Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije”, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.
Prijevod: Armin Hadrović
Prethodno: Vrste univerzalnih pojmova
Pozitivizam
U prethodnim lekcijama nakratko smo se dotakli vrsta predodžbi, a istovremeno smo naveli i razilazeća mišljenja o njima. Ovdje ćemo detaljnije objasniti neka poznata, spomena vrijedna stajališta koja se mogu pronaći u zapadnim izvorima.
Vidjeli smo da većina zapadnih mislilaca u osnovi poriče postojanje univerzalnih predodžbi, pa prirodno ne prihvata ni moć kojom se ove predodžbe percipiraju – moć razuma. U sadašnjem dobu pozitivisti nisu samo razvili isti ukus nego su otišli i korak dalje. Oni drže da se stvarana percepcija isključivo svodi na osjetilnu percepciju, koja je dobijena kao učinak kontakta osjetilnih organa s materijalnim pojavama i koja nakon prekida veze s vanjskim svijetom ostaje u nekoj slabijoj formi.
Pozitivisti vjeruju da čovjek gradi verbalne simbole za objekte percepcije koji su slični jedni drugima i kada govori ili misli, umjesto da se prisjeća svih slučajeva iste vrste, ili ih ponavlja, on koristi te verbalne simbole. Mišljenje je, zapravo, vrsta umskog govora. Zbog toga ono što filozofi nazivaju univerzalnim predodžbama ili razumskim pojmovima, po njihovom viđenju, nije ništa drugo do iste te umske riječi. Jedino onda kada ove riječi izravno predstavljaju objekte osjetilne percepcije, kada njihovi primjeri mogu biti percipirani osjetilnim organima i kada mogu biti pokazani drugima, smatra se da one imaju značenje i da su dokazive; u protivnom se smatraju ispraznim i besmislenim riječima. Uistinu, od tri skupine inteligibilija, oni prihvataju samo jedan dio štastvenih pojmova, a i njih samo kao umske riječi čija su značenja njihovi partikularni osjetilni primjeri. Međutim, oni ne prihvataju sekundarne inteligibilije, a posebno metafizičke pojmove, čak ni kao umske riječi koje imaju značenje. Na toj osnovi pozitivisti metafizičke probleme smatraju nenaučnim i potpuno besmislenim.
Oni iskustvo svode isključivo na osjetilno iskustvo, a na nutarnja iskustva koja se postižu prisustvenim znanjem ne obraćaju pažnju. U najmanju ruku ona se smatraju nenaučnim stvarima jer je, prema njihovom stavu, pridjev naučni pripisiv stvarima koje se mogu drugima dokazati putem osjetila.
Na taj način pozitivisti raspravu o nagonima, motivima i drugim psihološkim stvarima koje se percipiraju unutarnjim iskustvima smatraju nenaučnom. Samo se vanjsko ponašanje smatra predmetom psihologije prikladnim za naučnu raspravu. Prema tome, oni psihologiju lišavaju njenog sadržaja.
Prema ovom pravcu, koji se može zvati empirizmom ili ekstremnim empirizmom, nema mjesta za naučnu raspravu i naučno istraživanje natprirodnih problema koje bi moglo dovesti do sigurnosti. Oni sve filozofske probleme smatraju ispraznim i bezvrijednim. Filozofija se možda nikad nije suočila s tako tvrdoglavim neprijateljem. Zato je bolje da o ovome raspravimo do kraja.
Kritika pozitivizma
Pozitivizam, koji je uistinu jedan od omraženijih tokova ljudske misli u cjelokupnoj historiji, ima mnogobrojne propuste, a u nastavku ćemo navesti najznačajnije.
1. Ovom tendencijom gube se najčvršći temelji znanja, odnosno prisustveno znanje i razumski samoočigledni sudovi. Zbog ovog gubitka nijedno intelektualno objašnjenje ispravnosti znanja i njegovog podudaranja sa stvarnošću ne može se predočiti. Pozitivisti su na drugi način pokušali definirati istinsko znanje. Istinom se smatra ono znanje koje prihvataju i drugi, a koje se može dokazati osjetilnim iskustvom. Očito, kovanje termina ne rješava poteškoće vrijednosti znanja. Saglasnost i prihvatanje onih koji ne obraćaju pažnju na ovu poteškoću ne može stvoriti nikakvu vrijednost i valjanost.
2. Pozitivisti se oslanjaju na osjetilnu percepciju koja je najnesigurnija i najnepouzdanija osnova znanja. Osjetilno znanje je više nego ijedna druga vrsta znanja izloženo greškama. S obzirom da se osjetilno znanje zapravo ozbiljuje unutar čovjeka, oni su u potpunosti zatvorili put logičkog dokazivanja vanjskog svijeta. Oni nemaju nikakvog načina da ispravno odgovore na nedoumice idealista.
3. Poteškoće koje smo naveli za nominaliste također vrijede i za pozitiviste.
4. Tvrditi da su metafizički pojmovi isprazni je apsurdno i očito neispravno, jer ako bi riječi koje ukazuju na ove pojmove općenito bile lišene značenja, ne bi bilo razlike između njih i besmislica, a njihovo nijekanje i prihvatanje bilo bi jednako. Naprimjer, da je vatra uzrok toplote nikad ne može biti jednako obrnutom da vatra nije uzrok toplote. Čak ako neko i poriče načelo uzročnosti, on poriče sud čije pojmove poima.
5. Prema pozitivistima, naučni zakoni se ni u kojem slučaju ne mogu smatrati univerzalnim, definitivnim i nužnim jer ove osobine ne dozvoljavaju osjetilno potvrđivanje. Za njih su prihvatljivi slučajevi ako, i samo ako, su to slučajevi u kojima se dobija osjetilno iskustvo ne obraćajući pažnju na teškoće koje se pojavljuju zbog pogrešivosti osjetilne percepcije koja se prenosi na sve njene slučajeve. O čemu se ne može dobiti osjetilno iskustvo, o tome se mora šutjeti i mora se apsolutno uzdržavati od njegovog prihvatanja i nijekanja.
6. Najznačajniji ćorsokak u koji su dovedeni pozitivisti jesu matematički problemi koji se objašnjavaju i rješavaju razumskim pojmovima, znači istim onim pojmovima koji su po njihovom mišljenju besmisleni. Ovo mišljenje je takva sramota da se nijedan mudar čovjek neće usuditi matematičke sudove smatrati besmislenim i nenaučnim. Zbog toga je skupina novih pozitivista neizbježno morala prihvatiti vrstu umskog znanja za logičke pojmove, a njima je nastojala priključiti matematičke pojmove. Ovo je primjer miješanja logičkih pojmova s drugim pojmovima. Da bi se njihov stav opovrgao, dovoljno je ukazati na to da matematički pojmovi imaju sposobnost odgovaranja primjerima u vanjskom svijetu, ili, stručnim rječnikom, prihvatanje njihove atribucije je u vanjskom svijetu, a karakteristika logičkih pojmova je da oni ne odgovaraju ničemu doli umskim pojmovima.
Sažetak
1. Pozitivisti poriču racionalne percepcije i univerzalne pojmove, a istinskom spoznajom smatraju samo osjetilnu spoznaju.
2. Oni su vjerovanja da su univerzalni pojmovi ustvari umske riječi koje su skovane kao simboli za istovrsne primjere.
3. Oni sekundarne inteligibilije smatraju ispraznim i besmislenim riječima, a metafizičke probleme vide nenaučnim jer se ne mogu dokazati osjetilnim iskustvom.
4. Prvi prigovor pozitivistima glasi da se ignoriranjem prisustvenih znanja i razumskih po sebi očitih sudova zatvara put za dokazivanje vrijednosti spoznaje.
5. S obzirom na unutarnjost osjetilnih percepcija pozitivisti su, u osnovi, zatvorili put dokazivanju vanjskog svijeta te tako ne mogu ponuditi definitivan odgovor na prigovore idealista.
6. Prigovori koji vrijede za nominaliste vrijede također i za pozitiviste.
7. Tvrditi da su metafizički pojmovi besmisleni je apsurdno i očito neispravno.
8. Prema pozitivističkom pristupu ne ostaje mjesta niti jednom definitivnom i nužnom naučnom zakonu.
9. Pozitivisti bi trebali i matematičke pojmove smatrati ispraznim, ali nemaju dovoljno hrabrosti iskazati takvo mišljenje, pa su zbog toga neki od njih bili primorani priključiti ih logičkim pojmovima.
Nastavak: Počelnost osjetila ili razuma?