Etika Šejhul-Išraqa Suhrawardija

Prethodno: Epistemologija Šejhul-Išraqa Suhrawardija

Rasprave o etici zauzimaju najistaknutije mjesto među filozofskim i gnostičkim raspravama u djelima Šejha Ishraqa. Njegove misli na ovom polju plod su borbe sa sobom, duhovnog vježbanja, promišljanja i prosvjetljenja, što je obilježilo njegov život. On u svojim etičkim mislima bježi od čisto spekulativnih rasprava, nastojeći da čitaocima svojih djela ukaže na put postizanja zbilje, kušanje zbiljskog savršenstva i iščezavanje u Apsolutnom savršenstvu. Po njegovom vjerovanju, čovjek, oslobađajući se zatvora tijela, tmina materijalnog svijeta, ovisnosti i ograničenja Ovog svijeta, potpomognut duhovnim vježbanjem i promišljanjem, može postići zbiljsko savršenstvo.

Šejh Ishraq, prilikom podjele mudrosti na spekulativnu i praktičnu, etiku svrstava u dio praktične mudrosti. Spekulativna mudrost je znanje o stvarima koje nisu vezane za čovjekovo ponašanje i njegova djela (spekulativna mudrost se zanima stvarima), poput obaviještenosti o zemaljskim i nebeskim pojavama, dok je praktična mudrost obaviještenost o stvarima vezanim za naše ponašanja i naša djela. Dijelovi praktične mudrosti su mudrost o moralu, mudrost o upravljanju domaćinstvom i mudrost o upravljanju gradom.[1]

Važnost etike 

Etika u čovjekovom duhovnom životu ima glavnu ulogu. Sagledavanjem cjelokupnog djela Šejha Ishraqa možemo reći da etika ima tri važna učinka:

1. blaženstvo i savršenstvo čovjeka te beskonačni duhovni užici ostvaruju se zahvaljujući slijeđenju moralnih preporuka, udaljavanju od poroka i prisvajanju vrlina. Bez ostvarivanja rezultata vrlina, tj. “pravednosti” u razumnoj duši kao njenog ustaljenog svojstva, čovjek ne može postići blaženstvo.[2]
2. etika, općenito vrline i poroci, izgrađuje ličnost čovjeka. Etička djela na početku uzrokuju pojavu oblika u duši, a nakon prolaska nekog vremena ustaljena svojstva duše (malakat) koja čine ličnost čovjeka. Ova ustaljena duhovna svojstva nakon smrti postaju očita i vidljiva, a čovjek nije ništa drugo do ustaljena svojstva njegove duše.[3]
3. povezanost sa kerubijanima (melecima) uvjetovana je ukrašenošću razumne duše vrlinama i njenom oslobođenošću od poroka, jer duša može uspostaviti vezu sa melecima i nematerijalnim bićima tek onda kada postigne snagu koja joj priliči i, bez sumnje, samo duhovne vrline mogu duši podariti snagu i moć polijetanja prema savršenstvu. Duša koja je zarobljenik svojih želja neobaviještena je o zakonitom i umskom. Ona niti traga za Džennetom niti bježi od Džehennema, pa kako da ovakva vidi više horizonte i kreće se ka savršenstvu.[4]

Mjerilo etičkih vrijednosti 

Šejh Ishraq u nekim svojim djelima, slijedeći peripatetičare, mjerilom etičkih vrijednosti predstavlja upravo umjerenost i udaljenost od pretjerivanja i uskraćivanja. Međutim, njegovo lično mišljenje o mjerilu etičkih vrijednosti je da se radi o “Božijoj blizini”. Naime, bit savršenstva je potpuna pažnja usmjerena ka Svjetlu svih svjetlosti i odvajanje od svega što nije On. Sve moralne osobine postaju vrijedne onda kada čovjeku pomažu na putu približavanja Bogu, a svaka osobina i svako djelo koji predstavljaju prepreku na ovom putu približavanja ili ga krnje, bezvrijedni su.[5]

Vrste etičkih vrijednosti

Etičke vrijednosti koje Šejh Ishraq u svojim djelima spominje različite su. Neke su u vezi sa čovjekovim odnosom sa Bogom, neke su u vezi s njegovim odnosom sa samim sobom, dok se jedan dio tiče njegovog odnosa sa drugim ljudima. Na osnovu rečenog, etičke vrijednosti možemo podijeliti na tri vrste.

Božanske vrijednosti 

Po Šejhu Ishraqu, ono što posjeduje etičku vrijednost u odnosima čovjeka i Boga i što on preporučuje jest sljedeće:

1. bogobojaznost: jasnoća naređenja i napuštanje Božanskih zabrana te velikih i malih grijeha – općenito, poštivanje šerijata, obaveza i vjerskog sunneta – spašava čovjeka od neuspjeha i gubitništva (khusran).[6]
2. odvojenost od svega što nije Bog (inqita‘ ilallah): odvojenost od svega što nije Bog i povezivanje s Njim glavna je osnova duhovnog putovanja. Nakon odvajanja od svega što nije On duhovni putnik postiže postaju na kojoj u svome srcu osim ljubavi (‘ashq) prema Istini nema ljubav ni prema kome drugom (mahabbat).[7]
3. stalno spominjanje i sjećanje: Šejh Ishraq vjeruje da stalno spominjanje i sjećanje na Boga odigrava važnu ulogu na putu približavanja čovjeka Bogu. On je pored pojašnjenja vrsta zikra pojasnio i čudesne učinke nekih zikrova.[8]
4. ibadeti: redovno obavljanje djela koja predstavljaju ibadet, a posebno učenje Kur'ana, noćni namaz i post igraju veoma značajnu ulogu u približavanju čovjeka Uzvišenom Bogu.[9]
5. molitva i skrušenost: moljenje, skrušenost i traženje savršenstva, blaženstva i bliskosti od Boga preduvjeti su stjecanja stupnjeva savršenstva na isti način kao što se iz premisa argumenta prirodno rađa zaključak.[10]

Individualne vrijednosti

Sljedeće etičke vrijednosti u vezi sa samim sobom čovjek treba uzeti u obzir:

1. oslobođenost od sebe: prvi korak na duhovnom putovanju je oslobođenje od želja duše, neznalačkih misli i ljubavi prema Ovom svijetu.[11]
2. vođenje računa o svojim djelima: čovjek svako jutro i svaku večer mora izvršiti procjenu svojih djela i nastojati da ga njegova djela svakim danom sve više približavaju savršenstvu i blaženstvu.[12]
3. duhovno vježbanje (riyadat): duhovno vježbanje je jedna od osnova savršenstva, a zasniva se na malo jedenja, malo pričanja, malo spavanja i udaljavanju od strasti i srdžbe.[13]
4. ustrajnost (istiqamat): strpljivost i izdržljivost su od osnova etike. Bez muške izdržljivosti nemoguće je zarobiti aždahu duše koja naređuje zlo (nafsi ammarah) i stići do eliksira života. Pod utjecajem ustrajnosti brzo nestajuća moralna svojstva – stanja (hal) – postepeno se pretvaraju u ustaljena svojstva duše (malakah) i u postojane i učvršćene osobine.
5. čišćenje (takhliyah), ukrašavanje (tahliyah) i glačanje (tajliyah): prvi stupanj duhovnog putovanja je čišćenje duše od poroka, odnosno čišćenje, drugi stupanj je ukrašavanje duše vrlinama, odnosno ukrašavanje, a treći stupanj je oživljavanje srca i prosvjetljenje duše, odnosno glačanje.[14]

Društvene vrijednosti

Vrijednosti o kojima čovjek treba voditi računa prilikom uspostavljanja kontakta sa drugima jesu sljedeće:

1. suzdržanost od nasilja: činjenje nasilja nad drugima i uznemiravanje drugih zastori su od tame. Šejh Ishraq zabranjuje činjenje nasilje, čak i kada bi se činilo nad mravom. On kaže: “Bog svih je jedan i Njegova ruka dobrostivosti je nad svim stvorenjima. Zašto onda da neki čine nasilje nad drugim?”[15]
2. govoriti istinu: Šejh Šihabuddin govorenje istine vidi jednom od osnova savršenstva i preporučuje da čovjek nikako ne bude uprljan lažju. Laganje će čovjeka navići na neistinu i krivdu. Čak i snovi čovjeka koji je lažljivac bit će lažni.[16]
3. milostivost prema ljudima: gledanje na ljude sa milošću, gajenje milosti prema njima i gledanje na njih kao na svoje sinove i braću neke su od stvari kod kojih duhovni putnik nema drugog izbora, nego ih prihvatiti i usvojiti. Gajenje milosti prema drugima, posebno prema slabima i jetimima, duhovno putovanje čini ravnim i olakšava postizanje savršenstva.[17]

dobročinstvo roditeljima: Šejh Ishraq dobročinstvo prema roditeljima smatra jednom od utjecajnih stvari u uspjehu duhovnog putnika.[18]

Nastavak: 

---