Filozofsko mišljenje Ibn Sinaa (Avicene)

U ovome odjeljku bavit ćemo se samo Ibn Sinom kao filozofom. Njegov sustav filozofskog mišljenja uopće, a posebice sa stanovišta nekih njegovih načela, ostavio je najdublji i najtrajniji utjecaj islamsko filozofsko mišljenje nakon njega, ali i na evropsku filozofiju srednjega vijeka. Ovaj filozofski sustav predstavlja svojevrsnu sintezu između najznačajnijih temeljnih elementa peripatetičke-aristotelijanske filozofske škole, određenih elemenata neoplatoničkoga svetopogleda, te islamskog, religijskog viđenja svijeta. Ipak, Ibn Sina je, prije svega, Aristotelov sljedbenik. On o Prvom Učitelju kaže: “Predvodnik mudraca, zapovjednik i učitelj filozofa, Aristatalis.”[1] Međutim, Ibn Sina nije slijepi i fanatični sljedbenik Aristotelove filozofije. Naprotiv, on tu i tamo, uvodi novine u glavne smjernice temeljnih Aristotelovih ideja, te i sam doprinosi sravnjavanju strukture peripatetičkoga mišljenja; rasvjetljava određene nejasnoće u Aristotelovim stavovima, nudi njihova detaljnija objašnjenja, dorađuje ih i razvija, nastojeći, uz pomoć stanovitih elemenata Plotinovog i neoplatoničkog mišljenja uopće, utemeljiti sasma novi filozofski sustav. Ali, avaj, životna sudbina i prerana smrt, bijahu prepreka ozbiljenju takvih nastojanja. Filozofski sutav kojega je kanio ustanoviti već bijaše imenovao “Orijentalnom filozofijom”. O ovoj orijentalnoj filozofiji brojni istraživači već godinama iznose različita mišljenja. Pitanje Ibn Sinine orijentalne filozofije prvi put je aktuelizirao italijanski orijentalista Nalino, objavivši u RSO-u rad pod naslovom “Ibn Sinina orijentalna filozofija ili filozofija iluminacije”. Arapski prevod ovoga teksta objavio je Abdurrahman Badawi u svojoj kbnjizi “Al-Turas Al-Yunani fi Al-hadara Al-islamiyya” (Grčko naslijeđe u islamskoj civilizaciji). Nalino ondje pokazuje kako je kod Ibn Sine riječ o orijentalnoj (mašriqi) filozofiji, a ne o filozofiji iluminacije (išraqi). Među Ibn Sininim do sada objavljenim djelima nalazimo jednu manju knjigu “Manttiq al mašriqiyin” (naslov je izdavačev), koja bi, po svoj prilici, mogla biti dijelom Ibn Sinine nikada objavljene knjige “Hikmah al Mašriqiyyah”. Ibn Sina sām spominje ovo djelo na način da je riječ o sasma novoj filozofiji, različitoj od one peripatetičke. On, naime, u uvodu za Šifa piše: “Osim ove dvije knjige (tj. Al-Shifa i Al-Lawahiq – komentar na Šifa, op.aut.) imam još jednu knjigu u kojoj sam filozofiju donio onako kako odgovara mojoj naravi, jasnom i nedvosmislenom uvjerenju. U njoj nisam bio obazriv prema uvjerenjima drugih filozofa, niti sam izbjegavao suprotstaviti im se, kao što sam to izbjegavao u drugim svojim knjigama. Ta moja knjiga je o Orijentalnoj filozofiji… Ko god traga za jasnom istinom, neka tu knjigu potraži.”[2] S druge strane, Ibn Sina u uvodu za Mantiq al-mašriqiyin, također govori o svojoj orijentalnoj filozofiji: “Moja me nakana i duhovna energija tjera da sakupim govor o onome u čemu se razilaze ljudi od (filozofske) rasprave, bez da u tome govoru zapadnem u slijepo slijeđenje, fanatičnost, ostrašćenost, ili podlegnem navikama i konvencijama uvriježenim i putevima zacrtanim, i bez da se plašim skretanja sa onoga na što su, iz nemara, navikli i s čim su se, zbog nemoći u razumijevanju, srodili tražitelji znanja u knjigama grčkim, ili na osnovu onoga što nađoše u knjigama našim koje napisasmo za puke poklonike filozofije zaljubljene u peripatetike. To su oni koji umišljaju kako je Bog Uzvišeni samo njih uputio, a svakom drugom milost Svoju uskratio. Mi ćemo to uraditi priznajući vrlinu njihova najdostojnijeg prethodnika i predvodnika (Aristotela), jer on bijaše spoznao neke potankosti koje bijahu zanemarili i učitelji njegovi, a osim toga, podijelio je nauke i poredao ih bolje nego učitelji njegovi, te u mnogim stvarima dokučio istinu, u većini nauka spoznao ispravna načela i obavijestio ljude o onome što bijahu kazali prethodnici mu u zemlji njegovoj. To je ono naslijeđe koje nam je ostavio čovjek koji je po prvi put posegnuo za razlučivanjem i odvajanjem onoga što bijaše odveć izmiješano i isprepleteno, te uređivanjem i slaganjem stvari koje bijahu većma propale. On je toliko bio u stanju,a trebalo bi da oni što dolaze poslije njega, sakupe ono što je on ostavio razbacanim, popune svaku rupu u građevini koju je on sazdao, i izvedu pojedinačne rezultate iz temeljnih načela koja je on ponudio. Ali, avaj, među onima koji poslije njega (Aristotela) dođoše, niko nije uzmogao suočiti se s nasljeđem njegovim na dostojan način, kako kazasmo, već svi redom provedoše živote svoje u razumijevanju onoga što on bijaše ispravno kazao, ili u previđanju i gorljivom opravdavanju njegovih grešaka i nedostataka. Takvi su svo svoje vrijeme bili zaokupljenim onim što prethodnici njihovi rekoše, ne nalazeći prilike da se svome umu obrate; a, ako bi se takva prilika i pružila, nisu davali slobode sebi da riječi prethodnika posmatraju kao nešto čemu bi se moglo štošta dodati, ili što bi se moglo ispraviti, ili, bar, iznova sagledati. E, sad, što se mene tiče, meni je od samog početka bavljenje filozofijom i razumijevanje onoga što su prethodnici kazali bilo isuviše lahko, a nije daleko od istine i to da je do nas doprlo nešto znanja i od negrka. A bavio sam se filozofijom u samom cvijetu svoje mladosti, pa sam, zahvaljujući pomoći i podršci Božijoj, u vrlo kratkom vremenu, uspio savladati i anticipirati ono što nam prethodnici u zalog ostaviše. Onda sam sva ta znanja, slovo po slovo, suočio sa ogrankom nauke koju grci zovu “logika” (a možda je “istočnjaci” drugačije zovu) i doznao šta se od njih s njom slaže, a šta ne, pa sam tragao za položajem i aspektom svake stvari, sve dok se ispravnost ispravnog i pogrešnost pogrešnog ne objelodaniše… Ali, kako oni koji se bave naukom bijahu čvrsto vezani i privrženi grčkim peripateticima, ne htjedoh krenuti putem suprotstavljanja i protiviti se svima. Otuda, pridružih se njima i pokazah gorljivost prema peripateticima, jer oni, zaista, između svih skupina bijahu najdostojniji gorljivog podržavanja. Zato sam upotpunio ono što oni bijahu naumili ali ne mogahu dovrštiti, a pred greškama njihovim zatvorih oči ili ih, pak, nastojah opravdati, svjestan svih nedostataka. Ako sam gdjekad i pokazao otvoreno protivljenje, to je bilo samo u onim stvarima koje je bilo nemoguće otrpiti i prešutjeti. U većini slučajeva, dakle, zatvarao sam oči pred prijestupima njihovim. Između ostalog i zato što nisam želio da neuki saznaju za moje protivljenje sa onim što u očima njihovim bijaše toliko bjelodano da nikakve sumnje u to nisu imali, kao što u svjetlo dana ne sumnjaše. Uz to, neke stvari bijahu tako precizne i suptilne, da ih oči umova mojih savremenika nikako nisu mogle dokučiti.  wTako ja bijah zapao među ljude lišene razumijevanja. Bijahu poput ‘direka na zid oslonjenih’[3]; zadubljivanje (duboko promišljanje stvari, ta'amoq) oni smatraše novotarijom, a suprotstavljanje ‘općim mjestima’ zabludom i stranputicom. Njihov odnos (prema mišljenju i stavovima prethopdnika, op. prev.) bijaše poput odnosa hanbelija prema hadiskim knjigama. Ako bih, pak, među njima i našao obaviještena i razborita čovjeka, saopštavao bih mu ono što nađoh izvjesnim, omogućavajući mu tako da se i sam okoristi. Eh, kamo puste sreće da se zadubljivaše u ono što im govorih….” Ibn Sina, potom, dodaje: “Ovu knjigu o istočnoj filozofiji pripravih samo za one najbliže (one koje smatrah svojima), dok za širi puk onih koji se baviše filozofijom, u Šifau ponudih sasvim dovoljno, pa i više nego što bijaše potrebno, a u Lawahiqu ću im donijeti i više od onoga što do sad saznadoše.”[4] Iz ovih citata, dakle Ibn Sinaovih riječ iz uvoda koje je napisao za Šifa-a i Mamntiq al-Mašriqiyyin, da se zaključiti da je on Orijentalnu filozofiju napisao prije okončanja Šifa-a, te da je dok je pisao uvod u Mantiq al-Mašriqiyyin, još radio na Lawahiq-u. Postavlja se, onda pitanje, nije li Ibn Sina, uistinu, u svojoj Orijentalnoj filozofiji namjeravao ponuditi sasma novi filozofski nazor, različit od onog u tradiciji filozofske misli peripatetičke provenijencije? Tragajući za odgovorom na ovo pitanje, mi, s jedne strane, u dijelu njegove mantiq al-Mamšriqiyyin, toj odveć kratkoj sekvenci velikog projekta orijentalne filozofije, ne nalazimo znakove Bog zna kakvih inovacija, osim što je i ovdje, kao i u Šifau (tj. u poglavlju Logika), svojim komentarima, pojašnjenjima i detaljima, štošta dodao na strukturu aristotelijanske logike. I sam Ibn Sina, kako smo već podsjetili, u uvodu za Mantiq al-Amšriqiyyin, naglašava svoju odanost peripateticima. Međutim, s druge strane, u nekim njegovim djelima poput Al-Išarat wa tanbihat, a posebno u njegovim ‘irfani traktatima, te u sačuvanim dijelovima knjige Al-Asnaf, na svjetlo izlazi njegova sklonost jednom novom pogledu na filozofiju. Ipak, čak i u ovim djelima temeljna načela Ibn Sinaovog mišljenja i dalje su ista ona aristotelova-peripatetička, sa očitim primjesama neoplatoničkog filozofskog mišljenja. U vezi s tim postoji još jedna potvrda od samog Šihabuddina Suhravardija (Shihab ad-din Yahya b. Habesh Sohrawardi, 1153. – 1191.) utemeljitelja filozofije iluminacije. On, naime, govori o određenim Ibn Sinaovim, doduše nesređenim i nekompletnim, spisima koje je imao na raspolaganju, a koji se pripisuju “istočnjacima”. Suhravardi o tome veli: “Iako on (Ibn Sina) ove spise pripisuje Istoku, ipak su to ista ona peripatetička filozofska pravila i filozofija puka, jer on je samo neke njihove formulacije izmijenio, i tu i tamo neke detalje doradio, te se ni ovi spisi osobito ne razlikuju od drugih njegovih knjiga i nemaju nikakve veze sa suštinom istočne (filozofije) iz doba hosrovanskih mislilaca.”[5] Prema ovom Suhravardijevom citatu, u onome što je on od Ibn Siniaovih “istočnih” spisa posjedovao, nije bilo ni traga elementa njegovog, ishraqi mišljenja. S druge strane, sam Ibn Sina u pismu Abu Džaferu Muhamed b. Huseinu Marzban Al-Kiya-u piše: “Sačinio sam knjigu koju nazvah Kitab al-Insaf /  Knjiga pravednosti. U njoj sam naučnike podijelio u dvije skupine, zapadnjake i istočnjake, podstičući istočnjake na suprotstvaljanje zapadnjacima. I, kad god bi se među njima neprijateljstvo zametnulo, ja bih im po pravdi i pošteno sudio. Ova knjiga obuhvata skoro 2800 pitanja. U njoj sam protumačio i pojasnio teške dijelove “dragulja” (tekstova Aristotelovih i knjiga drugih peripatetika), sve do kraja Usuludžije (Pseudo Aristotelova Theologia, za koju su filozofi sa Istoka, uključujući i Ibn Sinaa dugo mislili da je riječ o Aristotelovom djelu, a ona ustvari pripada Plotinu, op.prev.), obradivši sve one dijelove koji bijahu podložni kritici. Onamo sam govorio i o pogrešnim interpretacijama (ranijih) komentatora. Sve ovo uradio sam za prilično kratko vrijeme. Da sam ovu knjigu uspio sabrati brojala bi dvadeset svezaka, ali rukopisi su propali i izgubljeni u nekim mojim bjegstvima i putešestvijama.”[6]

Ovdje ćemo izložiti plan Ibn Sinaovog filozofskog mišljenja kroz četiri poglavlja. Ontologija i teologija, Kosmologija, Psihologija i teorija spoznaje, te Sklonost irfani mišljenju (tesavufu, misticizmu).


[1]Daneshnameye ?alayi, ilahiyat (metafizika), 111.

[2]Al Shifa, matiq, madkhal, 10.

[3]Kur'an, 63:4

[4]Mantiq al Mašriqiyyin, 2-4.

[5]Hashiyah, 195.

[6]Al Mubahisat, 119-121.