Đulistan: Prvo poglavlje – O životu careva

Hikaja (1)

Čuo sam da je neki car naredio da se jedan zarobljenik pogubi. Bijedni zarobljenik, u očaju i beznadu, poče na svom jeziku grditi cara i nepristojne riječi mu upućivati. Jer, kažu, ko se sa smrću pomiri, govori sve što mu je u srcu.

Car upita: „Šta kaže?” Nato će jedan dobronamjerni vezir: „Gospodaru, zarobljenik spominje kur'anski ajet: „…i oni koji se u srdžbi svladavaju i opraštaju ljudima…”[1]

Car se na njega smilova i odusta od izvršenja smrtne kazne. Drugi vezir, koji je bio protivnik prvom, dostojanstveno izjavi: „Ljudima našeg položaja ne priliči da u carevoj prisutnosti govore išta drugo nego istinu. Ovaj zarobljenik je cara grdio i nepristojne riječi govorio.” Na ovo se car namršti i dodade: „Meni se njegova laž više sviđa nego istina koju si ti kazao. Njegova laž je izrečena s namjerom da popravi stanje, a tvoja je istina zasnovana na rđavoj namjeri. Mudri su kazali: „Laž, izrečena u dobroj namjeri, bolja je od istine koja sije smutnju.”

Hikaja (2)

Jedan od careva Horosana[3] usnio je sultana Mahmuda Sebuktegina[4], sto godina poslije njegove smrti ovako: cijelo tijelo mu se raspalo i pretvorilo u zemlju, osim očiju, koje su se pokretale u očnim dupljama i gledale kao da je živ. Nijedan tumač snova nije znao značenje tog sna, osim jednog derviša koji ga ovako objasni: „Još mu oči gledaju kako je njegovo carstvo u rukama drugih.”

Hikaja (3)

Čuo sam kako je neki carević bio niskog rasta i neugledan, a braća mu bila visoka i naočita. Jednom ga otac pogleda s prezirom i omalovažavanjem. Mladić bistrim umom to shvati i reče: „Oče, nizak a pametan bolji je od visokog glupana. Nije sve što je po rastu više i po vrijednosti bolje. Ovca je čista, a slon je kao lešina.

Otac se nasmija, prisutnim dvorjanicima se to dopade, a braća se do srca uvrijediše.

Čuo sam da je protiv tog cara pošao jedan snažan neprijatelj. Kad su se vojske suočile, prvi koji je svog konja na mejdan istjerao bio je onaj neugledni mladić koji je vikao:

To izusti pa navali na neprijateljsku vojsku i poobara nekoliko iskusnih boraca. Kad dođe pred oca, poljubi zemlju pred njim i reče:

Pričaju da je neprijateljske vojske bilo mnogo, a ove malo. Jedna grupa je imala namjeru da uzmakne, a ovaj mladić iz sveg glasa povika: „Ej, junaci, pazite da žensku odjeću ne obučete!” Od tih riječi konjanicima dođe odvažnost, zajednički navališe na neprijatelja i pobijediše. Car ga zagrli i u oči poljubi. Svaki dan mu je postajao draži pa ga učini prijestolonasljednikom. Međutim, njegova braća postaše zavidni i staviše mu otrov u hranu. Njegova sestra to primijeti i zakuca mu na prozor. Mladić shvati, povuče ruku od jela i reče: „Nije red da pametni umiru a glupani njihova mjesta zauzimaju.”

O ovom slučaju obavijestiše oca, a on pozva njegovu braću i primjerno ih kazni. Nakon toga, svima dade po jednu pokrajinu svoga carstva, da bi nestalo smutnje i svađe između njih. Jer, vele: „Deset derviša spavaju na jednom ćilimku, a dva cara ne mogu u jednoj zemlji da opstanu.“

Hikaja (4)

Jedna družina arapskih pljačkaša bijaše zaposjela vrh neke planine i zatvorila karavanski put. Žitelji tih krajeva bili su u strahu od njih, carska vojska razbijena, a pljačkaši zauzeli nepristupačne prolaze na planini i pretvorili ih u svoje sklonište.

Upravljači tih krajeva dogovarali su se kako da se spase, jer ako bi se pljačkaška banda održala još neko vrijeme, bilo bi joj se teže oduprijeti.

Riješili oni da pošalju jednog čovjeka u izvidnicu i da čekaju zgodnu priliku. Jedanput, kada su razbojnici otišli u pljačku a svoje prebivalište ostavili nečuvano, nekolicina boju vičnih vojnika zaposjedne mjesto u gorskom prolazu. Kad su se pljačkaši uveče vratili s otetim plijenom, poskidali su oružje i razdijelili plijen, a onda ih je napao prvi neprijatelj – san. Pošto je prošla prva četvrtina noći,

hrabri vojnici su iskočili iz zasjede, jednom po jednom razbojniku vezali ruke na leđima i u zoru ih priveli u carski dvor. Car naredi da se svi pogube. Među njima je bio jedan mladić. Plodovi njegove procvale mladosti tek su dozreli, a zelenilo ružičnjaka njegovih obraza jedva izbilo. Jedan vezir poljubi podnožje carskog prijestolja i u znak molbe položi lice na zemlju pa reče: „Ovaj dječak nije ni okusio ploda iz bašče života, niti slasti sretne mladosti. Ja se uzdam u carsku dobrotu i plemenitost da će ukazati meni, robu svome, milost i poštedjeti mu život.”

Na te riječi car se namršti, jer se to protivilo njegovom mišljenju, pa reče:

Najbolje je presjeći njihovu izopačenu lozu i iščupati korijen potomstva, jer utrnuti vatru a ostaviti žišku, ubiti zmiju a poštedjeti mladunče, nije posao pametnih.

Vezir sasluša ove riječi i morade ih odobriti, pohvali dobronamjerne careve misli i reče: „Ono što je blagoizvolio reći vladar – neka mu je dugovjeka vladavina – zaista je istina. Međutim, kad bi ga odgajali oni nevaljalci, on bi primio njihovu narav. Ovaj rob se nada da bi mladić, odgajajući se u društvu poštenih ljudi, primio njihovu narav i usvojio savjete pametnih, jer on je još dijete, u njemu se još nisu učvrstile osobine pljačkaške družine, a hadis veli: „Svako se dijete rodi u islamu, a roditelji kasnije učine da bude Jevrejin, kršćanin ili vatropoklonik.”

Pošto je to izgovorio, i još mu se pridružilo nekoliko caru bliskih podanika podržavši ga, car mladiću poštedi život i reče: „Ja sam mu poklonio život iako ne smatram da je to dobro.

Ukratko, vezir okruži dječaka pažnjom i nježnošću, odredi obrazovana učitelja da ga odgaja, da ga nauči kako će se lijepim riječima obraćati, davati odgovore te ostalim pravilima služenja carevima, što se svim uglednicima dopalo. Jedanput vezir u prisustvu cara ispriča nešto o lijepim dječakovim osobinama, kako je odgoj pametnih uticao na njega i iz njegove svijesti otklonio nevaljalštine. Nato se car nasmija i reče:

Prođu od tada dvije-tri godine, a grupa nevaljalaca iz toga mjesta povežu se s mladićem i sprijatelje s njim. On iskoristi zgodnu priliku, ubije vezira i dvojicu njegovih sinova, odnese nebrojeno blago te se naseli u pećini pljačkaša na mjestu svoga oca. Izbezumljen, car uze gristi prste i povika:

Hikaja (5)

Pred dvorskim vratima cara Uglumiša[11] vidio sam sina jednog čauša, koji je posjedovao izvanrednu bistrinu i oštroumnost. Na njegovom čelu su, još u djetinjstvu, bili vidljivi znaci zrelosti i ozbiljnosti.

Ukratko, caru se veoma dopao jer je imao vanjsku ljepotu i unutrašnji sklad, a pametni su kazali: „Bogatstvo je u vrlinama, a ne u imetku; veličina je u pameti, a ne u godinama.”

Njegovi vršnjaci su mu bili zavidni pa ga optužiše radeći mu o glavi, ali bez uspjeha.

Šta može da učini dušmanin kad se nađe milostiv prijatelj?

Car ga upita: „Šta je uzrok njihovom neprijateljstvu prema tebi?” Mladić odgovori: „Pod zaštitom carske moći, zadovoljio sam sve osim zavidnika, koji može biti usrećen jedino nestankom moga dobra i sreće.”