Bismillahi-r-rahmani-r-rahim!
1. Kada god znanstvenici budu posjednici iskonske (fitretske) inteligencije i usto budu ispravno promišljali, kročit će putem insanskog savršenstva (kemala) i na koncu će stići do uzvišenog cilja. Ali, ako je riječ o učenjaku kojeg ne krasi iskonski fitret ili koji nije upregao svoju fitretsku inteligenciju za sticanje znanja, on će vrlo teško razaznavati pravi put – i hod po stazi na osnovu osobnog pronicanja bit će mu znatno komplikovaniji – a stizanje do konačnog cilja kudikamo teže. “Dva su znanja: zabilježeno i čuveno – ali, ne vrijedi čuveno dok ne bude zabilježeno.” (Nehdžu-l-belaga, str. 534.)
2. Kada god sticajna i izvanjska znanja ne budu suglasna s nutarnjim i fitretskim spoznajama i kada plodovi školskog znanja i školskih rasprava ne budu u harmoniji sa praktičnim uviđajima – neće doći do usklađenosti razuma (aqla) i srca (qalba). Prema tome, ako dođe do nesuglasja između sticajnog i prirođenog razuma i ako, na koncu, ideje vodilje čovječanstva ne budu usaglašene sa Božanskom uputom (vahjom), ne samo da takvo znanje neće polučiti nikakav plod – ono će, štaviše, postati još većom preprekom na stazi ka uzvišenom cilju.
“Ponekad učenog ubija njegovo znanje, ima pri sebi znanje koje ne koristi.” (Nehdžu-l-belaga, str. 483.)
Stoga je Poslanik islama obraćajući se Uzvišenom Allahu molio: “Bože moj, utječem ti se od znanja koje ne koristi.”
3. Znanje koje ne potiče dobročinstvo i znanje koje ne proizvodi valjan posao, pripada najnižoj i najponiznijoj vrsti znanja. Nasuprot tome, znanje koje se manifestuje u fundamentima i koje se ozbiljuje u praksi označava najuzvišeniji tip znanja.
“Najbjednije znanje je ono koje se zaustavlja na jeziku, a najuzvišenije je ono koje se ozbiljuje putem drugih organa na temeljima djela.” (Nehdžu-l-belaga, str. 483.)
4. Ako uzvišene misli mudraca i prefinjena promišljanja filozofa ne budu u suglasju s nutarnjim zovom ruha, i ako uporedno ne budu praćena sa katarzičnim svjetlom osobnog nefsa, nikada neće dosegnuti istinsku zbilju, haqiqat. I takvi ne samo da nikada neće polučiti izlječenje i otvaranje kapije na stazi spoznaje, već će im to znanje priskrbiti samo patnju i barijeru prema uzvišenom cilju.
“Kada govor znalaca bude vrijedan nagrade, bit će lijek, a kada je govor njihov nedostatan (bez djela), bit će bolest.” (Nehdžu-l-belaga, str. 52) Iz rečenog jasno proizlazi da govor znalaca, principi i osnova vjere imaju najdublju korelaciju s najvažnijim segmentom čovjekova života. Stoga ako taj govor ishoduje dobročinstvo, bit će uzrokom prosvjetljenja njegove duše. Ako pak bude naopak, svome vlasniku će donijeti samo propast duše.
5. Znanje koje ne vodi dobrom djelu i spoznaja koja ne posjeduje supstan-cu poslušnosti Stvoritelju, posigumo simbolizuju neznanje, džehl, koje ne vodi bogobojaznosti i čuvanju od grijeha. Jer:
“Ne učinite svoje znanje neznanjem i vaše čvrsto ubjeđenje (jeqin) sumnjom. Djelujte (po znanju) i kad ste čvrsto ubijeđeni pa postupajte po tom.” (Nehdžu-l-belaga, str. 525.)
6. Ako učenjaci ne ispune svoje Božanske dužnosti i ako u provođenju nebeskih odredbi ispolje nemar i nehaj, nikakva opravdanja neće imati pred svojim Gospodarem. Jer: “Znanje eliminiše izgovor uleme.” (Nehdžu-l-belaga, str. 525.)
7. Onaj ko se okoristi u svom traganju za ilmom i priskrbi sebi istinsku korist, pripada najblagodarnijim ljudima svog vremena. Jer, Imam Ali je kazao:” Kada Allah odluči poniziti nekoga, uskrati mu znanje.” (Nehdžu-l-belaga, str. 526.)
8. Neraspoloženje prema sticanju znanja i neposjedovanje znanja, čovjeka čine protivnikom znanja i neprijateljem znalaca, upravo kao je to Imam Ali rekao: “Ljudi su neprijatelji onome što ne znaju.” (Nehdžu-l-belaga, str. 50)
A korijen toga nalazimo i u časnome Kur'anu:
“A kako pomoću njega nisu našli pravi put, sigurno će reći: Ovo je stara laž.” (Ahkaf, 11)
9. A učenjak koji izabere lutanje i odbije slijediti pravi put sliči obijesnom tvr-doglavcu, jer imam Ali je kazao: “Nasilnički učenjak sliči tvrdoglavom neznalici.” (Nehdžu-l-belaga)
10. Budući da se islamska spoznaja temelji na znanju, sve što razum prodire dublje i što je znanje razgranatije, islamsko poimanje je jasnije. Islam u svakom pogledu bodri jačanje intelektualnih sposobnosti.
Prikupljanje znanja smatra nužnim i potiče muslimane da za znanjem tragaju, pa makar to bilo na najudaljenijim tačkama Zemlje. Zato je Poslanik islama s.a.v.a. preporučio: “Tražite znanje pa makar u Kini.”
Vrijeme koje bude provedeno u traganju za znanjem, pa makar i u duljini jednog stoljeća, bit će samo zaštita i hajr za tragaoca znanja – upravo kao što časni Kur'an poručuje:
“Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići.” (Kehf, 60)
Što bi značilo: Putovat ću sve dok ne stignem do sastava Perzijskog i Rimskog mora, ili dok ne mine 80 godina.
Teškoće spoznaje Allahova Lica
Upravo kao što je teško postati Božanski znalac, isto tako je teško postati savršenim čovjekom (insan kamil). A prepoznavanje ove dvojice, također, nije lahko. Baš kao što su neki gledali u svijetlo Pejgamberovo lice, ali nisu vidjeli njegovo srce ni pravi njegov lik.
“Vidiš ih, gledaju u tebe, ali oni ne vide.” (Araf, 198)
Stoga će sklapanje filozofskog lika učitelja AllameTabatabaija, neka bude posvećena njegova tajna, biti odista težak posao. Jer u dubinama filozofskog nauka ovog velikog mudraca osvjedočuje se veličina iskrenih Božijih robova. I u svim drugim disciplinama bogoštovlja očituju se njegove duboke i prefinjene filozofske misli.
Ili, prema tumačenju velikog znalca Tusija, koji je u svom “Tumačenju znakova” kazao:
“Korištenje i tvojom tajnom i tvojim moralom (ahlaqom) – oboje ovo uslov je za dosezanje mudrosti.”
Iz nesebičnih nastojanja ovog mudraca izraženih kroz pisanje knjiga o spoznaji dina i o bezgrješnicima Poslanikova roda, a.s., razotkriva se njegov evlijanski karakter. “Kod njih je znanje Božije Knjige, i prema njoj naučavaju.” (Nehdžu-l-belaga)
I slobodno se može kazati da ovaj božanski alim pripada skupini iskrenih mu'mina, čije je srce Allah pripremio za potpuni iman. Na koncu, njegov veliki duh objedinio je u sebi vojsku umova, a protjerao iz sebe vojsku neznalica.
“Ne skupljaju se ove vojske razuma osim kod Poslanika, njihovih opunomoćenika ili u srcima mu'mina, čija srca je Allah već iskušao imanom.” (Usuli Kafi, odjeljak o razumu i neznanju.)
Stoga naknadno tumačenje njegove filozofije neće biti lahko, kako zbog nijemosti usta i slomljenog pera, tako i zbog nemoći razuma ovog da pojmi Um ovog Ummeta. Za dovršenje i upotpunjenje ovog zadatka bilo bi najbolje sve ovo staviti na raspolaganje slavnoj ulemi, koja se smatra nositeljem mudrosti zajednice.
Visoki entuzijazam i filozofski karakter Allame Tabatabaija
1. Rahmetli Allame ne samo da je uranjao u duboka filozofska promišljanja, već je proniknuo i do nutarnjih vidika i polučio naročite spoznaje iz svijeta tajnovitosti – gajba. Nije se zadovoljio samo čuvanjem visokih filozofskih promišljanja o islamu u jednoj intelektualnoj gromadi, što je on sam, već je usput nastojao da ispravi pogreške onih iz minulih vremena.
2. Temelji Tabatabaijeva promišljanja usađeni su samo u izvjesne i čvrste razumske argumente. Jer utemeljenje filozofskih stavova jednostavno je samo na stabilnim argumentima. Nije to moguće činiti na kliskom području emocija, na ograničenom prostoru induktivnog rezonovanja. To je jače od područja eksperimenta, uzvišenije od priča, hikjaja i prenošenja nečijih riječi, važnije od povjerenja u slavne ličnosti i potpunije od oslanjanja u priče i mišljenja svjetine, lako će njegova promišljanja polučiti stanovit učinak u empirijskim i tradicionalnim naukama, ona će ipak ostati na distanci u odnosu prema kanoniziranim i etabliranim društvenim naukama. Nema te supstance koja nas može dopremiti do vrha uzvišenog ruha ovog Božanskog mudraca, osim znanja raskrivajućeg i stvarnog jeqina. Jer duša ne može dosegnuti do stadija jednog savršenog čovjeka (insan-i kamila) bez čvrstog uvjerenja (jeqina).
3. Učinci Tabatabaijevog umnog rada u potpunosti su satkani od finih i jasnih niti principa. Jer filozofija koja spoznaje bitnosti Univerzuma na ovim principima, odijeljena je u odnosu na premise uspostavljene na temelju mašte. A ovo razgraničenje nije moguće bez jasnih uporednih etalona – a koji su ustvari evlijanska otkrovenja – ili bez prosvjetljujući dokaza koji u konačnici vode čistim prosudbama (aksiomima). No, to nije neka olakšavajuća okolnost, jer se kriterij razlikovanja mora uspostaviti na bazi aksioma – jasnih sudova, koji su osnova filozofskih argumenata, i pretpostavki koje su temelj empirijskih nauka. Jer, filozofija se libi upotrebe pretpostavki umjesto aksioma, a s druge strane čak ni zarad pojašnjenja određenih pitanja o razumu – aqlu, koja potrebuju aksiome, ona ne pribjegava korištenju temeljnih postavki empirijskih nauka, lako je korištenje aksioma u eksperimentisanju i u empirijskim naukama upotpunosti moguće, za dosezanje filozofskih stavova ne samo da korištenje sudova iz empirijskih nauka nije umjesno nego je i upotreba (pret)postavki, općeprihvatljivih puku i zajednici, nedovoljno valjana za formiranje argumenata, lako je iz njih moguće iznjedriti polemičku usporedbu, ipak je došlo do razgraničenja između aksioma i polemičkih dokaza – budući da se jedni temelje na argumentima, a drugi na polemičkim postavkama podložnim pogreškama. U logici se to zove produljenim dokazom. Na drugoj strani, razlika između aksioma i naučne pretpostavke (prvi se koristi u filozofskoj, a druga u naučnoj argumentaciji) po mišljenju allame Tabatabaija, bila bi sljedeća: “Pretpostavka se u nauci ne koristi kao naučni temelj, niti zato da bismo u spomenutim naukama postali učeni. Dakle, pretpostavka nije tu da bi nam nepoznato preobratila u jasno, već je njen smisao u tome da bismo razlučili liniju puta, tj. da naša naučna staza ne zagubi pravac i pretvori se u stazu skretanja. U protivnom, dedukcijom postavki zahvaljujući argumentima, pretpostavkama i uzrocima – producira se teorijski argumentirani sud, a ne posljedica pretpostavke. Što se može usporediti sa stanjem učvršćenog šestara kod kojeg drugi pokretni krak ne skreće s pravog puta. Dakle, ne može se dogoditi da složene tačke, nastale kao rezultat kruženja pokretnog kraka šestara, ne budu saobrazne s tačkom učvršćenog kraka.” (čime se hoće sugerisati da će pretpostavka polučiti smislen rezultat tek onda kada se oslanja na aksiom – op. prev.) (Principi filozofije, peti prilog.)
Dakle, ne samo da su granice filozofije odvojene od empirijskih nauka i da su postavke jednog i drugog potpuno autonomne, nego su metodologije argumentovanja i načini dedukcije ovoga dvoga također odvojeni. Stoga, iako se empirijske nauke služe aksiomima uporedno sa pretpostavkama, nikad se u filozofiji od pretpostavki ne formira argument. Naš Učitelj znao je često ponavljati:
“Neke od naučnih postavki iz prirode i astronomije i si. koje su zadobile tretman principa i koje su našle utočišta u filozofiji, s napretkom empirijskih nauka doživjele su promjene. Tako su s promjenom pretpostavki na kojima su počivale i same promijenjene, ali to nije uzrokovalo ni najmanju štetu filozofiji. I još uvijek neke od naučnih postavki, kao temeljni principi, imaju pristupa filozofiji – s tim da im filozofija ne daje nikakvu racionalnu garanciju. Moguće je da oni, u bližoj ili daljoj budućnosti, dozive promjene, no i tada će postulati filozofije ostati netaknuti.”
4. Intelektualni temperament ovog velikog mudraca današnjice učinio je da je on promišljao po zakonima apsolutne zbilje Univerzuma – i nastojao je da relativne i prividne stvari ne dobiju utočišta u okrilju racionalnog – tako da ne dođe do miješanja filozofskih i relativnih stajališta. Na temelju toga smatrao je da njihova primjena primarno treba da bude u okviru društvenih konvencija i si. – ali da se nikada na relativnim stavovima ne formiraju racionalni dokazi. Isto tako je držao da se stajališta do kojih se dolazi s nužnošću, vjerovatnoćom ili odbijanjem – ili pak ona koji uključuju dobro, ružno ili neutralno – na jednom mjestu ne miješaju. Zarad razlučivanja granice između praktične i teorijske mudrosti i razdvajanja filozofskih od relativnih nazora, kompilirao je traktat o navedenoj problematici u svom djelu. (Nehajetu-l-hikmet, 6/X/XI)
Rezultat ove analize je razdvajanje filozofskih i relativnih postavki. Tako je oštrom kritikom u raspravi o uzroku i posljedici napadnuta podjela na djelatnike sa slobodnom voljom i djelatnike pod prisilom – sa pojašnjenjem da između ova dva ne postoji nikakva razlika, jer oba upotpunosti imaju pravo izbora. Drugi je problem što uslijed društvenih običaja, zarad očuvanja društvenog statusa, u sadašnjim zakonodavstvima oni imaju različit tretman. Pa tako ovdje ispada da djelo djelatnika koji djeluje po slobodnoj volji nije isto kao kod onoga koji nastupa pod prisilom. A ova analiza cijenjenog Učitelja, nakon što je obrazložena na njegovim predavanjima na katedri filozofije – poslije je, kao odjeljak Komentar na spise – Talik Asfar”, objavljena u njegovoj knjizi Nehajetu-l-hikmet. Stoga se, zbog zaštite filozofskih gledišta od nekontrolisanog upliva klasične nauke i relativnih činjenica, u zdravom podučavanju i za pisanje literature zasnovane na raciju – aqlu, nikada ne pribjegava korištenju pomoćnih sredstava kao što su priče i pjesnička osvedočenja. Naš učitelj bi govorio:
“Čvrstoća filozofskih činjenica i njihova prefinjenost ne bi mogli izdržati udar upletenosti narodnih kazivanja. Nažalost, neki su šefovi filozofskih katedri, kako predavanja, tako i svoja djela, začinili relativnim činjenicama, pričama i stihovima i tako ih uvukli u filozofiju. A budući da su takve stvari prijemčivije od argumenata, brzo su apsorbovane u racionalnu filozofiju. I sa širenjem ovakvih domišljatih i dopadljivih relativnih činjenica, priča i stihova, stiješnjen je prostor racionalnim činjenicama. Sumnje i pretpostavke zaposjele su mjesto izvjesnosti i aksioma. Etablirani diskursi postali su filozofske činjenice, pa je tako ono što je bilo bliže osobnim osjećanjima i emocijama zadobilo tretman racionalnog argumenta i filozofske činjenice. No, niti je u pitanju djelo razuma niti se dala dozvola da argument dođe do izražaja. Najveća je opasnost po filozofiju, kako je to govorio Šejhul-išraqi, da se racionalni argument razodjene, a da se fiks ideje zaodjenu njegovom odjećom, pa se neće znati da li se oni nalaze u polju racionalnih činjenica ili na mejdanu narodnih umotvorina.”
5. Zenit savršenog razuma i oslobođeni ruh pomjerili su granicu mudrosti do položaja gdje se spektri razuma – bez intervencije snage imaginacije i njegove prividne vizualizacije na stupnju imaginacijskog – ili spajaju, ili u vidu shvaćanja, gube. Ukratko, jedan od uzroka oslobođenosti ruha jeste upravo shvaćanje univerzalija, i to se događa onda kad je ruh oslobođen od bilo kakvog uvjetovanja i bilo kojeg preuveličavanja. I duša tada shvaća jedno potpuno oslobođeno i čisto biće i vjeruje da će ono takvim i ostati. U isto vrijeme s prihvaćanjem ovih principa pojavljuje se problem, jer većina ljudi je lišena potpuno oslobođenih shvaćanja. U njihovom mišljenju cijelo je njihovo biće u svijetu zahira. Što će reći da cjelokupno sa epitetom mnoštva, egzistira u njihovom izvanjskom svijetu. I u psihi većine ljudi upravo taj zahir nalazi svoj opis. Stoga oni cjelokupnost shvaćaju na nivou imaginacije – i uz pomoć imaginacijskog širenja i umnožavanja zamišljenog pronalaze raširenu zajednicu među sobom. Zato oni nikada ne postižu potencijal da mogu shvatiti cjelokupno drvo. U njihovim vizijama nikad se korijen, stablo, grane, lišće ne otjelovljuju. I osim toga, u njihovoj svijesti nikad se ne pojavljuje nikakvo proširenje, uvećanje i umnožavanje. Nego oni vizuru cjelokupnog drveta vide u svjetlu prividne slike u svojoj svijesti, a također, i njegove generalije shvaćaju uz pomoć mentalnog umnožavanja, širenja i uvećavanja. Ali nemaju čistu predstavu o korijenu i listu – o ukupnom i pojedinačnom. Prema tome, dokaz osobođenosti ruha, sa stanovišta općih shvaćanja nekih od spomentih ljudi, ali ne svih, valjan je. Nakon ove rasprave upitao sam učitelja Allame Tabatabaija da li on može vidjeti cjelokupno bez vizuelizacije bilo čijeg lika, i također bez imaginacijskog smještanja njegova među mnoštvo zamišljenih likova? Odgovorio je: “Donekle!”
A ovaj odgovor, imajući na umu njegovu poniznost i skromnost, zbog koje nikad u svojim odgovorima nije isticao svoje “ja” – zapravo znači: “Da”, u skladu s govorom Imama Alija koji je kazao: “Zadivljenost čovjeka sobom dokaz je njegovog slabašnog razuma.” (Usul Kafi, odjeljak o razumu i neznanju.)
6. Puno se razmišljalo o životu i biografiji Allame Tabatabaija, ali se malo reklo. Na pitanje o njemu nije se odgovaralo bez pažljivog vaganja odgovora i preciznog promišljanja.
“Kad se upotpuni razum, govor se umanji.” (Nehdžu-l-belaga)
On nije govorio na nemjestu i bespotrebno. Također bi u prikupljanju, izboru i pripremi materijala i izvora za svoja predavanja bio toliko temeljit da je to posigurno ukazivalo na njegovu nutarnju probojnost koja je proizlazila iz dragocjenih riznica njegova uma i srca. U svojim analizama, kritikama i pobijanju pogrešnih mišljenja prethodnika, ili u usvajanju njihovih stavova, nikada nije zaboravljao na naučni kodeks uljudnosti niti je čednost uma zapostavljao. Baš kao što bi Imam Ali kazao: “U svojoj čestitosti gotovo da je jedan od meleka.” (Nehdžu-l-belaga)
7. Karakterističan je i način analize i rasprave poštovanog učitelja allame Tabatabaija. Sve dok ne bi upotpunosti ovladao određenom materijom, nikada se ne bi upuštao u raspravu, niti bi je potvrđivao, niti pobijao.
Govorio bi: “Mnoštvo komplikacija nastaje kao posljedica nedostatka potpune analitičnosti o zadanoj temi. A pošto umni krug okružuje izvanjska događanja, ako jedan problem bude dobro promišljen – mnoštvo pratećih pitanja i nedoumica bit će razriješeno. Tako će iznalaženje argumenta za njihovo utvrđivanje biti lahko. Prema tome, u filozofskim pitanjima, mnogo je važnije pravilno odmjeriti i odvagati problem nego u finalnoj fazi doći do njegova rješenja. Jer ako bit problema upotpunosti shvatimo, nastavak njegova rješenja, i drugih usputnih problema, bit će lahko dohvatljiv. A osim toga to će dovesti do mnoštva plodova. To je razlog zašto posjednici znanja uzimaju jednu temu za proučavanje i što na nju obraćaju posebnu pozornost i usredsređenost. Zato je moguće da se mnoštvo njih zabavi oko jednog vjerskog problema – akidetske mesele, i da to dovode do toga da svako od njih promatrajući problem iz svog ugla dođe do određenog mišljenja. Svako od njih prenosi svoj stav i utjecaj na drugoga, i na koncu se bira bolje i najbolje rješenje.” I govorio bi:
“Mnoštvo je iznijetih mišljenja među piscima, mudracima i gnosticima o egzistenciji i bitku. Neki su tako egzistenciju držali svetom, a drugi su bitak tretirali principom. Treći su opet svetu egzistenciju promatrali kao skup raznolikih zbilja (haqiqata), a neka sljedeća skupina kao jednu sumnjivu zbilju (haqiqat), a odličnici kao jednu ličnu zbilju (haqiqat). Vidimo da je kvalitet spoznaja ovoga dvoga ustvari rezultat nivoa spoznaje svakog pojedinačno. I svaka skupina koja je imala viši nivo svijesti polučila je bolji rezultat. Svi koji su problem gledali površno dobili su i površan rezultat.” Također je govorio:
“Ova peterostruka mišljenja još i nisu kontradiktorna, ona su naprotiv kompatibilna – jedna druga upotpunjuju. Nikada ona ne laviraju između savršenosti i manjkavosti. Njihova kontradiktornost i suprotstavljenost se isključuju, jer nikada manjakvost ne smeta savršenosti. Ustvari, manjkavost svjedoči i popravlja manjkavost.”
Iz gore rečenog moguće je proniknuti u filozofsku evoluciju Sadru-I-Mutalehina, r.a, koji se u dva vremenska intervala drži puta racionalizma, te je pazio na ovaj princip. Stoga je jedno vrijeme bio zagovornik egzistencijalizma, a u drugo zastupnik ideje bitka. Jednom je zastupao stav lšraqi škole mišljenja, dok je u drugom vremenu pak tu ideju držao nezrelom – da bi konačno, u finalu svega toga, samom sveukupnom znanju dao tretman stanovitog otkrovenja – kešf.
U najkraćem, da se zaključiti da svako vrijeme nosi svoje specifikume, tj. u svakom vremenskom periodu imamo specifično shvaćanje bitka i ilma. No, s okončanjem jednog perioda i s početkom drugog, zapravo počinje motrenje istog problema sa stanovito drugačijom optikom.
8. Tajna lahkoće filozofskog stila časnog učitelja Allame Tabatabaija leži u tome to je u problematiku uma uveo matematičku jednostavnost i konciznost. Uvijek je nastojao da rasprave o Božanskoj tematici vodi stilom matematičkih rasprava, sve dok svaki problem ne sjedne na svoje mjesto. I to na način da razrješenje svakog pitanja istovremeno znači upotpunjenje prošlih rasprava, sa uspostavljanjem temelja za buduću nadgradnju. Ovaj način pristupa nadilazi moguće osude i kritike ovakvog uvezivanja i postavljanja filozofskih analiza. Filozofija se samo ponaša shodno ponašanju aktuelnog Univerzuma. Jer, prema tumačenju Sadru-I-Mutalehin, r.a., u njegovom cijenjenom tefsiru, ovaj svijet sazdan je od mnoštva pojedinačnih halki, gdje svaka halka ispunjava svoju naročitu misiju. Tako da je nemoguće da u ovom savršenom sistemu dođe do kašnjenja prethodnih ili ubrzanja budućih misija. Jer svako biće (halka), shodno zadanoj misiji, u ovom Dunja-u stvoreno je u naročitoj veličini i u specifičnom geometrijskom obličju.
“Mi smo zaista svaku stvar stvorili po mjeri.” (Qamer: 49) Prema tome, filozofija je, budući da se bavi motrenjem svijeta, valjana nauka.
Filozofske rasprave, slično kao što se svijet vodi po matematičkim uzusima i geometrijskom uređenosti, imaju svoju logiku. Donošenje zaključka o nekom pitanju prije nego je došlo vrijeme za to, sliči ubiranju voćke prije nego je ona sazrela. Stoga, razrješenje nekog filozofskog problema ima svoju logičku putanju: počinje sa ispravnim sagledavanjem problema, nastavlja naporno do potvrde i tegobno završava s argumentacijom. Upravo je poštovani Učitelj, na osnovu navedene logike, argumente koji obituju u jednom filozofskom problemu – a koji je sačinjen iz postavki klasične nauke ili jasnih premisa, ili iz čistih principa – pokušao ustrojiti na ranije priznatim dokazima. I nikad nije smatrao dozvoljenim da u jednom problemu obituje nekoliko argumenata, čime bi rješavanje nekih od njih bilo ostavljeno za budućnost.
A rasprava koja se ostavlja za budućnost neće očarati dušu, niti će biti valjana i ispravna.
Shodno rečenom, ne samo da je poštovani učitelj svoj način podučavanja uskladio sa matematičkim uređenim sistemom, većje i svoje planiranje i filozofsku argumentaciju uskladio s matematičkom logikom. A i za njegovu lahkoću pisanja i jasan stil, kako za njegova rana djela tako i nova poput djela “Principi filozofije i početak i kraj mudrosti” , potpuno vrijede navedena načela – i osim u nuždi, on nikada ne bi neku stvar ostavljao za budućnost. Filozofske probleme je, upravo na ovim načelima, podijelio u dvije grupe:
1. Opći problemi i integralna filozofija
2. Specijalni problemi i fragmentarna filozofija
Što se tiče prve grupe, riječje o problemima koji potpadaju pod istinsku filozofiju i njeni rezultati automatski korespondiraju sa suštinom problema. Kao npr. pitanje autentičnosti bitka, sumnjivosti bitka, produljivosti bitka, aktivnosti bitka i si., gdje se u svim ovim slučajevima suština problema upravo svodi na promišljanje i analizu. I, na koncu, plodovi ovakve vrste problema komplementarni su s njihovom suštinom. U drugoj grupi radi se o problemima koji samo donekle pripadaju suštini jednog od mnoštva filozofskih fragmenata. Poput npr. mentalnog problema bitka, problema uzroka i posljedice ili pitanja ovisnog i neovisnog. Isto je i sa njihovim gledištima koja idu za tim daje suština problema svih ovih fragmentarnih slučajeva zapravo kompatibilna sa njihovim filozofskim frag-mentamim poimanjima. Što će reći da su plodovi njihovog filozofskog razmatranja ustvari istovjetni sa suštinom tih problema. Tako je jedan fragment iz mnoštva plodonosnih fragmenata jednak filozofskoj suštini problema tog fragmenta.
Cijenjeni učitelj je podučavao na način da uvijek štiti matematički red. Stoga on nikad ne bi problem iz druge vrste tretirao u isto vrijeme s problemom iz prve vrste. Baškao što ne bi na ljestvici druge vrste rješavao problem iz prve vrste. Također je nastojao da sporednim stavkama ne pridoda atribut samostalnosti i da ih tako ne odvoji od njihove matice. Jer bi to povlačilo posljedicu podsijecanja samih stubova argumenata i time izazvalo teškoće poimanja i tegobe argumentovanja.
Uzmimo primjer problema sačiniti, da li je utočište sačinjenog u egzistenciji ili u bitku, ili je u pitanju naslonjenost egzistencije na bitak. Naime, ovo je za Sadru-I-Mutalehina, r.a, i Šarhu-I-Manzume Sabzavarija, r.a., neovisan problem koji posjeduje neovisnu kapiju razrješenja. No, za učitelja Tabatabaija, r.a., ovaj problem pripada sporednim pitanjima uzroka i posljedica. Što znači da tek nakon utvrđivanja principa uzročnosti nastupa rasprava u kakvoj su korelaciji uzrok i posljedica. Odista, šta je ustvari posljedica? Da li je ona bitak, egzistencija ili nešto treće? Sličnim stilom kako je to učinio Mula Sadra u svom djelu, i naš učitelj je u svom djelu “Bidajetu-I-hikmet ve nehajetu-l-hikmet” efektno razriješio datu problematiku. Također spoj znalca i znanog moguće je dokazati naučnim metodom, u odnosu na obvezu, kritiku i razmatranje, kao što je Sadru-I- Mutalehin r.a. postavio tezu da za hod od znanja do znanog nema lakšeg puta od poznavanja povoda. A Hakim Sabzaviria je priznao da je iz svega ovoga izašao s komplikovanim i manjkavim ishodom. Ali, naš učitelj, r.a., uz pomoć osobnog haqiqata i duhovne istančanosti, ovo je pitanje riješio idući kroz kapiju jedinstva znalca i znanog. Ali treba također priznati da značajan dio ove blagodati on duguje velikom imamitskom kapacitetu Sadru-I-Mutalehinu, r.a.
9. Za svoj naročiti filozofski stil mišljenja Allame Tabatabai, r.a., koristio se riznicom vrlina Sadru-I- Mutalehina r.a., kao i analitikom i logičkim blagom Ibn Sine. Dakle, probleme kao što su autentičnost bitka, sumnje o bitku, kretanje bitka, egzoterija događanja, ezoterija egzistencije, bivstvovanje duše (ruha) i druga duboka filozofska pitanja, tumačio je i pisao o njima metodom Ibn Sine. Uvijek bi nastojao da svaki problem i pitanje razriješi i napiše prema mjerilima logike, baš kao što je to činio veliki Ibn Sina. Što se tiče onih pitanja i problema za koje nema naučnog pristupa, niti stica-jnog znanja o njima, a niti ih je moguće obuhvatiti s lahkim logičkim kom-paracijma – on je nastojao da takve mistične filozofske probleme zaobiđe. Tako je govorio:
“Jedan broj islamskih učenjaka pokušao je u jednom postulatu pomiriti uzvišena Kur'anska učenja, valjana gnostička dostignuća i utemeljena filozofska promišljanja. Na ovom neprisupačnom terenu okušali su se ŠejhuI-išraqi i Ibn Turqe. Oni su prešli težak put, ali je konačni uspjeh polučio Sadru-I-Mutalehin, r.a. On je uspostavio uspješnu korelaciju između gnostičkog iskustva, filozofskog dokaza i svetog Kur'anskog teksta.” A u nastavku svog djela, naš učitelj, veliki imamijski mudrac, Tabatabai, r.a., uznastojao je oboje ovo, i gnostičko iskustvo i filozofski dokaz, smjestiti na njihova odgovarajuća mjesta u odnosu na sveta Kur'anska učenja – te ih je tako, u svom plemenitom tefsiru, ugradio u jedinstvenu građevinu. Ova univerzalna građevina poštovanog Allame, r.a., izgrađena je na armaturi velikana: temeljnim Sadrovim istraživanjima, logičkoj analizi Ibn Sine i vrlim sjećanjima slavnog Farabija.
Jer, zahvaljujući činjenici, kako je to poštovani Allame isticao, da je Farabijeva filozofija bazirana na dubokoj mudrosti, ona sama predstavlja spoj argumenta paripatetičara, osvjedočenja ilumicionista (išraqijuna) i logičke analize Ibn Sine.
Također bi govorio: “Farabi je glasnogovornik ukupnog djela Ibn Sine i Mulla Sadra.” Ako bi nadaren učenjak usklađenog srca i razuma napravio iskorak prema nebeskoj Objavi na fonu osebujnog tefsira poštovanog Allame – ustanovio bi da, ako bismo Allamu Tabatabaija proglasili Farabijem današnjice – ne bismo pretjerali.
10. Duboke misli i visoka filozofija, ne mogu se naći osim u ruhu dubokom kao more i duši uzvišenoj kao kupola Mine. Niko ko pri sebi nema navedena svojstva uma i duha – i ne posjeduje kapacitet pronicanja i umnog poniranja u ovu problematiku – ne može postati mudrac – haqim. A pokazatelj visokog duha je i Kur'anski imperativ: “Bože, uvećaj mi znanje!”, koji poziva ka višim sferama duha.
Spomenimo i to da je Allame Tabatabai u svom životopisu onaj dio života koji je proveo u Tabrizu nakon što se vratio iz Nedžefa, smatrao duhovnim otkupom – iako je u tom periodu napisao nekoliko dubokih filozofskih djela i, prema vlastitom priznanju, uznastojao kroz ta djela pomiriti aql i naql – tj. racionalno i preneseno (zapisanu tradiciju).
“Činjenica da je ovo vrijeme tretirao kao vrijeme otplate štete može se razumjeti kao žal za tim što u Tabrizu nije imao uslova da napiše svoj časni Al-Mizan. Jer, ono za čim je čeznuo njegov uzvišeni ruh bila su predavanja, istraživanja, podučavanja drugih, rad na pročišćenju nefsa talentovanih studenata – a sve mu je to visokoškolski islamski sistem u Qomu, za razliku od Tabriza, omogućao. Bio je tako poletan da se i na njega može odnositi hadis: “Dobra djela dobrih su grijesi Bogu bliskih – muqarebina.”
Filozofski nazori hazreti Tabatabaija
Učitelj Allame Tabatabai, r.a., ne samo da je u svojim djelima posvećenim filozofskim problemima i argumentima ispoljavao krajnju pažnju i oprez, ako bi uočio kakvu nedostatnost ili okrnjenost, u ispravljanju nedostataka nego bi nastojao da stubovi njegovih argumenata budu apsolutno čvrsti i da u njih ne ugradi osobne predrasude. U nekoliko dubokih filozofskih problema uveo je izvanredne inovacije i predao ih sudu javnosti. Navest ćemo samo nekoliko takvih:
1. Filozofske probleme ne možemo rješavati ni na kakav drugi način osim dokaza proisteklih iz poznatog znanja ili iz aksioma – a stoje u suprotnosti sa dogmatskom skolastikom – Kelamom npr. kod koje je probleme moguće rješavati putem polemike – kroz neosporne dokaze ili putem opće prihvatljivosti, kao i dokaze koji pripadaju formi korisne izvjesnosti.
2. Druga inovacija učitelja Allame Tabatabaija, r.a., koju treba spomenuti jeste djelatnik pod prisilom i djelatnik s namjerom, koje je on smatrao istovrsnim – a njihovu različitost stavio je u ravan relativnog. Jer granice između filozofskih i običajnih stvari nisu jedna te ista stvar. Sve ovo je detaljno obrazloženo u Allaminom djelu “Pojašnjenje filozofskog metoda”.
3. Volju kod činitelja tretirao je voljom odvojenom od znanja u nužnost znanja i nije smatrao potrebitost odluke za “morati”. O tome je kazao: “Ne postoji u čovjekovoj duši opis koji bi stvarno bio nešto drugo do ‘morati’, ili u najmanjem nešto poput dvoumljenja.”
Kada su mu kazali: “Da li je ovaj tvoj govor upravo ono što su mu'tezile tvrdili, koju su volju prispodijevali upravo uvjerenju i koristi. Ili je ovdje u pitanju ona istančana razlika koja je rezultirala iz odluke ‘trebati’, ali ne zbog truda iz koristoljublja”?
Njegov odgovor je bio:
“Uvjerenje – jeqin u apsolutno moranje i znanje o sveobuhvatnom moranju, nikada se neće naći razdvojeno od izvršenja djela. I ono što se našlo kod faraona, i njemu sličnih, zapravo je relativno znanje i znanje prema ‘relativnom moranju’. Jer, veza s nekim od potencijala duše, i isto tako nekom od duševnih čežnji, nije znanje iz ‘moranja’. U protivnom, ne bi bilo spora.” Samo promišljanje poštovanog Allame, u biti je bila volja, ciljana na otvaranje puteva promišljanja budućih pokoljenja.
4. Zbiljsku volju Nužne Uzvišenosti naspram aktivne volje, Allame je pripisivao jednoći Stvoritelja, i to je, nakon temeljne analize, smjestio u znanje savršenijeg Sistema – sa čime je saglasna i ostala ulema.