Egzistencija i esencija (štastvo)

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 24), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Prethodno: Opredmećena zbilja

Obuhvata:

Vezu između problema egzistencije i štastva

Kako se um upoznaje s pojmom egzistencije?

Kako se um upoznaje sa štastvom?

Veza između problema egzistencije i štastva

U skladu s prethodnim lekcijama, a na što je do sada u mnogim prilikama ukazano, kada se opredmećena zbilja odslika u umu (u okrilju stečenog znanja), ona se odslikava u formi jednostavnog pitanja koje se sastoji od najmanje dvaju neovisnih i imeničnih pojmova, od kojih jedan obično služi kao subjekt i on je štastveni pojam koji se može smatrati pojmovnim okvirom granica opredmećenih zbilja, a drugi je predikat, pojam egzistent koji se smatra sekundarnom filozofskom inteligibilijom koja ukazuje na ozbiljenje primjera tog štastva (māhijjat). Na ovaj način dobiju se dva različita pojma iz jedne jednostavne zbilje od kojih svaki ima svoje vlastite presudbe i karakteristike.

Što se tiče pojma egzistencija ili egzistent, filozofi su se zadovoljili navođenjem da su oni po sebi očiti razumski pojmovi, bez pojašnjenja kako um dolazi do tih pojmova. Samo je profesor Allame Tabatabai nastojao objasniti kako se oni apstrahiraju.

Što se tiče pojavljivanja štastvenih pojmova, postoje razna mišljenja koja su ranije spomenuta u poglavlju o epistemologiji. Onaj stav koji smo prihvatili glasi: postoji specijalna umska moć zvana razum koja priskrbljuje ove pojmove automatski iz specifičnih percepcija. Karakteristika ovog intelektualnog odslikavanja je univerzalnost i mogućnost odgovaranja neograničenom broju primjera u vanjskom svijetu.

Mnogi filozofi, naročito peripatetici pojasnili su stjecanje štastvenih pojmova na način koji je izazvao mnoga sporenja i rasprave tokom historije filozofije, a što je imalo posebne učinke na većinu filozofskih rasprava.

Rezultat njihovih objašnjenja je sljedeći: usporedimo li, naprimjer, nekoliko osoba, vidimo da svi oni, unatoč njihovim razlikama u visini, težini, boji kože i drugim specifičnim atributima, imaju jednu zajedničku zbilju koja je izvor zajedničkih učinaka u njima. Specifični atributi svake osobe su, ustvari, specifične osobenosti te jedinke koje je razdvajaju od drugih jedinki. Tako um, brisanjem pojedinačnih osobenosti, priskrbljuje percepciju univerzalnog pojma čovjek koja se zove štastvo ljudskih bića.

Stoga je percepcija nekoliko jedinki svakog štastva potrebna za direktno stjecanje tog štastva, tako da um, obraćajući pažnju na pojedinačne akcidentalne specifičnosti, njihovim brisanjem, postaje kadar razgolititi zajednički bītski aspekt od individuirajućih akcidenata te apstrahirati univerzalno štastvo, izuzev kada se štastvo upoznaje putem razlaganja i sastavljanja drugih štastava bez potrebe za prethodnim znanjem njihovih vlastitih jedinki.

Prema tome, štastvo svega u vanjskom svijetu često se miješa s karakteristikama koje uzrokuju njegovo individuiranje. Samo razum može odvojiti štastvo od skupa individuirajućih akcidenata i dobiti čisto, razgovijetno, razgolićeno štastvo lišeno specifičnosti. Nadalje, ono do čega razum dolazi nakon razgolićivanja jeste sama ta stvar koja u vanjskom svijetu postoji s pojedinačnim specifičnostima i individuirajućim akcidentima, a koja mnoštvenošću akcidenata postaje brojna i mnoštvena. Ali kada je razum razgoli, ona više nije u stanju biti brojna. Iz ovog razloga se kaže da je čisto štastvo neponovljivo. Ovo proizlazi iz filozofskog pravila da čista stvar ne trpi dvojnost ili višestrukost[1].

Budući da štastvo, upravo s atributom štastvenog jedinstva, može odgovarati bezbrojnim jedinkama, ono se naziva i prirodnom univerzalijom(kollī-je t}abī‘ī), premda se atribut univerzalnosti primjenjuje samo na ono što je u umu, jer se ono, kao što je već kazano, u vanjskom svijetu uvijek ozbiljuje kao mješavina s individuirajućim akcidentima i u formi jedinki i partikularija.

Slijedeći navedeno, predstavljen je drugi problem koji glasi: postoje li same prirodne univerzalije u vanjskom svijetu, ili su jedino individue te koje postoje u vanjskom svijetu, tako da se prirodne univerzalije događaju samo u umu? Mnogo se diskusija i rasprava vodilo o ovome i istraživači su na kraju došli do stava da u vanjskom svijetu prirodne univerzalije same po sebi ne egzistiraju, već je njihovo postojanje po postojanju njihovih jedinki, a jedinke igraju ulogu posrednika u ozbiljenju prirodnih univerzalija.

Ovdje se nameće još jedno precizno pitanje: je li posredovanje jedinki u ozbiljenju prirodne univerzalije vrstom posredovanja u uspostavljanju (şobūt) ili u akcidentiranju (‘urūd})? Drugim riječima, uzrokuje li posredovanje jedinki stvarno ozbiljenje prirodnih univerzalija s drugim postojanjem drukčijim od postojanja jedinki? Uzrokuje li ovo da prirodne univerzalije imaju atribut bivanja egzistentom kao svoj vlastiti stvarni atribut? Ili posredovanje jedinki uzrokuje akcidentalno i figurativno prihvatanje atribucije bivanja egzistentom prirodnih univerzalija?

S druge strane, u islamskoj filozofiji se pojavio problem koji glasi: može li neka univerzalija biti individuirana putem individuirajućih akcidenata? Jer svaki akcident, ustvari, također ima štastvo koje je u umu nositelj atributa univerzalnosti, te stoga, kao i štastvo koje nosi ove akcidente, potrebuje individuiranje. Isto pitanje se dakle može ponoviti s obzirom na njih, to jest, kako oni bivaju individuirani? Kako dodavanje nekoliko univerzalnih štastava uzrokuje upojedinačenje univerzalnog štastva koje nosi ove akcidente?

Najzad je Farabi ponudio rješenje da je upojedinačenje bītska nužnost opredmećene egzistencije. Svako štastvo zapravo se individuira egzistencijom, dok se individuirajući akcidenti, od kojih je svaki upojedinačen svojom vlastitom egzistencijom, smatraju samo znakovima upojedinačenja štastva koje nosi ove akcidente i ne mogu stvarno biti smatrani uzrokom upojedinačenja.

Izgleda da je ovaj Farabijev govor bio prva mladica učenja o fundamentalnost / počelnosti egzistencije (aṣālat-e wodžūd) koja se postepeno razvijala sve dok u vrijeme Mulla Sadre nije poprimila formu neovisnog i temeljnog problema u transcendentalnoj teozofiji.

Ovim kratkim pojašnjenjem, zajedno s nekoliko drugih spomenutih problema, postalo je jasno kako problem fundamentalnosti egzistencije nije problem koji je postavljen i istraživan iznebuha, to jest, nije počeo s Mulla Sadraom. Može se samo naslutiti zašto predstavljanje ovog problema kao prve stvari u filozofskim raspravama uzrokuje zbunjenost i konfuziju kod studenta, tako da ni nakon mnogo vremena provedenog u raspravama oni ne shvataju šta je motivacija nastanku ovog problema i kakvu filozofsku poteškoću on može otkloniti.

Prije no što problem fundamentalnosti egzistencije pronađe svoje odgovarajuće mjesto i na jasniji način bude pojašnjen, morat ćemo ukazati na neke druge probleme koji će pripremiti teren za predstavljanje i pojašnjenje ovog problema. U odnosu na svaki od ovih predmeta moramo zauzeti specifičan i ispravan stav, potom ćemo predočiti pojašnjenja termina i pojmova potrebnih za ovu raspravu i, napokon, okrenut ćemo se raspravi o samom problemu. Na ovaj način glavni problem neće biti samo riješen na razumljiv način, već će nam i njegov utjecaj na iznalaženje rješenja drugih važnih filozofskih problema biti jasan.

Kako se um upoznaje s pojmom egzistencije?

Kao što je već rečeno, od prethodnih filozofa nemamo pojašnjenja kako um apstrahira pojam egzistencije, a među islamskim filozofima ovo pitanje je prvi put predstavio profesor Allame Tabatabai. On o ovome raspravlja u svojim djelima Uṣūl-e falsafe i Nehājetu-l-h{ikme, što se može sažeti na sljedeći način:

Čovjek na početku prisustveno pronalazi kopulativnu egzistenciju u sudovima, koja je ustvari radnja duše i um iz nje zadobija čestični pojam, koji je na perzijskom zastupljen pomoću riječi ast [u bosanskom “je”]. Nakon toga, on se promatra u neovisnoj formi i imenični pojam egzistencije se apstrahira s ograničenjem genitivne veze (= egzistencija u genitivnoj vezi). Nakon što se ovo ograničenje izbriše, on se percipira u apsolutnoj formi. Naprimjer, u rečenici: “Hasan je mudar”, prvo se dobije značenje riječi “je” presudbom duše koja primjenjuje mudrost na Hasana, a to je čestično značenje onoga “je” i o njemu nije moguća nikakva predodžba izuzev kroz rečenicu. Potom se ona razmatra u neovisnoj formi, upravo kao što se čestično značenje prijedloga “iz”, razmatra neovisno i tumači u značenju početka. Kaže se da prijedlog “iz” ukazuje na početak. Na ovaj način dobija se značenje “primjene mudrosti na Hasana”, što je pojam u genitivnoj vezi, a koji uključuje značenje odnosa. Potom se aspekti genitivne veze i odnosa brišu i dobija se neovisno i apsolutno značenje egzistencije.

Međutim, možda se može dati lakše pojašnjenje pitanja kako um biva upoznat s pojmom egzistencije i drugim filozofskim pojmovima. Primjer za to bit će spomenut ovdje, a aluzija na njega će biti također data i u nekim drugim slučajevima.

Kada duša u sebi primijeti neki psihički kvalitet, poput straha, nakon što se on ukloni, ona poredi ova dva stanja: stanje straha i stanje odsustva straha. Um je tada pripravan da iz prvog stanja apstrahira / izdvoji pojam egzistencija straha, a iz drugog stanja pojam odsustvo straha. Nakon što se oni razgolite od ograničenja genitivne veze i odnosa, dobijaju se apsolutni pojmovi egzistencija i ništavilo.

Ova metoda koristi se, također, za apstrahiranje drugih filozofskih pojmova kada se poređenjem dvaju egzistenata, s jedne specifične tačke gledišta, apstrahiraju dva suprotna pojma. Na ovaj način razotkriva se tajna uparenosti ovih pojmova, kao što su pojmovi uzrok i posljedica, objektivno i umsko / subjektivno, potencijalno i aktuelno, nepromjenjivo / postojano i promjenjivo. U 15. lekciji pojasnili smo da je jedna od razlika između štastvenih i filozofskih pojmova ta da se prva skupina reflektira u umu automatski, dok druga zahtijeva aktivnost uma, poređenje i analizu – a ovdje također uviđamo kako je um sposoban apstrahirati dva suprotna pojma, egzistencija i ništavilo, putem poređenja dvaju duševnih stanja.

Kako se um upoznaje sa štastvom?

Osim stava platonista, prema kojem se percepcija štastva ostvaruje putem motrenja nematerijalnih zbilja ili prisjećanjem njihovih ranijih motrenja, te nekih drugih stanovišta, većina filozofa se slaže da se percepcija štastva događa razgolićivanjem specifičnih objekata percepcije od individuirajućih akcidenata. Na ovoj osnovi oni neophodnim smatraju prethodno percipiranje nekoliko partikularnih i specifičnih stvari. Međutim, kao prvo, može se nametnuti pitanje: kako se ovo razgolićivanje postiže za one vrste koje imaju samo jednu jedinku? I kao drugo: šta reći za same akcidente, za koje oni priznaju da imaju štastva? Jer, ne može se reći da svaka akcidentalna stvar sama ima svoje individuirajuće akcidente, tako da bi se njenim razgolićivanjem i izdvajanjem od akcidenata dobila univerzalna štastva.

Stoga su neki učenjaci kazali da je ovo filozofsko izlaganje analogijsko izlaganje, to jest, koristi analogiju samo radi približavanja ovog pitanja umovima novih studenata filozofije.

Istina je sljedeća. Štastveni pojam je pasivna percepcija koja se dobija razumom, a samo jedna prethodna specifična percepcija dovoljna je za stjecanje istog, bez ikakvog drugog uvjeta. Na sličan način dobija se imaginalna percepcija (edrāk-e ĥijālī), koja je pojedinačna pasivna percepcija dobijena putem moći imaginacije (qowwe-je ĥijāl) nakon ostvarenja pojedinačne osjetilne percepcije.

Naprimjer, kada naše oči ugledaju nešto bijele boje, imaginalna forma te stvari se reflektira u našoj moći imaginacije i njen univerzalni pojam se u razumu tumači kao štastvo bjelina, a isto vrijedi i za druge osjetilne i specifične objekte percepcije.

To što uzrokuje predodžbu da se percepcija univerzalnog štastva zadobija kroz razgolićivanje i izdvajanje od akcidenata jeste činjenica da se na ovaj način traži odgovor na pitanje u vezi sa složenim egzistentima – poput čovjeka, o čijim se elementima i atributima saznaje putem različitih osjetila, ili čak pomoću naučnih instrumenata, razlaganjem, analiziranjem i umskim zaključivanjem, iz kojih se prirodno apstrahiraju raznoliki razumski pojmovi – pa se postavlja pitanje, kako se njima može pripisati jedno štastvo koje bi uključilo sve njihove bīti?

U ovakvim slučajevima smatra se da se prvo moraju poznavati njihovi akcidentalni aspekti, to jest, aspekti čija pretvorba i nestajanje ne uzrokuju dokidanje samog tog egzistenta. Naprimjer, ako se čovjekova bijela koža promijeni u crnu, njegova čovječnost nije nestala; isto je tako i s promjenom u njegovoj visini, širini i drugim fizičkim atributima i psihološkim stanjima. Stoga su svi ovi aspekti i atributi u odnosu na čovjeka akcidentalni, a da bismo ustanovili njegovo štastvo, svi oni trebaju biti uklonjeni. Jedan od najboljih načina saznavanja nebītskih atributa jeste sagledavanje razlikuju li se oni kod različitih jedinki. Dakle, mora se promatrati nekoliko jedinki koje imaju različite atribute i akcidente, da bi se pomoću njihovih razlika utvrdilo da niti jedan od njih nije bītski za čovjeka, sve dok ne dođemo do pojmova čijom negacijom bi se dokinula čovječnost (individue). To su isti oni bītski pojmovi koji su zajednički svim jedinkama i koji su komponente njihovog štastva. Ovim se smatra da složena štastva posjeduju rodove i vrsne razlike, od kojih svaki govori o specifičnom bītskom aspektu složenih štastava, kao što se to ističe u klasičnoj logici.

No, ova pitanja temelje se na pozitivnim načelima koja moraju biti prodiskutirana u filozofiji. Među njima je pitanje ima li svaki složeni egzistent jednu egzistenciju i jednu ontološku granicu koja se reflektira u umu kao jedno štastvo? Koji je standard njihovog stvarnog jedinstva? Kako je mnoštvenost elemenata složenog egzistenta saobrazna, to jest, ne šteti tom jedinstvu? Kakav je međusobni odnos dijelova, a kakav je odnos njihove združenosti prema cjelini? Jesu li svi dijelovi aktuelno postojeći s obzirom na cjelinu, ili je egzistencija svih, ili pak nekih od njih, potencijalna s obzirom na cjelinu? Ili je ono što nazivamo činiteljima i dijelovima složenog egzistenta ustvari stvaranje preduvjeta za pojavu druge jednostavne egzistencije, koja formira zbilju tog egzistenta – a njihova se združenost površnim prihvatanjem naziva jednom egzistencijom?

Pretpostavite da postoji način da riješite ove i druge probleme potpuno koherentno s logičkom teorijom roda i vrsne razlike, ali to će onda biti jedino valjano samo za složena štastva. Percepcija prostih štastava nikada se ne može opravdati na ovaj način. I najzad, svako složeno štastvo sastoji se od nekoliko prostih štastava, tako da će pitanje spoznaje onog prostog ostati u zraku.

Nastavak: Presude o štastvu

Sažetak

1. Štastveni pojam i pojam egzistencije dobijaju se odražavanjem objektivne zbilje u umu.

2. Filozofi su se u vezi s pojmom egzistencije zadovoljili izjavom da je on od općih, samoočiglednih pojmova.

3. U vezi sa štastvenim pojmom rekli su da se on dobija razgolićivanjem od individuirajućih akcidenata, a budući da odgovara bezbrojnim jedinkama, nazvali su ga prirodnom univerzalijom, koja se u vanjskom svijetu ozbiljuje pomiješana s akcidentima, dok je atribut univerzalnosti svojstven njenom umskom pojmu koji je lišen i čist od akcidenata.

4. U vezi s egzistencijom prirodne univerzalije u vanjskom svijetu izneseni su različiti stavovi, dok je stav istraživača da ona u njemu postoji posredstvom svojih jedinki.

5. U vezi s ovim stavom postavlja se precizno pitanje: je li posredovanje jedinki vrstom posredništva u uspostavljanju ili je posredovanje u akcidentiranju?

6. Prijašnji filozofi su mislili da se individuiranje štastva ostvaruje posredstvom individuirajućih akcidenata. Međutim, ovom stavu se s pravom prigovaralo na sljedeći način: sami akcidenti kao univerzalna štastva ne mogu uzrokovati individuiranje štastva koje nosi ove akcidente. Na kraju je Farabi dokazao da je individuiranje bītska nužnost egzistencije i svako štastvo postaje individuirano u sjeni egzistencije.

7. Ovaj Farabijev stav je bio sjeme učenja o fundamentalnosti egzistencije koje se postepeno razvijalo sve dok Mulla Sada nije problem fundamentalnosti egzistencije predstavio kao jedan od temeljnih načela transcendentalne teozofije. Može se reći da je prije njega većina filozofskih problema odisala mirisom fundamentalnosti / počelnosti štastva.

8. Da bi rasprava o fundamentalnosti egzistencije dobila svoje mjesto među filozofskim problemima i da bi na jasan način bila pojašnjena, prvo moramo ukazati na probleme koji će pripremiti teren za njeno predstavljanje i pojašnjenje.

9. Allame Tabatabai je prvi pokušao pojasniti način na koji se um upoznaje s pojmom egzistencije i to je predstavio na sljedeći način: čovjekov um se prvo upoznaje s pojmom kopulativne egzistencije u sudovima, a to je “je”, da bi zatim, promatrajući je neovisno i odbacujući ograničenje genitivne veze i odnosa, percipirao imenični i apsolutni pojam egzistencija.

10. Pojašnjenje koje bi bilo jednostavnije od navedenog je sljedeće: promatrajući pojavljivanje i iščeznuće duševnih stanja, um apstrahira pojmove postojanje i nepostojanje. Slično pojašnjenje može se iznijeti i u vezi s drugim uparenim filozofskim pojmovima.

11. Um se s prostim štastvima upoznaje putem njihovog odražavanja u umu i ovo ima pasivni aspekt, a isti je slučaj i s imaginalnim formama. Međutim, što se tiče pojašnjenja načina na koji se um upoznaje sa složenim štastvom, za to je potrebno pojasniti neka načela na koja ćemo se morati kasnije osvrnuti.

12. Poznat je stav filozofa i logičara da se štastva spoznaju umskim analizama, raspoznavanjem bītskih aspekata od akcidentalnih aspekata i dobijanjem rodova i vrsnih razlika. Međutim, iako se ovo pojašnjenje može smatrati ispravnim u slučaju složenih štastava, ono se ipak ne može prihvatiti u slučaju prostih štastava.


[1] صِرف الشي‏ء لا يتثنّي و لا يتكرّر