Eshatologija i duhovno jedinstvo

Prevod: Bećir Džaka

Prethodno: Fizika i psihologija kod Suhrawardija

Posljednji dio djela Hikmet el-išraq odnosi se na raspravu o duhovnom jedinstvu i o stanju duše poslije smrti. Suhrawardi u glavnim crtama ukazuje na način kako se duša može osloboditi iz svojih materijalnih okova u kojima se nalazi dok je još u tijelu i kako se može koristiti iluminacijom melekske svjetlosti. To treba da bude cilj svakog čovjeka, jer svaka duša, bez obzira na kom stepenu savršenstva se nalazila, u svakom trenutku svoga življenja traga za Vrhovnom Svjetlošću iako ni sama nije svjesna pravog predmeta svoga traganja. Radost i sreća dolaze od iluminacije nebeskom svjetlošću i u stvari Suhrawardi u tome ide toliko daleko da tvrdi da čovjek koji nije osjetio radost iluminacije od pobjed-onosnih svjetlosti ne zna čak ni šta znači radost niti šta radost stvarno jeste.[1] Sve parcijalne i prolazne radosti u ovom životu samo su refleksije radosti koja proizilazi od iluminacije i spoznaje.

Položaj duše poslije smrti zavisi od stepena čistoće i znanja koje je postigla u životu na ovom svijetu. Prema ovom načelu diferencijacije postoje tri vrste ljudi: Oni koji su u životu na ovom svijetu donekle postigli čistoću (su'adâ sretni), oni čije su duše potamnjele od zla i neznanja (eškijâ-nesretni) i najzad oni koji su još u životu na ovom svijetu postigli svetost i iluminaciju, a to su mudraci ili teozofi (mute'ellihûn-teozofi). Duše ljudi koji spadaju u prvu grupu poslije smrti dospijevaju u svijet praslika (ideja) gdje uživaju u zvukovima, ukusima i mirisima čiji su zemaljski obrasci bili samo sjene njihove. Druga grupa odlazi u svijet visećih ili obješenih formi, u lavirint kosmičke imaginacije koji je tamni svijet zlih snaga i demona. Najzad duše gnostika i svetaca, poslije napuštanja tijela uzdižu se čak iznad svijeta meleka i uživaju u blaženstvu koje nastaje zahvaljujući blizini Vrhovne Svjetlosti.[2]

Stanje duše poslije smrti, to jest da li pati ili uživa u sreći, zavisi o njenoj čistoći i savršenstvu, odnosno koliko je ona uspjela da upotpuni svoje mogućnosti pomoću poimanja i znanja. Duša koja je čista i savršena, u najmanju ruku, koja ima jedan od ovih kvaliteta, ne pati mnogo zbog toga što biva odvojena od ovog svijeta koji je predmet ljubavi najvišeg dijela ljudi u ovom životu. Samo nečista i nepotpuna ili neuka duša stalno pati zbog rastanka sa ovim svijetom. Učitelj išraqi filozofije, prema tome, savjetuje da čovjek treba da bude svjestan dragocjenih trenutaka života koji mu je zapao i da ih provede u pročišćavanju svoje duše tako da postane kao melek i stekne sličnost sa svojim božanskim prauzorom.

Važnost vizionarskih priča

Analiza osnovnih doktrina išraqi teozofije, na način kako su te doktrine iskazane u knjizi Hikmet el-išraq, rasvjetljava didaktički aspekt Suhrawardijevih djela u kojima je na nepristrasan način formulisana metafizička istina. Međutim, da bi se stekla kompletna vizija Suhrawardijeve poruke i imao potpuni uvid u njegova djela neophodno je proučiti i njegove vizionarske priče. To su kratki simbolički i mistički traktati u kojima je posebno spiritualno iskustvo iskazano bogatim simboličkim jezikom, gdje je sami simbol integralni aspekt vizije. U ovim kratkim pričama koje po mnogo čemu liče na srednjovjekovne simboličke priče, kao što je na primjer saga o Parsifalu, nema pokušaja da se prezentira istina u svim njenim aspektima. U svakoj pojedinoj priči pak rasvjetljava se određena faza spiritualnog života i određeno unutrašnje iskustvo, a isto tako se razotkriva i posebni skup simbola koji čitaocu daju kratki uvid u neke aspekte išraqi univerzuma kao i u dušu samog Suhrawardija.

Ovdje ne možemo razmatrati sve te priče, ali da bismo se upoznali sa njihovom opštom prirodom, biće dobro da se ukratko osvrnemo na jednu od ovih priča i to na priču Avaz-i per-i Gabrâil (Pjesma krila Džebrailova)[3] koja ima određene karakteristike zajedničke ostalim pričama. Priča je podijeljena u dva dijela. U prvom dijelu učenik ili heroj simboličke priče ima viziju mudraca koji je „njegov unutrašnji poslanik” i melek koji ga vodi putem kojim će stići do Istine. Učenik pita mudraca gdje je mudračevo pristanište i dobija odgovor da on dolazi iz Nigdje grada (Nâ kudžâ âbâd) što znači iz grada utopije, koji ne postoji na ovom svijetu, nema ga nigdje, koji transcendira trodimenzionalni svijet. Kada je učenik saznao odakle je učitelj došao, počeo je da ga pita za različite aspekte učenja.

U drugom dijelu ove priče mijenja se opšti ton knjige. Učenik traži od učitelja da ga poduči o uzvišenoj Riječi Bog. Mudrac pristaje na njegovu molbu i prvo ga upućuje u tajne džefra, a džefr je nauka o ezoteričnom značenju slova i riječi koje se zasniva na njihovom numeričkom simbolizmu. Zatim on kazuje učeniku da je Bog stvorio riječi (u značenju logosa) kao na primjer riječi meleki i vrhovnu Riječ koja daleko transcendira riječi meleki isto kao što sunce svojim sjajem nadmašuje zvijezde. I sam čovjek je Božija Riječ i pjesma krila Džebrailova. Krila Džebraila su rasprostrta iznad nebesa i zemlje – ovaj svijet sjenâ ili Zapad nije ništa drugo nego sjena lijevog krila Džebraila, isto kao što je svijet melekske svjetlosti ili Istok refleksija njegovog desnog krila. Dakle sve stvari na ovom svijetu su nastale posredstvom pjesme krila Džebrailova. Posredstvom Riječi i posredstvom glasa iz krila ovog meleka nastao je čovjek, a uz pomoć Riječi – tj. Božanskog Imena – čovjek se usavršava i dospijeva u svoje prvo stanje i do svog božanskog porijekla.

Nastavak: Eshatologija i duhovno jedinstvo

---