Hikaja (1)
Jednom sam vodio rasprave s grupom učenjaka u glavnoj džamiji Damaska kad jedan mladić uđe na vrata i upita: „Ima li među vama neko ko zna perzijski jezik?“ Pokazaše na mene, a ja zapitah: „Šta je dobroga?“ Na to će on: „Jedan stopedesetogodišnji starac nalazi se pri posljednjem izdisaju, govori nešto na perzijskom, a mi ne razumijemo. Ako bi se smilovao i potrudio da pođeš, dobićeš nagradu, može biti da on ostavlja oporuku.“ Kad sam došao do njegova uzglavlja, on je izgovarao ove riječi:
Značenje tih riječi saopćio sam na arapskom Sirijcima, a oni su se iščuđavali njegovom dugom životu i njegovom žaljenju što se rastaje sa životom na ovom svijetu. Ja upitah: „Kako ti je u takvom stanju?“ Odgovori: „Šta da kažem?
Rekoh: „Izbij iz glave misao o smrti i ne daj strahu da nadvlada prirodu, jer grčki filozofi su kazali: 'Kako god i koliko god se osjećao zdrav i snažan, ne možeš se nadati besmrtnosti'. Međutim, ni najstrašnija bolest ne znači neizbježan kraj. Ako zapovijediš, pozvaću liječnika da te liječi.“ On otvori oči, nasmiješi se i progovori:
Hikaja (2)
Jedan starac je pričao: „Kad sam se oženio, ukrasio sam sobu ružama, sjedio s mladom u osami, srcem se za nju vezao i stalno je posmatrao. Noćima nisam spavao nego sam joj pričao zanimljive priče i šaljive dosjetke ne bi li se privikla na mene i prestala me izbjegavati. Jedne večeri joj rekoh: Velika sreća ti je bila prijateljica, oči su joj bile budne, pa si dospjela u društvo iskusnog i obrazovanog starca, koji je obišao svijet, staloženog, koji je okušao i vrelo i studeno, koji je iskusio dobro i zlo, koji zna da cijeni prijateljstvo, koji ispunjava zahtjeve ljubavi, dobar i ljubazan, fine naravi i slatke riječi.
Ti nisi dopala u ruke mladića umišljenog, hirovitog, zajedljivog, skitnice, koji svake minute smišlja novu strast a svake sekunde mijenja mišljenje, svake noći spava na drugom mjestu, svakog dana uzima drugu ljubavnicu.
Naprotiv, starci žive razumno i čestito, a ne po zahtjevima mladalačke gluposti i neznanja.
Toliko sam govorio u ovom smislu, nastavio je starac, da sam bio uvjeren kako je njeno srce palo u moju mrežu i postalo moj plijen. Najednom, ona ispusti duboki i bolan uzdah i reče: „Sve to što si izrekao, na vagi moje pameti nema težine ni koliko jedna jedina riječ što sam je čula od svoje dadilje koja je rekla: Za mladu ženu bolja je strijela u slabini nego starac pokraj nje.“
Jednom riječju, pokazalo se da je nemoguće da živimo složno, i razveli smo se. Kad je istekao „iddet“, udali su je za jednog mladića plahovitog, namrštenog, siromašnog i zlobnog. Trpjela je udarce i uvrede, neimaštinu i životne tegobe, a stalno zahvaljivala Gospodaru za milost i blagodat riječima: „Hvala Bogu, izbavila sam se iz onih muka i dospjela u ovo sigurno blaženstvo.“
Hikaja (3)
Bio sam gost kod nekog starca u Dijarbekru. Bio je veoma bogat i imao naočitog sina. Jedne večeri je pričao: „Do ovoga dječaka nisam imao djece. U ovoj dolini ima jedno sveto drvo, koje ljudi posjećuju da bi se tamo molili Bogu, da im usliši neke želje i udovolji potrebama. Noćima sam se pod tim drvetom molio Bogu dok mi je darovao ovo dijete.“ Čuo sam kako dječak tiho govori svojim drugovima: „Eh, kad bih ja znao gdje se nalazi to drvo, molio bih se da moj otac umre.“ Domaćin se radovao kako mu je sin pametan, a dječak se rugao da mu je otac ostario i omatušio.
Hikaja (4)
Zanesen mladošću, jednog dana sam žestoko jurio putem, a uveče pao od iznemoglosti pod jednim brežuljkom. Neki onemoćali starac, koji se vukao iza karavana, dođe i reče: „Zašto ležiš, ovo nije mjesto za spavanje?“ Odgovorih: „Kako ću ići kad noge ne mogu da me nose?“ Starac će: „Zar nisi čuo da su mudri ljudi kazali: Ići i odmarati se bolje je nego trčati pa pasti s nogu od umora.
Hikaja (5)
U našem društvu bijaše jedan mladić, živahan, oštrouman, veseo i slatkorječiv. U njegovu srcu ne bijaše nikakve brige, a usne mu stalno razvučene u osmijeh. Prođe neko vrijeme a ne sretosmo ga. A onda, kad sam ga vidio, bio se oženio, narodila se djeca, korijen njegovog veselja posječen, a ruža njegovih želja i čežnji uvehla. Upitah ga: „Kako si, kako živiš?“ Odgovori: „Otkako sam izrodio djecu, ne ponašam se više djetinjasto.“
Hikaja (6)
Jedanput sam, u mladalačkoj gluposti, povisio glas na majku. Uvrijeđena, sjela je u ugao i plačući ponavljala: „Zar si zaboravio svoje djetinjstvo pa se tako grubo ponašaš?“
Hikaja (7)
Nekom se škrtom bogatašu razboli sin. Dobronamjerni ljudi mu rekoše: „Savjetujemo ti da radi njegovog ozdravljenja proučiš Kur'an ili zakolješ kurban.“ Načas se zamisli pa reče: „Bolje je proučiti Kur'an, jer stado je daleko.“ Jedan pobožnjak to ču pa povika: „Dao je prednost čitanju Kur'ana stoga što se on nalazi na vrhu jezika, a zlato mu je usred srca.“
Hikaja (8)
Pitali nekog starca: „Zašto se ne ženiš?“ Odgovori: „Od starica nema nikakvog zadovoljstva.“ Rekoše mu: „Ženi se mladom, bogat si.” Odgovori: „Ako se meni, starcu, ne dopadaju starice, kako će se njoj mladoj javiti ljubav i prijateljstvo prema starcu?“
Hikaja (9)
Čuo sam ovih dana da je jedan starac smislio u staračkoj glavi da nađe sebi dragu.
[1] Kur'an, sura Fatiha, ajet 1.