ovom raskošnom vrtu bude osam „vrata” kao u raju.[2]Tako je ukratko izloženo, da ne bi bilo dosade: Poglavlje prvo – O životu careva

Prijevod, objašnjenja i bilješke: Salih A. Trako